Pratite nas

Komentar

Papa Franjo i Stepinčeva svetost

Objavljeno

na

Ima scena u američkom trileru s mafijaškom tematikom u kojoj tip ulazi u ispovjedaonicu i zatraži oprost grijeha koje je počinio i – koje će tek počiniti. Namjeravao je ubiti nekoga, pa kad je već tu, htio je odrješenje grijeha i za tu sitnicu. Milorad Dodik, predsjednik predsjedništva BiH će na Veliki petak prema kalendaru SPC posjetiti Vatikan i razgovarati s papom Franjom. Ne bi to bilo ništa sporno, niti neobično, pape su kroz povijest razgovarali i primali u službene državničke audijencije različite ljude, predstavnike izrazito zlih režima i ideologija, diktatore i ubojice, a sve u okviru kršćanske naravi da ne smije biti prezrenih ljudi. Za prijezir su samo grješni čin i zlo.

U ovom slučaju problem je dvojak. Dodik dolazi s najavom da će svjesno lagati papi Franji i tražiti razumijevanje za laž. Najavio je srbijanskim medijima da će Papu ponovo upozoriti na ponašanje nadbiskupa Stepinca, pri čemu Stepinca namjerava reoptužiti za blagoslov ubijanja 500 tisuća Srba u Jasenovcu. S obzirom da je Papa već svojom odlukom prihvatio pokroviteljstvo ovakvim optužbama uspostavom mješovite katoličko-pravoslavne, ili bolje rečeno hrvatsko-srpske komisije, a s obzirom da u najmanju ruku od svakoga katolika laika, župnika i biskupa u Hrvatskoj i BiH Vatikan može dobiti stotine dokaza da Srbi lažu o Stepincu i o Hrvatima, i s obzirom da u arhivu Vatikana imaju tzv. Valerijanov memorandum iz lipnja 1941.godine koji je prema objavi povjesničara Stjepana Loze bio početni korak u razvoju epohalne laži i navjestitelj još većega zla, te s obzirom da i sam papa Franjo iskustveno putem televizijskih slika iz devedesetih godina zna što se izrodilo iz te srpske laži, nemoguće je ne postaviti si pitanje – ne sudjeluje li i sam papa Franjo u poticanju zla primajući na svojevrsnu ispovijed čovjeka koji namjerava nastaviti ubijati i “ubijati”. I to najavljuje uoči “ispovjedi”.

Papa Franjo se uistinu trudi svim silama katolike u Hrvatskoj odgurnuti od sebe, pri čemu on sam kao argentinski svećenik, ili zbog mizernog doprinosa razvoju teološke misli nikome ne bi bio bitan, da nije papa i da nije vjere u Katoličku crkvu. To što je papa Crkve u koju ljudi vjeruju moralo bi papu Franju bar malo obvezivati, makar toliko da uoči dolaska Dodika, i Dodiku, i onima čiju političku i vrijednosnu ideju Dodik zastupa i najavljuje ponijeti u Rim, i onima koji su bili i bit će zbog ustrajnosti u zlu upravo takvog Dodika, žrtve, a to su katolici Hrvati, pošalje simboličku poruku pozivom recimo kardinalu Puljiću i biskupu Komarici da mu budu savjetnici uoči razgovora. Tako bi svima poslao poruku o svojoj odgovornosti, prigrlio bi svoje “stado” i ne bi ga učinio nakon posrnuća s mješovitom komisijom i odnosim prema svetosti bl. Alojzija – stvarnim stadom. Lažljivcu bi unaprijed zadao uvjete ispovjedi.

Ovako, ispada da će papa Franjo ispovjediti tipa i odriješiti ga od grijeha koje namjerava nastaviti činiti. Samo, to “odrješenje” će grješniku dati suputnika, a Papu učiniti (su)grešnikom i sudionikom. Možda je rješenje to što i Papa ima ispovjednika, no i u tom slučaju ne može se ići na ispovijed i tražiti oprost za grijehe koje namjerava nastaviti činiti. Makar bio i papa. Tako se stvara krug zla u srcu misije protiv zla i za dobro. Dok ne nestane živih svjedoka Kristovog uskrsnuća u BiH, time i u Hrvatskoj.
Nema savršenijeg modela ekumenizacije.

Valja za kraj postaviti i pitanje, nije li za svetost nužno biti dostojan? Sve više je katoličkih intelektualaca koji misle na temelju viđenog da jednostavno papa Franjo nije dostojan Stepinčeve svetosti, a to nije samo po sebi grijeh, iako nedostojnost vodi stazama grijeha. Prema bratstvu s Irinejom i njegovim posilnim Vučićima i Dodicima, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

U povodu posjeta predsjedatelja predsjedništva BiH Milorada Dodika papi Franji

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i uhitite ratne zločince i silovatelje

Objavljeno

na

Objavio

U IME UBIJENOG GRADA

Mislio sam, vjerovao, nadao se da je to završena priča.
Osuđen kao i mnogi drugi zbog razbijene ploče s ćiriličnim natpisom na policijskoj postaji sad već davne 2014.

Grad je polako počeo disati, nakon svih nedaća, nesreća, zločina srbočetnika koje su se dogodile.
Tisuće ubijenih, silovanih i prognanih.

Ustavni sud donosi skandaloznu odluku. Znamo tko bira suce.
Ne poštujući volju građana, ne poštujući žrtvu.

Kad vam je toliko stalo do zaštite manjina, pa poštujte volju istih.
Kao pripadnik srpske nacionalne manjine ja osobno i većina mojih sunarodnjaka odričemo se svih ustavnih prava kao manjina.
Ne stavljajte nam teret koji ne želimo. Ne želim suživot, želim život.

Grad koji se u zadnjih nekoliko godina pretvorio u mjesto ugodnog življenja na čelu sa Ivanom Penavom i Marijanom Pavličekom svojim nakaradnim zakonima vraćate u 91.

Kad vam je već toliko stalo do zaštite manjina, provodite zakon i pohapsite ratne zločince i silovatelje. Pustite nas u ime Boga da živimo.

Pohapsite zločince sa Ovčare, Škabrnje……
Krijući se iza nakaradnog zakona ubijate ovaj narod po tko zna koji put.

Zatočili ste ionako ubijen grad u vaše zakone.
Ali nemojte misliti da će vam proći.
Niti jedno slovo niti jedna ploča neće biti postavljena.

Čak mislim da ste svjesni toga na ovaj način prikrivate vaše prljave rabote, pokradene milijarde kuna.
Krast možete novac. Dušu ovog napaćenog krvlju natopljenog grada nećete.

NIKADA VIŠE “GLAVU DOLE RUKE NA LEĐA”
Nama ste mladost uzeli. Mojoj Dunji i drugoj djeci nećete

 

PENAVA: Sa zebnjom gledam što će se dogoditi ako dođe do erupcije nezadovoljstva građana

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predsjednica o povijesnom finalu SP-a: Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije

Objavljeno

na

Objavio

Suzdržanost je dobra za diplomaciju, ali tog dana, tamo na stadionu, pokazala sam i podijelila svoje osjećaje, i osjećaje naše momčadi. Toga me nije sram. Hrvatska u tom finalu nije samo ‘izgubila’, inače ne volim tu riječ, a posebno u ovom slučaju, jer momci su osvojili drugo mjesto i za nas ostali pobjednici.

Uvijek kad sam na tribinama i navijam za našu nacionalnu vrstu, nosim dres, a tako je bilo i u Moskvi u svečanoj loži. To sam najavila i domaćinima i Fifi i nitko nije prigovarao zbog toga, baš suprotno. Dresom sam, između ostalog, našim reprezentativcima željela poručiti: ‘Momci, vjerujem u vas i vašu pobjedu’.

Dramatičan finale, nabijen emocijama gledala sam iz svečane lože u društvu ruskog predsjednika Vladimira Putina, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona i šefa Fife Giannija Infantina. Čini mi se da je i za njih kao i za mene Hrvatska bila glavna priča Svjetskog prvenstva, zbog našeg jedinstva i timskog duha.

Tijekom utakmice bili smo dobro i složno društvo.

Predsjednik Macron i ja čestitali smo jedan drugome na golovima. Doista je prevladao sportski duh.

Tog smo dana inače općenito svi bili pomalo nervozni.

Utakmica je bila poput tobogana smrti, i nakon nje bili smo istovremeno i tužni i ponosni. Jer malo tko je vjerovao da ćemo uopće ući u finale, a na kraju Hrvatska je bila ta zemlja koja je obilježila prvenstvo, rekla je predsjednica za Jutarnji list.

Sjećam se brojnih detalja – na jutarnjem charter letu za Moskvu snimili smo poruku na ruskom jeziku i pozvali ruske navijače da navijaju za Hrvatsku. Sa mnom su putovali i suprug i djeca na naš vlastiti račun. Nakon službenog susreta s Putinom u popodnevnim satima sam uspjela otići do hotela u kojem je odsjela reprezentacija i tamo sam porazgovarala i s izbornikom Dalićem.

Ja osobno, a vjerujem i svi Hrvati diljem svijeta, osjećali su ogroman ponos nakon ove utakmice jer su naši igrači, osim talenta i sportskog duha, pokazali kako se voli svoja zemlja, a svoja srca ostavili su na terenu. I kakav god rezultat bio na kraju, kad ovako srčano i pošteno igrate, na kraju slavite sa svojim narodom.

Sjećam se da su mi tamo dolje na terenu, kad je krenula svečanost podjele medalja, igrači prilazili tužnih lica. Kroz glavu mi je prošlo da smo neopravdano tužni jer u istom trenutku cijela Hrvatska je slavila njihovo postignuće. Nije se bez razloga diljem svijeta pronijela izreka: ‘Francuzi su osvojili Svjetsko prvenstvo, a Hrvati srca cijeloga svijeta’ pronijela se širom svijeta.

Protokol je nalagao da se krene na pobjednički podij, a onda je krenuo pljusak, kao da su i nebesa proplakala. U tom trenutku gledam Luku Modrića, u rukama drži pokal za najboljeg igrača svijeta, ali u očima mu vidim da bi ga odmah zamijenio za momčadski pokal koji je otišao Francuzima. Kao pravi sportaši, iako su osvojili srebro u najpopularnijem sportu na svijetu, igrači se nisu mogli veseliti porazu.

Zamolila sam Putina, Macrona i Infantina da odemo u svlačionice čestitati objema ekipama. Nakon one famozne kiše na terenu još su nas Francuzi zalili šampanjcem. Skandirali su ‘Croatie, Croatie’.

Bila sam iznimno ponosna. Svijet je prepoznao jedinstvo hrvatske reprezentacije, skromne i ponizne igrače koje je njihov izbornik vodio kao tim, što je na ovom prvenstvu prevladalo nad momčadima koje su se sastojale od pojedinačnih zvijezda.

Igrači su pokazali da nije bitno što smo mala zemlja i da sve možemo ako nam profesionalnost, poniznost i izgaranje za svoju zemlju postanu prioritet i nesporna vrijednost.

Možda nismo dovoljno dobro iskoristili uspjeh naših nogometaša kao zemlja. Iako Hrvatsku ne treba gledati samo kroz sport jer ona je mnogo više od toga, u Rusiji smo pokazali koliko smo posebni i to je bio dobar trenutak da shvatimo kako je krajnji trenutak da počnemo pričati o sebi i predstavljati se onako kako je primjereno i potrebno, a ne onako kako to žele drugi.

Stoga sam okupila neke od naših ponajboljih stručnjaka kako bismo pronašli najbolji način stvaranja prepoznatljivog imidža kojim bismo ojačali svoju poziciju u odnosu na druge države i u međunarodnim odnosima u cijelosti, a posebno u odnosu na one države koje su nam izravni konkurenti u područjima u kojima se želimo isticati. Smatrala sam kako moramo iskoristiti trenutak svjetskog interesa i pozitivnih dojmova za Hrvatsku koje imamo nakon Svjetskog prvenstva u nogometu.

U svim susretima, od onih sa svjetskim državnicima do ‘običnih’ ljudi na ulici, shvatila sam koliko je naš nastup na Svjetskom prvenstvu pomogao da percepcija o Hrvatskoj bude pozitivna. Taj uspjeh i sve druge uspjehe, ne samo sportaša, moramo pretvarati u trajnu pozitivnu sliku i graditi vlastito samopouzdanje.

 

Dan zajedništva, ponosa i sreće u znak sjećanja na nogometni uspjeh

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari