Pratite nas

Religija i Vjera

Papa Franjo imenovao 17 novih kardinala Rimske biskupije

Objavljeno

na

Papa Franjo je na današnjem konzistoriju u Bazilici sv. Petra imenovao 17 novih kardinala. U svojoj se propovijedi osvrnuo na odlomak iz Lukina evanđelja, u kojem Isus svojim učenicima predstavlja svoj plan i program, kako bi prisutne uveo u ono što on naziva četiri stupnja mistagogije milosrđa: ljubiti, činiti dobro, blagoslivljati, moliti.

Naoko je riječ o nečem zdravorazumskom jer te stvari možemo lako činiti prijateljima i bližnjima, onima koji nam se sviđaju. No Isus kaže: ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju (usp. Lk 6,27-28), naglasio je Sveti Otac.

Papa je svjestan kako ljudi ne povezuju ove riječi s neprijateljima, već je njihova instinktivna reakcija odbaciti, diskreditirati ili ih prokleti.

Često ih znamo i demonizirati, a Isus nas poziva da činimo upravo suprotno: one koji su nam neprijatelji, koji nas mrze, proklinju ili kleveću, te trebamo ljubiti, činiti im dobro, blagoslivljati ih i moliti za njih.

Neprijatelj je netko koga moram ljubiti, ta u Božjem srcu nema neprijatelja. Mi smo ti koji podižemo zidove i etiketiramo ljude. Božja ljubav je roditeljska ljubav koja nas nikad ne napušta, čak i kad odlutamo – rekao je Papa.

Rekao je kako naš Otac ne čeka da postanemo malo bolji prije nego što nas zavoli. On nas ljubi jer nas odlučuje ljubiti; ljubi nas jer nas je učinio svojim sinovima i kćerima. Ljubio nas je dok smo još bili neprijatelji (usp. Rim 5,10).

Očeva bezuvjetna ljubav prema ljudima je bila i jest istinski preduvjet obraćenja naših bijednih srca koja teže suditi, dijeli, suprotstavljati se i osuđivati. Upoznati Boga, koji i dalje ljubi one što ga odbijaju, neizmjeran je izvor pouzdanja i poticaj za našu misiju – poručio je Sveti Otac.

Papa je upozorio da živimo u vremenu u kojem polarizacija i isključivanje rastu te se smatraju jedinim načinom rješavanja sukoba.

Uočavamo kako brzo stranac, selilac ili izbjeglica dobiju status neprijatelja jer dolaze iz daleke zemlje, imaju drukčije običaje, drukčiju boju kože, drukčiji jezik ili društveni status. On dobije status neprijatelja jer misli drukčije ili je druge vjeroispovijesti. I polagano, a da to ne uviđamo, ovaj način ponašanja postaje dio našeg života i djelovanja.

Malo pomalo naše razlike postaju simptomi neprijateljstva, prijetnji i nasilja. Koliko li rana postaje dubljima zbog te epidemije animoziteta i nasilja, koja ostavlja tragove na tijelima mnogih koji se ne mogu braniti, zato što je njihov glas slab i utišan patologijom ravnodušnosti – rekao je papa Franjo.

Virus polarizacije i animoziteta prevladava u našem načinu razmišljanja, osjećanja i djelovanja, upozorio je.

Nismo imuni na njega i trebamo ga se čuvati ako ne želimo da se uvuče u naša srca jer bi to bilo protivno bogatstvu i univerzalnosti Crkve, koja je vidljiva u kolegiju kardinala – poručio je Papa.

Također, naglasio je kako svi dolaze iz dalekih zemalja.

Imamo različite tradicije, boju kože, jezike i društvenu pozadinu; razmišljamo drukčije i slavimo našu vjeru u različitosti obreda. Ništa od toga nas ne čini neprijateljima, već je jedno od naših najvećih bogatstava – rekao je.

Sveti Otac je istaknuo kako Isus nikad ne prestaje ‘silaziti s gore’, stalno teži ući u našu povijest da nam navijesti Evanđelje milosrđa.

Isus nas nastavlja pozivati te slati u ravan gdje žive ljudi. Poziva nas da provedemo naše živote podržavajući naš narod u nadi, tako da mogu biti znakovi pomirenja. Kao Crkva smo pozvani imati naše oči otvorene na rane tolike braće i sestara, koji su lišeni dostojanstva – kazao je.

Zatim se ponovno obratio novoimenovanim kardinalima.

Draga braćo novoimenovani kardinali! Putovanje prema nebu započinje u ravnicama, u tihom svakodnevnom darivanju svega onoga što jesmo. Naša gora je ova kvaliteta ljubavi; naš cilj i težnja je zajedno s Božjim narodom ustrajati na životnoj ravnici kako bismo postali osobe sposobne opraštati i miriti – kazao je i dodao:

Danas je svaki od vas pozvan njegovati u svom srcu kao i u srcu Crkve ovaj poziv da budemo milosrdni poput Oca, a isto tako shvatiti da ako ima nešto što nas treba uznemiravati i mučiti naše savjesti, onda je to činjenica da mnogo naše braće i sestara živi bez snage, svjetla i utjehe, koji se rađaju u prijateljstvu s Isusom Kristom; bez zajednice vjernih da ih podupire; bez smisla i cilja u životu (Evangelium Gaudium, 49) – zaključio je Papa.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Vinko zaštitnik vinara i vinogradara

Objavljeno

na

Objavio

Današnji slavljenik je sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik, omiljeni svetac u hrvatskim krajevima

Ime sveca kojeg danas slavimo dolazi od latinske riječi ‘vinco, vincere’ – pobijediti, te ponajprije znači ‘pobjedonosan’, ‘onaj koji pobjeđuje’, ‘onaj koji je određen pobjeđivati’. Sv. Vinko je odbio ponuđeno zatajenje Isusa Krista, iako je svoju krv prolio i umro za Isusa, danas ga slavimo kao pobjednika”.

Sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik, omiljeni je svetac u hrvatskim krajevima. Rođen je u III. stoljeću u gradu Huesca (sjeveroistočna Španjolska). Živio je u Zaragozi kao đakon i učenik svetog Valerija, biskupa. Zbog Valerijeve govorne mane, mucavosti, Vinko je propovijedao Radosnu vijest po cijeloj biskupiji.

U vrijeme progona cara Dioklecijana, oko godine 303.godine, na zapovijed prefekta Dacijana uhvatili su ga zajedno s Valerijem, u lancima ih odveli u Valenciju i bacili u zatvor. Tamo je Vinko na kršćanstvo obratio svoga tamničara.

Ponudili su mu slobodu, ako javno spali Sveto pismo, ali je odbio. Valerija su pustili, ali su Vinka zadržali i podvrgli ga teškim mučenjima, a zatim ga bacili u ćeliju po kojoj su bili razbacani komadići oštrog stakla. Nakon silnih muka umro je 22. siječnja 304. ili 305. godine. Očito kažnjavanju nije bilo kraja pa su mrtvo tijelo izložili lešinarima, koje je prema predaji obranio gavran. Zatim su mu tijelo bacili u more, ali je isplivalo na obalu. Kršćani su ga pokopali na današnjem Rtu svetog Vinka (Cabo de São Vicente, Algarve, južni Portugal).

Svetoga se Vinka na slikama prikazuje kao lijepa mladića ogrnuta dalmatikom, odjećom pastira a u tadašnjoj Dalmaciji, oznakom mučeništva. 1175.g. njegove relikvije su donesene u Lisabon. U Rimu postoje tri crkve posvećene sv. Vinku, jednu blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I. (625-38) i koju je obnovio Leo III 796. godine.

Čašćen je kao zaštitnik Valencije, Saragose, Portugala, te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Donja Reka kod Jastrebarskog, Mandićevac kod Drenja, Kovačevac kod Nove Gradiške, Klenovnik, Svetvinčenat, Škalnica kod Klane).
Naši vinogradari slave danas „Vincekovo”, dan kada se obavlja blagoslov vinograda i kada se otvara sezona radova.

Vinkovo, Vincekovo, uobičajeno je u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. Običaji na Vincekovo imaju malo uporišta u religiji, odnosno kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja.

Izvor: Vesna Jurić Rukavina/Laudato.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Središnje slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju 21. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem, katedralnim župnikom preč. Markom Karačom i supsidijarom katedralne župe preč. Milanom Begićem, vikarom katedralne župe Vedranom Pejakom-Pašićem. Slavlju je nazočio i g. Pavao Krešić, predsjednik sinode Evangeličke crkve kao i vjernici kršćanskih Crkava s područja Biskupije.

U homiliji biskup je rekao kako ovu svetu Euharistiju na treću nedjelju kroz godinu slavimo s posebnom nakanom i molitvom za jedinstvo svih kršćana. Biskup je i podsjetio kako se ovogodišnja ekumenska molitva održava pod geslom „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči“, što je rečenica iz odlomka Knjige Izlaska. „Naime, svake godine jedna zemlja ili krug zemalja bira moto i priprema tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koja se odvija svake godine od 18. do 25. siječnja. Tako su ove godine geslo i tekstove pripremili kršćani s Karipskih otoka, dakle iz srednje i južne Amerike. Oni su izabrali ovaj odlomak Svetoga pisma iz Knjige izlaska zato što su ti narodi prije otprilike petsto godina doživjeli kolonizatorsko nasilje, porobljavanje te iskorištavanje u kojem se također odvijala i evangelizacija.

Premda su Riječ Božju donijeli kolonizatori, oni su u svojem novom robovskom položaju u njoj prepoznali snagu da se Božjom pomoću bore za svoje ljudsko i narodno dostojanstvo, za oslobođenje i pravdu. I to se postepeno sve više ostvarivalo te i oni danas mogu pjevati – zajedno s Mojsijem i Mirjam, te svim Židovima koji su Božjom snagom bili oslobođeni iz egipatskog ropstva ovu pjesmu Gospodinu kojom ga časte kao svoga osloboditelja. Desnica se Božja proslavila, njih je spasila, a Egipćane kaznila. Tako su oslobođeni i Židovi, i narodi Karipskih otoka, a možemo reći i naš hrvatski narod. Ni jedan čovjek i ni jedan narod nije stvoren da bude rob drugom čovjeku i drugom narodu. To ropsko stanje Bog se sam uključio prevladati da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Slobodno možemo reći kako je i naš hrvatski narod živio više stoljeća – poput Izraelskoga – u ropstvu: u Austrougarskoj, u Jugoslaviji… sve dok nije narod na najdemokratskiji način odlučio da želi samostalnu državu. I sam Bog nam je pomogao, izveo nas iz ropstva, s krunicom oko vrata i u ruci, svi mi, i naši branitelji i naši molitelji, izborili smo slobodu. Stoga treba Boga veličati, treba i naš narod zahvaljivati, treba graditi svoju budućnost na tom iskustva“, podsjetio je biskup.

Govoreći o drugom čitanju u kojem Pavao Korinćanima govori kako „prolazi obličje ovoga svijeta…“ (1Kor 7, 29-31), biskup je rekao kako nas privremenost života na zemlji najbolje upozorava da se trebamo brinuti za vječna, a ne za prolazna dobra. „Vječno je dobro sloboda djece Božje jer takvi ćemo se – i samo takvi moći – pojaviti pred licem Božjim. Da bismo postali slobodni, potrebno je da se odriješimo raznih navezanosti, obzira i prizemnih dobara koja nas vežu za zemaljsko. Riječ ‘slobodan’ i ‘prost’ znače isto: naime, otud dolazi i riječ ‘oprost’ i ‘oproštenje’ – kada drugome opraštamo, mi ga tada odrješujemo, tj. oslobađamo od njegove krivnje i on je slobodan. Leti k’o ptica slobodna… I mi, kada molimo oproštenje i primamo ga, bivamo oslobođeni, odriješeni da prosto tj. slobodno idemo kroz život, neopterećeni teretom krivnje. Tako možemo postati prava braća i sestre u Kristu, i to je put za zbližavanje naših kršćanskih Crkava, naših zajednica – preko pojedinačnih i zajedničkih naših oproštenja odnosno oslobođenja“, poručio je okupljenima biskup Košić.

Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio g. Krešić. Govoreći o ekumenizmu i zajedništvu Krešić je istaknuo kako je u Crkvi sva istina vezana za osobu, a to je Krist. „Ta riječ, istina, u Novom zavjetu se nikada ne spominje sama već u paru s riječi ljubav. Ekumenski pokret u velikoj se mjeri mora zahvaliti Drugom vatikanskom koncilu i papi Ivanu XXIII. koji je proizveo duboke promjene i koji je pokrenuo hod zapadnih crkava jednih prema drugima, da se susretnemo i da zajedno hodamo prema Kristu i što smo Kristu bliži to smo bliži jedni drugima. Mi smo zapravo nevjerojatno slični jedni drugima, sličniji nego što su bile razlike unutar prve crkve. Dugo smo podijeljeni i nije lako to prevladati, ali mislim da naš put treba biti takav da Srbi budu najprije kršćani, pa onda Srbi, a da Hrvati budu najprije kršćani, pa onda Hrvati. Mi protestanti također moramo biti svjesni da smo mnogo puta bili zadrti i da nismo u posjedu istine. Kao i svi drugi s potpunom istinom susrest ćemo se tek kada sretnemo Gospodina, a do tada gledajmo jedni u drugima braću povezanu Kristovom ljubavlju. To je put kojim trebamo hodati i na koji nas Gospodin poziva“.

Na kraju je svima okupljenima zahvalio i vlč. Motočić. „Nama u Sisačkoj biskupiji ovakva slavlja nisu samo tu da bi se reklo da se nešto dogodilo. Mi želimo da se nešto dogodi u nama i da pridonosimo ekumenskom hodu i tome da ćemo kao vjernici biti sve bliže. Upravo me u tom duhu raduje svaki susret s braćom iz drugih crkava. Posebno zahvaljujem svima vama koji nosite na srcu jedinstvo kršćana i molite na ovu nakanu“, zaključio je vlč. Motočić.

Misno slavlje animirao je Biskupijski zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice.

Homilija na središnjem ekumenskom slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Poštovani predstavnici naših kršćanskih bratskih Crkava, braćo i sestre,

Ovu svetu Euharistiju na treću nedjelju kroz godinu slavimo s posebnom nakanom i molitvom za jedinstvo svih kršćana.

Ovogodišnja je ekumenska svjetska molitva pod geslom: „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči“, što je rečenica iz odlomka Knjige Izlaska, koji smo danas čuli kao prvo čitanje. Naime, svake godine jedna zemlja ili krug zemalja bira moto i priprema tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koja se odvija svake godine od 18.do 25.siječnja. tako su ove godine geslo i tekstove pripremili kršćani s Karipskih otoka, dakle iz srednje i južne Amerike.

Oni su izabrali ovaj odlomak Svetoga pisma iz Knjige izlaska zato što su ti narodi prije otprilike petsto godina doživjeli kolonizatorsko nasilje, porobljavanje te iskorištavanje u kojem se također odvijala i evangelizacija. Premda su Riječ Božju donijeli kolonizatori, oni su u svojem novom robovskom položaju u njoj prepoznali snagu da se Božjom pomoću bore za svoje ljudsko i narodno dostojanstvo, za oslobođenje i pravdu. I to se postepeno sve više ostvarivalo te i oni danas mogu pjevati – zajedno s Mojsijem i Mirjam, te svim Židovima koji su Božjom snagom bili oslobođeni iz egipatskog ropstva ovu pjesmu Gospodinu kojom ga časte kao svoga osloboditelja. Desnica se Božja proslavila, njih je spasila, a Egipćane kaznila. Tako su oslobođeni i Židovi, i narodi Karipskih otoka, a možemo reći i naš hrvatski narod.

Ni jedan čovjek i ni jedan narod nije stvoren da bude rob drugom čovjeku i drugom narodu. To ropsko stanje Bog se sam uključio prevladati da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Slobodno možemo reći kako je i naš hrvatski narod živio više stoljeća – poput Izraelskoga – u ropstvu: u Austrougarskoj, u Jugoslaviji… sve dok nije narod na najdemokratskiji način odlučio da želi samostalnu državu. I sam Bog nam je pomogao, izveo nas iz ropstva, s krunicom oko vrata i u ruci, svi mi, i naši branitelji i naši molitelji, izborili smo slobodu. Stoga treba Boga veličati, treba i naš narod zahvaljivati, treba graditi svoju budućnost na tom iskustvu…

Izaijin tekst koji su kršćani s Kariba izabrali za ovogodišnje geslo u cijelosti glasi: „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči, desnica tvoja, Gospodine, raskomada dušmanina.“ Uvijek je tu s nama neki dušmanin, uvijek su nam na putu neki neprijatelji koji nas žele učiniti robljem, zasužnjiti nas da njima služimo, da ne budemo slobodni… No, mi smo kao kršćani svjesni da je najveći naš neprijatelj đavao, sotona. On neprestano obilazi oko nas, „kao ričući lav tražeći koga da proždre“ (1Pt 5,8). I protiv njega nam se boriti, ne protiv ljudskih dušmana jer svi ljudi mogu neko vrijeme biti u zabludi i protiviti se dobru, ali đavao je trajno u zlu i želi nas zavesti i oboriti u trajnu propast. A kako se protiv njega boriti i tko nas od njega može osloboditi? Isus Krist naš Gospodin pobijedio je đavla, pobijedio je neprijatelja i ubojicu ljudi, lašca od početka. Stoga je potrebno stati uz Isus i njegov križ, na kojem je đavao pobijeđen, i mi smo onda pobjednici i đavao nam ne može nauditi.

Gospodin Isus rekao je Židovima: „Tko god čini grijeh, rob je grijeha…Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.“ (Iv 8,34.36). Ta sloboda nam je potrebna, sloboda od zla i Zloga. Sloboda djece Božje, sloboda da možemo činiti dobro, da možemo opraštati i moliti za oproštenje, sloboda da širimo ljubav Božju prema svima, pa i našim privremenim zemaljskim neprijateljima. Zapravo, imajući u sebi ljubav prema svim ljudima mi i od neprijatelja činimo prijatelje.

U drugom čitanju, braćo i sestre, sveti apostol Pavao Korinćanima ali i svima nama govori kako „prolazi obličje ovoga svijeta“, jer mi stvarno na ovom svijetu živimo kratko vrijeme, te se oni koji nešto i posjeduju, trebaju vladati kao da ne posjeduju… „i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta“. (1Kor 7, 29-31). Ta privremenost života na zemlji najbolje nas upozorava da se trebamo brinuti za vječna a ne za prolazna dobra.

Vječno je dobro sloboda djece Božje jer takvi ćemo se – i samo takvi moći – pojaviti pred licem Božjim. Da bismo postali slobodni, potrebno je da se odriješimo raznih navezanosti, obzira i prizemnih dobara koja nas vežu za zemaljsko. Riječ „slobodan“ i „prost“ znače isto: naime, otud dolazi i riječ „oprost“ i „oproštenje“ – kada drugome opraštamo, mi ga tada odrješujemo, tj. oslobađamo od njegove krivnje i on je slobodan. Leti k’o ptica slobodna… I mi, kada molimo oproštenje i primamo ga, bivamo oslobođeni, odriješeno da prosto tj. slobodno idemo kroz život, neopterećeni teretom krivnje. Tako možemo postati prava braća i sestre u Kristu, i to je put za zbližavanje naših kršćanskih Crkava, naših zajednica – preko pojedinačnih i zajedničkih naših oproštenja odnosno oslobođenja.

Pozdravljam g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve, koji je predstavnik generalnog vikara iste protestantske Crkve g. Branka Berića, s kojim sam se također čuo prošli tjedan i koji se ispričao jer je morao biti u Hrastinu kod Osijeka na rukopoloženju g. Petra Sena, novog biskupa Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj. U ime g. Berića obratit će nam se na kraju slavlja i g. Krešić.

Evangelici i reformirani, dakle, svi kršćani koji su proistekli iz protestantizma obilježavaju od prošle i ove godine 500. obljetnicu Martina Luthera. Ta nas podjela već pola tisućljeća žalosti i njezino obilježavanje je prigoda za međusobno opraštanje i zbližavanje, molitvu i pokoru da nas sve Gospodin obdari oproštenjem i pomirenjem.

Za istinsko pomirenje potrebno je obraćenje. Evanđelje po Marku današnje nedjelje (Mk 1,14-20) poziva nas upravo na to evanđeosko i potpuno obraćenje. Isusova prva propovijed, nakon krštenja na Jordanu, bila je poziv: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Metanoia – grčka riječ za obraćenje znači i više negoli naša riječ: mi riječju „obraćenje“ iskazujemo potrebu da učinimo obrat, za na svom životnom putu krenemo u drugom, ispravnom smjeru. Naime, kada putujemo u krivo, potrebno je zauzeti obrnuti pravac. To kazuje naša riječ „obraćenje“. To je važno imati na pameti. Doista, mi svi uvijek nekud putujemo, ali i naš je život jedno veliko putovanje. Međutim da bismo bili na ispravnom putu, potrebno je znati cilj, i prema njemu neprestano korigirati svoj put. Tako da – u slučaju djelomično ili potpuno pogrešnog puta – treba zauzeti novi, obrnuti smjer.

Grčka, naime novozavjetna biblijska riječ za obraćenje „metanoja“, znači više od toga: „promjena mišljenja, promjena života“. Zapravo je za Isusa to, čuli smo, uvjet za ulazak u Kraljevstvo nebesko, tj. susret s njim i ulazak u krug njegovih učenika. On je naime to Kraljevstvo, taj novi život s ljudima, u koji poziva sve nas. Za to pak je potrebno promijeniti se, zauzeti nove, njegove stavove, jednostavno – poći za njim i s njim.

Čuli smo izvještaj kako je Isus pozvao prve učenike: Šimuna i njegova brata Andriju, Jakova i njegova brata Ivana. Jednostavno ih je pozvao: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« I što oni čine? Oni „odmah ostaviše mreže“ odnosno „ostave oca i pođoše za njim“. Ovo je veoma važno: da bi netko pošao za Isusom treba se od svega prijašnjega, čime je vezan, odijeliti. Bila to mreža, tj. posao, bio to otac, tj. ljudi koji su nam bliski. Isus zove na radikalno nasljedovanje.

Tada su moguća čudesa oslobođenja, velikih Božjih djela u našem životu. Zapravo ta se čudesa neprestano događaju, neprestano smo obdareni djelima Božjim koja obogaćuju naš život i o kojima možemo i moramo pred drugima svjedočiti.

A svi smo mi, današnji kršćani – bili pravoslavni, bili protestanti, bili katolici – Isusovi učenici. Pošli smo ne za nekom naukom, ne za nekim idejama niti za nekim običajima, pošli smo za osobom Isusa Krista iz Nazareta, našega Gospodina koji je za nas trpio, bio  mučen, umro i koji je za nas uskrsnuo. Koliko smo bliži njemu, toliko smo bliži jedni drugima, i toliko ćemo biti bolji svjedoci o njemu pred onima koji u njega ne vjeruju. To pak svjedočenje treba biti ne o nekom nauku, o nekoj naučenoj teoriji, nego o njemu i onome što nam je on učinio. Kao Židovi koje je Bog izveo iz ropstva i koji su imali potrebu o tome što su doživjeli pripovijedati.

Desnica se Gospodnja proslavlja kad god mi Krista poslušamo, kad god mi njega slijedimo, kad god mi njega slušamo.

Neka nam on svojim Svetim Duhom pomogne promijeniti misli i srce, zadobiti njegovo oproštenje te

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari