Connect with us

Magazin

Papa Franjo – Jedan od nas!

Published

on

Uz dvije godine pontifikata pape Franje

Franjina verbalna komunikacija, njegove geste i sav habitus poruka su vjernicima i svijetu: papa je jedan od vas; premda Kristov namjesnik, i papa je među grešnicima. Taj stav poniznosti izrekao je u svom prvom obraćanju: „Pomolite se za mene u tišini.“

Povijest Crkve puna je velikih papa, a može se reći da više od poldrug stoljeća, sve tamo od Grgura XVI, Crkva redomice ima velike pape. Ipak, sve donedavno njihova je služba zbog raznih razloga bila osuđena na stanovitu emotivnu izolaciju. Papa je bio ne samo fizički nego i duhom dalek, netko tko negdje sjedi i donosi važne odluke. Napredak komunikacijskih sredstava učinio je pape na svaki način bližima ne samo vjernicima nego i svijetu. Taj napredak promijenio je i navike i običaje papinske službe. Otkad su fizički i medijski izašli extra muros, osobito od sv. Ivana XXIII, pape postadoše dio svakodnevice stotina milijuna ljudi, ne samo katolika; približili su se ljudima i omogućili da se ljudi približe njima, da ih upoznaju. A blizina je preduvjet bliskosti, bliskost pak ljubavi. Voljeti papu – to danas više nije samo povlastica malobrojnih ili tek metafora dužnoga vjerničkog poštovanja prema službi Kristova namjesnika, nego osjećaj koji stotine milijuna ljudi mogu srcima doživjeti. A papu Franju vole mnogi, i hrvatski katolici, koji očekuju njegov posjet i kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca.

 Kako je osvojio srca ljudi? Ponajprije neposrednošću, jednostavnošću i sažetošću izričaja, unijevši u Crkvu južnoamerički temperament i pastoralno iskustvo. Papa koji se nakon izbora vraća u autobusu s ostalim kardinalima u Dom svete Marte, rado se šali i osobno naziva svoje prijatelje, koji navija za omiljeni nogometni klub znak je da papinstvo više nije negdje – ono je među ljudima.

Isusovac na franjevački način

Iako ni Benedikt XVI, pomalo komunikacijski zakopčan, nije ostao emotivno izoliran od vjernika i svijeta, papa Franjo povukao je kontinuitet prije svega od sv. Ivana XXIII, koji je bio omiljen zbog neposrednosti i duhovitosti, od Ivana Pavla I, koji je osmijehom razbio očekivanu ukočenost papinstva, a posebice od sv. Ivana Pavla II, koji je emotivno osvojio svijet. Franjina verbalna komunikacija, koja trpi poneki nedorečen izričaj što zna unijeti zabunu, njegove geste i sav habitus poruka su vjernicima i svijetu: papa je jedan od vas; premda Kristov namjesnik, i papa je među grešnicima. Taj stav poniznosti izrekao je u prvom papinskom obraćanju: „Prije nego što biskup blagoslovi narod, molim vas da vi zamolite Gospodina da blagoslovi mene. Pomolite se za mene u tišini.“ Time je pokazao da, svjestan svojih slabosti, pontifikat želi povjeriti zajedničkoj molitvi Crkve i ujedno po molitvi želi biti sljubljen sa svijetom: „Sada započinjemo taj put, put bratstva, ljubavi i međusobnog povjerenja. Molimo uvijek jedni za druge, za čitav svijet, da zavlada veliko bratstvo.“

Ali ta emotivna otvorenost pape Franje ostala bi samo kratkoročna površinska, pa i površna poza, kada s njom ne bi dolazila ljudima jednako otvorena, jednostavna i jasna evanđeoska poruka: Bog je ljubav (1 Iv 4, 8). A ljubav je ponizna, milosrdna i rado prašta. Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike (Mt 9,13). Iz tih Kristovih riječi izvire temeljna poruka ovoga pontifeksa: ponizna ljubav prema poniženima, milosrdna ljubav prema grešnicima. Stoga je i svaki svećenik po Kristovu mandatu velikoga svećenika pozvan biti milosrdan. „Milosrđe, milosrđe, milosrđe“, rekao je papa Franjo ispovjednicima u bazilici sv. Marije Velike koji dan nakon izbora, podsjetivši na stari nauk Crkve: osuditi grijeh, ne i grešnika.

Već od trenutka kada je isusovac Jorge Mario Bergoglio uzeo ime Franjo bilo je jasno da će taj pontifikat imati posve osobitu notu. Premda to ime može podsjetiti i na velikoga isusovačkoga misionara sv. Franju Ksaverskoga, Papa je naglasio da je ime uzeo od franjevačkog sv. Franje. A u tome imaju svoje prste i naši franjevci. Ne samo stoga što mu je ispovjednik bio Hrvat fra Berislav Ostojić nego i stoga što je Papa u Buenos Airesu kao mladi klerik neko vrijeme bio u doticaju s našim franjevcima, među kojima je bio i čuveni fra Bonifacije Perović, jedan od najumnijih Hrvata prošloga stoljeća, i upravo je preko njih upoznao franjevačku duhovnost. A nju, uz ostalo, uvijek izrazito obilježava emocionalna neposrednost, socijalni angažman i pomalo pjesnički doživljaj svijeta i Boga. Papi je očito bliska ta duhovnost, pa, premda isusovac, odgojen na Ratio Studiorum, on je upravo franjevačku duhovnost prepoznao najpotrebnijom čovjeku današnjice. No, reklo bi se, ništa neobična za isusovca. Samo oni koji ne poznaju jezuite mogu ih gledati kao zakopčane i ukočene – riječ je o izvanredno obrazovanim ljudima koji su pastoralno naširoko zauzeti, socijalno prodorni i prilagodljivi, a majstori su improvizacije kada treba. Papa Franjo na stanovit je način izborom imena sinkretizirao i sinkronizirao dvije velike redovničke duhovnosti Crkve: isusovačkoj disciplini uma pridružio je franjevačku emocionalnu neposrednost.

Nedvojbeno je Papa imenom želio naglasiti i evanđeosko siromaštvo duha, ali i podsjetiti na stalnu zadaću Crkve da se skrbi za siromašne, da služi poput Marte, koju je Isus doduše ukorio jer je previše važnosti pridavala prolaznim potrebama, ali koja je do danas sveti primjer služenja bližnjemu. Ostavši naime u Domu sv. Marte, Papa i time očituje stav: Crkva je pozvana služiti čovjeku: kako vječnom spasenju, tako, prema Kristovoj riječi (usp. Mt 25, 40), i vremenitim potrebama, posebice najmanjih: isključenih, hendikepiranih, prezrenih, siromašnih, napuštenih…  Označivši Crkvu svoga vremena Franjinim imenom, Papa je ujedno učinio više za njezinu duhovnu reformu i ugled nego što bi bilo moguće ikojom reformom Kurije, što se već godinama naglašava kao nasušna potreba.

Teološki naglasci

S tim kartama u rukama Papa svjedoči i ekumensku i dijalošku otvorenost. Dolazak carigradskoga patrijarha Bartolomeja I. na ustoličenje i odaziv drugih kršćanskih crkava, židova, muslimana i predstavnika raznih religija pokazao je da je prepoznata njegova ekumenska, dijaloška i prije svega ljudska srdačnost. A to je – neka teolozi ne zamjere – u praksi važnije za ekumensku viziju i mir među religijama od teoloških raspri i zaključaka. No Crkva ne može, ne želi i ne smije egzistirati bez teologije. Papa je, homiletik i katehet sažeta izričaja, teolog svima razumljive misli, kako pokazuje i enciklika Lumen fidei – Svjetlost vjere. Relativno nevelika, sažima naglaske njegove teologije: vjera znači nasljedovati Krista sudjelujući u hodu Njegove Crkve kroz povijest. Njegova je dakle teologija čvrsto kristocentrična, što je izrazio već u prvoj homiliji nakon izbora za papu: „Želja mi je da svi, nakon ovih milosnih dana, imamo hrabrosti – upravo hrabrosti – kročiti u Gospodinovoj prisutnosti, s Gospodinovim križem; da imamo hrabrosti graditi Crkvu na krvi koju je Gospodin prolio na križu i ispovijedati jedinu slavu – Krista raspetoga. I tako će Crkva ići naprijed.“ Papin je pogled kao i sv. Franje – obilježena Kristovim ranama – čvrsto upućen u Krista: ne u Krista bez križa, kako bi neki htjeli, nego s križem; u Krista, koji je vrhunac Božje ljubavi za čovjeka i pobjednik nad smrću. To je put Crkve i ujedno izraz vjere u Kristovu soteriološku ekskluzivnost: „Tko se ne moli Gospodinu, moli se đavlu“, citirao je na prvoj misi velikog francuskoga književnika obraćenika i mistika Leona Bloya. Jer „kada se ne ispovijeda Isusa Krista, ispovijeda se svjetovnost zloduha“. Pritom nije na kraju propustio zazvati milost Duha Svetoga i molitvu Majke Božje, koja je „savršena ikona vjere“, kako je naziva u Lumen fidei. To su naime stupovi na kojima počiva svaka ispravna kristologija.

PAPA-FRANCESCOKao redovnik, Papa je iskustveno upoznao važnost i odlike redovništva, koje je dar Crkvi i dar Crkve svijetu, kako ističe u prigodnom apostolskom pismu u povodu otvaranja Godine posvećenog života 20. studenoga lani.  Redovništvo, koje je u mnogim razdobljima Crkvi omogućilo nov zamah misija, teologije, askeze i mistike, i danas je pozvano svjedočiti neumornu dinamiku Duha Svetoga. Jedna od važnih poruka ovoga pape nadahnuta je nažalost strašnim masovnim stradanjima kršćana, osobito na Bliskom istoku i u Africi. Papa ističe da je mučeništvo današnjih kršćana veće od mučeništva prvih kršćana. Iako stoji sanguis martyrum semen christianorum („krv mučenika sjeme je kršćana“), Papa nije fatalist, već poziva svijet da zaštiti kršćane od progona. Pritom nijednom riječju nije prozvao islam, nego je osudio mržnju onih koji ga iskrivljavaju do neprepoznatljivosti. Papa je ujedno itekako svjestan da se ima što mesti i pred pragovima kršćanskih naroda, pa je u različitim prigodama osudio mafiju, pobačaj, eutanaziju, pedofiliju, tzv. rodnu ideologiju i druge izume Zapada, uvijek s jasnom kristovskom porukom: Obratite se!

Stara je izreka „stil je sam čovjek“. Ta misao vrijedi i za pape. Crkva već dva tisućljeća živi raznolikost stilova svojih pontifeksa. I u vremenima kada je ugled papinske službe bio ugrožen manje dostojnim stilovima nasljednika svetoga Petra, ona je, vođena Duhom Svetim, bila jamac autentičnog naukovanja Kristova Evanđelja.

[ad id=”68099″]

Zrela prosudba ovoga pontifikata moći će se dati tek kada on postane daleka povijest. Ali jedno stoji: kao što svaki kuhar istom receptu dodaje svoju originalnost, tako papa Franjo dvotisućljetni nauk i svjedočanstvo Crkve obogaćuje svojim zrnom soli: da Crkva ne obljutavi – nego da ostane sol Zemlje, koja joj je povjerena (usp. Mt 5, 13). A to čini vedro, jednostavno i neposredno, oslobađajući ljude od strahova koji proizlaze iz njihove malovjernosti, nevjere ili pak, nasuprot tomu, prevelika pouzdanja u vlastitu vjersku revnost. A sve to priječi put Božjemu milosrđu do našega srca. „Načela treba čuvati za ono malo časova u životu kad načela trebaju, za sve ostalo dosta je malo milosrđa“, rekao je Albert Camus. Papa Franjo podsjeća da bi ta istina, jasna ateistu, trebala biti uvijek u srcu svakoga kršćanina, ali ne kao jansenistički fatalizam, nego kao svjetlo djelatne otvorenosti i predanja Bogu, izraz vedre vjere da je s Kristom moguće graditi bolji svijet bratstva i ljubavi.

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari