Pratite nas

Religija i Vjera

Papa Franjo:‘Crkva, u svojoj mudrosti, čuva razliku između zaručništva i oženjenosti – to nije isto!’

Objavljeno

na

Nastavljajući ove kateheze o obitelji, danas ću govoriti o zarukama.

Zaruke (na tal. fidanzamento) – kao što sama riječ kaže – imaju itekako veze s povjerenjem (tal. fiducia), pouzdanjem (tal. confidenza), pouzdanošću (tal. affidabilità). Pouzdavanje u poziv kojeg Bog daje, jer je ženidba prije svega otkrivanje jednog Božjeg poziva. Sigurno da je lijepo što mladi danas mogu izabrati ženidbu na temelju uzajamne ljubavi. Ali upravo ta sloboda veze zahtijeva svjesni sklad odluke, ne samo jednostavni dogovor kao plod privlačnosti ili osjećaja, koji je trenutan, kratkog vijeka…, ona zahtijeva jedan hod.

Zaruke su, drugim riječima, vrijeme u kojem je dvoje pozvano snažno poraditi na svojoj ljubavi, i na tome trebaju raditi složno i zajednički, kako bi produbili svoju ljubav. Jedno drugo postupno otkrivaju: to jest muškarac “upoznaje” ženu upoznavajući tu ženu, svoju zaručnicu; a žena “upoznaje” muškarca upoznavajući toga muškarca, svoga zaručnika. Ne smijemo podcjenjivati važnost toga učenja: to je lijepa obaveza, i to sama ljubav traži, jer to nije samo bezbrižna radost, čarobni osjećaj… Biblijski izvještaj govori o čitavom stvaranju kao o lijepom Božjem djelu; u Knjizi Postanka se kaže da “i vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro” (Post 1, 31). Tek je na kraju Bog “počinuo”. Iz te slike shvaćamo da je Božja ljubav, po kojoj je nastao svijet, bila odluka koja je bila unaprijed pripremljena. To je bilo lijepo djelo. Božja ljubav je stvorila konkretne uvjete za neopozivi, čvrsti savez, koji će trajati.

Savezu ljubavi između muškarca i žene, savezu za život, prethode pripreme, to nije nešto što nastane od danas do sutra. Ne postoji ekspres brak: na ljubavi treba raditi, treba proći određeni put. Savez između muškarca i žene se uči i produbljuje. Dopuštam si reći da je to savez u kojem treba pokazati svu svoju umješnost. Učiniti od dva života jedan je gotovo čudo, čudo slobode i srca, povjereno vjeri. Morali bismo se možda više oko toga potruditi jer su nam se “sentimentalne koordinate” malo pomiješale. Onaj tko želi sve i odmah, uzmiče pred svim – i odmah – čim se javi prva teškoća (ili prva prilika). Nema nade za povjerenje i vjernost sebedarja, ako prevladava navika konzumiranja ljubavi kao neke vrste “integratora” psiho-fizičkog blagostanja. Ljubav nije to!

Zaruke stavljaju u žarište želju da se zajedno čuva nešto što se nikada neće moći kupiti ili prodati, izdati ili napustiti, ma koliko ponuda bila privlačna i zavodljiva. Ali i Bog, kada govori o savezu sa svojim narodom, katkad to čini terminima vezanim uz zaruke. U Knjizi proroka Jeremije, govoreći narodu koji se udaljio od njega, podsjeća na vrijeme kada je narod bio Božja “zaručnica” i kaže ovako: “Spominjem se mladosti tvoje privržene, ljubavi tvoje vjereničke” (2, 2). I Bog je prošao taj put zaruka; zatim daje također jedno obećanje: čuli smo ga na početku audijencije, u Knjizi proroka Hošee: “Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu” (2, 21-22). Dug je put kojega Gospodin prolazi sa svojim narodom u tome zaručničkom hodu. Na kraju Bog sklapa zaručnički savez sa svojim narodom u Isusu Kristu: u Isusu zaručuje Crkvu. Božji narod je Isusova zaručnica. Ali koliki put!

A vi Talijani, u vašoj književnosti imate remek-djelo o zarukama [“Zaručnici”]. Nužno je da ga mladi upoznaju, da ga čitaju; to je remek-djelo u kojem se govori o životu zaručnikâ koji su pretrpjeli mnoge patnje, prošli put posut mnogim nevoljama i na kraju prispjeli k ženidbi. Ne zanemarite to remek-djelo o zarukama koje je talijanska književnost ponudila upravo vama. Samo naprijed, čitajte ga i vidjet ćete ljepotu, patnju ali i vjernost zaručnikâ.

Crkva, u svojoj mudrosti, čuva razliku između zaručništva i oženjenosti – to nije isto – upravo s obzirom na osjetljivost i dubinu te provjere. Pazimo da ne prezremo olako to mudro učenje koje se nadahnjuje također na iskustvu bračne ljubavi. Snažni simboli tijela drže ključeve duše: svojim nepromišljenim postupanjem i odnosom s tijelom možemo otvoriti trajnu ranu u srcu (1 Kor 6, 15-20).

Današnja kultura i društvo postali su ravnodušni na osjetljivost i ozbiljnost toga koraka. A s druge strane, ne može se reći da su bili velikodušni s mladima koji imaju ozbiljnu namjeru zasnovati obitelj i donositi na svijet djecu! Štoviše, često postavljaju bezbroj prepreka, mentalnih i praktičnih. Zaruke su životni put koji mora postupno sazrijevati poput voća, to je put sazrijevanja u ljubavi, sve do trenutka sklapanja ženidbe.

Tečajevi priprave za brak su posebni izraz te priprave. A mi vidimo mnoge parove, koji na tečaj dolaze nevoljko. “A sad će nam ti svećenici držati tečaj! Ali zašto? Mi sve znamo!”… i nerado idu na tečaj. Ali kasnije su zadovoljni i zahvaljuju, jer su zapravo tamo našli priliku – često jedinu! – da razmišljaju o svome iskustvo na jedan dublji način. Da, mnogi parovi su dugo zajedno, čak su i u intimnim odnosima, katkad žive u izvanbračnoj zajednici, ali se stvarno ne poznaju. To se čini čudnim ali iskustvo pokazuje da je tako. Zbog toga treba ponovno prepoznati vrijednost zaruka kao vremena zajedničkog upoznavanja i dijeljenja jednog projekta. Hod priprave za ženidbu treba smjestiti u tu perspektivu, koristeći se također jednostavnim ali snažnim svjedočanstvo kršćanskih supružnika. I postaviti za cilj ono bitno a to su: Biblija, koju treba otkrivati zajedno, na svjestan način; zatim molitva, u svojoj liturgijskoj dimenziji, ali također u dimenziji “obiteljske molitve”, koju će se živjeti u obitelji; sakramenti, sakramentalni život, ispovijed, pričest u kojoj Gospodin dolazi boraviti u zaručnicima i pripravlja ih da istinski prihvate jedno drugo “s Kristovom milošću”; te bratstvo sa siromašnima, s potrebitima, koji će nas potaknuti na umjerenost i dijeljenje. Zaručnici koji se trude oko toga zajedno rastu i sve to dovodi do pripreme jedne lijepe ženidbene svečanosti na jedan drukčiji, ne svjetovni već kršćanski način! Sjetimo se Božjih riječi koje smo čuli, kada on govori svome narodu kao zaručnik zaručnici: “Zaručit ću te sebi dovijeka; zaručit ću te u pravdi i u pravu, u nježnosti i u ljubavi; zaručit ću te sebi u vjernosti i ti ćeš spoznati Jahvu” (Hoš 2, 21-22). Neka svaki zaručnički par misli na to i neka kažu jedno drugom: “Bit ćeš moja zaručnica, bit ćeš moj zaručnik”. Čekati taj trenutak; to je trenutak, to je put kojim se polako ide naprijed ali je hod sazrijevanja. Etape toga puta ne smiju se preskakati. Sazrijeva se korak po korak.

Vrijeme zaruka može doista postati vrijeme inicijacije, ali u što? U iznenađenje! U iznenađenje duhovnih darova kojima Gospodin, po Crkvi, obogaćuje obzor nove obitelji koja je spremna živjeti u njegovu blagoslovu. Pozivam vas sada da se pomolite Svetoj Nazaretskoj Obitelji: Isusu, Josipu i Mariji. Neka to bude molitva da obitelj prođe taj put priprave; molitva za zaručnike. Izmolimo svi zajedno Gospi jednu Zdravomariju za sve zaručnike, da mogu shvatiti ljepotu toga hoda prema ženidbi. [Zdravo Marijo….]. Svim zaručnicima koji su na trgu želim dobre zaruke!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Mole se Hrvatu fra Augustinu za rješenje političke krize

Objavljeno

na

Objavio

U jeku velike krize u Venezueli narod se moli za zagovor pokojnog hrvatskog misionara fra Augusitna Augustinovića

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem.

U jeku političke krize u Venezueli ondašnji se narod ponovno prisjetio fra Augustina(Ante) Augstinovića, franjevca misionara iz Bosanske Posavine ( rođen 1917. godine u Prijedoru kod Brčkog), koji je davne 1951. godine napustio mjesto profesora Novoga zavjeta u Jeruzalemu i otišao u Venezuelu i tamošnje župe propovijedati Isusa Krista. Njegovo ime ovih se dana često spominje u molitvi  napisanoj 1997. godine, kada je i započeo postupak proglašenja Slugom Božjim od strane tamošnjeg ordinarija.

Naime, sam je fra Augustin u Venezueli proveo 47 godina, a tamo je i umro na glasu svetosti 1998. godine. Uz plodan pastoralni rad (župnikom je u 47 godina bio u tri župe), podizao je škole, bolnice, domove, brinuo se o časnim sestrama, a posebno je poznat po svom književnom i znanstveno-teološkom radu, ali i kao jedan od pokretača malog tečaja kršćanstva  “Cursillo” u Venezueli..

Napisao je veliki broj djela na španjolskom jeziku, a na hrvatski jezik do sada su mu prevedene dvije knjige priča “ Priče iz doline” i “Od obale… do obale”.

Fra Augustin

Fra Augustin

U znanstveno-teološkom smislu posebno mu je cijenjeno djelo “Povijest Isusova”, koje je prevedeno na 32 strana jezika. Izvorno je pisano na španjolskom, a autor ga je osobno preveo na hrvatski jezik. Nekoliko originalnih fra Augustinovih djela na španjolskom jeziku  nalazi se u Republici Hrvatskoj, a u pripremi je i i drugo prošireno izdanje knjige “Malenošću do nebeskih visina”, koja govori o njemu.

Prema informaciji Radio Marie Venezuele ovih se dana u župama Capaya, Caucagu i Carizal posebno zaziva ime “malenoga”(niskog rasta) fratra iz bosanske Posavine, jer politička  kriza u Venezueli  poprima sve veće obrise, a narod ovog dijela Venezuele još uvijek pamti njegova svetačka djela i već ga sada smatraju svecem. Molitva koju mole prevedena je i na hrvatski te glasi:

“Gospodine, Ti si htio da Te upoznamo po ljubljenome Tvome Sinu,

daj nam pravedno živjeti slijedeći Tvoju svetu volju,

te po zagovoru Tvoga vjernoga svećenika, o. Augustina Augustinovića,

koji nam je za života otkrio Tvoje beskrajno milosrđe

i osvojio nam srce sinovskom ljubavlju prema Isusu Kristu,

svom milom prijatelju, udijeli nam tako potrebitu milost za naše dobro

i rješenje političke krize u našoj Venezueli

i po majčinskoj zaštiti Presvete Djevice Marije,

daj da prigrlimo ono što smo primili kao dar i plod Duha Svetoga Tješitelja.

Amen.”

Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Obilježena druga godišnjica smrti prof. Ivančića: Bio je veoma uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista

Objavljeno

na

Objavio

U povodu druge godišnjice smrti prof. dr. sc. Tomislava Ivančića (30. studeni 1938. – 17. veljače 2017.) Matična vrhovna uprava Zajednice Molitva i Riječ i Centar za bolji svijet priredili su u subotu, 16. veljače okrugli stol s temom „Život i djelo Tomislava Ivančića – model i uzor evangelizacije u Crkvi i društvu“.

U dupkom punoj dvorani „Vijenac“ Nadbiskupijskog pastoralnog instituta uz članove obitelji prof. Ivančića, okupili su se i članovi Zajednice Molitva i Riječ pristigli iz cijele Hrvatske i europskih zemalja. Događaj je bio prigoda u prvom redu putem osobnih svjedočanstva podsjetiti se na ulogu koju je prof. Ivančić imao u evangelizaciji, ali i u pokoncilskim gibanjima Crkve u Hrvata.

Sisački biskup Vlado Košić progovorio je o prof. Ivančiću kao njegov student, ali je odlazio i na vjeronauk u Frankopansku, a sudjelovao je i na nekoliko seminara. „Bio je pojava novosti, zanosa, duhovne obnove koju je trebala ta populacija studenata i jednu svjesnu vjeru koju su pronašli u tom druženju i stilu duhovnosti“. Kasnije, kad je postao asistent susretao ga je kao mlađi kolega na KBF-u gdje je prof. Ivančić bio dekan.

Bio je uvjerljiv i proživljen svjedok vjere u Isusa Krista, ali je bio i jednostavan i dobar čovjek pun vjere koju je sam nosio sa svim žarom i pameti srca predavao drugima. Bio je doista svjedok, jer govorio je iz osobnog iskustva, a ne iz naučenog znanja.

Njegove riječi su bile proživljene, bile su uvjerljive i čovjek ga je mogao i želio slijediti. Bio je privlačan, mamio je mlade, ali i starije. Govorio je o Isusu živome, o Bogu živome. Bio je nadasve čovjek pristupačan, uvijek blag, nasmiješen, pronicljiv. S njime se moglo razgovarati, imao je uho za čovjeka, bio je bliz ljudima, možda zato jer je uvijek bio bliz Bogu. Da, bio je bliz Bogu i ljudima, i zato je njegova evangelizacija bila svjedočanstvo koje je pozivalo, privlačilo i ohrabrivalo, rekao je biskup Košić, te zaključio „neka i dalje govori svima nama danas.

Hvala mu na svemu što nam je darovao, svakome od nas i svima Crkvi, i Božjem narodu. Hvala mu i za sve što je pridonio našem hrvatskom narodu za koji se borio da bude bolji, da bude Božji“.

O njegovu utjecaju na svećenike progovorio je vlč. Ivan Jurić. „Znam ga kao velikoga duhovnika hrvatskoga naroda, voditelja duhovnih obnova i duhovnih vježbi. Pokazao je kako doći do Boga, kako s Bogom uspostaviti kontakt i osjetiti da je on tako jednostavan, blizu“. Sam u njegovim knjigama traži nadahnuće, jer je iza njega ostalo puno toga. „Imamo puno toga, puno njegove baštine koju nam je ostavio, i danas nakon dvije godine i ja mu osobno zahvaljujem, vjerujem da to i svi vi ovdje prisutni“ rekao je.

Svoje svjedočanstvo na putu obraćenja izrekao je fr. Ivan Dominik Iličić, OP. On je kao student farmacije počeo odlaziti na kateheze četvrtkom. „Išao sam četvrtkom na susrete i prakticirao stvari koje je on govorio. Kad je govorio o svom iskustvu Boga osjećao sam da su to žive riječi.“ U ovoj prigodi je ukazao i na zanimljivu poveznicu. „Prof. ivančić je jedan od najboljih propovjednika kroz kojega je živa Božja riječ doticala druge ljude i to je crpio iz kontemplacije, a dominikanska karizma je kontemplacija i akcija, tj. biti u studiju i molitvi gdje osluškuješ poticaje za akciju, propovijedanje. Stoga vidim i dominikansku karizmu u životu Tomislava Ivančića, a onda je njegova karizma itekako je moguća u mom životu“.

Potom se okupljenima obratio doc. dr. sc. Tomislav Kovač, jedan o Ivančićevih nasljednika na mjestu pročelnika Katedre fundamentalne teologije KBF-a, koji je bio i njegov student.

Govoreći o njemu kao modelu i uzoru evangelizacije, između ostaloga je naglasio: „bio je duboko ukorijenjen u vjeru i uvjeren i vjeru u Isusu Krista a to je prvi stup evangelizacije. Nadalje, doživio sam ga kao osobu koja nije bila isključiva.

Bio je spreman razgovarati sa svima: kolegama teolozima, s laicima, sa protestantima, pripadnicima drugih vjeroispovijesti, s ateistima, svi su ga jako cijenili. Imao je čvrst i kritički stav prema Crkvi, osobito prema hijerarhiji Crkve koju je iznimno poštivao, ali ju nije idealizirao, bio je svjestan manjkavosti od svjedočanstva do nekih struktura.

Tražio je kriterij autentičnosti življenja kršćanske vjere i kod svećenika i kod vjernika laika, nije se temeljio na autoritetu službe nego na autentičnost življenja vjere“. Spomenuo je i kako je imao povjerenje u vjernike laike i rado s njima surađivao. K tomu „zračio je sigurnošću i mirom, imao je nevjerojatnu sposobnost smirivanja ljudi.

Imao je i sposobnost slušanja, nije puno govorio u privatnim razgovorima, nije nametao svoje odgovore, ali je govorio dovoljno da čovjek sam donese svoj sud svoju odluku. Što znači da je poštivao ljudsku slobodu a kroz to ljudsko dostojanstvo.“ Posebno je naglasio da prof. Ivančić nije vezivao ljude za sebe, već ih upućivao za Kristom. „U njemu nalazimo glavne odlike evangelizacije i evangelizatora: bio je siguran u vjeri, spreman svjedočiti, nije bio isključiv, bio je kritičan, pa i samokritičan, ali je uvijek bio pozitivan i poticao da se ide dalje. Bio je otvoren za dijalog, suradnju, a povrh svega čovjek duboke molitve“, rekao je Kovač.

Svoja svjedočanstva izreklo je i nekoliko članova Zajednice Molitva i Riječ, a program je bio obogaćen audio i video materijalom snimljenim na predavanjima i seminarima prof. Ivančića.

(Sisačka biskupija)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari