Pratite nas

Komentar

Partijski teror izraz je vrline

Objavljeno

na

Nakon što su Marko Veselica, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak i drugi hrvatski politički zatvorenici izišli iz zatvora, i neki njihovi dobri prijatelji, znanci ili kolege koji su bili članovi Saveza komunista nerado su s njima bili u društvu, izbjegavali su ih i zaobilazili u širokom luku.

Još jedan primjer – kažu da je Jure Bilić jednom na Brijunima, ljubomoran na pisca Peru Budaka koji je na slavnom otočju često bio s Titom, autora “Mećave”, koja je prvo uprizorena pred diktatorom te mu se jako svidjela, zlobno upitao što mu je bio Mile Budak.

Pisac je navodno odgovorio: “Bio mi je stric, a sad mi nije ništa”. Tito se na Bilića jako razljutio što provocira njegove goste, pa se Bilić pokunjio. To su dva primjera “okuženosti” koje su se čuvali komunisti i njihovi pouzdanici, a da su vjerni nasljednici tog komunističkog mentaliteta, koji je zapravo likvidatorski, blajburški, pokazali su esdepeovci Bojan Glavašević, Gordan Maras, Arsen Bauk… žestoko zamjerivši predsjedniku SDP-a Davoru Bernardiću zato što je “desničaru” Velimiru Bujancu čestitao ženidbu. Partija je važnija od uljudnosti, pristojnosti, običaja, roditelja, braće, stričeva, prijatelja, znanaca, kolega, domovine… Partijski teror, kako reče njihov pradavni ideološki predak Robespierre, izraz je vrline.

I Nazorova otmica otkriva komunistički teror

Mladen Pavković piše da najveća hrvatska državna nagrada ne može nositi ime Titova “stihoklepca”, ali ne bih o tome nego o slabo poznatom svjedočenju sestre Vladimira Nazora koje je objavio najautoritativniji tumač djela toga pjesnika, akademik Nedjeljko Mihanović. Nazor je “otišao” u partizane te postao veliki slavitelj Tita nakon nezapamćenog nasilja. Njegova sestra, koja je s njim živjela, pričala je Mihanoviću kako su ih često posjećivali tajni suradnici partizana Ivan Goran Kovačić i Ivo Marinković, nagovarali ga da ide u partizane, ucjenjivali, podsjećali kako je od Pavelića dobio državnu nagradu i prijetili mu da će mu poslije rata sve oteti. Nazor, kojemu je tada bilo 66 godina, nije se “nikako mogao odlučiti”. Jednoga dana u vrijeme ručka došao je Marinković i zamolio ga da odu razgovarati izvan kuće na sigurnije mjesto zbog ustaških špijuna. Ušli su u automobil koji je čekao pred kućom, a očajnu sestru je tek navečer obavijestila prijateljica da je na radiju čula kako su joj partizani oteli brata. Možda ništa tako kao ova priča ne pokazuje komunistički teror koji je udružen s lažima trajao cijelo vrijeme “antifašističke” borbe te poslije sve do rasula Jugoslavije, kad je “antifašizam” krenuo u krvavi pohod na Hrvatsku.

Milan Ivkošić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Komentar

Kako je dr. sc. Davor Marijan ‘razvalio’ Jovićev pamflet ‘Rat i mit’

Objavljeno

na

Objavio

Dr. sc. Davor Marijan o knjizi prof. dr. sc. Dejana Jovića „Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“

U novome, listopadskom broju Časopisa za suvremenu povijest dr. sc. Davor Marijan objavio Sorosje opširnu i iznimno zanimljivu recenziju knjige prof. dr. sc. Dejana Jovića „Rat i mit: Politika identiteta u suvremenoj Hrvatskoj“.

Pri kraju recenzije, kao svojevrstan zaključak o knjizi Marijan apostrofira sljedeće:

„Iz svega navedenog očito je da Rat i mit nije znanstvena knjiga. Poanta knjige je usporedba Jugoslavije i Hrvatske na štetu Hrvatske, po kojoj je Jugoslavija pod krinkom liberalizirane komunističke Hrvatske bila bolja od samostalne Hrvatske.

Možemo se na određeni način složiti s tvrdnjom D. Markovine da je ovo jedna od knjiga koje obilježavaju desetljeće – tendencioznija i pristranija teško da će u dogledno vrijeme biti napisana.

Autor je ostao na poziciji društveno-političkoga radnika iz osamdesetih, kada je bio perspektivni (i jedno vrijeme maloljetni) novinar Poleta i gradio karijeru koju je prekinuo raspad Jugoslavije i velikosrpska agresija JNA na Hrvatsku.

Razlika je u tome što je iz tabora komunista prešao u drugi tabor nacionalista. Onih čijega je vijeća član. Jović dovodi u pitanje karakter i smisao rata, relativizira ulogu Srba, te Hrvatska, koja je iz rata izišla homogenija nego Srbija, postaje stoga glavni negativac u raspadu SFRJ.

Knjiga je ipak dugoročno zanimljiva. Kao prvo, zato što će vjerojatno biti prevedena na engleski i koristit će ju razina stručnjaka tipa spominjanoga Gagnona.

Dobit će „relevantan” status i pridružiti se povelikom broju neutemeljenih studija o raspadu Jugoslavije i ratovima koji su pratili taj raspad na temelju kojih će uskoro neki novi Jović napisati sličan, bezvrijedan, ali „relevantan” rad.

Knjiga će biti zanimljiva i za istraživače položaja srpske manjine u Hrvatskoj. Kao što je 1990./1991. većina Srba u Hrvatskoj pokazala da ne može prihvatiti njezinu neovisnost, tako dio njezine intelektualne elite i danas ima problema s Republikom Hrvatskom kao političkom činjenicom.

I treće, reakcije na knjigu nisu nezanimljive, hvali ju onaj dio populacije za koji se može reći da se nije u stanju suočiti s karakterom druge Jugoslavije i koji Socijalističku Republiku Hrvatsku stavlja ispred Republike Hrvatske.

Zbog toga je dio te populacije spreman podržati navodnoga liberala i po tko zna koji put demonstrirati koliko u Hrvatskoj i dalje živi, političkim rječnikom rečeno, obrazac korisnih budala“.

Cijelu recenziju, koja dekonstruira Jovićeve lažne mitove i konstrukcije, može preuzeti i pročitati u prilogu:

HKV/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

‘Zaboravite Stepinca dok je živ južnoamerički ljevičar papa Franjo’

Objavljeno

na

Objavio

Jorge Bergoglio nastavlja tradiciju ljevičarskih pročetničkih krugova, a ne pape Ivana Pavla II.

Pročelnik vatikanske kongregacije za kauzu svetaca kardinal Angelo Becciu izjavio je da je usporen proces kanonizacije kardinala Stepinca te da tek treba “proučiti situaciju” nakon svršetka rada katoličko-pravoslavne komisije.

Ništa novo, prije oko godinu dana napisao sam da Stepinac neće biti proglašen svetim sve dok je papa Franjo živ, piše Milan Ivkošić/Večernji List.

Znalo se to otkad je formirao povjerenstvo u kojem su i predstavnici Srpske pravoslavne crkve koja je, uza žestoke reakcije srbijanske i crnogorske javnosti, 2006. godine kanonizirala dvojicu četničkih koljača i koja je bila jedan od najglasnijih huškača na rat protiv Hrvatske.

Tako se južnoamerički ljevičar Bergoglio jasno okrenuo protiv Stepinca i Hrvatske te nastavio tradiciju ljevičarskih prosrpskih i pročetničkih krugova i izrovao i pomrsio put koji su s oduševljenjem kanonizaciji Stepinca utirali njegovi prethodnici Ivan Pavao Drugi i Benedikt XVI.

Na žalost, ni riječi protivljenja toj sramoti nismo čuli iz crkvene hijerarhije u Hrvatskoj ni iz njezinih medija, zavladala je ponižavajuća, sluganska šutnja i obmane o skoroj kanonizaciji nakon rada spomenute komisije.

Šutnja posve suprotna hrabrosti s kojom se kardinal Stepinac usprotivio dvama zločinačkim totalitarnim režimima – Pavelićevu i Titovu.

Milan Ivkošić/Večernji List

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari