Pratite nas

Povijesnice

Partizani su fratre planski ubijali ne samo na Širokom Brijegu nego i diljem Hercegovine i na Križnom putu

Objavljeno

na

Ovih dana bivši hrvatski predsjednik dr. Ivo Josipović, ničim izazvan je u jednom intervjuu izjavio kako su pobijeni fratri na Širokom Brijegu bili legitimni vojni cilj, i tu svoju izjavu uporno brani u polemikama koje su se razvile na tu temu. Hercegovačka franjevačka provincija na Širokom Brijegu već deset godina održava simpozij pod nazivom “Stopama pobijenih”.

Osvjetljavanje je to jugokomunističkog ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca te povijesnih okolnosti u kojima se sve dogodilo. Priređivač simpozija je Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, na čelu s fra Miljenkom Stojićem, koji je i za portal Misija priredio životopise franjevaca pobijenih u mržnji prema vjeri. Autor većine priloga je dr.sc. fra Robert Jolić.

Prvi među svim stradalim hercegovačkim franjevcima u Drugom svjetskom ratu bio je kongorski župnik fra Stjepan Naletilić (svibanj 1942.). Velika stradanja hercegovačkih franjevaca dogodila su se kasnije, tijekom 1945., od veljače do proljeća ili ljeta. Jedini koji je ubijen prije toga razdoblja bio je fra Stjepan.

Na temelju crkvenih kao i partizanskih izvora, nema nikakve sumnje da je fra Stjepan Naletilić, kongorski župnik, ubijen nakon nekoliko dana zatvora i vjerojatno mučenja. Uhitili su ga u noći s 19. na 20. svibnja 1942. partizani iz Vukovske čete te ga odveli preko planine Ljubuše u selo Zanagline…

Partizani su fra Križana Galića ubili nehotice jer tada još nisu željeli pokazati svoje pravo lice ubojica i razbojnika. Stradao je od bombe ubačene kroz prozor u župni ured u Međugorju posljednjega dana listopada 1944.

Pokopali su ga sami partizani (makar i ne do kraja dostojno), što je uistinu rijedak, možda i jedinstven slučaj u Drugome svjetskom ratu: da partizani pokopaju svećenika kojega su sami ubili. Od veljače 1945. do ljeta iste godine, pogotovo u svibnju i lipnju, ubili su ih stotine, s desetinama tisuća drugih Hrvata, vojnika i civila, te ih “pokopali” u masovne grobnice, to jest tenkovske rovove, ili ubacili u duboke jame, ili pak – kao na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. – ubacili u protuzrakoplovno sklonište, polili benzinom i spalili.

Konkretni razlog za uhićenje fra Maksimilijana Jurčića bio je savjet jednoj djevojci koja je otišla u partizane i nosila pušku, a bila je prije i članica Društva sv. Ante, koje je fra Maksimilijan vodio, da se ostavi puške i prihvati mirna života. To se onda saznalo među partizanima i okarakteriziralo kao “neprijateljska propaganda” što je fra Maksimilijan uskoro platio glavom. Jurčić je tako podnio mučeničku smrt kao prvi hercegovački franjevac u 1945.

Fra Augustin Zubak je zajedno s još petoricom fratara, i još jednim civilom, ubijen u Gornjem Gracu. Ubili su ih pripadnici Druge dalmatinske brigade pod zapovjedništvom Brune Vuletića, kasnije alkarskoga vojvode. U skupini se nalazio i jedan njemački vojnik koji je uspio pobjeći. Svjedočanstvo kaže da su fratri držali krunice, ništa nisu skrivili, nego su samo narodu pomagali.

Ipak, u jugokomunističkim dušama, zaslijepljenima mržnjom, milosti nije bilo i svi su pokošeni rafalima. Zajedno s fra Augustinom ubijeni su fra Krešimir Pandžić, fra Roland Zlopaša, fra Zvonko Grubišić, fra Rudo Jurić i fra Kornelije Sušac. Dogodilo se to u Mostarskom Gracu početkom veljače 1945.

Fra Kornelije Sušac, rođen 1925. – osim svoga kolege fra Ludovika Radoša – najmlađi je član Hercegovačke franjevačke provincije kojega su u svome zločinačkom pohodu nemilosrdno pogubili bezbožni jugoslavenski partizani.

‘Drugovi’ su fra Petra Sesara uhitili dok je molio krunicu u crkvi u Čapljini. Nakon uhićenja bio je izudaran i raskrvavljen te takav odveden. Ubijen je vjerojatno na Kalandoru 2. veljače 1945. i bačen u Neretvu. Grob mu je nepoznat.

Fra Marka Barbarića jugokomunisti su ubili u skupini od njih 12 nakon osvajanja Širokog Brijega 7. veljače 1945. U jutarnjim satima, negdje oko 10, ušli su u samostan, a ubijanje je započelo oko 16 sati. To znači da ništa nije bilo slučajno, nego sve unaprijed pomno smišljeno.

Čitavo vrijeme fratri su bili zatvoreni u samostanskoj zbornici. Na ubijanje su odvođeni bez nekog posebnog kriterija, onako kako je tko stajao do vrata. Svjedok kaže kako je gledao kada su iz sobe donijeli (snijeli) fra Marka Barbarića, koji je teško disao sa smrtnim hropcem i nije mogao hodati. Odveli su ga i ubili, a da nije bio pravo ni pri svijesti. Ubijen je kao i ostali na otvoru ratnog skloništa metkom u zatiljak i zapaljen.

Fra Leonardo Rupčić jedan je od 66 franjevaca koje su ubili partizani, a u najvećem broju pri završetku Drugoga svjetskog rata i nakon njegova okončanja. K’ tome, on je jedan od ubijenih profesora Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu, koja je sve do svoga uništenja 1945. imala zavidan ugled u onodobnom društvu. Prema svim pokazateljima mjesto fra Leonardova stradanja je okolica Zagvozda kamo su ga partizani s još nekim franjevcima i civilima odveli sa Širokog Brijega i pogubili.

Zarobljene njemačke vojnike 8. veljače 1945. partizani su doveli u samostan na Široki Brijeg. Najprije su poslužili partizanima da pokopaju mrtvace, a potom su i njih ubili. Sudeći po habitu, među njima je bio i fra Mariofil Sivrić, jedan od mlađih hercegovačkih franjevaca kojeg su partizani ubili u svome divljaštvu i neviđenoj mržnji prema vjeri i Crkvi. Partizani su mu dopustili da pokopa pobijene po katoličkom obredu, a onda su i njega ubili s vojnicima koji su zakopavali one koji su bili poginuli u borbama.

Fra Martin Sopta, hercegovački franjevac, čitavi je svoj djelatni svećenički život proveo kao profesor, najduže u širokobriješkoj gimnaziji, a u manjoj mjeri u mostarskoj bogosloviji. Bio je iznimno inteligentna i načitana osoba čijem su se znanju svi divili, a na jedan naivan način čak je bio sklon komunistima. Nakon što je 9. veljače 1945. otišao iz župnoga stana ispovjediti i opremiti dvoje bolesnika u Velikom Donjem Ograđeniku, kući se više nije vratio. Nikada. Prema rekonstrukciji događaja, partizani su ga uhitili na putu od Služnja u Čitluk, odveli u tamnicu u Ljubuškom te tamo nakon nekoliko dana ubili.

Na opće zgražanje vjernika pripadnici 3. prekomorske brigade NOVJ-a upali su u župnu crkvu u Izbičnu 11. veljače 1945. upravo kad je fra Nevinko Mandić počeo svetu misu. Na pola mise partizani su ga izveli iz crkve i dali neke njegove dokumente kuharu, rekavši mu da će se fra Nevinko vratiti. S njim su odvedeni fra Marko Dragićević i fra Bono Andačić. Po svemu sudeći partizani su ih vodili do Grabove Drage (župa Mostarski Gradac), gdje su ih predvečerje istog dana likvidirali i bacili u jamu pored puta. Mjesto likvidacije je još uvijek nepoznato.

U provincijskom Nekrologiju stoji da su fra Julijana Kožula jugokomunisti uhitili u župnom uredu Veljaci te strijeljali oko 10. veljače negdje oko Ljubuškog. I župnika fra Zdenka Zupca partizani su odveli iz župnog ureda Ružići i ubili oko Ljubuškog. Uzrok uhićenju i strijeljanju fra Zdenka Zupca vidi se u tome što je on na Sve Svete 1944. u Ružićima istjerao iz crkve dvije komunističke aktivistice zbog nedolična oblačenja, a one su mu se zaprijetile skorašnjom osvetom.

Zadnji spis koji čuva Pismohrana Provincije, a odnosi se na fra Melhiora Prlića, jest onaj koji na njega osobno šalje provincijal fra Leo Petrović. I ovog su časnog brata i stolara partizani ubili. Fra Melhior Prlić, fra Julijan Kožul i fra Zdenko Zubac, godinama su počivali na Đoginoj ledini kod Zagvozda odakle su ekshumirani i pokopani u fratarsku grobnicu u crkvi na Širokom Brijegu.

Komunisti su umorstvo fra Valentina Zovka, župnika u Kočerinu, bezuspješno htjeli pripisati ‘križarima’. Zovko je ubijen kao aktualni župnik u Kočerinu u svibnju 1945. nakon što je rat u Europi i svijetu službeno već bio završio. S njim je istom prilikom ubijen i njegov sestrić fra Andrija Topić, boležljiv mladomisnik koji se kod ujaka nalazio na oporavku. Izvukli su ga iz bolesničkog kreveta i ubili. Sve je to morala gledati Šima, fra Andrijina majka i fra Valentinova sestra, koja im je bila kuharica.

Fra Anđelka Nuića partizani su nakon Bleiburga ubili u nekoj od kolona smrti u svibnju 1945. Fra Dane Čolak bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju. Fra Lujo Milićević nije skidao fratarski habit, ubijen je na križnom putu 1945. Mladomisnik fra Svetislav Markotić skončao je u jednome od velikih protutenkovskih rovova u blizini Maribora. Tu su i Međugorčanina fra Jenka Vasilja komunistički zločinci ubili jednim metkom u zatiljak.

Knjiga o ubijenim profesorima širokobriješke gimnazije govori za fra Bruna Adamčika da se zatekao na Križnome putu “gdje mu se zatire trag 15. svibnja 1945. Grob mu se ne zna.”
U imeniku Provincije za fra Branka Šuška zabilježeno je samo toliko da je oko 11. svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Dogodilo se to u njegovoj 33. godini života, 14. godini redovništva i 8. godini svećeništva.
Fra Bono Jelavić je bio vrstan svećenik i intelektualac. Partizani su ga bolesnog ubili negdje između Siska i Velike Gorice, najvjerojatnije u svibnju 1945. Za grob mu se do danas ne zna.

Nije poznato do kada je fra Emil Stipić ostao u župi Goranci, niti kamo je točno putovao odatle. Svakako se povlačio pred partizanskom vojskom. U svibnju 1945. dospio je na austrijsku granicu te se u kolonama smrti vraćao preko Slovenije. Partizani su ga na tom putu ubili negdje u Sloveniji, ili pak u Slavoniji, u Požegi, u svibnju 1945.

Od posljedica mučenja na Križnom putu i u logoru fra Ante Majić preminuo je u Zagrebu. Počiva na Mirogoju. Fra Radoslav Glavaš osuđen je i strijeljan nevin, samo zato što je želio slobodnu i samostalnu hrvatsku državu…

Ovo je samo dio iz opsežnih biografija pobijenih hercegovačkih franjevaca, koje su pod egidom Stopama pobijenih objavljeni na portalu Misija Slobodne Dalmacije. Iz njih je vidljivo da su partizani hercegovačke franjevce planski ubijali ne samo na Širokom Brijegu nego i diljem Hercegovine i na Križnom putu nakon Bleiburga. Cilj im je očigledno bio zastrašiti narod koji je bio vjeran Crkvi i svojim fratrima. O njihovim zločinima godinama se nije smjelo ništa govoriti.

Međutim, istina uvijek, prije ili kasnije izađe na vidjelo. Bez obzira koliko Josipović i njemu slični nastoje širiti neistine kako bi prikrili zločine koje su jugokomunisti izvršili. Da se ne zaboravi, pri kraju i nakon Drugog svjetskog rata, pobili su više od 600 katoličkih svećenika, redovnika, redovnica…

Piše: Ivan Ugrin / Misija

 

LETICA: Josipović uporno pokušava 1945. bezdušno likvidirane širokobriješke fratre usmrtiti drugi put

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

6. lipnja 1992. Zašto se skriva da su Mostar od četnika i JNA oslobodili Hrvati i koje su posljedice toga?

Objavljeno

na

Objavio

Najveći grad Hercegovine imao je 1991. gotovo 130.000 stanovnika, a osim toga kao polazna točka za kontrolu doline Neretve bio je od izuzetnog strateškog značaja.

Sama dolina Neretve, uz dolinu rijeke Bosne, ima stožerno strateško značenje za kontrolu obje Hercegovine, ali i puta prema Sarajevu. Dolina Neretve je i ključna točka kontrole juga Hrvatske, osobito dijela prema Pelješcu i dubrovačkom primorju.

Mostar su od četničkih postrojbi i JNA oslobodili hrvatski vojnici (HV, HVO i HOS) bez sudjelovanja Armije BiH. Tek kasnije Armija BiH dolazi u oslobođeni Mostar i provocira sukob s Hrvatima u cilju podjele i zauzimanja grada, piše narod.hr

Dana 6. lipnja 1992. godine pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika Južnog bojišta i zapovjednika Općinskog stožera HVO-a Mostar pukovnika Jasmina Jaganjca, počela je vojna napadna akcija oslobađanja doline Neretve i grada Mostara koji je bio većim dijelom pod kontrolom JNA i Srba.

Da podsjetimo, riječ je o proslavi obljetnice oslobađanja Mostara od velikosrpskog agresora, kojega su u lipnju 1992. do nogu potukle hrvatske snage – HVO, HV i HOS. Iako se o toj, po mnogo čemu presudnoj pobjedi, danas u Hrvatskoj rijetko govori, vrlo je neobično da njezinu obljetnicu proslavljaju i svojataju oni koji za nju nisu ni na koji način zaslužni, to jest Muslimani-Bošnjaci.

Borbe za Mostar, kojega su srpske snage tih dana djelomično uspjele zauzeti, bile su dio znatno širih vojnih operacija koje su se odvijale na dubrovačko-neretvanskom ratištu još od travnja 1992., a koje su u konačnici omogućile deblokadu Dubrovnika i oslobađanje Konavala.

Na hrvatskoj strani operacije su vodili zapovjednik Južnog bojišta general Janko Bobetko i brojni drugi časnici koji su se dokazali u Domovinskom ratu – Slobodan Praljak, Miljenko Petković, Ivan Kapular, Ante Gotovina, Damir Krstičević, Zdravko Andabak, Ivan Čermak… Procjenjuje se da je u operaciji „Lipanjske zore“ sudjelovalo oko 6000 hrvatskih vojnika, raspoređenih u tridesetak različitih postrojbi.

Od malobrojnih Muslimana u hrvatskim redovima možemo spomenuti samo bojnika Jasmina Jaganjca, koji je, zajedno s Petrom Zelenikom, na dužnost zapovjednika obrane Mostara postavljen s ciljem da u borbu protiv agresora privuče što veći broj kolebljivih sunarodnjaka. Muslimanska strana uspjela je prikupiti i na bojište poslati samo jedan loše naoružani „Samostalni bataljun obrane Mostara“,  pod zapovjedništvom Arifa Pašalića, dok su svi ostali čekali da vide što će se dogoditi, odnosno, tko će pobijediti.

Dio muslimana pristupio je i postrojbama HOS-a.

Posebno sramotan slučaj dogodio se u obližnjem Stocu, gdje su 10. travnja 1992. „lokalni muslimani i njihovi čelnici neprijateljske tenkove JNA dočekali kao oslobodilačke“.

Na srpskoj strani postrojbama je zapovijedao general Momčilo Perišić, kojega je Haaški sud  oslobodio svake krivnje za prekomjerno granatiranje Mostara i brojne civilne žrtve, uključujući i „114 nedužnih mostarskih Bošnjaka i Hrvata, koje je srpsko-crnogorski agresor, uz pomoć lokalnih Srba, svirepo ubio na lokacijama Uborak i Sutina. „Za ovaj „zaboravljeni zločin“ još nitko nije odgovarao“, tvrdi Adnin Hasić, predsjednik „Udruženja porodica stradalih na Uborku i Sutini 1992. godine“, i dodaje: „Naši susjedi su odvodili ljude na strijeljanje. Mi im znamo imena“.

Da hrvatske postrojbe nisu uspjele osloboditi Mostar, i mnogi drugi Mostarci doživjeli bi istu sudbinu. Nažalost, najveća tragedija dogodila se neposredno nakon oslobađanja hercegovačke prijestolnice, a o tome se danas uopće ne govori.

U nekim drugim okolnostima pitanje oslobađanja Mostara ne bi se ni postavljalo jer su činjenice dobro poznate; međutim, u vremenima kada Haaški sud svojim presudama piše novu „povijest“ sukoba u BiH, a muslimansko-bošnjačka strana agresivnom propagandom obmanjuje i svoju i tuđu javnost, nužno je reći pravu istinu o tadašnjim zbivanjima u Hercegovini.

Za oslobađanje Mostara i doline Neretve od četnika i bivše JNA isključive zasluge imaju Hrvati!

Muslimanska vojska na početku rata nije raspolagala ni oružjem, ni obučenim ljudstvom, ni iskusnim časnicima koji bi se na hercegovačkim ratištima mogli suprotstaviti tehnički nadmoćnijem srpskom neprijatelju.

Taj zadatak na sebe su preuzele postrojbe Hrvatske vojske, Hrvatskog vijeća obrane i  HOS-a.

Zašto Sarajevo i danas prešućuje tko je oslobodio Mostar? Razlog je vrlo jednostavan – ako su to učinili sami Hrvati, bez muslimanske pomoći, onda padaju u vodu sve priče o kasnijoj hrvatskoj agresiji na jadne susjede!

Da su Hrvati doista željeli od Mostara napraviti etnički čist, „stolni“ grad, mogli su to bez ikakvih poteškoća učiniti već u lipnju 1992.

Nikakva fantomska Armija BiH nije ih u tome mogla spriječiti! O tome govori i kronologija događaja:

– 11. lipnja 1992. hrvatske snage započinju oslobađanje desne obale Neretve

– 12. i 13. lipnja oslobođeno je područje Stoca

– 14. lipnja počinje oslobađanje istočnog Mostara

– 15. lipnja pada vojarna Sjeverni logor, Blagaj i Buna

– 19. lipnja oslobođeno je Bijelo Polje sjeverno od Mostara, a

– 21. lipnja vojarna na brdu Fortica iznad grada

Dan 26. lipnja smatra se danom oslobođenja mostarske općine, jer je tog dana Širokobriješka Kažnjenička bojna odgurnula neprijatelja s releja na Veležu prema Nevesinju.

Treba li napomenuti da u svim tim borbama Armija BiH nije sudjelovala ni na koji način?

Odmah nakon oslobađanja grada hrvatsko vodstvo dopustilo je ulazak i razmještanje muslimanskih postrojbi koje su došle sa sjevera, iz smjera Jablanice. Čisto vojnički gledano, njihov dolazak u Mostar bio je potpuno nepotreban. Bilo bi pametnije da su te snage upotrijebljene za napad na ošamućene Srbe na nekoj drugoj bojišnici, primjerice, kod Konjica. Armija BiH ušla je u grad „post festum“, kad su borbe već bile završene, i do danas se ne zna tko im je to na hrvatskoj strani dopustio, piše  narod.hr

Bilo bi dobro da saznamo tko snosi povijesnu odgovornost za tu fatalnu odluku koja je, u konačnici, dovela do izbijanja hrvatsko-muslimanskog rata iduće godine, i posljedično tome, propasti HR Herceg-Bosne!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

5. lipnja 1848. – Prva upotreba hrvatske trobojnice

Objavljeno

na

Objavio

Malo više od mjesec dana nakon što je odluka o izgledu hrvatske nacionalne trobojnice objavljena u Gajevim Narodnim novinama, ona je 5. lipnja 1848. prvi put i službeno upotrijebljena.

Iako ju je kao zajednički simbol nacije odmah upotrijebila Zagrebačka narodna garda, novi hrvatski barjak službenim je to postao pri svečanom ustoličenju Josipa Jelačića za hrvatskoga bana.

Budući ban ušao je u Zagreb u sjajnoj povorci na čijem se čelu vijorila trobojnica sa združenim grbovima Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije te Velike Ilirije s jedne te s Jelačićevim obiteljskim grbom s druge strane.

Tijekom povijesti hrvatske su zemlje u bojama svojih zastava i grbova najčešće imale crvenu, bijelu i plavu boju. Kada se u dramatičnim revolucionarnim događajima 1848. iščekivao rat s Mađarima, prepoznala se potreba stvaranja jedinstvene nacionalne zastave.

Nastojeći da zastava bude državotvorna i prihvatljiva za sve povijesne pokrajine, ban Josip Jelačić i suradnici odlučili su njezine boje uzeti iz temeljnih boja sva tri grba hrvatskoga kraljevstva. U jedinstvenu zastavu unesene su crvena i bijela boja iz povijesnog grba Kraljevine Hrvatske, a plava boja iz povijesnih grbova Kraljevina Slavonije i Dalmacije. Kao ukras u središte su zastave postavljeni združeni grbovi Kraljevina Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, a njima je pridodan i grb Velike Ilirije, piše HRT

Iako je poslije gušenja revolucije hrvatska trobojnica bila zabranjena, od hrvatsko-ugarske nagodbe 1867. ponovno je u službenoj upotrebi. Kada je 1918. hrvatski narod ušao u Kraljevina SHS i zatim u Jugoslaviju, hrvatska zastava kao jedina heraldički ispravna, ali s obrnutim rasporedom boja izabrana je za zastavu nove države.

Isto se ponovilo i 1943. kada su odlukom AVNOJ-a trobojnice, ali s crvenom petokrakom zvijezdom potvrđene kao zastave nove komunističke Jugoslavije i Hrvatske. Od 1990. i proglašenja samostalnosti i neovisnosti Republika Hrvatska vratila je u upotrebu staru trobojnicu s povijesnim grbom i krunom, oblikovanom sa starim grbovima hrvatskih zemalja.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari