Pratite nas

Religija i Vjera

Pater Ike Mandurić: Božić se mora dijeliti, naviještati, razglašavati, svjedočiti

Objavljeno

na

Pater Ivan Ike Mandurić govori o proslavi jednog od najvećeg katoličkog blagdana Božića.

Čega katolici prvo trebaju biti svjesni o Božiću?

Ni Bog nam nije mogao pomoći i spasiti nas od vječne smrti i propasti dok se nije zbio Božić.

Stoga i je došao ovdje među nas. Trebamo biti svjesni da je ljudska povijest bila zapela u slijepu ulicu iz koje nije imala izlaza ni povratka.

Trebamo biti svjesni svojega jada u kojem jesmo – ali koji se mijenja Božjim dolaskom među nas. Trebamo biti svjesni lude Ljubavi Božje izlivene u milosti koja se ne da razumjeti ni izreći. Treba biti svjestan činjenice da je Bog ohrabrio ljudsku malenost tako što je došao biti malen s nama.

Božić se stvarno događa danas, na način da se ta vijest reciklira i sustiže nas, a događaj je star koliko vijest.

Vijest o Božiću je, kao i ona o Uskrsu, uvijek nova, za razliku od svih drugih vijesti, jer se uvijek sudbonosno tiče svakog od nas, ne  kao opći povijesni događaj, nego kao osobni događaj. Njega nema ako ga ne naviještamo.

Na koji način u pravom kršćanskom smislu proslaviti nadolazeće svete dane?

Dubokim poštovanjem, divljenjem, zahvalnošću, slavljenjem, naviještanjem.

Prvo se očituje u vlastitom stavu, vlastitoj dostojnosti. Božićnim slavljem izričemo poštovanje prema Bogočovjeku Isusu iz Nazareta. Bezgrešni sveti Bog je među nama.

Isti je kao i mi, jer je čovjek, a nije isti, posve je drugačiji, jer je Bog. Lako nam se dogodi da nam Božić postane samo simpatično djetešce, jaslice, bor, pjesma i sve drugo.

Sve to je dobro, ali u svemu tome mora biti prisutno duboko poštovanje. To pravda traži. Stoga anđeli javljaju taj događaj pastirima da mu se poklone; to čine kraljevi s Istoka, to činimo i mi svakog Božića. Onda kad se to zbilo nismo bili tamo, ali sad smo ovdje, i sad nadomještamo ono što nismo mogli učiniti onda.

Klanjamo se duboko Bogu koji se rodio, u naš grešni ambijent. To svakako moramo činiti pripravom duše, sakramentom pokore, izmirenja, jer je mir riječ koja se razliježe od tog rođenja do danas. Taj mir se događa kroz sakrament izmirenja i time dolazimo u susret Novorođenom kralju.

Potom, kao što su se pastiri divili toj Božjoj dobroti, ljubavi, jednostavnosti, blagosti.

Prolaziti pored neke ljepote i ignorirati je, ne zamijetiti je, neke lijepe umjetnine, glazbe, krajolika ili neke plemenite geste, a ne izreći svoj stav o njoj, ne osvrnuti se u najmanju ruku, nepristojno je. Ono što se događa u malenim jaslicama, zaslužuje svako divljenje.

Za to treba vrijeme. O Božiću imamo vremena – ako ga nismo potrošili u sporedno. Zato stavljamo jaslice da bi nas podsjećale na to, stoga imamo i tako nadahnute pjesme koje nam pomažu u tom divljenju. Ne smije proći Božić a da svom srcu ne damo oduška da gušta u toj neizrecivosti Božje čudesne prisutnosti.

Treće – zahvalnost: ovo nam Božić poosobljuje: došao je radi mene. Ona slama ispod njega, smrad štale, zadah i nered, moj je nered, zadah, smrad, oštra slama, bijeda i samoća, koju dolazi posvetiti.

On se u meni rađa, ta štala je moje srce. Stoga mu pristupam osobno, jedan na jedan i izričem zahvalnost, klanjam se, kao svi koji su bili ondje s Marijom i svima ostalima.

Slavljenje je također neizostavno. Ako ikada gozba ima smisla i opravdanja, bogati stolovi, pića i jela; ako ikada lijepa svečana odjeća ima smisla, ako pjesma ikada ima smisla, onda je to Božić.

I još jedno nedostaje: Božić se mora dijeliti, naviještati, razglašavati, svjedočiti. Njega nema i ne može ga biti ako ne idemo drugima ususret. Stoga Anđeli o tome nezaustavljivo kliču, viču, nagovještaju, govore; stoga se na Božić ljudi osjete potrebu izmiriti – jer Božića nema drugačije.

Jesmo li kroz ove dane na poseban način pozvani na praštanje i pomoć drugima?

Naše izmirenje s Bogom i s čovjekom dokaz je da se on uistinu događa danas u nama. Gledano izvana, na praštanje smo zapravo uvijek jednako pozvani.

Tu nema manje ili više. Ali, iznutra smo pozvani, jer nam taj događaj više otvara oči, više nam govori, i činjenica da se približujemo misteriju kojeg smo dio, Crkva nas zapravo upozorava da proslava Božića i doživljaj Božića neće biti moguć bez izmirenja, a dužni smo slaviti rođenje našega Spasitelja.

Koliko je prema Vašem mišljenju prisutna komercijalizacija Božića?

Nema Božića bez Betlehemske gluhoći i ignorancije. Stoga mene zapravo ne zanima je li prisutna komercijalizacija Božića, i nema koristi o tome govoriti, nego me brine to što nedostaje evangelizacija Božićem.

Ne vrijedi kukati, prozivati ni optuživati, to će malo pomoći. Nego treba graditi kulturu Božića. Volio bih kada bi se pojavile ozbiljne civilne, laičke inicijative koje bi sebi dale zadatak da promišljaju što bi bila kultura Božića, kako je stvarati i graditi i kada bi krenule baviti se time. Ovako je kako jest, stoga što oni koji imaju mogućnost utjecaja zapravo već dugo niti znaju što je Božić, niti ga onda imaju.

Ne možemo od njih tražiti da osjećaju ono što mi osjećamo. Dakle, treba im ga navijestiti. Papa govori kako treba izići na ulice. To ne znači samo doslovno biti na ulicama, nego kako treba doći svugdje tamo gdje tog duha nema i donositi ga i nagoviještati ga.

Božićne priče sigurno mogu poprimiti mnoštvo novih pozitivnih oblika i sve mogu biti lijepe, ljudima prihvatljive. Sigurno da to neće biti lako i da neće proći svugdje. Za te nismo onda ni odgovorni, ali jesmo za one koji bi htjeli pokloniti se Božiću koji bi im otkrili.

Komercijalizacije će biti, ali ona ne može zaglušiti svetost štalice, nit zasjeniti neku betlehemsku zvijezdu koja će svima pokazati put kojima treba.

Čega se katolici trebaju čuvati kako bi to izbjegli?

Neznanja i pasivnosti. Neće nam nitko ukrasti Božić ako smo spasili advent i pripravili se na taj način za njega.  A ako smo tako činili, onda nas neće zapljusnuti komercijalizacija.

Ako imamo inicijativu, ako razumijemo što je to, ako se trudimo, ako ulažemo vremena u to, za riječ, molitvu, pjesmu, pouku, ako imamo inicijativu, nitko nam neće ukrasti Božić.

Poslužio bih se slikom dviju sestara Lazarovh, Isusovih prijateljica, Marte i Marije: Marta se posvetila komercijalnome – i prijetilo joj je da promaši Božić, a Marija se posvetila slušanju riječi njegove – i bila je na tragu pravog Božića.

Mnogi ljudi kupuju poklone jedni drugima. Što je u kršćanskom smislu najvažnije pokloniti svojim bližnjima?

Darivanje je uz Božić vezano jer je prisutno i u biblijskom izvještaju o tom događaju, a i Božić sam je Božji dar ljudskoj egzistenciji. Darivanje ima smisla. I bogata gozba je darivanje kojim se svi darujemo, kad je čovjek sretan časti, daruje, na taj način izriče koliko mu je nešto veliko i važno.

No naravno, danas sami ne znamo gdje stati i koja je mjera tog darivanja. Ono ima smisla, ali nije dobro da darivanje postaje glavni razlog radosti tih blagdana.

Ima jedan jako dobar način kako se to neće dogoditi: tako što se u obitelji roditelji istinski posvete, što se susjedi, rođaci, prijatelji, nevjeste i svekrve, zetovi, braća, kumovi… – očevi i djeca – izmire i tako što će uistinu misterij svetoga biti prisutan. To darivanje naših srca jednih drugima stavit će svaki drugi dar u drugi plan.

Najmlađi često od svojih roditelja očekuju poklone. Što savjetujete roditeljima po tome pitanju?

Neka im prije daju ljubav, vrijeme, igru, druženje, pouku, vlastitu priču, neka im to možda daruju uz ugašena svjetla, televizore, radije, mobitele; neka sve ugase.

I neka uprizore duh štalice i neka im u tom ambijentu daju sve sebe u ljubavi. Ona će utažiti žeđ za nečim drugim čime zapravo kupuju tu ljubav i vrijeme.

Neki ljudi zbog posla Božić neće moći proslaviti u krugu svoje obitelj, a mnogi žive sami u neimaštini. Kako oni mogu ispravno proslaviti to sveto vrijeme?

Bog providonosno svakoga od nas vodi putem koji je za nas dobar. A svaki put je Božji ako to nije put moga vlastitoga grijeha. Ako sam na poslu zato što moram biti, naravno da je to teško, ali Bog će izvesti na drugačiji način da će one kojima nedostajem dati ono što im treba. Možda je baš to pravi Božić – jer je to ono što su prolazili Marija i Josip.

Jednako tako je i sa siromaštvom. Ako drugačije ne može biti, onda je to grijeh drugih, a ne moj. I možda sam upravo tada u nekom pravom Božiću. Zapravo, trebali ste me pitati drugačije: kako provesti Božić ako ste prebogati, a pored vas je netko gladan. To je problem, a ne ovo prvo.

Recite nam nešto o običaju Božićnog dekoriranja i postavljanja jaslica.

Prve jaslice vezane su uz svetoga Franju Asiškoga, koji je slavio polnoćku sa svojom subraćom i htio je tako uprizoriti sami ambijent Kristovog rođenja i to su zapravo bile „žive“ jaslice sa živim ljudima i životinjama.

No, širenje jaslica ovakvih kakve danas poznajemo događa se u šesnaestom stoljeću, najviše zaslugom isusovaca koji su promicali ovaj izraz pobožnosti kako bi taj prizor potaknuo pobožni puk na spontanu meditaciju ili kontemplaciju ovog misterija.

Vidljivo je da je i danas ova priča rječita, govori nam o jednostavnosti i siromaštvu, malenosti Božjoj i pomaže nam ponirati u taj misterij.

Treba li se taj život u miru i ljubavi, koji vlada za vrijeme blagdana, prenijeti i na ostatak godine?

Ne postoje neke Božje zapovijedi i Božji moral koji vrijedi za Božić, a neki drugi za neka druga vremena. Zapovijedi mira i ljubavi su vječne i zauvijek.

Nas Božićni misterij potiče da se vratimo tim zapovijedima. Ne postoji savršena ljubav ni savršeni mir kod čovjeka; to je svojstveno samo nebu. Stoga se stalno borimo za taj mir, ljubav i za vlastitu svetost. Božić nam u tome pomaže.

Na sam Božić s emitiranjem kreće Laudato obiteljska televizija s kršćanskim vrednotama? Što očekujete od toga medija?

Siguran sam da će Laudato obiteljska televizija puno doprinijeti kulturi Božića i drugih kršćanskih vrednota. Jako se radujem tome i vjerujem da je potencijal ove televizije ogroman.

Postoji velika potreba za takvom televizijom, jer u Hrvatskoj imamo iznimno nepravednu situaciju da se hrvatske televizije i njezin narod nikako ne razumiju. Nadam se i vjerujem, da će ova televizija utjecati i na druge televizije, jer će se morati otimati za nas vjernike. No, hoće li znati razumjeti hrvatski narod, tek ostaje za vidjeti.

Ova televizija, Laudato TV, to će sigurno znati. Vidim to po ozbiljnim ljudima koji vole svoj narod i razumiju ga, osjećaju što mu je na srcu i vidim kako ih ta plemenitost nuka da isprave nepravdu s kojom živimo.

Hrvatski narod treba i zaslužuje nešto takvo i neka im je blagoslovljeno!

Josip Bartulić / Laudato

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Nadbiskup mons. Marin Barišić: Jedino zajedništvo Hrvatsku može iščupati iz problema

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom Obitelj – izvor života i radosti, a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić.

Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20.000 vjernika. Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne.

U propovijedi središnjega misnog slavlja Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji u prasvetištu Gospe od Otoka u Solinu u nedjelju 16. rujna splitsko-makarski nadbiskup i metropolit Marin Barišić istaknuo je:

„Drage obitelji, draga braćo i sestre! Na ovom svetom tlu Gospe od Otoka, mjestu našeg identiteta i krsnog preporođenja, za vrijeme „majke sirota i zaštitnice udovica”, kraljice Jelene sagrađena je prva Crkva u Hrvata posvećena Blaženoj Djevici Mariji.

Stoljećima kasnije, to jest 1976. godine, ovdje smo započeli naš hod buđenja svijesti za budućnost hrvatskog naroda koja i danas ovim Susretom obitelji raste. Održali smo se i konačno izišli na pozornicu svijeta. Održali smo se i opstojimo već četrnaest stoljeća zahvaljujući snažnoj vjeri u Boga koju smo primili od naših predaka.

Održali smo se jer smo čuvali i branili obitelj koja je izvor života i radosti! Taj isti put obitelji i vjere vodi i okuplja nas i danas”. Naglasio je zatim da su nam u ovim vremenima potrebni „ovakvi susreti koji nisu izraz bunta niti su usmjereni protiv ikoga.

Susreti su nam potrebni kao živo svjedočanstvo o ljepoti života koji se krije i rađa unutar braka i obiteljskog zajedništva. Često na to zaboravljamo, još češće nam se nameću suprotne slike o obiteljskom životu, a najmanje se daje prilika samoj obitelji da u istini progovori o svojoj svakodnevnici.”

Podsjetio je kako živimo u dinamičnom vremenu brojnih izazova i brzih promjena, ali i mnogih nesigurnosti i nejasnoća „koje nas zbunjuju i dovode u pitanje ono što je svima i odvjeka bilo jasno. Znali smo što je muški i ženski rod. Znali smo što je to obitelj! A danas kao da više nismo u to sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma; ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednog muškarca ocem.

U bračnom zajedništvu ljubavi oca i majke prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti. Dva draga lica ih obasjavaju! Djeca prepoznaju oca i majku kao dva lica iste ljubavi te žele rasti i radovati se životu na ramenima svoga tate, u zagrljaju svoje mame i na koljenima svoga djeda i bake.

Djeca već na svom početku iskustveno svjedoče ono što bijaše u početku: ‘Na svoju sliku stvori Bog čovjeka…muško i žensko stvori ih.’ (Post 1,27) ‘…i bit će njih dvoje jedno tijelo.’ (Post 2, 24)”

Univerzalno i povijesno iskustvo ljudskoga roda svjedoči da je brak zajedništvo muškarca i žene, a obitelj zajedništvo roditelja i djece. I to se nikada ne smije i ne može promijeniti, upozorio je splitsko-makarski nadbiskup, dodavši da „čežnja za pripadati svojoj obitelji i imati roditelje i rodoslovlje, ne može biti ugašena nikakvim Konvencijama i uklanjanjima imena roditelja iz školskih svjedodžbi, ni uvođenjem brojeva umjesto imena djeteta već od vrtićke dobi.

Nitko ne pamti samo brojeve, već imena i lice. Čovjek nije bezličan broj, već je svatko od nas jedinstven i neponovljiv u Božjem planu stvaranja. Samo čovjek ima sličnost s Bogom i želju da, kao jedinstven i neponovljiv, sa srcem i dušom, ljubi i bude ljubljen.”

Svjedoci smo da obitelj danas biva sve više ugrožena raznim ideologijama, razornim relativizmom, bešćutnim hedonizmom, opasnim individualizmom i posesivnim egoizmom. Isto tako, kada se govori o obitelji, najčešće se govori o njezinoj krizi, o problemima, poteškoćama pa čak i o obitelji kao problemu.

Time se brak i obitelj, nastavio je nadbiskup, „predstavljaju kao nepogodno mjesto za život, koje oduzima sreću i slobodu, a donosi samo nepotrebna svakodnevna i zakonska opterećenja. Brak se vidi kao nešto usputno, privremeno i prolazno.

Mogli bismo reći da se borba za život i budućnost čovjeka danas u najvećoj mjeri događa upravo u borbi ‘za’ ili ‘protiv’ obitelji. Unatoč tobože lošim prognozama za ishod te borbe, obitelj ne može biti poražena jer je u njenom temelju ljubav samoga Krista prema Crkvi, koja se preljeva u snagu održanja bračnih obećanja koja ste jedno drugom dali na vjenčanju. Bračna ljubav je neopoziva jer svoj temelj ima u neopozivoj ljubavi koju Krist ima prema Crkvi.”

Podsjetivši na riječi pape Franje u apostolskoj pobudnici „Amoris laetitiae” da je Božja ljubav prisutna u hramu bračnog zajedništva, mons. Barišić naglasio je da „samo zajedno, i svatko u svojoj službi, možemo pristupiti gorućim pitanjima poražavajuće demografije, malih plaća, nezaposlenosti, neradne nedjelje, pobačaja, škola bez prvašića, odlaska mladih… Obitelj je škola zajedništva u kojoj je Krist prisutan, mjesto je u kojem se od prvih životnih koraka uči pravednosti koja je prožeta milosrđem! Nasljedujući Krista u božanskoj pravednosti možemo se suprotstaviti svim nepravednim i urušenim oblicima društvenih odnosa koji od jednih čine bogataše bez truda, a od drugih svakodnevno umorne i osiromašene koji jedva preživljavaju do kraja mjeseca.”

Obrativši se hrabrim očevima i neustrašivim majkama kazao je kako ih dar života koji su primili po svojoj djeci otvara i povezuje u mistični odnos s Bogom, darivateljem života. „Dragi roditelji, ne umanjujući vaša nastojanja da djeci osigurate sva sredstva potrebna za normalan život, ne zaboravite ono najvažnije, ono što je djeci najpotrebnije.

Osim kruha, njima je važnija vaša blizina i podrška. Potrebna su im usmjerenja kako bi bili sigurniji i kako bi se razvijali u što zrelije i odgovornije osobe.” Potaknuo je supružnike na zajedničku molitvu, zajednički odlazak na nedjeljno euharistijsko slavlje jer u njemu obnavljaju svoj bračni savez vjernosti i ljubavi.

Nadbiskup Barišić podsjetio je na riječi blaženoga Alojzija Stepinca da „nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji! To itekako vrijedi i danas. Obitelj je naše finale, naš zajednički nazivnik. Obitelj ne smije imati oporbu!

Zato s ovog mjesta ponavljam i riječi pape Franje koje je uputio pred nekoliko dana u Irskoj, a izmijenit ću samo ime države: ‘Molim da Hrvatska dok sluša polifoniju suvremene političko-društvene rasprave, ne zaboravi titrajuće melodije kršćanske poruke, koje su je podupirale u prošlosti te je i dalje mogu podupirati u budućnosti.’ Najsnažniji glas ove titrajuće melodije ste vi, drage obitelji, svjedočanstvo vaših života i življenje vlastite vjere. Stoge je neizmjerno važno da se još snažnije uključite u ovo naše društvo i za njegov humani rast i razvoj. Vaša je uloga nezamjenjiva i neponovljiva za živote vaše djece i boljitak Domovine.”

Propovijed je zaključio riječima da je obitelj dijagnoza i terapija našeg hrvatskog društva! „Obitelj koja je otvorena životu i koja poštuje život! Ona nosi budućnost i radost. Zato, zauzmimo se da ovaj Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji bude novi iskorak i snažno ohrabrenje svima nama u Crkvi i društvu; da nam obitelj bude u središtu naše trajne pažnje i zajedničke odgovornosti; da nam u središtu obitelji bude prisutan Isus i majka Marija: izvori života i radosti. Kriste, budi naša sreća! Kriste, budi naša radost! Kriste, budi nam život Ti! A ti, majko Marijo, Kraljice obitelji, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom!”

Prvo čitanje pročitao je Jurica Gregurić iz Zagrebačke nadbiskupije, psalam Vinko Maroević, a drugo čitanje Stipana Banić iz Zadarske nadbiskupije. Evanđelje je navijestio don Mario Popović. (IKA)

 

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Počeo središnji dio Trećeg nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji

Objavljeno

na

Objavio

Središnji događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, svečano euharistijsko slavlje počelo je u nedjelu prijepodne na Gospinoj livadi u Solinu u prasvetištu Gospe od Otoka.

Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji održava se pod geslom “Obitelj -izvor života i radosti,” a misu u suslavlju sa 21 biskupom i brojnim svećenicima predvodi domaćin, splitsko-makarski nadbiskup mons. Marin Barišić. Prema crkvenim podacima, na misi je oko 20 tisuća vjernika.

Biskup Barišić je pozdravljajući nazočne na početku misnog slavlja osobito pozdravio naše stare bolesne i nemoćne. Na središnjem događaju Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji, među ostalima, su predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, potpredsjednik Vlade i ministar obrane Damir Krstičević, izaslanik predsjednika Sabora – splitski gradonačelnik Andro Krstulović Opara, izaslanik predsjednika Vlade – splitsko-dalmatinski župan Blaženko Boban, solinski gradonačelnik Dalibor Ninčević, načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH general Mirko Šundov, te general Mladen Fuzul.

Na nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji pristigle su obitelji iz svih biskupija Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Vojvodine i iz Hrvatskih katoličkih misija Europe i svijeta.

Uvod u današnji glavni događaj Trećega nacionalnog susreta hrvatskih katoličkih obitelji bilo je sinoćnje euharistijsko bdjenje pod nazivom “Hod svjetla” održano također u Solinu.

Solin je već niz godina po prosječnoj starosnoj dobi stanovništva najmlađi grad u Hrvatskoj i smatra ga se uzorom u Hrvatskoj za vođenje pronatalitetne politike.

U povijesnom smislu Solin je jedna od kolijevki kršćanstva u Hrvata pošto je u 10. stoljeću tadašnja kraljica Jelena dala sagraditi na Gospinom otoku dvije crkve – Blažene Djevice Marije i Sv. Stjepana.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari