Pratite nas

Religija i Vjera

Pater Ike Mandurić: Božić se mora dijeliti, naviještati, razglašavati, svjedočiti

Objavljeno

na

Pater Ivan Ike Mandurić govori o proslavi jednog od najvećeg katoličkog blagdana Božića.

Čega katolici prvo trebaju biti svjesni o Božiću?

Ni Bog nam nije mogao pomoći i spasiti nas od vječne smrti i propasti dok se nije zbio Božić.

Stoga i je došao ovdje među nas. Trebamo biti svjesni da je ljudska povijest bila zapela u slijepu ulicu iz koje nije imala izlaza ni povratka.

Trebamo biti svjesni svojega jada u kojem jesmo – ali koji se mijenja Božjim dolaskom među nas. Trebamo biti svjesni lude Ljubavi Božje izlivene u milosti koja se ne da razumjeti ni izreći. Treba biti svjestan činjenice da je Bog ohrabrio ljudsku malenost tako što je došao biti malen s nama.

Božić se stvarno događa danas, na način da se ta vijest reciklira i sustiže nas, a događaj je star koliko vijest.

Vijest o Božiću je, kao i ona o Uskrsu, uvijek nova, za razliku od svih drugih vijesti, jer se uvijek sudbonosno tiče svakog od nas, ne  kao opći povijesni događaj, nego kao osobni događaj. Njega nema ako ga ne naviještamo.

Na koji način u pravom kršćanskom smislu proslaviti nadolazeće svete dane?

Dubokim poštovanjem, divljenjem, zahvalnošću, slavljenjem, naviještanjem.

Prvo se očituje u vlastitom stavu, vlastitoj dostojnosti. Božićnim slavljem izričemo poštovanje prema Bogočovjeku Isusu iz Nazareta. Bezgrešni sveti Bog je među nama.

Isti je kao i mi, jer je čovjek, a nije isti, posve je drugačiji, jer je Bog. Lako nam se dogodi da nam Božić postane samo simpatično djetešce, jaslice, bor, pjesma i sve drugo.

Sve to je dobro, ali u svemu tome mora biti prisutno duboko poštovanje. To pravda traži. Stoga anđeli javljaju taj događaj pastirima da mu se poklone; to čine kraljevi s Istoka, to činimo i mi svakog Božića. Onda kad se to zbilo nismo bili tamo, ali sad smo ovdje, i sad nadomještamo ono što nismo mogli učiniti onda.

Klanjamo se duboko Bogu koji se rodio, u naš grešni ambijent. To svakako moramo činiti pripravom duše, sakramentom pokore, izmirenja, jer je mir riječ koja se razliježe od tog rođenja do danas. Taj mir se događa kroz sakrament izmirenja i time dolazimo u susret Novorođenom kralju.

Potom, kao što su se pastiri divili toj Božjoj dobroti, ljubavi, jednostavnosti, blagosti.

Prolaziti pored neke ljepote i ignorirati je, ne zamijetiti je, neke lijepe umjetnine, glazbe, krajolika ili neke plemenite geste, a ne izreći svoj stav o njoj, ne osvrnuti se u najmanju ruku, nepristojno je. Ono što se događa u malenim jaslicama, zaslužuje svako divljenje.

Za to treba vrijeme. O Božiću imamo vremena – ako ga nismo potrošili u sporedno. Zato stavljamo jaslice da bi nas podsjećale na to, stoga imamo i tako nadahnute pjesme koje nam pomažu u tom divljenju. Ne smije proći Božić a da svom srcu ne damo oduška da gušta u toj neizrecivosti Božje čudesne prisutnosti.

Treće – zahvalnost: ovo nam Božić poosobljuje: došao je radi mene. Ona slama ispod njega, smrad štale, zadah i nered, moj je nered, zadah, smrad, oštra slama, bijeda i samoća, koju dolazi posvetiti.

On se u meni rađa, ta štala je moje srce. Stoga mu pristupam osobno, jedan na jedan i izričem zahvalnost, klanjam se, kao svi koji su bili ondje s Marijom i svima ostalima.

Slavljenje je također neizostavno. Ako ikada gozba ima smisla i opravdanja, bogati stolovi, pića i jela; ako ikada lijepa svečana odjeća ima smisla, ako pjesma ikada ima smisla, onda je to Božić.

I još jedno nedostaje: Božić se mora dijeliti, naviještati, razglašavati, svjedočiti. Njega nema i ne može ga biti ako ne idemo drugima ususret. Stoga Anđeli o tome nezaustavljivo kliču, viču, nagovještaju, govore; stoga se na Božić ljudi osjete potrebu izmiriti – jer Božića nema drugačije.

Jesmo li kroz ove dane na poseban način pozvani na praštanje i pomoć drugima?

Naše izmirenje s Bogom i s čovjekom dokaz je da se on uistinu događa danas u nama. Gledano izvana, na praštanje smo zapravo uvijek jednako pozvani.

Tu nema manje ili više. Ali, iznutra smo pozvani, jer nam taj događaj više otvara oči, više nam govori, i činjenica da se približujemo misteriju kojeg smo dio, Crkva nas zapravo upozorava da proslava Božića i doživljaj Božića neće biti moguć bez izmirenja, a dužni smo slaviti rođenje našega Spasitelja.

Koliko je prema Vašem mišljenju prisutna komercijalizacija Božića?

Nema Božića bez Betlehemske gluhoći i ignorancije. Stoga mene zapravo ne zanima je li prisutna komercijalizacija Božića, i nema koristi o tome govoriti, nego me brine to što nedostaje evangelizacija Božićem.

Ne vrijedi kukati, prozivati ni optuživati, to će malo pomoći. Nego treba graditi kulturu Božića. Volio bih kada bi se pojavile ozbiljne civilne, laičke inicijative koje bi sebi dale zadatak da promišljaju što bi bila kultura Božića, kako je stvarati i graditi i kada bi krenule baviti se time. Ovako je kako jest, stoga što oni koji imaju mogućnost utjecaja zapravo već dugo niti znaju što je Božić, niti ga onda imaju.

Ne možemo od njih tražiti da osjećaju ono što mi osjećamo. Dakle, treba im ga navijestiti. Papa govori kako treba izići na ulice. To ne znači samo doslovno biti na ulicama, nego kako treba doći svugdje tamo gdje tog duha nema i donositi ga i nagoviještati ga.

Božićne priče sigurno mogu poprimiti mnoštvo novih pozitivnih oblika i sve mogu biti lijepe, ljudima prihvatljive. Sigurno da to neće biti lako i da neće proći svugdje. Za te nismo onda ni odgovorni, ali jesmo za one koji bi htjeli pokloniti se Božiću koji bi im otkrili.

Komercijalizacije će biti, ali ona ne može zaglušiti svetost štalice, nit zasjeniti neku betlehemsku zvijezdu koja će svima pokazati put kojima treba.

Čega se katolici trebaju čuvati kako bi to izbjegli?

Neznanja i pasivnosti. Neće nam nitko ukrasti Božić ako smo spasili advent i pripravili se na taj način za njega.  A ako smo tako činili, onda nas neće zapljusnuti komercijalizacija.

Ako imamo inicijativu, ako razumijemo što je to, ako se trudimo, ako ulažemo vremena u to, za riječ, molitvu, pjesmu, pouku, ako imamo inicijativu, nitko nam neće ukrasti Božić.

Poslužio bih se slikom dviju sestara Lazarovh, Isusovih prijateljica, Marte i Marije: Marta se posvetila komercijalnome – i prijetilo joj je da promaši Božić, a Marija se posvetila slušanju riječi njegove – i bila je na tragu pravog Božića.

Mnogi ljudi kupuju poklone jedni drugima. Što je u kršćanskom smislu najvažnije pokloniti svojim bližnjima?

Darivanje je uz Božić vezano jer je prisutno i u biblijskom izvještaju o tom događaju, a i Božić sam je Božji dar ljudskoj egzistenciji. Darivanje ima smisla. I bogata gozba je darivanje kojim se svi darujemo, kad je čovjek sretan časti, daruje, na taj način izriče koliko mu je nešto veliko i važno.

No naravno, danas sami ne znamo gdje stati i koja je mjera tog darivanja. Ono ima smisla, ali nije dobro da darivanje postaje glavni razlog radosti tih blagdana.

Ima jedan jako dobar način kako se to neće dogoditi: tako što se u obitelji roditelji istinski posvete, što se susjedi, rođaci, prijatelji, nevjeste i svekrve, zetovi, braća, kumovi… – očevi i djeca – izmire i tako što će uistinu misterij svetoga biti prisutan. To darivanje naših srca jednih drugima stavit će svaki drugi dar u drugi plan.

Najmlađi često od svojih roditelja očekuju poklone. Što savjetujete roditeljima po tome pitanju?

Neka im prije daju ljubav, vrijeme, igru, druženje, pouku, vlastitu priču, neka im to možda daruju uz ugašena svjetla, televizore, radije, mobitele; neka sve ugase.

I neka uprizore duh štalice i neka im u tom ambijentu daju sve sebe u ljubavi. Ona će utažiti žeđ za nečim drugim čime zapravo kupuju tu ljubav i vrijeme.

Neki ljudi zbog posla Božić neće moći proslaviti u krugu svoje obitelj, a mnogi žive sami u neimaštini. Kako oni mogu ispravno proslaviti to sveto vrijeme?

Bog providonosno svakoga od nas vodi putem koji je za nas dobar. A svaki put je Božji ako to nije put moga vlastitoga grijeha. Ako sam na poslu zato što moram biti, naravno da je to teško, ali Bog će izvesti na drugačiji način da će one kojima nedostajem dati ono što im treba. Možda je baš to pravi Božić – jer je to ono što su prolazili Marija i Josip.

Jednako tako je i sa siromaštvom. Ako drugačije ne može biti, onda je to grijeh drugih, a ne moj. I možda sam upravo tada u nekom pravom Božiću. Zapravo, trebali ste me pitati drugačije: kako provesti Božić ako ste prebogati, a pored vas je netko gladan. To je problem, a ne ovo prvo.

Recite nam nešto o običaju Božićnog dekoriranja i postavljanja jaslica.

Prve jaslice vezane su uz svetoga Franju Asiškoga, koji je slavio polnoćku sa svojom subraćom i htio je tako uprizoriti sami ambijent Kristovog rođenja i to su zapravo bile „žive“ jaslice sa živim ljudima i životinjama.

No, širenje jaslica ovakvih kakve danas poznajemo događa se u šesnaestom stoljeću, najviše zaslugom isusovaca koji su promicali ovaj izraz pobožnosti kako bi taj prizor potaknuo pobožni puk na spontanu meditaciju ili kontemplaciju ovog misterija.

Vidljivo je da je i danas ova priča rječita, govori nam o jednostavnosti i siromaštvu, malenosti Božjoj i pomaže nam ponirati u taj misterij.

Treba li se taj život u miru i ljubavi, koji vlada za vrijeme blagdana, prenijeti i na ostatak godine?

Ne postoje neke Božje zapovijedi i Božji moral koji vrijedi za Božić, a neki drugi za neka druga vremena. Zapovijedi mira i ljubavi su vječne i zauvijek.

Nas Božićni misterij potiče da se vratimo tim zapovijedima. Ne postoji savršena ljubav ni savršeni mir kod čovjeka; to je svojstveno samo nebu. Stoga se stalno borimo za taj mir, ljubav i za vlastitu svetost. Božić nam u tome pomaže.

Na sam Božić s emitiranjem kreće Laudato obiteljska televizija s kršćanskim vrednotama? Što očekujete od toga medija?

Siguran sam da će Laudato obiteljska televizija puno doprinijeti kulturi Božića i drugih kršćanskih vrednota. Jako se radujem tome i vjerujem da je potencijal ove televizije ogroman.

Postoji velika potreba za takvom televizijom, jer u Hrvatskoj imamo iznimno nepravednu situaciju da se hrvatske televizije i njezin narod nikako ne razumiju. Nadam se i vjerujem, da će ova televizija utjecati i na druge televizije, jer će se morati otimati za nas vjernike. No, hoće li znati razumjeti hrvatski narod, tek ostaje za vidjeti.

Ova televizija, Laudato TV, to će sigurno znati. Vidim to po ozbiljnim ljudima koji vole svoj narod i razumiju ga, osjećaju što mu je na srcu i vidim kako ih ta plemenitost nuka da isprave nepravdu s kojom živimo.

Hrvatski narod treba i zaslužuje nešto takvo i neka im je blagoslovljeno!

Josip Bartulić / Laudato

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Sveti Vinko zaštitnik vinara i vinogradara

Objavljeno

na

Objavio

Današnji slavljenik je sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik, omiljeni svetac u hrvatskim krajevima

Ime sveca kojeg danas slavimo dolazi od latinske riječi ‘vinco, vincere’ – pobijediti, te ponajprije znači ‘pobjedonosan’, ‘onaj koji pobjeđuje’, ‘onaj koji je određen pobjeđivati’. Sv. Vinko je odbio ponuđeno zatajenje Isusa Krista, iako je svoju krv prolio i umro za Isusa, danas ga slavimo kao pobjednika”.

Sveti Vinko (San Vicente de Zaragoza), đakon i mučenik, omiljeni je svetac u hrvatskim krajevima. Rođen je u III. stoljeću u gradu Huesca (sjeveroistočna Španjolska). Živio je u Zaragozi kao đakon i učenik svetog Valerija, biskupa. Zbog Valerijeve govorne mane, mucavosti, Vinko je propovijedao Radosnu vijest po cijeloj biskupiji.

U vrijeme progona cara Dioklecijana, oko godine 303.godine, na zapovijed prefekta Dacijana uhvatili su ga zajedno s Valerijem, u lancima ih odveli u Valenciju i bacili u zatvor. Tamo je Vinko na kršćanstvo obratio svoga tamničara.

Ponudili su mu slobodu, ako javno spali Sveto pismo, ali je odbio. Valerija su pustili, ali su Vinka zadržali i podvrgli ga teškim mučenjima, a zatim ga bacili u ćeliju po kojoj su bili razbacani komadići oštrog stakla. Nakon silnih muka umro je 22. siječnja 304. ili 305. godine. Očito kažnjavanju nije bilo kraja pa su mrtvo tijelo izložili lešinarima, koje je prema predaji obranio gavran. Zatim su mu tijelo bacili u more, ali je isplivalo na obalu. Kršćani su ga pokopali na današnjem Rtu svetog Vinka (Cabo de São Vicente, Algarve, južni Portugal).

Svetoga se Vinka na slikama prikazuje kao lijepa mladića ogrnuta dalmatikom, odjećom pastira a u tadašnjoj Dalmaciji, oznakom mučeništva. 1175.g. njegove relikvije su donesene u Lisabon. U Rimu postoje tri crkve posvećene sv. Vinku, jednu blizu bazilike sv. Petra, druga u Trastevereu i ona koju je izgradio Honorije I. (625-38) i koju je obnovio Leo III 796. godine.

Čašćen je kao zaštitnik Valencije, Saragose, Portugala, te brojnih naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Donja Reka kod Jastrebarskog, Mandićevac kod Drenja, Kovačevac kod Nove Gradiške, Klenovnik, Svetvinčenat, Škalnica kod Klane).
Naši vinogradari slave danas „Vincekovo”, dan kada se obavlja blagoslov vinograda i kada se otvara sezona radova.

Vinkovo, Vincekovo, uobičajeno je u kontinentalnim vinogorjima, tek ponegdje se javlja i u primorskim područjima. Običaji na Vincekovo imaju malo uporišta u religiji, odnosno kršćanstvu, jer nisu nađene nikakve veze sa životopisom sv. Vinka i vinskih poslova i običaja.

Izvor: Vesna Jurić Rukavina/Laudato.hr

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Središnje slavlje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Središnje slavlje ekumenskog hoda ovogodišnje Molitvene osmine za jedinstvo kršćana održano je u nedjelju 21. siječnja u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku.

Tom prigodom svečano misno slavlje predvodio je sisački biskup Vlado Košić u zajedništvu s povjerenikom za ekumenizam i dijalog vlč. Branimirom Motočićem, generalnim vikarom mons. Markom Cvitkušićem, katedralnim župnikom preč. Markom Karačom i supsidijarom katedralne župe preč. Milanom Begićem, vikarom katedralne župe Vedranom Pejakom-Pašićem. Slavlju je nazočio i g. Pavao Krešić, predsjednik sinode Evangeličke crkve kao i vjernici kršćanskih Crkava s područja Biskupije.

U homiliji biskup je rekao kako ovu svetu Euharistiju na treću nedjelju kroz godinu slavimo s posebnom nakanom i molitvom za jedinstvo svih kršćana. Biskup je i podsjetio kako se ovogodišnja ekumenska molitva održava pod geslom „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči“, što je rečenica iz odlomka Knjige Izlaska. „Naime, svake godine jedna zemlja ili krug zemalja bira moto i priprema tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koja se odvija svake godine od 18. do 25. siječnja. Tako su ove godine geslo i tekstove pripremili kršćani s Karipskih otoka, dakle iz srednje i južne Amerike. Oni su izabrali ovaj odlomak Svetoga pisma iz Knjige izlaska zato što su ti narodi prije otprilike petsto godina doživjeli kolonizatorsko nasilje, porobljavanje te iskorištavanje u kojem se također odvijala i evangelizacija.

Premda su Riječ Božju donijeli kolonizatori, oni su u svojem novom robovskom položaju u njoj prepoznali snagu da se Božjom pomoću bore za svoje ljudsko i narodno dostojanstvo, za oslobođenje i pravdu. I to se postepeno sve više ostvarivalo te i oni danas mogu pjevati – zajedno s Mojsijem i Mirjam, te svim Židovima koji su Božjom snagom bili oslobođeni iz egipatskog ropstva ovu pjesmu Gospodinu kojom ga časte kao svoga osloboditelja. Desnica se Božja proslavila, njih je spasila, a Egipćane kaznila. Tako su oslobođeni i Židovi, i narodi Karipskih otoka, a možemo reći i naš hrvatski narod. Ni jedan čovjek i ni jedan narod nije stvoren da bude rob drugom čovjeku i drugom narodu. To ropsko stanje Bog se sam uključio prevladati da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Slobodno možemo reći kako je i naš hrvatski narod živio više stoljeća – poput Izraelskoga – u ropstvu: u Austrougarskoj, u Jugoslaviji… sve dok nije narod na najdemokratskiji način odlučio da želi samostalnu državu. I sam Bog nam je pomogao, izveo nas iz ropstva, s krunicom oko vrata i u ruci, svi mi, i naši branitelji i naši molitelji, izborili smo slobodu. Stoga treba Boga veličati, treba i naš narod zahvaljivati, treba graditi svoju budućnost na tom iskustva“, podsjetio je biskup.

Govoreći o drugom čitanju u kojem Pavao Korinćanima govori kako „prolazi obličje ovoga svijeta…“ (1Kor 7, 29-31), biskup je rekao kako nas privremenost života na zemlji najbolje upozorava da se trebamo brinuti za vječna, a ne za prolazna dobra. „Vječno je dobro sloboda djece Božje jer takvi ćemo se – i samo takvi moći – pojaviti pred licem Božjim. Da bismo postali slobodni, potrebno je da se odriješimo raznih navezanosti, obzira i prizemnih dobara koja nas vežu za zemaljsko. Riječ ‘slobodan’ i ‘prost’ znače isto: naime, otud dolazi i riječ ‘oprost’ i ‘oproštenje’ – kada drugome opraštamo, mi ga tada odrješujemo, tj. oslobađamo od njegove krivnje i on je slobodan. Leti k’o ptica slobodna… I mi, kada molimo oproštenje i primamo ga, bivamo oslobođeni, odriješeni da prosto tj. slobodno idemo kroz život, neopterećeni teretom krivnje. Tako možemo postati prava braća i sestre u Kristu, i to je put za zbližavanje naših kršćanskih Crkava, naših zajednica – preko pojedinačnih i zajedničkih naših oproštenja odnosno oslobođenja“, poručio je okupljenima biskup Košić.

Nakon popričesne molitve okupljenima se obratio g. Krešić. Govoreći o ekumenizmu i zajedništvu Krešić je istaknuo kako je u Crkvi sva istina vezana za osobu, a to je Krist. „Ta riječ, istina, u Novom zavjetu se nikada ne spominje sama već u paru s riječi ljubav. Ekumenski pokret u velikoj se mjeri mora zahvaliti Drugom vatikanskom koncilu i papi Ivanu XXIII. koji je proizveo duboke promjene i koji je pokrenuo hod zapadnih crkava jednih prema drugima, da se susretnemo i da zajedno hodamo prema Kristu i što smo Kristu bliži to smo bliži jedni drugima. Mi smo zapravo nevjerojatno slični jedni drugima, sličniji nego što su bile razlike unutar prve crkve. Dugo smo podijeljeni i nije lako to prevladati, ali mislim da naš put treba biti takav da Srbi budu najprije kršćani, pa onda Srbi, a da Hrvati budu najprije kršćani, pa onda Hrvati. Mi protestanti također moramo biti svjesni da smo mnogo puta bili zadrti i da nismo u posjedu istine. Kao i svi drugi s potpunom istinom susrest ćemo se tek kada sretnemo Gospodina, a do tada gledajmo jedni u drugima braću povezanu Kristovom ljubavlju. To je put kojim trebamo hodati i na koji nas Gospodin poziva“.

Na kraju je svima okupljenima zahvalio i vlč. Motočić. „Nama u Sisačkoj biskupiji ovakva slavlja nisu samo tu da bi se reklo da se nešto dogodilo. Mi želimo da se nešto dogodi u nama i da pridonosimo ekumenskom hodu i tome da ćemo kao vjernici biti sve bliže. Upravo me u tom duhu raduje svaki susret s braćom iz drugih crkava. Posebno zahvaljujem svima vama koji nosite na srcu jedinstvo kršćana i molite na ovu nakanu“, zaključio je vlč. Motočić.

Misno slavlje animirao je Biskupijski zbor pod ravnanjem prof. Jelene Blašković i orguljašku pratnju vlč. Roberta Jakice.

Homilija na središnjem ekumenskom slavlju Molitvene osmine za jedinstvo kršćana

Poštovani predstavnici naših kršćanskih bratskih Crkava, braćo i sestre,

Ovu svetu Euharistiju na treću nedjelju kroz godinu slavimo s posebnom nakanom i molitvom za jedinstvo svih kršćana.

Ovogodišnja je ekumenska svjetska molitva pod geslom: „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči“, što je rečenica iz odlomka Knjige Izlaska, koji smo danas čuli kao prvo čitanje. Naime, svake godine jedna zemlja ili krug zemalja bira moto i priprema tekstove za molitvenu osminu za jedinstvo kršćana, koja se odvija svake godine od 18.do 25.siječnja. tako su ove godine geslo i tekstove pripremili kršćani s Karipskih otoka, dakle iz srednje i južne Amerike.

Oni su izabrali ovaj odlomak Svetoga pisma iz Knjige izlaska zato što su ti narodi prije otprilike petsto godina doživjeli kolonizatorsko nasilje, porobljavanje te iskorištavanje u kojem se također odvijala i evangelizacija. Premda su Riječ Božju donijeli kolonizatori, oni su u svojem novom robovskom položaju u njoj prepoznali snagu da se Božjom pomoću bore za svoje ljudsko i narodno dostojanstvo, za oslobođenje i pravdu. I to se postepeno sve više ostvarivalo te i oni danas mogu pjevati – zajedno s Mojsijem i Mirjam, te svim Židovima koji su Božjom snagom bili oslobođeni iz egipatskog ropstva ovu pjesmu Gospodinu kojom ga časte kao svoga osloboditelja. Desnica se Božja proslavila, njih je spasila, a Egipćane kaznila. Tako su oslobođeni i Židovi, i narodi Karipskih otoka, a možemo reći i naš hrvatski narod.

Ni jedan čovjek i ni jedan narod nije stvoren da bude rob drugom čovjeku i drugom narodu. To ropsko stanje Bog se sam uključio prevladati da svi ljudi imaju jednako dostojanstvo sinova i kćeri Božjih. Slobodno možemo reći kako je i naš hrvatski narod živio više stoljeća – poput Izraelskoga – u ropstvu: u Austrougarskoj, u Jugoslaviji… sve dok nije narod na najdemokratskiji način odlučio da želi samostalnu državu. I sam Bog nam je pomogao, izveo nas iz ropstva, s krunicom oko vrata i u ruci, svi mi, i naši branitelji i naši molitelji, izborili smo slobodu. Stoga treba Boga veličati, treba i naš narod zahvaljivati, treba graditi svoju budućnost na tom iskustvu…

Izaijin tekst koji su kršćani s Kariba izabrali za ovogodišnje geslo u cijelosti glasi: „Desnica tvoja, Gospodine, snagom se prodiči, desnica tvoja, Gospodine, raskomada dušmanina.“ Uvijek je tu s nama neki dušmanin, uvijek su nam na putu neki neprijatelji koji nas žele učiniti robljem, zasužnjiti nas da njima služimo, da ne budemo slobodni… No, mi smo kao kršćani svjesni da je najveći naš neprijatelj đavao, sotona. On neprestano obilazi oko nas, „kao ričući lav tražeći koga da proždre“ (1Pt 5,8). I protiv njega nam se boriti, ne protiv ljudskih dušmana jer svi ljudi mogu neko vrijeme biti u zabludi i protiviti se dobru, ali đavao je trajno u zlu i želi nas zavesti i oboriti u trajnu propast. A kako se protiv njega boriti i tko nas od njega može osloboditi? Isus Krist naš Gospodin pobijedio je đavla, pobijedio je neprijatelja i ubojicu ljudi, lašca od početka. Stoga je potrebno stati uz Isus i njegov križ, na kojem je đavao pobijeđen, i mi smo onda pobjednici i đavao nam ne može nauditi.

Gospodin Isus rekao je Židovima: „Tko god čini grijeh, rob je grijeha…Ako vas dakle Sin oslobodi, zbilja ćete biti slobodni.“ (Iv 8,34.36). Ta sloboda nam je potrebna, sloboda od zla i Zloga. Sloboda djece Božje, sloboda da možemo činiti dobro, da možemo opraštati i moliti za oproštenje, sloboda da širimo ljubav Božju prema svima, pa i našim privremenim zemaljskim neprijateljima. Zapravo, imajući u sebi ljubav prema svim ljudima mi i od neprijatelja činimo prijatelje.

U drugom čitanju, braćo i sestre, sveti apostol Pavao Korinćanima ali i svima nama govori kako „prolazi obličje ovoga svijeta“, jer mi stvarno na ovom svijetu živimo kratko vrijeme, te se oni koji nešto i posjeduju, trebaju vladati kao da ne posjeduju… „i koji uživaju ovaj svijet, kao da ga ne uživaju, jer – prolazi obličje ovoga svijeta“. (1Kor 7, 29-31). Ta privremenost života na zemlji najbolje nas upozorava da se trebamo brinuti za vječna a ne za prolazna dobra.

Vječno je dobro sloboda djece Božje jer takvi ćemo se – i samo takvi moći – pojaviti pred licem Božjim. Da bismo postali slobodni, potrebno je da se odriješimo raznih navezanosti, obzira i prizemnih dobara koja nas vežu za zemaljsko. Riječ „slobodan“ i „prost“ znače isto: naime, otud dolazi i riječ „oprost“ i „oproštenje“ – kada drugome opraštamo, mi ga tada odrješujemo, tj. oslobađamo od njegove krivnje i on je slobodan. Leti k’o ptica slobodna… I mi, kada molimo oproštenje i primamo ga, bivamo oslobođeni, odriješeno da prosto tj. slobodno idemo kroz život, neopterećeni teretom krivnje. Tako možemo postati prava braća i sestre u Kristu, i to je put za zbližavanje naših kršćanskih Crkava, naših zajednica – preko pojedinačnih i zajedničkih naših oproštenja odnosno oslobođenja.

Pozdravljam g. Pavla Krešića, predsjednika sinode Evangeličke crkve, koji je predstavnik generalnog vikara iste protestantske Crkve g. Branka Berića, s kojim sam se također čuo prošli tjedan i koji se ispričao jer je morao biti u Hrastinu kod Osijeka na rukopoloženju g. Petra Sena, novog biskupa Reformirane kršćanske kalvinske Crkve u Hrvatskoj. U ime g. Berića obratit će nam se na kraju slavlja i g. Krešić.

Evangelici i reformirani, dakle, svi kršćani koji su proistekli iz protestantizma obilježavaju od prošle i ove godine 500. obljetnicu Martina Luthera. Ta nas podjela već pola tisućljeća žalosti i njezino obilježavanje je prigoda za međusobno opraštanje i zbližavanje, molitvu i pokoru da nas sve Gospodin obdari oproštenjem i pomirenjem.

Za istinsko pomirenje potrebno je obraćenje. Evanđelje po Marku današnje nedjelje (Mk 1,14-20) poziva nas upravo na to evanđeosko i potpuno obraćenje. Isusova prva propovijed, nakon krštenja na Jordanu, bila je poziv: »Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!«

Metanoia – grčka riječ za obraćenje znači i više negoli naša riječ: mi riječju „obraćenje“ iskazujemo potrebu da učinimo obrat, za na svom životnom putu krenemo u drugom, ispravnom smjeru. Naime, kada putujemo u krivo, potrebno je zauzeti obrnuti pravac. To kazuje naša riječ „obraćenje“. To je važno imati na pameti. Doista, mi svi uvijek nekud putujemo, ali i naš je život jedno veliko putovanje. Međutim da bismo bili na ispravnom putu, potrebno je znati cilj, i prema njemu neprestano korigirati svoj put. Tako da – u slučaju djelomično ili potpuno pogrešnog puta – treba zauzeti novi, obrnuti smjer.

Grčka, naime novozavjetna biblijska riječ za obraćenje „metanoja“, znači više od toga: „promjena mišljenja, promjena života“. Zapravo je za Isusa to, čuli smo, uvjet za ulazak u Kraljevstvo nebesko, tj. susret s njim i ulazak u krug njegovih učenika. On je naime to Kraljevstvo, taj novi život s ljudima, u koji poziva sve nas. Za to pak je potrebno promijeniti se, zauzeti nove, njegove stavove, jednostavno – poći za njim i s njim.

Čuli smo izvještaj kako je Isus pozvao prve učenike: Šimuna i njegova brata Andriju, Jakova i njegova brata Ivana. Jednostavno ih je pozvao: »Hajdete za mnom i učinit ću vas ribarima ljudi!« I što oni čine? Oni „odmah ostaviše mreže“ odnosno „ostave oca i pođoše za njim“. Ovo je veoma važno: da bi netko pošao za Isusom treba se od svega prijašnjega, čime je vezan, odijeliti. Bila to mreža, tj. posao, bio to otac, tj. ljudi koji su nam bliski. Isus zove na radikalno nasljedovanje.

Tada su moguća čudesa oslobođenja, velikih Božjih djela u našem životu. Zapravo ta se čudesa neprestano događaju, neprestano smo obdareni djelima Božjim koja obogaćuju naš život i o kojima možemo i moramo pred drugima svjedočiti.

A svi smo mi, današnji kršćani – bili pravoslavni, bili protestanti, bili katolici – Isusovi učenici. Pošli smo ne za nekom naukom, ne za nekim idejama niti za nekim običajima, pošli smo za osobom Isusa Krista iz Nazareta, našega Gospodina koji je za nas trpio, bio  mučen, umro i koji je za nas uskrsnuo. Koliko smo bliži njemu, toliko smo bliži jedni drugima, i toliko ćemo biti bolji svjedoci o njemu pred onima koji u njega ne vjeruju. To pak svjedočenje treba biti ne o nekom nauku, o nekoj naučenoj teoriji, nego o njemu i onome što nam je on učinio. Kao Židovi koje je Bog izveo iz ropstva i koji su imali potrebu o tome što su doživjeli pripovijedati.

Desnica se Gospodnja proslavlja kad god mi Krista poslušamo, kad god mi njega slijedimo, kad god mi njega slušamo.

Neka nam on svojim Svetim Duhom pomogne promijeniti misli i srce, zadobiti njegovo oproštenje te

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Komentari