Pratite nas

Komentar

Pater Ike Mandurić: Duh Mire Barešića isti je kao i on: Neke silno progoni, a neke silno ohrabruje.

Objavljeno

na

Duh Mire Barešića isti je kao i on: Neke silno progoni, a neke silno ohrabruje.

Nedjelja je, osamnaesta kroz godinu, a na Modravama sam, poluotoku između Pirovca i Draga, na ronbinzonskom kampu mladih, a to znači da smo negdje pri polovici provedbe ovogodišnjeg programa. I da je, iako vjetrovito, zapravo mirno i tiho, između odlaska jedne grupe, i dolaska druge.

Pa u nekom zatišju, u kampu u kojem se bilo kakve vijesti – osim onih vremenskih – teško i rijetko porbijaju (osim nedjeljom) nehotice se nasukah na kolumnu Jurice Pavičića o spomeniku Miri Barešiću. Budući da sam nazočio ovom „skandalu“ – jer je to u blizini Modrava, a i budući da sam od obitelji pokojnog viteza i sam bio pozvan, sad se osjećam i prozvanim. I dužnim – onima koji nisu kadri razumjeti, osvjetliti vrijednost i važnost ovog događaja.

Što to ljudi vole kod Mire Barešića?

Naravno, ne to što je ubio Rolovića – o kojem narod i tako ništa ni ne zna. Niti to što je od krvožednih komunističkih egzekutora bježao po svijetu i mijenajo identitete ne bi li glavu sačuvao, niti to što je Perkovićevog odvjetnika Nobila pobjedio u finalu nekog karate natjecanja (sigurno je bilo još puno onih koji su Nobila pobjedili a mi ih ne slavimo). I puno je toga iz njegova života radi čega ga nikada ne bi slavili. Ali ima nešto što izuzetno rijetko tko ima, doista divljenja vrijedno.

Ja razumijem Juricu Pavičića i shvaćam kako nije zamjetio ključnu stvar koja kod njega osvaja srca mladih, političara, svećenika (pa i moje) i svih drugih koji su došli na otkrivanje spomenika pokojnom ovom pokojnom vitezu, Miri Barešiću, jer se vjerojatno radi o iskustvu Jurici Pavičiću posve nepoznatom: imao je duboko, rijetko duboko suosjećanje za patnju svoga narod koji je ispaštao jer nije želio biti u onoj i onakvoj tvorevini, i stoga odlučio svoj život posvetiti borbi za njegovu slobodu, pa koliko god koštalo. Imao je toliko srca da je, iako tek jedva punoljetni mladić, radije izabrao biti zatočenik Golog Otoka nego mirno živjeti i napredovati u režimu u kojem su mu zbog njegovih predispozicija i sposobnosti, sva vrata mogla biti širom otvorena, te je u tom idealizmu odbio služiti ondašnju vojsku, Osjećao je da bi time dao legitimitet toj okupaciji. Koji idelaizam! Oni koji nikada nisu plakali radi Hrvatske, ne mogu ga razumjeti.

Miro također nije imao razloga žaliti za nečim što je imao u nekom bivšem režimu, jer se rodio u komunizmu i nije mogao osjetiti privilegije nekog bivšeg režima. Kao što je to slučaj s mnogim današnjim poznatim licima. Nego, jednostavno, jedan je mladić spretan i snažan, vrhunski sportaš, između uspješne karijere za koju je bilo potrebno tek šutjeti o Hrvatskoj, i vječnog progonstva zbog borbe protiv nepravdi koju su znali i mogli sagledati samo hrabri i pronicavi, radije izabrao vječnu borbu protiv boguvapijućih nepravdi, ma koliko one izgledale iluzorne.

Eto, stoga mladi ljudi vole Miru Barešića: Mladi čovjek voli osjetiti taj idealizam, povjerovati da je to moguće.

Nasuprot toga, ubojice Đurekovića, i slični plaćeni egzekutori s kojim Jurica Pavilić pokušava izjednačiti Miru Barešića, nikada nikoga ne mogu zadiviti ni oduševiti. Niti itko normalan može zamisliti da bi se takvim likovima ikada igdje podigao neki spomenik. Osim, s teškom nelagodom, nekakav kurtoazni nadgrobni. O tome se, naravno, nikada ne može napisati pjesma; nema tog umjetnika tko bi znao takav jad od karijere pretočiti u umjetničko djelo (bez onih komunizmu poznatih debelih prekrajanja životopisa), niti bi se našao normalan režiser koji bi o njemu pokušao uprizoriti neki zanimljiv filmski lik.

No, kad čitaš životopis Mire Barešića – ako se odmakneš od fotelje žaljenja za privilegijama režima koji te tetošio, ili nekog tvog; ako si ikada plakao zbog nepravdi prema tvom narodu, onda te ništa ne može spriječiti da te istinski ne gane i do suza ne zadivi herojska istinoljubivost Mire Barešića i životne oluje koje su ga zajedno s njegovim snom nosile po bijelom svjetu u borbi za Hrvatsku. Kažem, one koji su ikada plakali za Hrvatskom.

Pogledajmo samo previde koji su se oteli g. Jurici Pavičiću:

I Barešić i Prates izvršili atentat.

Netočno! Prates je bio plaćeni ubojica kojem je jedini cilj bio likvidirati nevinog čovjeka, a Barešiću uopće nije bio cilj ubiti niti takvog kao što je bio Rolović – besćutni upravitelj Golootočkog logora. Nego jednom otmicom postići nešto upravo suprotno: ishoditi oslobođenje jednog drugog nevinog čovjeka.

Prates je ubio čovjeka na svom poslu, Barešić ubio čovjeka na svom poslu.

Netočno: Đureković je bježao od režima kako bi sačuvao živu glavu, i nastavio se boriti protiv takvog režima, a Rolović je došao u inozemstvo kako bi upravo progonio Hrvate po svijetu koji su pobjegli od tog istog režima.

I Barešić i Prates. i Đureković i Rolović su se borili za svoja uvjerenja, i za svoju domovinu.

Netočno! Rolović se borio protiv puno domovina, i protiv svake domovine, i protiv volja naroda tih domovina, i dalje zatirao sve borce za bilo koju domovinu. Tako je i Prates, boreći se protiv ideje slobode jednog naroda, borio protiv same ideje da narodi imaju pravo biti slobodni, pa je i on bio borac protiv svih domovina svijeta. A Barešić se borio za volju naroda svoga, i njegovu slobodu. Pa tako i za slobodu svakog naroda.

Ne mogu zamisliti da netko napravi Pratesu kip s rukom na čelo s pogledom u daljinu. Jer u pratesovom životu daljine nema. Nego samo blizina truleži, jada i besmislna. Ne mogu zamisliti pogled u daljinu ni kod Rolovića. Ne mogu zamisliti ni pogled. Samo mogu zamisliti mrak, mrklinu. Ne mogu zamisliti ni uzdignuto čelo, osobito ne vedro, s osmjehom nade. Nego oboreni mrkli pogled nečovječnosti.

Uslikah se ja tako pred kipom pokojnog Barišića. A da sablazan bude veća, dan nakon otkrivanja spomenika pokojnom Barišiću – na čijoj misi zadušnici sam imao prigodu i čast sudjelovati – budući da to nije iscrpilo moje emocije, sutradan sam, na svetoj Misi na kampu Modrave, zamislte vi to, propovijedao o Miri Barešiću. Naravno, ne o svetosti njegovoga života, jer bijaše grješnik kao svaki od nas, i jer cjelokupno srce samo Bog proniče. Nego propovjedao sam o njemu jer mi je to bio izvrstan primjer kakav mi je trebao da pomognem dokučiti mladima kako je život bez ideala jad i čemer, te kako je život u kojem se žrtvuješ za druge, život koji ispunja i život koji ne prolazi.

O Roloviću, Pratesu, režimskim slugama, obijeljenim grobovima, leglima gujinjim, licemjerima, lažljivcima, sebičnjacima, mrziteljima i zavidnim bjedncima, i da hoću, doista ne znam što bih propovijedao.

Evo kad šokiram, da šokiram do kraja: u toj prvoj propovijedi na Misi nove skupine pod otvorenim nebom ovdje na Modravama, potakao sam mlade da, kad se budu vraćali s Modrava, čekajuću autobus u Dragama, savakako svrate do kipa ovog domoljuba biografije bogate dostojne ne samo skulptorskog, nego i filmskog, dramskog, romanopisačkog i svakog uprizorenja. Ne bi li se, daj Bože, dogodilo da se ova mladost jednako kao on odvaži za ideale mrijeti, da se uprizori u nekom stvarnom životu novih mladih domoljuba. Ta, stoga kip i podigoše ljudi srca plemenita. A stoga ga se neki i boje.

Da, baš zato i podigosmo ovaj spomenik.

Ako išta Hrvatskoj treba, to je osvjetljenje herojstava domoljuba koji živješe za ideale.

A opet, jasno je: Jurica se ničega ne boji nego upravo toga. Stoga što ne razumije, i ne zna. Ali nešto ipak zna: da ništa od ovoga nije istina što je pisao. Čak ako mu se i samom učinilo da je manipulaciju izvrsno obavio; čak ako je, nakon dovršene kolumne, uz čašu vina zapalio cigaru i zadovoljno bacio pogled u daljinu u kojoj se ne nazire ništa doli mrak… S pogledom na mrak bespuća vlastitog naroda – kojem i sam utire put.

Razumijem ja i to! Sve je to posljedica jednog te istog zločina kojem se nije pogledalo u oči – onog partizanskog nad vlastitom mu narodom – radi kojeg se progoni istinu dok se živi. Na Rolovićevski, Pratesovski, ili Juričin način.

Živio Miro Barešić! – Heroj koji život svoj položi za mene, Juricu Pavičića, i sve druge… pokoj mu duši, i Bog mu oprostio grijehe njegove!

(Svećenik koncelebrant sa mise zadušnice ovog viteza, pater Ike Mandurić – voditelj brojnih kampova mladih, na kojima između ostalog, kad mu dođe nadahnuće, priča i o Domovinu, domoljublju, braniteljima, Domovinskom ratu… – i svim drugim primjerima očitovanja ljubavi i veličine Božje! Sve u njegovom imenu!)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Peter Schmeichel: Sudac je pokrao Hrvatsku i uništio finale!

Objavljeno

na

Objavio

DPA

Peter Schmeichel, jedan od najlegendarnijih vratara u povijesti, u osvrtu na finalnu utakmicu Svjetskog prvenstva između Hrvatske i Francuske oštro se okomio na suca Nestora Pitanu. Legendarni Danac uvjeren je kako je on pokvario finale.

– Bez ikakve dileme, Hrvatska je bila bolja momčad od Francuske u prvom poluvremenu, ali tu je na red došao sudac… Eh, da, njegova odluka uništila je finale – rekao je Schmeichel pa obrazložio:

– Upotrijebio je VAR pri odluci da dosudi jedanaesterac u situaciji kada mislim da ga nikako nije bilo. Odlukom da pokaže na jedanaesterac za Francusku uništio je utakmicu. Snimku je pregledavao nekoliko puta, predugo je to trajalo, što znači da ni sam nije bio siguran. I na kraju je donio odluku koju smatram ludom jer bismo tim kriterijem imali po 20 jedanaesteraca na svakoj utakmici, kazao je bivši vratar i dodao da je prvi gol Francuza postignut nakon nepostojećeg prekršaja.

Zaista, svi svjetski stručnjaci slažu se da je Hrvatska bila mnogo bolja u prvom dijelu te da nije zaslužila na odmor otići s minusom. U takvim trenucima, kad si već na izmaku snage, a imaš negativan rezultat, situacija je gotovo bezizlazna.

– Ma taj je detalj prelomio utakmicu. U finalu SP-a takve odluke prelamaju utakmicu. To je ključni moment, a sudac ga je ukrao Hrvatskoj i tako joj uzeo inicijativu koju je imala i ispuhao je. Isisao joj je energiju. Sve ono što smo od Hrvatske vidjeli u prethodnim utakmicama; vještina, ekstra energija, nestalo je. Ovo finale nije zaslužilo takvu odluku. To se vidjelo u situacijama kada su primali treći i četvrti gol.

Veliki vratar čestitao je Francuskoj, ali dao i još jedan veliki kompliment našim vatrenima koji su ga oduševili. – Francuska je zaslužila naslov SP-a. Tijekom cijelog prvenstva konstantno je bila najbolja. Međutim, moramo reći da nas je Hrvatska sve nadahnula i pokazala koliko se može postići kad daješ sve od sebe. Za mene su oni “narodni prvaci”. (VL)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Dalić: Dečki, čast mi je bilo raditi s Vama! Jedno srce. Jedna duša. Jedna Hrvatska!

Objavljeno

na

Objavio

Dečki, čast mi je bilo raditi s Vama! Jedno srce. Jedna duša. Jedna Hrvatska!, napisao je izbornik Zlatko Dalić na društvenim mrežama nakon osvajanja srebrne medalje na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. 

Ponosan na sve Vas, živjeli 55 dana kao jedna velika obitelj, igrali smo za naše obitelji, našu Hrvatsku, ponosno nosili Hrvatski dres! Hvala svima Vama koji ste navijali i bili uz nas, istaknuo je Dalić pod čijim su vodstvom Vatreni ostvarili povijesni uspjeh – došli do finala u kojem su izgubili od Francuske 2:4.

 

 

Dalić: Ponosan sam na moje igrače, momčad i zemlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori