Pratite nas

Komentar

Pater Ike Mandurić: Duh Mire Barešića isti je kao i on: Neke silno progoni, a neke silno ohrabruje.

Objavljeno

na

Duh Mire Barešića isti je kao i on: Neke silno progoni, a neke silno ohrabruje.

Nedjelja je, osamnaesta kroz godinu, a na Modravama sam, poluotoku između Pirovca i Draga, na ronbinzonskom kampu mladih, a to znači da smo negdje pri polovici provedbe ovogodišnjeg programa. I da je, iako vjetrovito, zapravo mirno i tiho, između odlaska jedne grupe, i dolaska druge.

Pa u nekom zatišju, u kampu u kojem se bilo kakve vijesti – osim onih vremenskih – teško i rijetko porbijaju (osim nedjeljom) nehotice se nasukah na kolumnu Jurice Pavičića o spomeniku Miri Barešiću. Budući da sam nazočio ovom „skandalu“ – jer je to u blizini Modrava, a i budući da sam od obitelji pokojnog viteza i sam bio pozvan, sad se osjećam i prozvanim. I dužnim – onima koji nisu kadri razumjeti, osvjetliti vrijednost i važnost ovog događaja.

Što to ljudi vole kod Mire Barešića?

Naravno, ne to što je ubio Rolovića – o kojem narod i tako ništa ni ne zna. Niti to što je od krvožednih komunističkih egzekutora bježao po svijetu i mijenajo identitete ne bi li glavu sačuvao, niti to što je Perkovićevog odvjetnika Nobila pobjedio u finalu nekog karate natjecanja (sigurno je bilo još puno onih koji su Nobila pobjedili a mi ih ne slavimo). I puno je toga iz njegova života radi čega ga nikada ne bi slavili. Ali ima nešto što izuzetno rijetko tko ima, doista divljenja vrijedno.

Ja razumijem Juricu Pavičića i shvaćam kako nije zamjetio ključnu stvar koja kod njega osvaja srca mladih, političara, svećenika (pa i moje) i svih drugih koji su došli na otkrivanje spomenika pokojnom ovom pokojnom vitezu, Miri Barešiću, jer se vjerojatno radi o iskustvu Jurici Pavičiću posve nepoznatom: imao je duboko, rijetko duboko suosjećanje za patnju svoga narod koji je ispaštao jer nije želio biti u onoj i onakvoj tvorevini, i stoga odlučio svoj život posvetiti borbi za njegovu slobodu, pa koliko god koštalo. Imao je toliko srca da je, iako tek jedva punoljetni mladić, radije izabrao biti zatočenik Golog Otoka nego mirno živjeti i napredovati u režimu u kojem su mu zbog njegovih predispozicija i sposobnosti, sva vrata mogla biti širom otvorena, te je u tom idealizmu odbio služiti ondašnju vojsku, Osjećao je da bi time dao legitimitet toj okupaciji. Koji idelaizam! Oni koji nikada nisu plakali radi Hrvatske, ne mogu ga razumjeti.

Miro također nije imao razloga žaliti za nečim što je imao u nekom bivšem režimu, jer se rodio u komunizmu i nije mogao osjetiti privilegije nekog bivšeg režima. Kao što je to slučaj s mnogim današnjim poznatim licima. Nego, jednostavno, jedan je mladić spretan i snažan, vrhunski sportaš, između uspješne karijere za koju je bilo potrebno tek šutjeti o Hrvatskoj, i vječnog progonstva zbog borbe protiv nepravdi koju su znali i mogli sagledati samo hrabri i pronicavi, radije izabrao vječnu borbu protiv boguvapijućih nepravdi, ma koliko one izgledale iluzorne.

Eto, stoga mladi ljudi vole Miru Barešića: Mladi čovjek voli osjetiti taj idealizam, povjerovati da je to moguće.

Nasuprot toga, ubojice Đurekovića, i slični plaćeni egzekutori s kojim Jurica Pavilić pokušava izjednačiti Miru Barešića, nikada nikoga ne mogu zadiviti ni oduševiti. Niti itko normalan može zamisliti da bi se takvim likovima ikada igdje podigao neki spomenik. Osim, s teškom nelagodom, nekakav kurtoazni nadgrobni. O tome se, naravno, nikada ne može napisati pjesma; nema tog umjetnika tko bi znao takav jad od karijere pretočiti u umjetničko djelo (bez onih komunizmu poznatih debelih prekrajanja životopisa), niti bi se našao normalan režiser koji bi o njemu pokušao uprizoriti neki zanimljiv filmski lik.

No, kad čitaš životopis Mire Barešića – ako se odmakneš od fotelje žaljenja za privilegijama režima koji te tetošio, ili nekog tvog; ako si ikada plakao zbog nepravdi prema tvom narodu, onda te ništa ne može spriječiti da te istinski ne gane i do suza ne zadivi herojska istinoljubivost Mire Barešića i životne oluje koje su ga zajedno s njegovim snom nosile po bijelom svjetu u borbi za Hrvatsku. Kažem, one koji su ikada plakali za Hrvatskom.

Pogledajmo samo previde koji su se oteli g. Jurici Pavičiću:

I Barešić i Prates izvršili atentat.

Netočno! Prates je bio plaćeni ubojica kojem je jedini cilj bio likvidirati nevinog čovjeka, a Barešiću uopće nije bio cilj ubiti niti takvog kao što je bio Rolović – besćutni upravitelj Golootočkog logora. Nego jednom otmicom postići nešto upravo suprotno: ishoditi oslobođenje jednog drugog nevinog čovjeka.

Prates je ubio čovjeka na svom poslu, Barešić ubio čovjeka na svom poslu.

Netočno: Đureković je bježao od režima kako bi sačuvao živu glavu, i nastavio se boriti protiv takvog režima, a Rolović je došao u inozemstvo kako bi upravo progonio Hrvate po svijetu koji su pobjegli od tog istog režima.

I Barešić i Prates. i Đureković i Rolović su se borili za svoja uvjerenja, i za svoju domovinu.

Netočno! Rolović se borio protiv puno domovina, i protiv svake domovine, i protiv volja naroda tih domovina, i dalje zatirao sve borce za bilo koju domovinu. Tako je i Prates, boreći se protiv ideje slobode jednog naroda, borio protiv same ideje da narodi imaju pravo biti slobodni, pa je i on bio borac protiv svih domovina svijeta. A Barešić se borio za volju naroda svoga, i njegovu slobodu. Pa tako i za slobodu svakog naroda.

Ne mogu zamisliti da netko napravi Pratesu kip s rukom na čelo s pogledom u daljinu. Jer u pratesovom životu daljine nema. Nego samo blizina truleži, jada i besmislna. Ne mogu zamisliti pogled u daljinu ni kod Rolovića. Ne mogu zamisliti ni pogled. Samo mogu zamisliti mrak, mrklinu. Ne mogu zamisliti ni uzdignuto čelo, osobito ne vedro, s osmjehom nade. Nego oboreni mrkli pogled nečovječnosti.

Uslikah se ja tako pred kipom pokojnog Barišića. A da sablazan bude veća, dan nakon otkrivanja spomenika pokojnom Barišiću – na čijoj misi zadušnici sam imao prigodu i čast sudjelovati – budući da to nije iscrpilo moje emocije, sutradan sam, na svetoj Misi na kampu Modrave, zamislte vi to, propovijedao o Miri Barešiću. Naravno, ne o svetosti njegovoga života, jer bijaše grješnik kao svaki od nas, i jer cjelokupno srce samo Bog proniče. Nego propovjedao sam o njemu jer mi je to bio izvrstan primjer kakav mi je trebao da pomognem dokučiti mladima kako je život bez ideala jad i čemer, te kako je život u kojem se žrtvuješ za druge, život koji ispunja i život koji ne prolazi.

O Roloviću, Pratesu, režimskim slugama, obijeljenim grobovima, leglima gujinjim, licemjerima, lažljivcima, sebičnjacima, mrziteljima i zavidnim bjedncima, i da hoću, doista ne znam što bih propovijedao.

Evo kad šokiram, da šokiram do kraja: u toj prvoj propovijedi na Misi nove skupine pod otvorenim nebom ovdje na Modravama, potakao sam mlade da, kad se budu vraćali s Modrava, čekajuću autobus u Dragama, savakako svrate do kipa ovog domoljuba biografije bogate dostojne ne samo skulptorskog, nego i filmskog, dramskog, romanopisačkog i svakog uprizorenja. Ne bi li se, daj Bože, dogodilo da se ova mladost jednako kao on odvaži za ideale mrijeti, da se uprizori u nekom stvarnom životu novih mladih domoljuba. Ta, stoga kip i podigoše ljudi srca plemenita. A stoga ga se neki i boje.

Da, baš zato i podigosmo ovaj spomenik.

Ako išta Hrvatskoj treba, to je osvjetljenje herojstava domoljuba koji živješe za ideale.

A opet, jasno je: Jurica se ničega ne boji nego upravo toga. Stoga što ne razumije, i ne zna. Ali nešto ipak zna: da ništa od ovoga nije istina što je pisao. Čak ako mu se i samom učinilo da je manipulaciju izvrsno obavio; čak ako je, nakon dovršene kolumne, uz čašu vina zapalio cigaru i zadovoljno bacio pogled u daljinu u kojoj se ne nazire ništa doli mrak… S pogledom na mrak bespuća vlastitog naroda – kojem i sam utire put.

Razumijem ja i to! Sve je to posljedica jednog te istog zločina kojem se nije pogledalo u oči – onog partizanskog nad vlastitom mu narodom – radi kojeg se progoni istinu dok se živi. Na Rolovićevski, Pratesovski, ili Juričin način.

Živio Miro Barešić! – Heroj koji život svoj položi za mene, Juricu Pavičića, i sve druge… pokoj mu duši, i Bog mu oprostio grijehe njegove!

(Svećenik koncelebrant sa mise zadušnice ovog viteza, pater Ike Mandurić – voditelj brojnih kampova mladih, na kojima između ostalog, kad mu dođe nadahnuće, priča i o Domovinu, domoljublju, braniteljima, Domovinskom ratu… – i svim drugim primjerima očitovanja ljubavi i veličine Božje! Sve u njegovom imenu!)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Objavio

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Akademik Josip Pečarić – Vole svojatati hrvatsko

Objavljeno

na

Objavio

U Hrvatskoj se zna o pokušajima negiranja hrvatske kulturne baštine u Boki kotorskoj na primjeru Bokeljske mornarice. Ono što je posebno zanimljivo je što tu posebno mjesto ima novi admiral Bokeljske mornatice Anton Sbutega. Svojevremeno je prof. Đuro Vidmarović upozorio kako Sbutega, još dok je bio veleposlanik Crne Gore, piše članak o izložbi u kojoj je Crna Gora bila predstavljena uglavnom hrvatskom kulturnom baštinom iz Boke, i uopće nije spomenuo riječ Hrvat (7. prosinca 2010. Crna Gora je predstavila u Italiji svoju kulturno-povijesnu baštinu. Izložba je priređena u Venecijanskoj biblioteci «Marciana», pod naslovom „Blago Crne Gore: zavjeti iz Perasta i Boke, svjedočanstvo vjere i kulture”).

http://www.hkv.hr/izdvojeno/komentari/dvidmarovic/7396-crnogorizacija-kulturne-batine-hrvata-u-boki-kotorskoj.html

Problem im je što danas u Crnoj Gori postoji Hrvatsko nacionalno vijeće Crne Gore koje pokušava zaštititi i Hrvate i hrvatsku kulturnu baštinu u Crnoj Gori. Zato su – logično – došli na udar admirala koji negira hrvatstvo Bokeljskoj mornarici.

Kako mu je odgovorio predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća g. Zvonimir Deković pogledajte u članku: Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

Bokeljska mornarica je i baština pripadnika hrvatske manjine u Crnoj Gori

Meni je u lijepom sjećanju jedan odgovor g. Dekovića kada sam ga pitao može li pomoći oko posjete iz jedne zagrebačke osnovne škole Boki. Odgovorio je:

Poštovani akademiče,

zar sumnjate? Svakome iz RH sam na raspolaganju ,a naročito djeci i njihovim odgojiteljima. Slobodno dajte moje kontakte.

Jednostavno,uživam u osjećaju pripadnosti hrvatskom narodu.

Bratski iz Boke, Zvonimir.

Nadam se da će u RH još više podržati rad takvog našeg čovjeka. Zapravo me je njegov odgovor negatoru hrvatstva Bokeljske mornarice podsjetio na jednog drugog hrvatskog velikana na kojega nas je podsjetio tekst u najnovijem broju Hrvatskog tjednika (14. veljače 2019.): Jedan od zaboravljenih hrvatskih velikana – Luka BRAJNOVIĆ (1919.-2019.) pjesnik, književnik, novinar, prevodilac, urednik i sveučilišni profesor na sveučilištu Navarra u Pamploni.

U mojoj knjizi „Borba za Boku kotorsku“ dao sam tri svoja teksta o ovom hrvatsko velikanu:

Prvi je Prof. dr. Luka Brajnović – ponos Boke kotorske i Hrvatske, Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 151; Večernji list (inozemno izdanje), 21. travnja 1997.

Drugi je moj intervju s njim: Luka Brajnović Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke, Hrvatsko slovo, 25. travnja 1997.

Treći je posebno zanimljiv kada već imamo negiranje hrvatstva Bokeljske mornarice, jer pokazuje kako su i Srbi i Crnogorci svojatali ovog hrvatskog velikana. Evo tog teksta:

Velikosrbi svojataju i po Španjolskoj

Kulturni Obzor, Večernji list 11. siječnja 1998.

Dobio sam dva pisma iz Boke s kopijom članka: “ ‘Pobjeda’ saznaje: Uručena nagrada ‘Luka Brajnović’ – Nagradu dobio i poznati španski novinar Miguel Delibes iz španskog grada Valadolida”. Karakteristična je prva rečenica ovog teksta: “ ‘Pobjeda’ je nedavno pisala da je u Španiji ustanovljeno visoko novinarsko priznanje koje nosi ime Crnogorca Luke Brajnovića, nastanjenog u španskom gradu Pamploni.” Također sam iz Njemačke dobio pismo velikog hrvatskog pjesnika i mučenika Vjenceslava Čižeka s člankom iz lista “Evropske Novosti” (uredništvo u Beogradu, a pretiskuje se u Frankfurtu) od 26. X. 1997.: “Kako i zašto je ugledna nagrada udruženja novinara Španije dobila ime našeg čoveka. Dobri profesor Luka…”. Tako je na primjeru prof. Luke Brajnovića zorno pokazano koliko je ogroman velikosrpski kompleks hrvatske kulturne baštine. Četristo godina pod turskom vlašću znači za njih i 400 godina bez kulturnog stvaranja – bez baštine, pa taj nedostatak pokušavaju nadoknaditi otimajući hrvatsku kulturnu baštinu. Tako prisvajaju ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke kotorske. A profesor Brajnović jest Hrvat iz Boke kotorske.

Dobro je poznata činjenica kako su tijekom Drugog svjetskog rata svi partizanski dokumenti i organizacije koje su se odnosile na Boku kotorsku i Crnu Goru govorili o Crnoj Gori i Boki kotorskoj. To se mijenja na kraju rata: ono “Boka kotorska” se jednostavno briše i ostaje samo Crna Gora, da bismo već na popisu iz 1948. godine imali velike pritiske da se sve pučanstvo takve Crne Gore deklarira kao – Crnogorci. Mnogi hrvatski komunisti to su – po partijskoj direktivi – naprasno i postali. Slično je bilo i s ogromnom hrvatskom kulturnom baštinom Boke kotorske. Malo po malo sve je, isto tako naprasno, postajalo crnogorsko. Kotorsko kazalište ili Srednju muzičku školu bi jednostavno premjestili u Titograd. Sjetimo se također televizijske emisije: Crnogorska kulturna baština: Katedrala sv. Tripuna u Kotoru. Nju nisu mogli premjestiti, pa bi je kao i svu drugu hrvatsku baštinu jednostavno proglasili crnogorskom baštinom. A mi bi Hrvati bili šovinisti jer ne želimo priznati da smo – u stvari – Crnogorci. Neki su to naprasno i postali, a za mnoge je “spas” bilo – jugoslavenstvo. U Srboslaviji, kakva je bila tadašnja država, niotkuda nisi mogao očekivati pomoć. Jedino što nam je preostalo bilo je našaliti se na vlastiti račun. Govorili bi: “Sve nam uzeše. Samo neće generala Moškova.”

“Naš čovek”

Naravno, general Moškov je simbolizirao sve one Hrvate iz Boke koji su se borili za NDH ili su kao takvi u drugoj Jugoslaviji predstavljani. Za takve su važila i tri brata Brajnović: jedan je, kao hrvatski vojnik, položio svoj život na oltar domovine, drugog, don Iva Brajnovića su prvo partizani pokušali ubiti u njegovoj župnoj crkvi u Škaljarima, da bi ga ubili u Dubrovniku na otoku Daksi, a treći, Luka Brajnović, urednik časopisa “Luč” (1939.-1942.), te glavni i odgovorni urednik tjednika “Hrvatska straža” (1941.-1944.) je 1945. napustio Hrvatsku i tako spasio svoj život. Upravo Luka Brajnović je “krivac” što se u najnovije vrijeme pokazalo kako ona tvrdnja iz naše šale “Samo neće generala Moškova” nije točna. Međunarodna nagrada za novinarstvo nosi njegovo ime! Preveliki zalogaj za velikosrpsku politiku gladnu hrvatske kulturne baštine.

Poznato je kako su svi ti naši ljudi koju su surađivali s hrvatskim emigrantskim tiskom bili u Jugoslaviji proglašavani “ustašama”, kao što je uostalom i sam taj tisak bio “ustaški”. A prof. Brajnović je surađivao s Hrvatskom revijom, Našom nadom, Hrvatskom državom i drugim emigrantskim hrvatskim publikacijama. Bio je prijatelj sarajevskoga nadbiskupa Šarića, koji se poslije rata sklonio u Madrid. S nadbiskupom je i izdao popravljeno izdanje Svetoga pisma za Hrvate u emigraciji. Prof. Brajnović je i pjesnik. O mučeničkoj smrti hrvatskih domoljuba na Daksi, među kojima je bio i njegov brat, prof. Brajnović je napisao slijedeću pjesmu:

Daksa 1944.

Crno je jugo stišalo pluton

i vrisak koralne himne mira.

Nad otokom prijeti se nebo i kiša

slaveći pijanstvo krvava kumira.

Jesenjski zapad, crven, vapi u visine

i dotiče kroz oluju Jadran plavi

i dvadeset i četiri leša

i, uz njih, krvave mrlje na travi.

“Evropske Novosti” istina kažu kako je Luka Brajnović diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu, ali ne spominju njegov rad u domovini, niti u emigraciji. Jer to bi zaista onda bio čudan neki “njihov čovek”. Oni jednostavno kažu: “Saznajemo da je (…) rođen ovde 1919. godine i da od 1956. živi i radi u Španiji.” U daljem tekstu oni će ustvrditi i slijedeće: “Pre neku godinu posetio je ‘nevestu Jadrana’, pomagao je svojima za vreme izolacije naše zemlje i sankcija protiv kojih se bunio.” Vjerovali ili ne!

Kompleks baštine

Valjda ne treba ni spomenuti kako je on, kao i njegove kćeri, koje su također novinarke, upravo radio na širenju istine o Hrvatskoj i srpskoj agresiji na nju tijekom Domovinskog rata. O tome nam je pričao prošle godine, a i tiskano je u nizu intervjua, kada je, iako teško bolestan, posjetio Zagreb, i kada je primio Spomen-medalju Sveučilišta u Zagrebu. Istina je da je prof. Brajnović 1989. godine zaista po prvi put poslije Drugog svjetskog rata posjetio Hrvatsku i Boku kotorsku. Iako državljanin Španjolske i sveučilišni profesor, ipak je došao, kako nam je rekao – sa strahom. Vjerojatno svjestan kako je možda i njegov brat don Ivo bio ubijen više zbog rada prof. Brajnovića u spomenutim hrvatskim novinama, nego zbog nekakve svoje krivnje. Tekst u (srpskim) “Evropskim Novostima” završava riječima “časnih novinara, kojima je etika i moral iznad svega”. Zaista čudno shvatanje etike i morala. Ali kada znamo od koga to dolazi, i ne mora nas čuditi.

Jedan od tih razgovora s prof. Brajnovićem imao sam i ja sam. Tiskan je u Hrvatskom Slovu od 25. travnja 1997. pod karakterističnim naslovom: “Luka Brajnović: Ponosan sam što sam Hrvat iz Boke”. S obzirom na crnogorsko svojatanje prof. Brajnovića navedimo samo slijedeći dio iz tog teksta: “Kad sam polazio peti razred gimnazije, izdavao sam ilegalni mjesečnik “Hrvatski graničar”, koji je čitala sva mladež i preko kojega smo htjeli održati hrvatsku svijest među mladima. Već onda su se u Boku naseljavali Crnogorci i Srbi, pa smo htjeli sačuvati naš hrvatski identitet. Zbog toga sam bio proganjan iz gimnazije. Od izgona spasio me prof. Stjepan Alfirević, brat pjesnika Frana Alfirevića, koji je i sam bio proganjan kao Hrvat.”

Da ironija bude veća, ovdje govorimo o novinskim člancima u kojima Srbi i Crnogorci svojataju prof. Luku Brajnovića. A prof. Brajnović je profesor novinarske etike. Kada je bio u Zagrebu u travnju prošle godine održao je predavanje: “Novinarska deontologija”, koje je i tiskano u zadnjem broju “Hrvatske Revije”.

A kakva je poruka koja se šalje Hrvatima u Boki svojatanjem jednog uglednog Hrvata još za njegova života. Očito im se pokazuje kako su i oni Crnogorci ili Srbi i to će postati, željeli to oni ili ne! Jer ogromnu hrvatsku kulturnu baštinu Boke velikosrbi mogu prisvojiti samo kroz stvaranje Srba i Crnogoraca – katolika, jer je većina tog spomeničnog blaga u vlasništvu Katoličke crkve. A Hrvati uopće i ne mogu reagirati. Jedino u Boki kotorskoj oni nemaju nikakve svoje organizacije. Svugdje u svijetu Hrvati ih imaju – samo u Boki kotorskoj ne! Teško je i mogu imati. Jer Hrvati u Boki su naseljeni u gradovima. Za razliku od seoskog pučanstva koji dostatno mogu biti neovisni od države, s gradskim pučanstvo to nije slučaj. Oni, jednostavno rečeno, žive od plaće, a lako se može ostati bez nje. A u gradovima lakše je i izlagati ih raznim pritiscima! Zato je njihov položaj teži od položaja drugih Hrvata bilo gdje u svijetu. I zato se oni uopće i ne čuju, niti se mogu čuti. Za njih moramo govoriti mi u Hrvatskoj. Činimo li to dovoljno?

*

Zapravo ovom tekstu prethodio je tekst: “Zašto Srbi svojataju prof. Luku Brajnovića!? Dom i Svijet, Informativni tjedni prilog za iseljenike, br. 177, Večernji list (inozemno izdanje), 17. studenoga 1997.

U Hrvatskom tjedniku spominju riječi akademika Josipa Bratulića koji ističe kako Luka Brajnović pripada krugu žrtvovanih hrvatskih intelektualaca.

Smije li Hrvatsta žrtvovati takve intelektualce kakve želi i Srbija i Crna Gora?

Smije li Hrvatsta žrtvovati i Bokeljsku mornaricu koju želi i Srbija i Crna Gora?

Ili će još više pomoći g. Dekoviću i njegovom Hrvatskom nacionalnom vijeću Crne Gore?

Akademik Josip Pečarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari