Komentar
Pater Ike Mandurić: Eeee… Olivere moj, lipi moj… A štaš, kad ti nisi Šaban?
Eee, Olivere moj dragi!
Lipi moj dobri Olivere!
Šteta što si umro tako brzo. Bar da si dočeka Šabana… Pa da vidiš ti šta je pivač od nacijonalnoga značaja. I kako se žali. Velik ti je pivač to bijo… Veeeelik…
On ti nije, znaš, ko ti, zazira od toga da se piva u Beogradu, Zagrebu, Titogradu, Skopju… Ili dijaspori druge nacije… Ko što si ti to. On ti je piva sviman. Eee… Velik! Veeelik!!!
Da ti samo na časak, moj Olivere, vidiš kako smo ti mi sad tužni. Svi ti mediji o tomu pišu, sad će skoro misec dana. Nije to ko kad si ti umro, ne! Kakvi!
A, mislin, razumljivo. Ti si ima jedan veliki gaf… Da si lipo piva u Beogradu, i da nisi piva onoj nekoj širokobriješkoj postrojbI HVO-a… Ili da se nisi ko lud drža neki moralni načela… A vako…
Dobro, je, istina je i to, ti si, kao, bijo glazbeno puno obrazovaniji od njega, i jesi nastupa u onoj nekoj, kako se zove ono u Parizu.. Olimpiya! Je, tako je! A, mislin… Koga briga ta neka Olimpiya. Da to išta valja i Šaban bi tamo piva.
Je, istina je, ti si vrlo puno promovira naš neki Hrvatski melos… I cili si život po tomu pila… Mislin…! Ali, to ti je, moj Olivere, skoro propalo. A koga ti, moj dragi Olivere, briga za naše? Nas ti to, le, ne briga. A druge, kako će druge brigat za naše kad ti ni nas ne briga.
Nisi ti to nikako razumijo.
A ništa… A baš mi je ža… A najviše mi je ža šta Šaban nije bijo Hrvat, pa da ga lipo proglasimo najvećin našin pivačon ikad. Ikaaad… Vako, eto nije on. Nego ti. Šteta! Kako bi to valjalo.
Ali nema veze. Sve to dođe na isto. Ko da je važno bit Hrvat… neš ti sad čuda… Bit Hrvat…
Eeee… Olivere moj, lipi moj…
A štaš, kad ti nisi Šaban?
A ništa!
Živila Hrvatska…
Što vi mislite o ovoj temi?
Komentar
Ponosan sam što sam Hrvat/Hrvatica
Pripadam narodu koji uspijeva opstati na povijesnoj pozornici unatoč svim nevoljama. Ima kulturnu i političku baštinu, povijest koja se može pratiti od 852. godine i domišljati i rekonstruirati i stoljećima prije toga.
Dužnost je svakog Hrvata/Hrvatice gajiti vlastitu nacionalnu, domoljubnu i rodoljubnu svijest. Ponos na hrvatstvo je prirodan osjećaj pogotovo što je on utemeljen na divljenja vrijednim ostvarenjima hrvatskih ljudi i naroda.
Neznanje je najveći neprijatelj domoljublja. Hrvatski jezik i umjetnost na njemu ostvarena, hrvatska kulturna tradicija i umjetnost, politička borba i nastojanja, njegova su dična povijest. Svijest o hrvatskom kulturnom i političkom identitetu temelj je opstojnosti hrvatskoga naroda, uspostava, održavanje i očuvanje potrebnih nacionalnih institucija obveza.
Svakodnevna skrb za hrvatski jezik sveta je dužnost, jer, kao što pjesnik kaže, Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi. Jedino kroz očuvanje jezika, kulture i političkog okvira (države i državotvornosti) narod može očuvati vlastito ime i opstojnost.
U svjetonazornom i vrijednosnom smislu (u skladu s tradicijom) važno je očuvanje i njegovanje pripadnosti katoličkoj crkvi. U krilu crkve trajali smo i postojali. Odgajali se i uzrastali. A da bi to i dalje mogli potrebno je jačati obitelj (i obiteljske vrijednosti).
Očuvanje i zaštita obitelji je imperativ. Ona rađa i odgaja. Pravo na život i pravo na rad kao temeljna ljudska prava ostvarivati u svojoj zemlji.
Pomagati vlastite ljude. Opstati na hrvatskom tlu obveza je i odgovornost. Oni koji su u svijetu u tome su dužni pomagati one koji su ostali. Pomagati svekoliki napredak Hrvatske i Hrvata u BiH kako bi se jednom imali gdje i mogli vratiti. I oni sami trebaju promišljati vlastiti povratak. Život u tuđini bit će mnogo lakši ukoliko se neprestano dotiču vlastiti korijeni i osnažuju konopci ljubavi.
Zanimanje za naše u tuđini, ostvarivanje pretpostavki za njihovo uključivanje u narodni život, neprestana i živa komunikacija: institucionalna, obiteljska i pojedinačna treba činiti jedinstveni hrvatski kulturni i politički prostor.
Zadaća je svakog hrvatskog čovjeka raditi sve da se ostvari što je moguće veći povratak hrvatskih ljudi.
Jer, ipak, samo je ovdje Dom i Domovina.
prof. dr. sc. Marko Tokić
Što vi mislite o ovoj temi?
Komentar
Predrag Peđa Mišić: Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali?
FENIX
Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali.
Te 91′ bilo je nekako najlakše, koliko god to zvučalo čudno.
Imao si neprijatelja, znao si cilj, svrhu, sad je to sve upitno.
Ako mi danas raspravljamo o domovinskom ratu, o HOS-u, jesmo li ili nismo za “Dom spremni” čemu onda sve.
Sve se svelo na neke domjenke, lampaše, svijeće, vijence.
Imali i jedan političar jasan stav oko svega gore nabrojanog.
Iskreno, ne zamjerajući, mislim da niti ili mali broj od njih nije bio na prvoj crti, osjetio miris krvi, raskomadana ljudska tjela.
Oni me i ne čude, čudi me da roditelji, braća, sestre, djeca još uvijek takve podržavaju, daju im glas, pravdaju ih.
Neću tupit, pitam se što ja tu radim,
Moji stavovi su jasni i javni, nikad se nisam krio iza nikoga. Bio sam za Škoru, drugi krug za Kolindu, to su moji stavovi, ja nisam podložan tuđim. NE HVATAJTE ME NA EMOCIJE, NE DAM VIŠE
Mnogi su mi pisali, javno izgovorili, oni te samo iskorištavaju, kad im ne bude trebalo otpisat će te.
Analizirajući sve do sada, shvatio sam, ja zbog svojih poginulih prijatelja neću odustati.
Jesu li to ideali ili ne, ne znam.
Znam
HOS da
ZDS da
NESTALI da
SRBIJA NE
Jesam li u krivu to će narod reći. Putujem diljem lijepe naše, vlakovima, autobusima, bez putnih naloga o svom trošku uz pomoć dobrih ljudi.
Ja ću sebi dati za pravo mali odmor i razmisliti hoću li dalje ili ne.
Nisam se umorio ali ako nešto ne ide onda ne ide
Kasno je da se mijenjam
HVALA VAM
Predrag Peđa Mišić
