Pratite nas

Religija i Vjera

Pater Ike Mandurić: Ne želim da moja Hrvatska bude ona koja se boji nerođene djece

Objavljeno

na

Hod za život hod je za svakog živog na ovome svijetu, i svatko bi trebao biti njegov na njegovoj strani!

[ad id=”93788″]

Žene u čijoj utrobi se prekida život, često su najmanje krive za tu brutalno pogrešnu odluku. Krivi smo mi, svi redom. Od popa do popomrsca: političari, znanstvenici, kulturnjaci, mladi i stari. Često su najkrivlji oni najbliži. Mame i tate trudnica koja zdvaja, ili zbog njihove skučenosti u strahu skriva trudnoću; neodgovorni očevi začetih – kukavice i lažljivci; iskompleksirani zavodnici. Krivi su poslodavci, susjedi; gradonačelnici, stanodavci, sabornici, predsjednici stranaka, i svi, svi redom. Ako postoji grijeh struktura, onda je on prisutan u odnosu prema nerođenom djetetu – i majkama. Krivi smo svi, jer nismo dovoljno glasno rekli istinu, i izborili se za to da se za nju zna. Od jučer svakako manje. Ali i dalje smo krivi sve dok se ne izborimo za to da svatko razumije da se, začeće koje se jednom dogodilo, više ne može opozvati.

Život koji je jednom krenuo, više se ne može otkazati, jer je on tu, već je krenuo. Netko je začet, nastao je, i postao živ. Parole kako svatko mora imati pravo na izbor oko pitanja rađanja začetog djeteta, prešućuje kako se u tom pravu, pored izbora rađanja i života, ostavlja pravo da se izabere smrt. Ali ne za sebe, nego za drugoga. Prešućuje se kako se time želi priskrbiti pravo da, živi i već rođeni koji ustrajno i dalje žele živjeti, zaustavi tijek života drugome. Zaboravlja se i prešućuje kako je to život koji je već započeo, i kako se život ne može opozvati. Nego tek prekinuti, ugasiti, zaustaviti.

U svakom abortusu netko tko je već živ, iz života miče nekog drugog tko mu na neki način smeta. Netko tko već diše, hoda, govori, misli, komunicira, planira, igra se, smije, pleše, i bori se za malo više života, donosi presudu kojom se drugome uskraćuje pravo na to isto. O tome se mora vikati s krovova. Hod za živo nije ništa drugo nego pokušaj da se, po sebi ta očita i jednostavna istina, jednostavno i kaže. Najprije moramo priznati svi zajedno da je to dijete jednostavno dijete! Život, čovjek; miče se, raste, razvija, stremi za rađanjem; naš je. Moj, tvoj, naš, jedan od nas i onakav kakvi smo i mi bili.

Tako je dobro da se dogodio ovaj hod! Najveći hod koji je ikada organizirala neka civilna udruga. Prvi, a najveći ikada. Doista povijesno! Pričat ćemo još dugo o ovom nečemu tako lijepom i toplom. Gle ljepote: veliki odrasli ljudi, u velikom broju su se napokon angažirali oko najmanjih. U mom gradu evo nečeg novog tako lijepog!. Znači da je moj Zagreb još živ i ima nade za njega. Ta mladost i vedrina, divna li je! Novinari, zašto o njoj ne pišete? Imate senzacije na dlanu, a ne vidite je! Kako li ste slijepi! Jeste li vidjeli koliko ih je, u život zaljubljenih? To je nadasve kulturni događaj od iznimne važnosti. Nasuprot takozvane kulture smrti, eto i kulture života. Nije li to novi trend u svijetu, tako očit, tako zdrav, tako pozitivan, a vi tako slijepi?

Neki dan sam slušao kako don Damir Stojic mladima tumači misterij abortusa: kako se zli i zlo – koji se svim svojim bićem protivi životu, osobito raduje abortusu, jer je usmjeren protiv najneviniji i onih koji posve trebaju našu zaštitu. Jedna misao mi se usjekla u sjećanje: „Abortus je moguć zato jer ne čujemo krik nevinog djeteta. Ali, ka bi ga čuli, krv bi nam se zaledila u venama!”.

Na sami zamišljaj krika malenog djeteta od nekoliko tjedana; boju njegovog glasa, visinu i boju tona, i zamišljaj nasilja koje uz pristanak majke (tko zna čime i kako prestrašene, i tko zna kada i zašto obeshrabrene?), nad tim djetetom provodi liječnik, prožela me jeza.

Ovaj svijet je često previše gladan osuda. Stalno tražimo krivce, izbjegavamo krivice, i drugima ih pripisujemo. No, kad je riječ o abortusu, moramo priznati da smo svi krivi. I svi pokajnički početi činiti sve da kulture smrti više ne bude. Ne želim da moja Hrvatska bude ona koja se boji nerođene djece; ni moj grad, ulica, naše obitelji, škole. Ne želimo u našim bolnicama osjećati nelagodu što se nalazimo na mjestu gdje se tihi krik svakodnevno razliježe stoga što živimo u kukavičkom i sebičnom društvo, koje ostavlja majke da se same nose s teretom rađanja djeteta.

Siguran sam da nitko na ovom svijetu ne želi smrt nerođenog djeteta radi toga što bi ga mrzio. Pogotovo ne mlada Dunja, ni jedna ni druga. Ovaj čin je moguć samo na način da nismo svjesni onoga što činimo – jer smo previše šutjeli. Mi smo ti koji stvaramo vlastitu kulturu života, i koji to moramo učiniti. Svih nas mora biti zadatak da stvaramo kulturu u kojoj se o djeci, trudnoćama, dječjim igrama, zgodama i nezgodama, piše i govori više nego o psima, autima, aparatima, putovanjima… Ili barem više nego o Jasenovci u Bleiburgu; više nego o partizanima i ustašama.

Treba razumjeti one koji se bore za „pravo na izbor“. Siguran sam da nitko od njih ne mrzi nerođeno dijete. Ne vjerujem također da itko od njih smatra da začeto dijete nije živo, ili da nije dijete. Mislim da je svakome jasno da sve što je živo, pripada nekoj vrsti života. No, govor o „pravu na izbor“ ne može biti put, nego samo bespuće. Ovo društvo je već previše puta pogođeno bespućima povijesne. Stoga veseli činjenica kako se u svijetu bude i nastaju inicijative za život. Sve više se na to odvaže i utjecajni ljudi iz kulture, znanosti, pa iz vlasti. Hrvatske vlasti još smeteno dršću, što znači da su još debelo u kompleksu zatvarnja očiju pred bilom naroda (Oh, sveti Stepinče!), slično onom o drugom referendumu. Ali doći će i to vrijeme.

Svi moraju priznati jedno posve novu stvarnost na području civilnog društva. Lijevo-liberalne opcije gube snagu i dah. Narod je napokon uhvatio ritam, i sve će biti drugačije. Predugo je duh civilnih inicijativa imao negativan zadah. Čini se da to vrijeme prolazi. Svakako će biti zanimljivo pratiti kakav će utjecaj ovakve snažne inicijative ostavljati na odgovorne iz vlasti. Pitanje glasi, hoće li imati odvažnosti i snage, pa i mudrosti, prepoznati duh vlastitog naroda, i shvatiti svoj zadatak: slijediti ga sveto i zakleto, i prepoznati prave perspektive Hrvatske: perspektivu života. Ili će još dugo iščekivati što donosi nepovjerenje u život, djecu, mladost, natalitet… O tome ne ovisi hoće li život pobijediti. On je jači od smrti. Nego, o tome ovisi hoće li neke političke opcije otići u povijest.

Život će pobijediti, to je sigurno. Samo je pitanje, na koji način, i tko će još biti na strani te pobjede. Ali, za jedne se zna: narod svakako! I ja s njim!

Pater Ike Mandurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Religija i Vjera

Tko je biskup koji će naslijediti Ratka Perića?

Objavljeno

na

Objavio

U posljednjih desetak godina iz BiH je imenovano osam biskupa koji su preuzeli vođenje važnih biskupija, uglavnom u BiH, Hrvatskoj, ali i drugim državama, poput Norveške, te dobili pozicije papinskog izaslanika. Trenutačno podrijetlom iz BiH čak je dvanaest biskupa, od kojih su dvojica umirovljena, piše Večernji list BiH.

U sljedećem razdoblju očekuju se promjene na čelu triju biskupija, a jedna je praktički i formalizirana ustoličenjem nasljednika. Prema crkvenim propisima, svi biskupi kada navrše 75 godina života šalju Papi svoju molbu za umirovljenje.

Prošle je godine formalno istekao mandat mostarsko-duvanjskom biskupu mons. Ratku Periću koji je rođen 1944. godine. No, on nije otišao automatizmom u mirovinu, kao što je to, primjerice, bio slučaj s njegovim vršnjakom mons. Ilijom Janjićem koji je, kada je prošle godine navršio određene godine starosti, ipak umirovljen.

Na poziciju kotorskog biskupa Papa je imenovao mons. Rroka Gjonlleshaja. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić ove godine također navršava 75 godina života. Njemu je sveti otac Franjo praktički već odredio nasljednika imenujući na početku ove godine koadjutorom mons. Tomu Vukšića, inače vojnog biskupa BiH.

Karmelićanin biskup

Tijekom 2021. potrebne godine starosti za umirovljenje navršava i banjolučki biskup Franjo Komarica, najmlađi od aktualne trojke. Tamošnji pomoćni biskup je Marko Semren. Iako nije formalno navršio godine za umirovljenje, na njegov zahtjev ipak je ranije umirovljen pomoćni sarajevski biskup Pero Sudar.

Uz BiH, koja očekuje značajniju promjenu na vrhu Crkve, iz ove zemlje imenovano je više svećenika za biskupe u Hrvatskoj. Posljednje imenovanje bilo je ono mons. Bože Radoša za varaždinskog biskupa, koji je rođen 5. rujna 1964. u Crvenicama kod Tomislavgrada u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji. Nekoliko godina poslije njegova obitelj preselila se u Hrvatsku. Dekretom od 28. travnja 2016., na prijedlog hrvatskih biskupa, imenovala ga je Kongregacija za kler na službu rektora Papinskoga hrvatskoga zavoda svetoga Jeronima u Rimu gdje ga je zateklo imenovanje varaždinskim biskupom prošle godine.

U javnosti nije dovoljno poznato da je i gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. On je rođen u Johovcu, župa Foča, kod Doboja. Veći dio života proveo je kao redovnik karmelićanin, a ujedno je prvi svećenik iz toga reda koji je imenovan biskupom u Hrvatskoj. I on je obnašao brojne dužnosti, uključujući i provincijala Hrvatske karmelske provincije, zatim generalnog vikara karmelićana, a bio je i rektor karmelićanskog međunarodnog zavoda “Teresianum” u Rimu do 2016. godine kada je zaređen za biskupa. 
Još jedan Tomislavgrađanin Dražen Kutleša imenovan je za biskupa Porečke i Pulske biskupije u lipnju 2012. godine. Ovo se imenovanje vezivalo uz rješavanje statusa samostana na Dajli.

Papin prelat

Mons. Berislav Grgić, biskup je koji je na čelu vjerojatno najsjevernije biskupije na svijetu. Nalazi se u gradu Tromsø u Norveškoj. Papa ga je biskupom imenovao 2008. godine. Njega su s vjernicima iz rodne Kotor Varoši prognale ratne srpske vlasti te je najprije došao u Hrvatsku, a zatim 1996. kao izbjeglica u Norvešku.

Mons. Petar Rajič, hrvatskih korijena iz BiH, trenutačni je nuncij za Litvu. Bio je u bliskoj pratnji pape Ivana Pavla II., a 2003. povjerena mu je vrlo osjetljiva služba – prelata predvorja pape Ivana Pavla II. Istu mu službu povjerava i papa Benedikt XVI. nakon svojega izbora 19. travnja 2005. Tijekom 2009. imenovan je nadbiskupom nuncijem za Arapski poluotok

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

9. Srpnja – Blažena Marija od Propetog Isusa Petković

Objavljeno

na

Objavio

Redovnica, utemeljiteljica Kćeri milosrđa.

Danas slavimo blaženu Mariju od Propetog Petković. Marija je rođena u brojnoj obitelji u mjestu Blato na Korčuli 10. prosinca 1892. godine. U mladosti je položila privatni zavjet čistoće, a kao mlada djevojka bila je zauzeta u društvenom i crkvenom životu rodnoga mjesta.

Davala je i pouke siromašnoj djeci. Na poticaj tadašnjeg dubrovačkog biskupa je, na blagdan svetoga Franje 1920. godine, osnovala dužbu Kćeri Milosrđa koja pripada trećem samostanskom redu svetoga Franje, s ciljem promicanja Božje ljubavi i milosrđa među potrebitima.

Po osnivanju družbe uzima ime Marija Propetog Isusa, te družbu uspješno vodi sve do svoje smrti. Družba se uskoro širi i izvan Dubrovačke biskupije i Hrvatske, a sestre vode brigu o brojnoj siročadi i pomažu siromašnima i udovicama. Preuzimaju brigu o dječjem domu u Subotici, a zatim otvaraju brojna sirotišta po Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i užoj Srbiji. Uskoro Družba prelazi i preko oceana, pa u Argentini sestre vode brigu o djeci u vrtićima i školama kao i o teško oboljeloj djeci.

Marija je sve vrijeme budno pratila rad Družbe, čak i kad više nije mogla osobno sudjelovati u apostolatu i usmjeravati karizmu družbe, očitovanje Božjeg milosrđa ljudima u potrebi. Umrla je u Rimu na današnji dan 1966. godine. Pokopana je na rimskom groblju, nakon tri godine kosti su joj prenesene u generalnu kuću Družbe u Rimu, a zatim u kuću maticu u Blatu na Korčuli, gdje i danas počivaju.

Nakon što se dvadeset mornara potopljene peruanske podmornice spasilo po njezinu zagovoru, priznate su joj herojske kreposti pa ju je papa Ivana Pavao II. tijekom svoga trećeg posjeta Hrvatskoj 2003. u Dubrovniku proglasio blaženom.

Družba Kćeri Milosrđa svetog Franje danas broji više od 400 sestara, a djeluje u zemljama Europe, Južne i Sjeverne Amerike. Matična kuća zajednice i svetište blažene Marije Propetog Isusa nalazi se u Blatu na Korčuli, vrhovna uprava Družbe je u Rimu, a u Zagrebu sjedište Hrvatske provincije Krista Kralja. (HKM)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari