Pratite nas

Religija i Vjera

Pater Ike Mandurić: Ne želim da moja Hrvatska bude ona koja se boji nerođene djece

Objavljeno

na

Hod za život hod je za svakog živog na ovome svijetu, i svatko bi trebao biti njegov na njegovoj strani!

[ad id=”93788″]

Žene u čijoj utrobi se prekida život, često su najmanje krive za tu brutalno pogrešnu odluku. Krivi smo mi, svi redom. Od popa do popomrsca: političari, znanstvenici, kulturnjaci, mladi i stari. Često su najkrivlji oni najbliži. Mame i tate trudnica koja zdvaja, ili zbog njihove skučenosti u strahu skriva trudnoću; neodgovorni očevi začetih – kukavice i lažljivci; iskompleksirani zavodnici. Krivi su poslodavci, susjedi; gradonačelnici, stanodavci, sabornici, predsjednici stranaka, i svi, svi redom. Ako postoji grijeh struktura, onda je on prisutan u odnosu prema nerođenom djetetu – i majkama. Krivi smo svi, jer nismo dovoljno glasno rekli istinu, i izborili se za to da se za nju zna. Od jučer svakako manje. Ali i dalje smo krivi sve dok se ne izborimo za to da svatko razumije da se, začeće koje se jednom dogodilo, više ne može opozvati.

Život koji je jednom krenuo, više se ne može otkazati, jer je on tu, već je krenuo. Netko je začet, nastao je, i postao živ. Parole kako svatko mora imati pravo na izbor oko pitanja rađanja začetog djeteta, prešućuje kako se u tom pravu, pored izbora rađanja i života, ostavlja pravo da se izabere smrt. Ali ne za sebe, nego za drugoga. Prešućuje se kako se time želi priskrbiti pravo da, živi i već rođeni koji ustrajno i dalje žele živjeti, zaustavi tijek života drugome. Zaboravlja se i prešućuje kako je to život koji je već započeo, i kako se život ne može opozvati. Nego tek prekinuti, ugasiti, zaustaviti.

U svakom abortusu netko tko je već živ, iz života miče nekog drugog tko mu na neki način smeta. Netko tko već diše, hoda, govori, misli, komunicira, planira, igra se, smije, pleše, i bori se za malo više života, donosi presudu kojom se drugome uskraćuje pravo na to isto. O tome se mora vikati s krovova. Hod za živo nije ništa drugo nego pokušaj da se, po sebi ta očita i jednostavna istina, jednostavno i kaže. Najprije moramo priznati svi zajedno da je to dijete jednostavno dijete! Život, čovjek; miče se, raste, razvija, stremi za rađanjem; naš je. Moj, tvoj, naš, jedan od nas i onakav kakvi smo i mi bili.

Tako je dobro da se dogodio ovaj hod! Najveći hod koji je ikada organizirala neka civilna udruga. Prvi, a najveći ikada. Doista povijesno! Pričat ćemo još dugo o ovom nečemu tako lijepom i toplom. Gle ljepote: veliki odrasli ljudi, u velikom broju su se napokon angažirali oko najmanjih. U mom gradu evo nečeg novog tako lijepog!. Znači da je moj Zagreb još živ i ima nade za njega. Ta mladost i vedrina, divna li je! Novinari, zašto o njoj ne pišete? Imate senzacije na dlanu, a ne vidite je! Kako li ste slijepi! Jeste li vidjeli koliko ih je, u život zaljubljenih? To je nadasve kulturni događaj od iznimne važnosti. Nasuprot takozvane kulture smrti, eto i kulture života. Nije li to novi trend u svijetu, tako očit, tako zdrav, tako pozitivan, a vi tako slijepi?

Neki dan sam slušao kako don Damir Stojic mladima tumači misterij abortusa: kako se zli i zlo – koji se svim svojim bićem protivi životu, osobito raduje abortusu, jer je usmjeren protiv najneviniji i onih koji posve trebaju našu zaštitu. Jedna misao mi se usjekla u sjećanje: „Abortus je moguć zato jer ne čujemo krik nevinog djeteta. Ali, ka bi ga čuli, krv bi nam se zaledila u venama!”.

Na sami zamišljaj krika malenog djeteta od nekoliko tjedana; boju njegovog glasa, visinu i boju tona, i zamišljaj nasilja koje uz pristanak majke (tko zna čime i kako prestrašene, i tko zna kada i zašto obeshrabrene?), nad tim djetetom provodi liječnik, prožela me jeza.

Ovaj svijet je često previše gladan osuda. Stalno tražimo krivce, izbjegavamo krivice, i drugima ih pripisujemo. No, kad je riječ o abortusu, moramo priznati da smo svi krivi. I svi pokajnički početi činiti sve da kulture smrti više ne bude. Ne želim da moja Hrvatska bude ona koja se boji nerođene djece; ni moj grad, ulica, naše obitelji, škole. Ne želimo u našim bolnicama osjećati nelagodu što se nalazimo na mjestu gdje se tihi krik svakodnevno razliježe stoga što živimo u kukavičkom i sebičnom društvo, koje ostavlja majke da se same nose s teretom rađanja djeteta.

Siguran sam da nitko na ovom svijetu ne želi smrt nerođenog djeteta radi toga što bi ga mrzio. Pogotovo ne mlada Dunja, ni jedna ni druga. Ovaj čin je moguć samo na način da nismo svjesni onoga što činimo – jer smo previše šutjeli. Mi smo ti koji stvaramo vlastitu kulturu života, i koji to moramo učiniti. Svih nas mora biti zadatak da stvaramo kulturu u kojoj se o djeci, trudnoćama, dječjim igrama, zgodama i nezgodama, piše i govori više nego o psima, autima, aparatima, putovanjima… Ili barem više nego o Jasenovci u Bleiburgu; više nego o partizanima i ustašama.

Treba razumjeti one koji se bore za „pravo na izbor“. Siguran sam da nitko od njih ne mrzi nerođeno dijete. Ne vjerujem također da itko od njih smatra da začeto dijete nije živo, ili da nije dijete. Mislim da je svakome jasno da sve što je živo, pripada nekoj vrsti života. No, govor o „pravu na izbor“ ne može biti put, nego samo bespuće. Ovo društvo je već previše puta pogođeno bespućima povijesne. Stoga veseli činjenica kako se u svijetu bude i nastaju inicijative za život. Sve više se na to odvaže i utjecajni ljudi iz kulture, znanosti, pa iz vlasti. Hrvatske vlasti još smeteno dršću, što znači da su još debelo u kompleksu zatvarnja očiju pred bilom naroda (Oh, sveti Stepinče!), slično onom o drugom referendumu. Ali doći će i to vrijeme.

Svi moraju priznati jedno posve novu stvarnost na području civilnog društva. Lijevo-liberalne opcije gube snagu i dah. Narod je napokon uhvatio ritam, i sve će biti drugačije. Predugo je duh civilnih inicijativa imao negativan zadah. Čini se da to vrijeme prolazi. Svakako će biti zanimljivo pratiti kakav će utjecaj ovakve snažne inicijative ostavljati na odgovorne iz vlasti. Pitanje glasi, hoće li imati odvažnosti i snage, pa i mudrosti, prepoznati duh vlastitog naroda, i shvatiti svoj zadatak: slijediti ga sveto i zakleto, i prepoznati prave perspektive Hrvatske: perspektivu života. Ili će još dugo iščekivati što donosi nepovjerenje u život, djecu, mladost, natalitet… O tome ne ovisi hoće li život pobijediti. On je jači od smrti. Nego, o tome ovisi hoće li neke političke opcije otići u povijest.

Život će pobijediti, to je sigurno. Samo je pitanje, na koji način, i tko će još biti na strani te pobjede. Ali, za jedne se zna: narod svakako! I ja s njim!

Pater Ike Mandurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

21. studenog – Marija Majka Crkve

Objavljeno

na

Objavio

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“

Na Duhovski ponedjeljak Crkva slavi spomendan Marije Majke Crkve. Ovaj naslov poznat je vjernicima već od prvih vremena. Temelji se na Božanskom materinstvu, na Marijinoj aktivnoj prisutnosti s Kristom u djelu spasenja ljudskoga roda, što je temeljni odnos Marije s Crkvom.

Stoga je papa Pavao VI. kao krunu Drugog vatikanskog sabora, 21. studenog 1964., proglasio Mariju „Majkom Crkve“, majkom svega Božjeg naroda, vjernika i pastira, koji je nazivaju majkom ljubaznom, i želi da tim imenom presveta Djevica bude još više čašćena i zazivana od svega kršćanskog naroda.

Budući da je Ona Majka Isusa Krista, koji je od prvog trenutka svojeg utjelovljenja u njezinu djevičanskom krilu Glava i svojega mističnog Tijela, što je Crkva, Marija je i Majka Crkve.

„Marija, kao Majka Krista, Majka je vjernika i pastira, Majka Crkve“, rekao je papa Pavao VI.

Kod nas se štovanje Marije Majke Crkve proširilo na poticaj zagrebačkog nadbiskupa Franje Kuharića, na čiju je molbu sv. papa Ivan Pavao II. 1979. godine odobrio uvođenje blagdana Blažene Djevice Marije Majke Crkve za cijelo područje Biskupske konferencije bivše Jugoslavije te je također odredio da se on slavi svake godine na Duhovski ponedjeljak.

Marija je Majka Crkve, ne kao neko daleko i nedostupno biće, već kao blaga i osjećajna majka, koja se brine za Crkvu Božju i za sve čovječanstvo koje hodi prema vječnoj domovini, u zagrljaj Trojedinoga Boga.

Presveta Djevice, Majko Crkve, bezgrešna Marijo!
Tebi predajem svoju dušu i tijelo.
Sve molitve i djela i trpljenja.
Sve što jesam i što posjedujem.
Skrušena srca predajem ti se u okove ljubavi!
Ostavljam ti potpunu slobodu da se koristiš sa mnom
za izbavljenje ljudi i na pomoć svetoj Crkvi, kojoj si Majka.
Želim od sada činiti sve s tobom, po tebi i za tebe.
Znam da vlastitim snagama ništa ne mogu.
Ti, pak, sve možeš što je po volji tvoga Sina i uvijek pobjeđuješ.
Učini, dakle, Pomoćnice vjernih, da moja obitelj, župa i cijela Domovina
budu istinskim kraljevstvom tvojim i tvojega Sina.
Amen.

(vjeraidjela.com/Laudato)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Za Domovinu se moramo moliti i žrtvovati

Objavljeno

na

Objavio

Ako volite domovinu potpišite peticiju za promjenu izbornog zakona da svi mogu sudjelovati u upravljanju našom Domovinom a ne samo političke elite koje manipuliraju izbornim sustavom i neprestano se izmjenjuju, ali samo za vlastitu korist, dok narod propada!

Voljeti svoj narod znači izboriti se za njegovo dobro. Da nije bilo branitelja u Domovinskom ratu, danas naše domovine ne bi bilo.

Potrebno je nekada preuzeti odgovornost i za teške odluke i za opasno djelovanje… za Domovinu se moramo moliti i žrtvovati – rekao je u danas biskup sisački Vlado Košić u sisačkoj katedrali gdje je predvodio misno slavlje povodom blagdana Duhova.

Tom prigodom podijelio je sakrament svete potvrde 74 kandidata iz katedralne župe, te se osvrnuo i na subotnji Hod za život.

Jučer je, dragi krizmanici, braćo i sestre, bio Hod za život, koji mi katolici podupiremo jer naši državljani žele reći da su za život a protiv smrti!

No, neka šaka mrzitelja života su tzv. prosvjednici koji na žalost u našim medijima dobivaju jednaki prostor kao i tisuće naših vjernika koji su za život. Koja je to nepravda! Da mediji promiču smrt, da se bore protiv života! A naša Hrvatska biološki propada, nestaje… Čudna je to logika! Ja bih to nazvao đavolskim djelom jer đavla je sam Gospodin Isus nazvao ‘ocem laži i ubojicom ljudi od početka – istaknuo je u propovijedi mons. Košić pozvavši okupljene da ne propuštaju svakodnevnu molitvu i ne budu ni jedne nedjelje bez svete mise.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati