Pratite nas

Religija i Vjera

Pater Ike Mandurić: Ne želim da moja Hrvatska bude ona koja se boji nerođene djece

Objavljeno

na

Hod za život hod je za svakog živog na ovome svijetu, i svatko bi trebao biti njegov na njegovoj strani!

[ad id=”93788″]

Žene u čijoj utrobi se prekida život, često su najmanje krive za tu brutalno pogrešnu odluku. Krivi smo mi, svi redom. Od popa do popomrsca: političari, znanstvenici, kulturnjaci, mladi i stari. Često su najkrivlji oni najbliži. Mame i tate trudnica koja zdvaja, ili zbog njihove skučenosti u strahu skriva trudnoću; neodgovorni očevi začetih – kukavice i lažljivci; iskompleksirani zavodnici. Krivi su poslodavci, susjedi; gradonačelnici, stanodavci, sabornici, predsjednici stranaka, i svi, svi redom. Ako postoji grijeh struktura, onda je on prisutan u odnosu prema nerođenom djetetu – i majkama. Krivi smo svi, jer nismo dovoljno glasno rekli istinu, i izborili se za to da se za nju zna. Od jučer svakako manje. Ali i dalje smo krivi sve dok se ne izborimo za to da svatko razumije da se, začeće koje se jednom dogodilo, više ne može opozvati.

Život koji je jednom krenuo, više se ne može otkazati, jer je on tu, već je krenuo. Netko je začet, nastao je, i postao živ. Parole kako svatko mora imati pravo na izbor oko pitanja rađanja začetog djeteta, prešućuje kako se u tom pravu, pored izbora rađanja i života, ostavlja pravo da se izabere smrt. Ali ne za sebe, nego za drugoga. Prešućuje se kako se time želi priskrbiti pravo da, živi i već rođeni koji ustrajno i dalje žele živjeti, zaustavi tijek života drugome. Zaboravlja se i prešućuje kako je to život koji je već započeo, i kako se život ne može opozvati. Nego tek prekinuti, ugasiti, zaustaviti.

U svakom abortusu netko tko je već živ, iz života miče nekog drugog tko mu na neki način smeta. Netko tko već diše, hoda, govori, misli, komunicira, planira, igra se, smije, pleše, i bori se za malo više života, donosi presudu kojom se drugome uskraćuje pravo na to isto. O tome se mora vikati s krovova. Hod za živo nije ništa drugo nego pokušaj da se, po sebi ta očita i jednostavna istina, jednostavno i kaže. Najprije moramo priznati svi zajedno da je to dijete jednostavno dijete! Život, čovjek; miče se, raste, razvija, stremi za rađanjem; naš je. Moj, tvoj, naš, jedan od nas i onakav kakvi smo i mi bili.

Tako je dobro da se dogodio ovaj hod! Najveći hod koji je ikada organizirala neka civilna udruga. Prvi, a najveći ikada. Doista povijesno! Pričat ćemo još dugo o ovom nečemu tako lijepom i toplom. Gle ljepote: veliki odrasli ljudi, u velikom broju su se napokon angažirali oko najmanjih. U mom gradu evo nečeg novog tako lijepog!. Znači da je moj Zagreb još živ i ima nade za njega. Ta mladost i vedrina, divna li je! Novinari, zašto o njoj ne pišete? Imate senzacije na dlanu, a ne vidite je! Kako li ste slijepi! Jeste li vidjeli koliko ih je, u život zaljubljenih? To je nadasve kulturni događaj od iznimne važnosti. Nasuprot takozvane kulture smrti, eto i kulture života. Nije li to novi trend u svijetu, tako očit, tako zdrav, tako pozitivan, a vi tako slijepi?

Neki dan sam slušao kako don Damir Stojic mladima tumači misterij abortusa: kako se zli i zlo – koji se svim svojim bićem protivi životu, osobito raduje abortusu, jer je usmjeren protiv najneviniji i onih koji posve trebaju našu zaštitu. Jedna misao mi se usjekla u sjećanje: „Abortus je moguć zato jer ne čujemo krik nevinog djeteta. Ali, ka bi ga čuli, krv bi nam se zaledila u venama!”.

Na sami zamišljaj krika malenog djeteta od nekoliko tjedana; boju njegovog glasa, visinu i boju tona, i zamišljaj nasilja koje uz pristanak majke (tko zna čime i kako prestrašene, i tko zna kada i zašto obeshrabrene?), nad tim djetetom provodi liječnik, prožela me jeza.

Ovaj svijet je često previše gladan osuda. Stalno tražimo krivce, izbjegavamo krivice, i drugima ih pripisujemo. No, kad je riječ o abortusu, moramo priznati da smo svi krivi. I svi pokajnički početi činiti sve da kulture smrti više ne bude. Ne želim da moja Hrvatska bude ona koja se boji nerođene djece; ni moj grad, ulica, naše obitelji, škole. Ne želimo u našim bolnicama osjećati nelagodu što se nalazimo na mjestu gdje se tihi krik svakodnevno razliježe stoga što živimo u kukavičkom i sebičnom društvo, koje ostavlja majke da se same nose s teretom rađanja djeteta.

Siguran sam da nitko na ovom svijetu ne želi smrt nerođenog djeteta radi toga što bi ga mrzio. Pogotovo ne mlada Dunja, ni jedna ni druga. Ovaj čin je moguć samo na način da nismo svjesni onoga što činimo – jer smo previše šutjeli. Mi smo ti koji stvaramo vlastitu kulturu života, i koji to moramo učiniti. Svih nas mora biti zadatak da stvaramo kulturu u kojoj se o djeci, trudnoćama, dječjim igrama, zgodama i nezgodama, piše i govori više nego o psima, autima, aparatima, putovanjima… Ili barem više nego o Jasenovci u Bleiburgu; više nego o partizanima i ustašama.

Treba razumjeti one koji se bore za „pravo na izbor“. Siguran sam da nitko od njih ne mrzi nerođeno dijete. Ne vjerujem također da itko od njih smatra da začeto dijete nije živo, ili da nije dijete. Mislim da je svakome jasno da sve što je živo, pripada nekoj vrsti života. No, govor o „pravu na izbor“ ne može biti put, nego samo bespuće. Ovo društvo je već previše puta pogođeno bespućima povijesne. Stoga veseli činjenica kako se u svijetu bude i nastaju inicijative za život. Sve više se na to odvaže i utjecajni ljudi iz kulture, znanosti, pa iz vlasti. Hrvatske vlasti još smeteno dršću, što znači da su još debelo u kompleksu zatvarnja očiju pred bilom naroda (Oh, sveti Stepinče!), slično onom o drugom referendumu. Ali doći će i to vrijeme.

Svi moraju priznati jedno posve novu stvarnost na području civilnog društva. Lijevo-liberalne opcije gube snagu i dah. Narod je napokon uhvatio ritam, i sve će biti drugačije. Predugo je duh civilnih inicijativa imao negativan zadah. Čini se da to vrijeme prolazi. Svakako će biti zanimljivo pratiti kakav će utjecaj ovakve snažne inicijative ostavljati na odgovorne iz vlasti. Pitanje glasi, hoće li imati odvažnosti i snage, pa i mudrosti, prepoznati duh vlastitog naroda, i shvatiti svoj zadatak: slijediti ga sveto i zakleto, i prepoznati prave perspektive Hrvatske: perspektivu života. Ili će još dugo iščekivati što donosi nepovjerenje u život, djecu, mladost, natalitet… O tome ne ovisi hoće li život pobijediti. On je jači od smrti. Nego, o tome ovisi hoće li neke političke opcije otići u povijest.

Život će pobijediti, to je sigurno. Samo je pitanje, na koji način, i tko će još biti na strani te pobjede. Ali, za jedne se zna: narod svakako! I ja s njim!

Pater Ike Mandurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Biskup Košić: Gospa mora biti uzor današnjim ženama

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečano je u srijedu, 15. kolovoza proslavljena u Marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori, misnim slavljem koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić.

U koncelebraciji bili su svećenici Petrinjskog i Glinskog dekanata, generalni vikar mons. Marko Cvitkušić te rektor svetišta preč. Paško Glasnović, koji je na početku i pozdravio sve okupljene.

Blagdanskom slavlju nazočilo je nekoliko tisuća hodočasnika, od kojih je dio pristigao pješice iz tri petrinjske župe te iz Gline, a prisutni su bili i predstavnici gradskih i županijskih vlasti.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Veliku Gospu

Gora, Svetište majke naših stradanja, 15. kolovoza 2018.

Draga braćo i sestre hodočasnici, dragi svećenici, rektore ovog našeg marijanskog svetišta Majke naših stradanja, dragi štovatelji BDM!

Danas čitava crkva slavi Uznesenje BD Marije na nebo.

Upravo je ta riječ Uznesenje danas bitna jer mi promatramo Mariju i njezinu konačnu proslavu u Bogu. Premda je ona Bogorodica, njoj za života ljudi nisu podigli ni jedan spomenik, nisu joj dali nikakvo priznanje ni posebnu počast. Pa ipak ona je bila i jest nagrađena više od svih ljudi jer nju je – nagradio sam Bog uznesenjem na nebo!

Braćo i sestre, nama je Marija neizmjerno važna jer ona je majka našega Spasitelja, ali ona je i naša zagovornica, naš uzor u vjeri. Ali i još više! Ona i sada u nebeskoj slavi majčinski ljubi Crkvu (LG 65) i svojom moćnom ljubavlju utječe na naše putove, na naš sadašnji život. Smijemo čak i to reći: bez nje bili bismo izgubljeni jer ona je kompas, putokaz, ona je vrelo radosti i nježna majčinska ruka nad svakim od nas, koja nas usmjeruje da se na putu života ne izgubimo, da na kraju dođemo – pa i preko lutanja, padova i kroz vlastite rane – do našeg životnog cilja. Ona je to uspjela jedino Božjom milošću.

I kad ju danas promatramo Uznesenu u nebesku slavu, znamo, to je Bog njoj učinio, ta velika djela. No, ona je bila ponizna službenica Gospodnja i surađivala je s Božjom milošću.

Sve su to poruke i za nas, da Djevicu i mi nasljedujemo.

Koje su njezine najveće odlike koje mogu i nama biti primjer i poticaj?

Najprije, Marija je bila žena velike i duboke vjere, bezgraničnog pouzdanja i povjerenja u Gospodina. Kada nju zovemo našom majkom, onda prije svega mislimo kako je ona majka naše vjere. Poput Abrahama za koga se kaže da je otac ili praotac naše vjere, ona je tako majka naše vjere… Abraham je povjerovao Bogu kad ga je pozvao da ode iz svoga zavičaja te da će od njega, premda je bio star i bez djece, nastati velik narod. Marija je još više vjerovala Bogu kad je prihvatila biti majkom Sina Božjega premda to nije razumjela niti imala muža… prihvatila je odgovor anđelov kako je Bogu sve moguće.

Takvu vjeru kakvu je imala Marija možemo svi gajiti, kako žene tako i muškarci.

Zagledani u lice Marijino, vidimo crte Duha Svetoga. On koji je nježni lahor Božje milosti i ljepote ispisao je najljepše lice jednog čovjeka, jedne žene, puno blagosti i dobrote, iskrenosti i ljepote… Marijin je lik zato najljepši, ona je najljepša među ženama jer je u njoj u punini nastanjen Duh Sveti, Duh Božji. Sva bez ikakve ljage grijeha, sva Božja, cijelim bićem službenica Gospodnja, brižna zaručnica i supruga svoga Josipa, neizmjernom ljubavlju ispunjena majka svoga sina Isusa. To je Marija. Koja se raduje, koja je sva Božja, koja je sva nježna, koja je odlučna, brižna, koja se moli, radi i ljubi. Ona je ikona Duha Svetoga… ili kako bi rekao veliki teolog kardinal Suenens, ona je sva sjedinjena s Duhom Svetim: „između Duha Svetoga i njegova sredstva Bl. Djevice Marije postoji jedinstvo… to jedinstvo Duha Svetoga i Marije može se primijeniti na svečana Božja obećanja njegovu izabranom narodu, kojem je Marija cvijet i kruna.“ (L.J. Suenens, Teologija apostolata, 39). Ona je u svemu slušala Duha Svetoga, bila i ostala njegovo sredstvo, s njime uvijek sjedinjena.

Nadalje, Marija je bila žena, supruga i majka. Ona je stoga uzor današnjim ženama, suprugama i majkama… Danas je pitanje žene svedeno često na nadmetanje žena s muškarcima, kao da bi žene trebale istisnuti muškarce i zauzeti u svemu njihovo mjesto. Sigurno je da su kroz povijest mnoge žene trpjele neravnopravnost s muškarcima, i to treba ispraviti. Međutim nije potrebno da žene zamijene i istisnu muškarce, nego da budu komplementarne s muškarcima. Mnogo toga mogu dobro vršiti jednako i muškarci i žene, ali neke su mogućnosti pridržane samo muškarcima, druge samo ženama. Npr. samo žene rađaju i to će tako ostati do kraja svijeta. Ženi je svojstveno biti majka. Stoga je ona utočište i dom za svaki dijete, dapače svim je ljudima, i malim i velikima, majka potrebna, kao simbol ljubavi i prihvaćanja, kao osoba koja grli, prašta, razumije i moli se za svoje dijete. Dobro je napisao naš pok. profesor T.J. Šagi-Bunić kako je kršćanstvo utjecalo da su se u društvu među ljudima stvorili sve više odnosi bratstva, da se naime odnosimo jedni prema drugima kao prema braći i sestrama. Ali još nismo uspjeli da bi se svi ljudi jedni prema drugima odnosili kao majka prema svojoj djeci. Jer Gospodin je rekao: “Tko je moj brat, sestra i majka? Oni koji riječ Božju slušaju i vrše.” Taj majčinski osjećaj značio bi da ne želimo ni u kojem slučaju iskoristiti svoga bližnjega nego mu u svemu željeti dobro, kao majka koja s brigom i ljubavlju prati korake svoga djeteta.

Sveti Papa Ivan Pavao II. govorio je o „ženskom geniju“, a Papa Franjo neprestano govori o promociji žene: „Upravo u razdobljima u kojima su žene bile najviše isključene Duh Sveti davao je svetice čija je privlačnost pobudila novu duhovnu snagu i važne reforme u Crkvi… jako želim podsjetiti na mnoge nepoznate ili zaboravljene žene koje su, svaka na svoj način, snagom svoga svjedočanstva podupirale i preobražavale obitelj i zajednice.“ (GE, 12)

No, najveća među ženama je Bl. Djevica Marija, majka našega Spasitelja. Dostojanstvo žene najviše se pokazuje upravo u Mariji… (Mulieris dignitatem). A ona je uzor svim ženama, i djevicama i majkama.

Valja nam svakako naglasiti da se dostojanstvo žene temelji na činjenici da je ona osoba, da je dijete Božje i da je jednakovrijedna pred Bogom kao i svaki čovjek, bez obzira bilo to dijete, muškarac ili žena.

Marija je živjela u obitelji i zato je zajedno sa svetim Josipom uzor svete obitelji. Obitelj je ono svetište gdje se rađaju i podižu djeca, a to znači ljudi. Prva iskustva svaki čovjek kao malo dijete stječe u obitelji. Stoga je obitelj toliko važna. Znali su to i znaju i oni kojima nije stalo do čovjeka pa su napadali, razarali i slabili obitelj u svakom pogledu. Naš bl. Alojzije rekao je da nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji. A kako naše obitelji mogu biti takve? Prije svega ako se oslanjaju na Boga, ako poštuju Božje zapovijedi, supružnici njeguju bračnu vjernost, prihvaćaju djecu kao Božji dar i otvoreni su brojnom potomstvu, ako odgajaju djecu u pobožnosti i pružaju im prvenstveno primjer vlastitog vjerničkog života, poštujući svetost nedjelje tako da slave svetu misu, ustrajni u molitvi vlastitoj i zajedničkoj, posebno obiteljskoj, u poštivanju svakoga čovjeka, gledajući u svakome brata i sestru i pomažući svima, posebno potrebitima, siromašnima, bolesnima, osamljenima.

Kako je lijepo kada krizmanici mogu reći, i za svoje kumove a posebno za svoje roditelje: moj tata i moja mama svake nedjelje idu na svetu misu, svaki se dan mole i vole i pomažu sve ljude kao svoju braću!

Marija je također nosila svoj križ, svoje boli, svoje žalosti. Ona je i Majka boli, mi smo ju ovdje u Gori prozvali Majkom naših stradanja. Svjesni da se samo po križu dolazi do uskrsnuća, molimo nju, koja je nosila patnje i sa svojim Sinom supatila, da i nama pomogne da shvatimo križ i nosimo ga da bismo bili s njom i u nebeskoj proslavi.

Marijine su značajke toliko lijepe i velike i toliko ih ima da bismo mogli još dugo razmatrati o njima, osobito jer nas ona svojim vrlinama potiče da i sami slijedimo njezin primjer.

O Mariji govore i današnja čitanja Svetoga pisma.

Knjiga Otkrivenja (Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab) prikazuje Mariju na nebo uznesenu: obučena u Sunce, mjesec joj pod nogama, a oko glave joj vijenac od 12 zvijezda… Ona nam je rodila Sina Božjega, našeg Spasitelja da satre glavu zmaju, da pobijedi zloga i svako zlo u nama i u svijetu. Mi ju stoga slavimo i Bogu zahvaljujemo za nju, jer po njoj nam je došlo oslobođenje, mir i radost.

Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima (1Kor 15,20-27a) govori i o Mariji i o svima nama koji smo, poput nje, pošli za Kristom Gospodinom želeći ga donijeti svijetu. Po Kristu, novom Čovjeku /Adamu, koji je nazvan „prvinom usnulih“, dolazi preobraženje ovoga svijeta i novi život uskrsnuća: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.“ Marija je prva poslije Krista doživjela tu pobjedu života nad smrću, ona je završivši svoj zemaljski život uznesena dušom i tijelom na nebo da bi Bog pokazao koja je to budućnost kojoj se trebaju nadati svi ljudi. To je budućnost vječnog uskrsnuća, vječne radosti i vječnoga života. Marija je to, što baš danas slavimo, ostvarila, ili bolje: na njoj se to ostvarilo. Bog ju je zamilovao, pokazao da ju ljubi i uzvisio za kraljicu neba i zemlje, tako što nije dao da „njezino tijelo truleži ugleda“, tijelo čisto i sveto iz kojeg se rodio naš Spasitelj.

U današnjem blagdanu Uznesenja Marijina dušom i tijelom na nebo progovara Crkva kao učiteljica i o teologiji tijela. Tijelo naše nije stvoreno za jedan trenutak, niti samo za ovaj zemaljski život, nego u njemu mi stječemo spasenje, i u njemu nas Bog želi preobraziti za vječni život. Tijelo je stoga sveto, ono je hram Duha Svetoga… ono će Krist na kraju povijesti, kad ponovno dođe, uskrisiti jer mi vjerujemo „u uskrsnuće tijela i život vječni“, kako ispovijedamo u Vjerovanju.

U Evanđelju (Lk 1,39-56) smo čuli, kako je Elizabeta pozdravila Mariju koja joj je došla u pohod prije nego će roditi Ivana. Ona kaže za nju: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Zaista, Marija je sve što joj je Bog činio prebirala u svome srcu, razmišljala je o velikim djelima koja joj je Gospodin učinio i – ona mu je vjerovala! To Mariju čini drukčijom od svih ljudi na ovome svijetu. Svi mi doživljavamo ovo i ono u životu, veće i manje znakove Božje dobrote i ljubavi, ali sve to brzo zaboravljamo jer nam često nedostaje da – povjerujemo da će Bog sve ispuniti, da se ne smijemo prepustiti očaju, beznađu, tuzi i depresiji. S Bogom je sve moguće! Božji su ljudi, uči nas tome Marija, uvijek optimisti. Ako naime vjerujemo, sve je moguće… dakako Bogu ne nama, ali Bogu povjerovati znači poći u nepoznato, ali ne u nešto nepostojeće ili besmisleno. Da je zapravo s Bogom najljepše hoditi kroz život, sama Marija potvrđuje pred Elizabetom svojom pjesmom „Veliča duša moja Gospodina!“

Naš sveti Blaženik Alojzije Stepinac često je govorio: „Kršćanstvo i pesimizam ne mogu ići zajedno!“ Jedan naš suvremeni teolog pak kaže: „Kršćanski pogled ne trpi katastrofičnost!“ I nastavlja: „Marija uznesena uzdiže nam pogled prema nebu. Svetkovina Uznesenja stoga je uvijek poziv na nadu da može i da treba biti drugačije, da u čovjeku postoje izvori energije i snage koje mu Bog nudi da se može uzdignuti iz onoga što ga sputava i krenuti prema gore.“ (Mladen Parlov, GK, V. Gospa 2018).

Doista, previše je crnila i negativnosti u našem društvu, ali često i u našim pojedinačnim životima. Današnji blagdan Marijina Uznesenja na nebo poziv je da se okrenemo vedroj budućnosti koju nam ona pokazuje i da hrabro i s povjerenjem i mi kročimo ovom zemljom izgrađujući ju u svjetlu Kristova uskrsnuća, obnavljajući ju svojom ljubavlju, ulažući same sebe do kraja za Krista i njegovu proslavu.

Zaključimo ovo razmišljanje molitvom Bl. Djevici koju je napisao i izrekao na dan proglašenja dogme o Marijinom Uznesenju 1. studenoga 1950. godine papa Pio XII.:

O Bezgrješna Djevice, Majko Boga i Majko ljudi,

Sa svim žarom vjere vjerujemo da si dušom i tijelom slavno uznesena na nebo, gdje si proglašena Kraljicom svih korova anđela i svega mnoštva svetih. I mi se s njima ujedinjujemo u hvaljenju i blagoslivljanju Gospodina koji te je uzdigao nad sva stvorenja, i izručujemo ti svoju odanost i svoju ljubav.

Znademo da tvoj pogled, koji je nekoć majčinskom nježnošću bdio nad poniznim i trpećim Isusovim čovještvom, sada u nebu uživa u gledanju proslavljenoga čovještva nestvorene Mudrosti, i da veselje tvoje duše, zbog gledanja preslavnoga Trojstva licem u lice, igra u tvome srcu blaženom nježnošću. A mi, bijedni grješnici, kojima tijelo još otežava let duše, ponizno molimo da očistiš naše osjećaje kako bismo umjeli, već ovdje na zemlji, prepoznati Boga, Boga samoga, u čudesnoj ljepoti njegovih stvorenja.

Uzdamo se da ćeš svrnuti svoje blage oči na nas i da vidiš našu bijedu i naše tjeskobe, naše muke i naše slabosti, da se tvoje usne smiješe našim radostima i našim uspjesima i da čuješ Isusov glas kako govori za svakoga od nas, kao ono nekoć za ljubljenoga učenika: „Evo ti sina!“ I mi koji te nazivamo svojom Majkom, uzimamo te, kao nekoć učenik Ivan, da nam budeš prethodnica, snaga i utjeha na našem smrtnome putu.

Ispunja nas sigurnost da tvoje oči, koje su plakale nad zemljom natopljenom Isusovom krvlju, vide ovaj svijet, zasužnjen ratovima, progonima, ugnjetavanjima pravednih i nemoćnih. I mi, koji smo u tami ove suzne doline, iščekujemo od tvoga nebeskoga svjetla i od tvoje blage miline, okrjepu u bolima našega srca i u kušnjama koje pogađaju Crkvu i našu Domovinu.

Vjerujemo da si – u slavi u kojoj kraljuješ, zaodjevena suncem i okrunjena zvijezdama – nakon Isusa najveća radost i veselje svih anđela i svih svetih. A mi, s ove zemlje kojom još uvijek hodočastimo, okrijepljeni vjerom ubuduće uskrsnuće, upiremo pogled u tebe, koja si naš život, naša slast i naša nada; privuci nas blagošću svoga glasa i pokaži nam, jednoga dana, nakon ovoga progona, Isusa – blagoslovljeni plod utrobe tvoje, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.

Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Kardinal Bozanić: Svjedoci smo obnovljene ljubavi prema Domovini

Objavljeno

na

Objavio

Zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić u srijedu se na blagdan Velike Gospe  predvodeći svečanu misu u hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke, gdje se okupilo na tisuće vjernika, posebno obratio mladima, pozvavši ih da se ne mire s osrednjošću, nego hrabro i ustrajno traže “toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu”.

Kardinal je propovijed posvetio obitelji i mladima, nazvavši ih znakom nade u hrvatskom društvu, a podsjetio je i na probuđenu nadu i ponos u hrvatskom narodu zbog uspjeha srebrene Hrvatske nogometne reprezentacije na Svjetskom prvenstvu u Rusiji.

“Zahvaljujući izvanrednim uspjesima naših mladih sportaša a posebno Hrvatske nogometne reprezentacije, posljednjih smo tjedana svjedoci obnovljene ljubavi prema Domovini, hrvatskom zajedništvu, životu i obitelji. Na nacionalnom planu događaj je to od neizmjerne važnosti. Probuđen je ponos i nada da se hrvatsko društvo gorljivošću i nesebičnošću, ljubavlju i zalaganjem obnavlja na radost sviju”, rekao je kardinal Bozanić predvodeći svečano misno slavlje u svetištu Majke Božje Bistričke gdje se okupilo dvadesetak tisuća hodočasnika, većinom iz sjeverozapadne Hrvatske.

“Vi ste, dragi mladi vjernici”, dodao je, “bili u prvim redovima i prepoznatljiv ste znak nade hrvatske budućnosti. Stoga nemojte se miriti s osrednjošću, nego hrabro i ustrajno tražite od starijih i odgovornih toliko očekivane promjene u hrvatskom društvu”.

Zagrebački nadbiskup Bozanić je tradicionalno dio propovijedi posvetio hrvatskoj obitelji te istaknuo kako je ” svako rođenje djeteta navještaj Božjeg blagoslova”.

Hrvatsko društvo trebalo bi biti “prijateljski raspoloženo prema obiteljima s djecom”, poručio je izrazivši dvojbu da hrvatsko zakonodavstvo u nekim sektorima diskriminira obitelji s malom djecom.

Uznesenje Blažene Djevice Marije na nebo, kazao je, svakome vjerniku pokazuje put Božje budućnosti, put koji vodi k dobru.

“Na kraju pobjeda će biti na strani dobra. Slika naše budućnosti je čovječanstvo obasjano svjetlom, iako treba proći kroz borbu i tamu zla. Budućnost svijeta ima pozitivan ishod, i na kraju završetak će biti Božji. Nada u uskrsnuće tijela, to jest cijeloga čovjeka, temelji se na vjeri u posvemašnju, neograničenu i sveobuhvatnu snagu Boga tvorca života. Naime, Bog jest Gospodar povijesti i u vremenu i u vječnosti”, poručio je kardinal Bozanić.

Snaga je te budućnosti u vjernicima koje, naglasio je, u sebi nose “sjeme svjetla i budućnost svijeta”.

Od jeseni intenzivna priprema za Susret hrvatske katoličke mladeži 2020. u Zagrebu

Također u obraćanju mladim vjernicima istaknuo je kako je “Marijin Veliča – ispunjen  porukom nade, ponajprije nadom u Boga”.

Podsjetio je i na riječi pape Franjo koji kaže: “Bog je mlad, On je uvijek nov…. On prvi dolazi, čeka nas. Gospodin (…) pretječe nas, On nas čeka; griješimo, a On nas čeka da nam oprosti. On nas čeka da nas primi, da nam iskaže svoju ljubav” .

Kardinal Bozanić rekao je i kako je papa Franjo za listopad ove godine sazvao u Rimu Biskupsku sinodu koja će biti posvećena mladima. A u Zagrebačkoj nadbiskupiji najesen započinje intenzivna priprema za Susret hrvatske katoličke mladeži, koji će se 2020. godine održati u Zagrebu, glavnom gradu Hrvatske, dodao je.

“Dragi mladi vjernici, želimo da ta priprema bude u prvom redu raspoznavanje vaše životne odluke u svjetlu Evanđelja, ali i iznošenje vaših želja, projekata i snova, kao i teškoća na koje nailazite kako bi ostvarili svoja htijenja u službi Crkve i hrvatskog društva u kojima želite biti aktivni protagonisti”, istaknuo je kardinal Bozanić.

Marijanska pobožnost hrvatskoga naroda, brojna marijanska svetišta i crkve govore o Marijinoj prisutnosti u povijesti hrvatskog naroda

Na kraju se osvrnuo i na okupljanja hodočasnika u brojnim hrvatskim marijanskim svetištima na blagdan Velike Gospe, istaknuvši da ona govore o Marijinoj prisutnosti u povijesti hrvatskog naroda.

“Marijanska pobožnost hrvatskoga naroda, brojna hrvatska marijanska svetišta i crkve njoj posvećene, današnja okupljanja vjernog naroda diljem naše Domovine govore o Marijinoj prisutnosti u povijesti hrvatskog naroda, o Marijinim trajnim pohodima i našim vjerničkim susretima s Njom, o Kraljici Hrvata, toj zvijezdi sreće koja blista da nam noći grijeha mrak rasprši hud”, zaključio je kardinal Bozanić u propovijedi na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije, Velike Gospe.

U svetište Majke Božje Bistričke na blagdan Velike Gospe tradicionalno dolaze deseci tisuća hodočasnika, do kraja dana očekuje se da će ih stići do 40 tisuća, a među njima su ove godine i hodočasnici iz drugih zemalja – Mađarske, Slovenije, Kine i Hong Konga.

(Hina)

Predsjednica u Aljmašu: Naša vjera ohrabruje za svakodnevni život i budućnost bez straha

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari