Pratite nas

Religija i Vjera

Pater Ike Mandurić: Ne želim da moja Hrvatska bude ona koja se boji nerođene djece

Objavljeno

na

Hod za život hod je za svakog živog na ovome svijetu, i svatko bi trebao biti njegov na njegovoj strani!

[ad id=”93788″]

Žene u čijoj utrobi se prekida život, često su najmanje krive za tu brutalno pogrešnu odluku. Krivi smo mi, svi redom. Od popa do popomrsca: političari, znanstvenici, kulturnjaci, mladi i stari. Često su najkrivlji oni najbliži. Mame i tate trudnica koja zdvaja, ili zbog njihove skučenosti u strahu skriva trudnoću; neodgovorni očevi začetih – kukavice i lažljivci; iskompleksirani zavodnici. Krivi su poslodavci, susjedi; gradonačelnici, stanodavci, sabornici, predsjednici stranaka, i svi, svi redom. Ako postoji grijeh struktura, onda je on prisutan u odnosu prema nerođenom djetetu – i majkama. Krivi smo svi, jer nismo dovoljno glasno rekli istinu, i izborili se za to da se za nju zna. Od jučer svakako manje. Ali i dalje smo krivi sve dok se ne izborimo za to da svatko razumije da se, začeće koje se jednom dogodilo, više ne može opozvati.

Život koji je jednom krenuo, više se ne može otkazati, jer je on tu, već je krenuo. Netko je začet, nastao je, i postao živ. Parole kako svatko mora imati pravo na izbor oko pitanja rađanja začetog djeteta, prešućuje kako se u tom pravu, pored izbora rađanja i života, ostavlja pravo da se izabere smrt. Ali ne za sebe, nego za drugoga. Prešućuje se kako se time želi priskrbiti pravo da, živi i već rođeni koji ustrajno i dalje žele živjeti, zaustavi tijek života drugome. Zaboravlja se i prešućuje kako je to život koji je već započeo, i kako se život ne može opozvati. Nego tek prekinuti, ugasiti, zaustaviti.

U svakom abortusu netko tko je već živ, iz života miče nekog drugog tko mu na neki način smeta. Netko tko već diše, hoda, govori, misli, komunicira, planira, igra se, smije, pleše, i bori se za malo više života, donosi presudu kojom se drugome uskraćuje pravo na to isto. O tome se mora vikati s krovova. Hod za živo nije ništa drugo nego pokušaj da se, po sebi ta očita i jednostavna istina, jednostavno i kaže. Najprije moramo priznati svi zajedno da je to dijete jednostavno dijete! Život, čovjek; miče se, raste, razvija, stremi za rađanjem; naš je. Moj, tvoj, naš, jedan od nas i onakav kakvi smo i mi bili.

Tako je dobro da se dogodio ovaj hod! Najveći hod koji je ikada organizirala neka civilna udruga. Prvi, a najveći ikada. Doista povijesno! Pričat ćemo još dugo o ovom nečemu tako lijepom i toplom. Gle ljepote: veliki odrasli ljudi, u velikom broju su se napokon angažirali oko najmanjih. U mom gradu evo nečeg novog tako lijepog!. Znači da je moj Zagreb još živ i ima nade za njega. Ta mladost i vedrina, divna li je! Novinari, zašto o njoj ne pišete? Imate senzacije na dlanu, a ne vidite je! Kako li ste slijepi! Jeste li vidjeli koliko ih je, u život zaljubljenih? To je nadasve kulturni događaj od iznimne važnosti. Nasuprot takozvane kulture smrti, eto i kulture života. Nije li to novi trend u svijetu, tako očit, tako zdrav, tako pozitivan, a vi tako slijepi?

Neki dan sam slušao kako don Damir Stojic mladima tumači misterij abortusa: kako se zli i zlo – koji se svim svojim bićem protivi životu, osobito raduje abortusu, jer je usmjeren protiv najneviniji i onih koji posve trebaju našu zaštitu. Jedna misao mi se usjekla u sjećanje: „Abortus je moguć zato jer ne čujemo krik nevinog djeteta. Ali, ka bi ga čuli, krv bi nam se zaledila u venama!”.

Na sami zamišljaj krika malenog djeteta od nekoliko tjedana; boju njegovog glasa, visinu i boju tona, i zamišljaj nasilja koje uz pristanak majke (tko zna čime i kako prestrašene, i tko zna kada i zašto obeshrabrene?), nad tim djetetom provodi liječnik, prožela me jeza.

Ovaj svijet je često previše gladan osuda. Stalno tražimo krivce, izbjegavamo krivice, i drugima ih pripisujemo. No, kad je riječ o abortusu, moramo priznati da smo svi krivi. I svi pokajnički početi činiti sve da kulture smrti više ne bude. Ne želim da moja Hrvatska bude ona koja se boji nerođene djece; ni moj grad, ulica, naše obitelji, škole. Ne želimo u našim bolnicama osjećati nelagodu što se nalazimo na mjestu gdje se tihi krik svakodnevno razliježe stoga što živimo u kukavičkom i sebičnom društvo, koje ostavlja majke da se same nose s teretom rađanja djeteta.

Siguran sam da nitko na ovom svijetu ne želi smrt nerođenog djeteta radi toga što bi ga mrzio. Pogotovo ne mlada Dunja, ni jedna ni druga. Ovaj čin je moguć samo na način da nismo svjesni onoga što činimo – jer smo previše šutjeli. Mi smo ti koji stvaramo vlastitu kulturu života, i koji to moramo učiniti. Svih nas mora biti zadatak da stvaramo kulturu u kojoj se o djeci, trudnoćama, dječjim igrama, zgodama i nezgodama, piše i govori više nego o psima, autima, aparatima, putovanjima… Ili barem više nego o Jasenovci u Bleiburgu; više nego o partizanima i ustašama.

Treba razumjeti one koji se bore za „pravo na izbor“. Siguran sam da nitko od njih ne mrzi nerođeno dijete. Ne vjerujem također da itko od njih smatra da začeto dijete nije živo, ili da nije dijete. Mislim da je svakome jasno da sve što je živo, pripada nekoj vrsti života. No, govor o „pravu na izbor“ ne može biti put, nego samo bespuće. Ovo društvo je već previše puta pogođeno bespućima povijesne. Stoga veseli činjenica kako se u svijetu bude i nastaju inicijative za život. Sve više se na to odvaže i utjecajni ljudi iz kulture, znanosti, pa iz vlasti. Hrvatske vlasti još smeteno dršću, što znači da su još debelo u kompleksu zatvarnja očiju pred bilom naroda (Oh, sveti Stepinče!), slično onom o drugom referendumu. Ali doći će i to vrijeme.

Svi moraju priznati jedno posve novu stvarnost na području civilnog društva. Lijevo-liberalne opcije gube snagu i dah. Narod je napokon uhvatio ritam, i sve će biti drugačije. Predugo je duh civilnih inicijativa imao negativan zadah. Čini se da to vrijeme prolazi. Svakako će biti zanimljivo pratiti kakav će utjecaj ovakve snažne inicijative ostavljati na odgovorne iz vlasti. Pitanje glasi, hoće li imati odvažnosti i snage, pa i mudrosti, prepoznati duh vlastitog naroda, i shvatiti svoj zadatak: slijediti ga sveto i zakleto, i prepoznati prave perspektive Hrvatske: perspektivu života. Ili će još dugo iščekivati što donosi nepovjerenje u život, djecu, mladost, natalitet… O tome ne ovisi hoće li život pobijediti. On je jači od smrti. Nego, o tome ovisi hoće li neke političke opcije otići u povijest.

Život će pobijediti, to je sigurno. Samo je pitanje, na koji način, i tko će još biti na strani te pobjede. Ali, za jedne se zna: narod svakako! I ja s njim!

Pater Ike Mandurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Dosta je mlakosti, treba nam oganj i sila Duha Svetoga

Objavljeno

na

Objavio

Proprok Jeremija je otvoreno prozivao bezvlađe, pljačku, nemoral svoga naroda. Ti prozvani su se žalili vladaru Sidkiji kako tako buni narod i slabi snagu vojske. Kriv prorok što govori istinu.

Sidkija im je odgovorio da mu oni presude jer, reče, da i on više ne vlada tim paralelnim sustavom kriminala i umreženoga zla. Možemo li u toj slici prepoznati naše vrijeme i načine života?

Često čujemo, što je najgore čak od klera, kako treba tražiti pogodno vrijeme za navještaj i govor istine? Zar nije uvijek vrijeme reći istinu i navijestiti Krista?

Što bi to Crkvu brigali politički procesi, izborne kampanje, geostrateška gibanja, ako je u pitanju nauk Isusa Krista i iznošenje poslanja Crkve? O tim dilemama na temelju Božje riječi razmatra fra Mario Knezović.

On nastavlja kako je Isus došao oganj baciti na zemlju. Taj oganj je sila Duha Svetoga. Taj oganj treba spržiti i spaliti svaki grijeh.

Taj oganj treba spaliti modele života u kojima se zlo razmahalo, a kreposti su ugušene. Taj oganj mora spaliti licemjerstvo i snagu moćnijih koji ugnjetavaju slabije.

Hoće nas se, što je strašno, kaže fra Mario, učiti korektnosti navještaja koji je bezličan i mlak. Progovorio je i o mladima koji tako olako u razvratu bace dobivene milosti kao bisere pred svinje. Vrlo poticajnu i otvorenu propovijed možete poslušati ovdje.

Fra Mario Knezović/fratar.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Sveta Jelena križarica – majka cara Konstantina

Objavljeno

na

Objavio

Sa stručnjacima je 326. godine počela iskopavanja na Kalvariji. Ostaci svetoga Isusova Križa pronađeni su po želji Konstanitina Velikog i čuvaju se u Rimu u bazilici svetoga Križa, a na mjestu našašća svetoga Križa Konstantan je dao sagraditi baziliku. To je bazilika svetoga Groba. Jelena je umrla u dubokoj starosti, između 328.-330. godine. Njezini se posmrtni ostatci čuvaju u Rimu.

Majka je cara Konstantina Velikog, rođena je 247. godine u skromnoj obitelji u Bitiniji. Služeći u staji, upoznao ju je i oženio vojni časnik Konstancije Klor. Kad joj je muž postao car, Jelena se morala po­vući, jer po rimskom zakonu bila je zabranjena ženidba između patricija i plebejke.

Tako je Jelena ostala u pozadini sve dok joj sin Konstantan nije 306. godine zauzeo carsko prijestolje.

Tada ju je sin Konstantin doveo na carski dvor i dao joj naslov „Augusta”, omogućio joj slobodan pristup carskoj riznici i dao joj je sve počasti koje su pripadale carici.

Nakon što je poučena u vjeri primila je sakrament krštenja. Jelena je iskoristila svoj visoki položaj u korist siromaha, zatvorenika, progonjenih i potlačenih. Njezinim zalaganjem u Betlehemu je izgrađena bazilika Kristova rođenja, a na Maslinskoj gori bazilika Uzašašća. Jelena je odlučila pronaći ostatke Kristova Križa na Golgoti.

Sa stručnjacima je 326. godine počela iskopavanja na Kalvariji. Ostaci svetoga Isusova Križa pronađeni su po želji Konstanitina Velikog i čuvaju se u Rimu u bazilici svetoga Križa, a na mjestu našašća svetoga Križa Konstantan je dao sagraditi baziliku. To je bazilika svetoga Groba. Jelena je umrla u dubokoj starosti, između 328.-330. godine. Njezini se posmrtni ostatci čuvaju u Rimu.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari