Pratite nas

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željko Komšić poštuje postizbornu volju Hrvata

Objavljeno

na

Objavio

U Intervjuu s novinarom Darkom Hudelistom, Globus, od prije godinu dana, točnije 16.11.2018.. Željko Komšić na pitanje hoće li poštovati odluke općina gdje su ga proglasili „Personom non grata“ odgovara:

– Ne pada mi na pamet. Sve što mogu od mene dobiti jest to da ću im pokazati da je to glupost što su napravili, i to na dva načina. Jedan – dolazit ću. A drugi, stojim im na raspolaganju kad im god što zatreba. I u Širokom Brijegu, i u Ljubuškom, i u Posušju – svagdje.

Nekoliko dana nakon toga, 20.11.2019. Komšić je inauguriran. Očekivalo se da će ispoštovati obećanje, pa makar iz inata, obilaziti općine gdje je nepoželjan. Jer kao što sam reče – dolazit ću.

Pa, da vidimo gdje je sve bio u prvoj godini mandata kao član Predsjedništva:

09.05.2019. Goražde – Obilježavanje godišnjice Zlatnih ljiljana
11.05.2019. Jablanica – Muzej, godišnjica „bitke za ranjenike“
14.06.2019. Mostar – Otvaranje spomen obilježja šehidima
28.07.2019. Mostar – Pokrovitelj skokova sa starog mosta
29.08.2019. Zenica – Pokrovitelj obljetnice Povelje Kulina Bana
17.09.2019. Bosanska Krupa – imenovanje počasnim građaninom

Kao što vidimo, Željko Komšić nije došao nigdje gdje je proglašen nepoželjnim. Radi se o vrlo pristojnom ponašanju, kako i dolikuje jednom gospodinu.

Dakle, možemo konstatirati da se Komšić inatio pred novinarom Globusa, ali da se u stvari radi o gospodinu koji poštuje volju Hrvata i ne pojavljuje se nigdje gdje bi mogao zateći nekog od njih.

Korektno i dosljedno, komentirao je Tvrtko Milović

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

Objavljeno

na

Objavio

Ministrica Blaženka Divjak, koja je na svoju poziciju došla doslovno s ulice (gdje je zapaženo vodila mitinge i proteste) i koja je svojim ponašanjem bitno doprinijela pokretanju aktualnog štrajka prosvjetara, sad kad su se stvari zakomplicirale elegantno se izvlači iz blata i tvrdi:

“To su igre moći između sindikata i vlade i u tomu neću sudjelovati”.
Demagogija je to kakva se rijetko kad čuje, čak i kod nas u Hrvatskoj.

Gospođu Divjak takvu kakva jeste, ne bi nitko živ postavio za ministricu osim Plenkovića koji se u to vrijeme hvatao za HNS i kadrove koje su oni predlagali kao utopljenik za slamku u težnji održavanja kakve-takve stabilnosti vlade i saborske većine (nakon što je ekspresno izjurio neposlušne i zbunjene MOST-ovce iz ministarskih fotelja).

Tako to kod nas ide.

Umjesto sustavnog rada i korjenitih promjena u smislu što zdravije političke i društvene klime i bolje djelotvornosti sustava, kod nas se još uvijek primjenjuju ad hoc rješenja, od slučaja do slučaja, po sistemu “gasi vatru kad se pojavi i tamo gdje moraš”.

U međuvremenu, najvažnija stvar jeste održati se u stolcu po svaku cijenu, pa što košta neka košta (račune ionako ne podmiruju oni). I u takvoj stihijskoj strategiji u kojoj ima svega osim razuma i logike, naravno, ne rijetko dolazi i do ovakvih apsurda.

Ministrica Divljak se od početka postavila kao opozicija vladi čijim je dijelom (!?), što je samo po sebi apsurd i čega zacijelo nema u uređenim državama i vladama.

Sjećamo se kako je u raspravama oko reforme obrazovanja ne rijetko išla “đonom” čak i na premijera, a da ne spominjemo sve one druge koji su se usudili drugačije promišljati tu reformu. I tu je imala potporu HNS-a, te marginalne skupine koja u stvarnom političkom životu nema nikakvu težinu i ne znači ništa, a na čelu koje je kompromitirani i tragikomični lik zvan Ivan Vrdoljak kojemu se ne može vjerovati ništa – nakon svih onih vrludanja i mijena kroz koje je prolazio zadnjih godina.
Svojski je Divjakuša (kako je od milja neki zovu) podržavala štrajk prosvjetara, sve dok je postojala kakva-takva kompaktnost na relaciji prosvjetari – roditelji. Sad kad je na pomolu rascjep, budući da se sve češće čuju glasovi nezadovoljstva građana koji podsjećaju na štetu koju trpe najprije učenici pa potom i roditelji, ministrica se elegantno izmiče, uz opravdanje koje ne bi prošlo ni kod djece nižih razreda osnovne škole.

Šteta koju Hrvatska trpi zbog štrajka već se mjeri u stotinama milijuna kuna (svaki dan navodno nas košta 32 milijuna) i ako se to nastavi još nekoliko dana, gubici će skoro “pojesti” godišnju sumu novca koji učitelji, nastavnici i profesori traže na ime povećanja koeficijenata.

Dakle, golema financijska šteta i nezadovoljstvo učenika i roditelja sasvim su dovoljni razlozi da se Divjakuša izmakne, a kestenje iz vatre neka vade drugi!
Na kraju, ima i pravo! Što se ne bi igrala mačke i miša kad ima s kime i dopušta joj se!?
Račun će na kraju ionako platiti građani. Ni njezin ni premijerov džep to osjetiti neće.
A djeca i roditelji?

Oni su žrtve Vlade i sindikata! Što ministrica ima s time!?
I tko kaže da je ona uopće bila uz sindikate?
Kad? Gdje?
Nemojte insinuirati!

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari