Pratite nas

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hrvatski patriot iz afričkog Benina

Objavljeno

na

Objavio

”Njemačko dijete i najljepši primjer naše asimilacijske snage”! Da je danas živ A. G. Matoš, koji je tako pisao o Strossmayeru, bio bi oduševljen i moći pohrvaćivanja viđenoj ovaj tjedan na HTV-u u emisiji “U svom filmu” Tončice Čeljuske.

Riječ je o svećeniku Odilanu Singbu, koji nam je došao iz siromašnog sela i još siromašnije obitelji u nevelikoj afričkoj zemlji Beninu. U Zagrebu je završio teologiju kao najbolji student (!), a poslije je ponovno poslan u Hrvatsku te je danas kapelan na Katoličkom sveučilištu.

Govori hrvatski kao da je tu rođen, osjeća se Hrvatom, a o Hrvatskoj, hrvatskom mentalitetu, politici, podjelama u društvu i obiteljima govori kao vrsni znalac ponikao u našem podneblju. Ističe da baš nikad u Hrvatskoj nije osjetio odbojnost prema sebi kao crncu i Afrikancu, a voli se i šaliti pa je ispričao kako ga je jedan Hrvat u Kanadi pitao je li Dalmatinac.

Bila je to oda Lijepoj Našoj, širini njezine duše u koju se uselio jedan crnac koji kao da pjeva stihove hrvatske himne – “Teci Dravo, Savo teci, / Nit’ ti Dunav silu gubi, / Sinje more svijetu reci, / Da svoj narod Hrvat ljubi”. Singbo nije zaboravio svoju Afriku, pa kao pravi Hrvat pomaže svom selu u Beninu.

Milan Ivkošić / VL

Velečasni Odilon Singbo iz Afrike: U Hrvatskoj nisam doživio negativne predrasude

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Trump ostaje predsjednik – ako ga ne ometu hrvatski ljevičari!

Objavljeno

na

Objavio

Svjetska je vijest tjedna da je Trump preživio glasanje o opozivu u američkom Senatu, što je svijet i očekivao. Tako po drugi put u nekoliko dana, poslije debakla Demokrata u provedbi predizbora u Iowi, američki i svjetski ljevičari broje svoje mrtve.

Pogotovo je taj neuspjeh pogodio (neke) ljevičare u Hrvatskoj, koji su godinama proricali pad američkog predsjednika.

Dok su se izrugivali njegovoj vladavini, postupcima i izjavama, prešućivali su procvat američkog gospodarstva, sve veću zaposlenost, rekordan rast plaća, zaštitu američkih interesa u međunarodnoj politici…

To za njih nisu kriteriji ni kad je riječ o hrvatskim nacionalnim interesima, važno je da se ljevičari u Hrvatskoj, a u svijetu pljuje po Trumpu i Orbanu koji u svojim zemljama nižu uspjeh za uspjehom i imaju potporu naroda.

Nadali su se da će Trump biti opozvan jer će mu dio Republikanaca okrenuti leđa, ali učinio je to samo njegov protukandidat na izborima Romney.

Uzalud bijes ljevičarskih medija i u Americi i u svijetu, uzalud ocrnjivanje kakvo nije doživio nijedan američki predsjednik u povijesti, Trump sigurno vodi Ameriku te će vjerojatno pobijediti i na idućim izborima. Ako ga hrvatski ljevičari ne ometu.

Milan Ivkošić / Večernji list

Trump napao ‘neiskrene i pokvarene’ demokrate nakon drame o opozivu

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari