Pratite nas

Komentar

Pater Ike Mandurić: Pozdrav civilizaciji

Objavljeno

na

Tako sam nazvao ovu sliku. Izabrao sam je između stotina koje sam napravio ovih dana. Na mene je ostavila silno dubok utisak. Napustio sam misijsko područje Kabanglasana, ali još sam u mislima tamo, preko rijeke, misijskim u planinama. I evo me opet kod ove slike.

Da, ovo je nova kuća u kojoj živi jedna čestita uredna katolička obitelj. Ispod nje – jer sve njihove kuće su podignute od zemlje na stupovima – sjedili su dječak i pas. Kućica je uistinu tek veličine kokošinjca, ili nečeg sličnog.

Bit će vrlo teško uočiti, ali probajte: Kad sam je uslikao, zamijetio sam da je i u kućici bio još netko: unutra je stajala uspravljena žena kojoj se nije vidio gornji dio. Potom je čučnula kako bi gledala prema meni. Opet sam je uslikao. Ona je i dalje gleda mirno i ozbiljno. Potom sam joj mahnuo Ona je uzvratila – i ja sam opet uslikao.

Već tada me je prizor ganuo, i nekako nosim na savjesti što sam joj izmamio osmijeh i pozdrav mahanjem… Kad sam došao kući, pregledavao sam opet fotografije, i na ovoj posebno zastao, pregledavajući svaki detalj. I gledam ovo lice, i kako maše… Kome maše? Meni? Civilizaciji? Crkvi? Svijetu? Budućnosti? Nadi ili beznađu? Obećanjima boljega života, ili zamkama kakve ne može ni zamisliti?

Uz ženu je i malo dijete koje viri iz mraka. Ono u očima još nosi nepovjerenje prema novom svijetu. Ispod kućice je i mali sinčić „zamazan“, jede rižu prstima, kako to ovdje čine svi. Imaju psa, kokoš; vani visi veći lonac; tu je i poklopac od nekog manjeg lonca, a unutra imaju još jedan. Dakle tri lonca. Kuća ipak ima sve što i svako domaćinstvo. Psa, kokoš, lonce… i krov nad glavom. I djeca. Jedu nešto, ipak se preživljava. Žena ima dostojanstven izraz, oprez ali ipak i komunicira sa stranim svijetom. Nije istrčala prositi, ali nije se ni sakrila. Suočava se sa životom. Pri tome, kako god kućica bila mala – jedva da ima četiri metra kvadratna – ona ima pristojnu i čistu odjeću.

Tu je negdje okolo i muž, a možda još jedno dijete. Njih petero na 3-4 metra kvadratna, ali duh je prisutan, nema očaja. Čvrsto stoje na zemlji svoje stvarnosti. Prošli su sve kušnje, i možda prevalili najveći iskorak koji čovjek uopće može prevaliti: iz prašume na rub civilizacije, s jezikom koji nitko ne razumije, pred jezikom koji oni apsolutno ne razumiju, bez uputa, veza, s psom, loncima i djecom, svim što imaju; nisu se pogubili. Evo ih sada ovdje… Traže da im ustupimo malkice njihovog mjesta – koje smo zauzeli jer smo došli prije njih. No, ne prave dramu radi te silne nepravde, nego će pristojno i molećivo čekati kao da traže tuđe, a ne dio civilizacije koja je njihova, kao i moja.

Ako ja okrenem glavu i budem nečovjek, oni će i dalje, s ovo nešto svog svijeta, koji je sav svijet kao i moj, a u nečemu bogatiji od mog svijeta, nepobjedivi – preživjeti i živjeti… Ako Crkva okrene glavu; ako humanost okrene glavu; ako mi, zauzeti svojim bijednim idolima, rutinama i malim bogohulnim kraljevstvima bezvrijednih rutina, prolaznog i kiča; ako zaokupljeni kanalizacijom vlastitih promašaja, ne ugledamo ovo lice i njezinu potrebu i pravo na sve ovo što smo zaposjeli, ona će i dalje čekati… i preživjeti.

Ona je mahnula meni, kao da je htjela reći da pozdravim Civilizaciju, i dojavim, a da ni ne zna što je htjela reći. Ali što da dojavim – to nisam pitao?

I ja sam mahnuo njoj. Toga nema na fotografiji. No, možda sam zapravo ja taj koji je mahnuo civilizaciji, pozdravljajući je, i zovući u pomoć? Jer smo sve prokockali; jer ne znamo rađati; jer smo nezasitni; jer nemamo vremena; jer smo se pogubili? Možda sama ja nju zvao u pomoć? Možda sam i došao, u ime svih nas pogubljenih, okrenutih sebi, izgubljenih…

Ne znam! To ću se pitati svu budućnost gledajući ovu sliku koja će krasiti moje sobe gdje god ubuduće budem bio.

Mahnula je… valjda da nešto dojavim? A ja ne znam što da dojavim. Stoga samo mogu ovu sliku i njezin apel postaviti ovdje… da „ne znam što“ dojavim… I kome zapravo? Ta, ima li ikoga ovamo u „civiliziranom“ svijetu?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Hoće li Zovko i HND u Europu poslati i prijevode bljuvotina iza kojih stoje, da svijet vidi kakvim se fekalijama nabacuju na Hrvatsku?

Objavljeno

na

Objavio

Arhiva/foto Hina

Nakon što je policija danas iz zračne luke dr. Franjo Tuđman privela novinara Indexa hr Gordana Duhačeka, očekivano, na stražnje je noge skočila lijevo-liberalna kamarila predvođena onom sramotom od novinarskog udruženja HND-om.

I Hrvoje Zovko, predsjednik te sramote od udruženja (osobno!), odmah je zaprijetio kako će u najskorije vrijeme srodne međunarodne asocijacije biti obaviještene o svemu, dok je njegova kolegica (ne sjećam se imena) vidno šokirana izjavila kako je to „nešto nečuveno“ i da „takvo što u životu nije vidjela“ – baš kao da su (ne daj Bože) naši policajci upucali nekog od njihovih nasred ulice (ili zračne luke).

No, mene zanima nešto drugo.

Hoće li Hrvoje Zovko i njegovi istomišljenici poslati prijevode na engleski, njemački, francuski (itd.) onih bljuvotina iza kojih stoje i brane ih?

Dragi čitatelji, ako tko nije imao prilike do sada pročitati ovaj debilni uradak spomenutog Duhačeka, možete to  vidjeti ovdje:

Zbog uvredljive prerade ‘Vile Velebita’ uhićen novinar Gordan Duhaček

I jedno pitanje za sve normalne ljude zdravog razuma:

Što bi se dogodilo da bilo koji „desni“ medij pravi takve „satire“ na račun primjerice Srba?

Bi li i onda HND i Zovko tako hitro skočili u zaštitu „novinarskih sloboda“ – kao u slučajevima kad se izlijevaju otrovna mržnja, bljuvotine i fekalije na našu zemlju, Hrvate i katolike ?

Zlatko Pinter

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marijan Knezović: Pustimo djecu da žive i krenimo od Hrvatske

Objavljeno

na

Objavio

Nekad su pod kišobranom zakonitosti i zakona ubijani i progonjeni crnci, a dok su se bijelci vozili udobnim vlakovima oni su putovali u vagonima s kravama i ovcama pod njihovim nogama. Pod istim kišobranom žene su bivale tlačene i mučene, a i danas ih u Indiji muž može zakonito silovati, u Iranu po zakonu trebaju pisanu potvrdu kako bi negdje putovale, a u Jordanu se žene i dalje može zakonito ubiti “u ime časti.”

Nacisti su pod istim kišobranom legalnosti puštali židovsku djecu, žene i muškarce da noktima grebu zidove plinskih komora, a jugoslavenski komunisti su sasvim zakonito slali neistomišljenike, homoseksualce i druge na Goli otok, pa ih ubijali. U Bruxellesu su do prije 50-ak godina crna djeca izlagana u zoološke vrtove, a Amerikanci su posve zakonito raseljavali i ubijali Indijance, palili i otimali njihovu djedovinu.

Pitanje je trenutka kad će ljudska vrsta pobijediti i najveći barbarizam u povijesti, onaj koji je samo u zadnjih 15 godina pobio više od milijardu nevine djece, što u količini zla premašuje sve gore navedene grozote.

Generacije koje dolaze neće to opraštati jer je bilo zakonito, dapače, kroz povijesne knjige učit će o onima koji su takav legalitet stvarali i održavali zbog kratkoročnih i osobnih interesa, ponajviše popularnosti, s izlikama uvredljivim za zdrav razum i barem iole zdravo srce.

Oni koji su na strani nerođenih neka danas ne očekuju svekoliku podršku, popularnost i mainstream prihvaćanje. U nacističkoj Njemačkoj nije bilo popularno progovarati za Židove, u nekadašnjoj rasističkoj Americi za crnce, u šovinističkom Iranu za žene, u Jugoslaviji za Hrvate ili u NDH za Srbe ili Rome… To vam neće otvarati nego zatvarati mnoga vrata, ali će otvoriti jedina važna vrata – vrata istine.

Zato hvala svim onima kojima kroz povijest anketni postoci i popularnost nisu bili prioritet. Učinili su tako našu Zemlju ljepšim i dostojanstvenijim mjestom za život, a i dali nam primjer kroz sebe same. Hvala i onima koji su takve progonili i ismijavali. Dokazali su takvim pokušajima nebrojeno puta da se istina i pravda ne mogu protjerati ili ismijati ni na koji način.

Pustimo djecu da žive i krenimo od Hrvatske, Jakuševac služi za odlaganje otpada i smeća, a ne za odlaganje u krpe zamotane i isjeckane djece da se njima hrane vrane kako bi neki hranili svoje jeftine interese, komentirao je Marijan Knezović na facebooku

 

Pusti me da živim

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari