Pratite nas

Razgovor

Pater Ike Mandurić: “Te noći susreo sam Zloga”

Objavljeno

na

Mnogi su novinari pokušavali doći do izjave patera Ike Mandurića nakon što je televizija satima prenosila njegovo hrabro stajanje na vratima crkve svetog Marka na Markovu trgu tijekom dramatičnih braniteljskih prosvjeda.

Odbijao je o tome govoriti. I, evo, po prvi put, nakon što je stvar dovoljno u njemu sazrela, odlučio je sa čitateljima Glasnika Srca Isusova podijeliti što je doživio te noći.

SPECIJALCI NA GORNJEM GRADU

U noći 28. svibnja 2015. godine, oko 19.00 sati zatekao me poziv don Damira Stojića, dok sam u svojoj redovničkoj isusovačkoj zajednici blagovao sa subraćom. I zapitao: bih li htio te večeri s njim i s don Ivanom Šibalićem na Markov trg. Branitelji koji su već mjesecima prosvjedovali u Savskoj, tog dana su i ondje započeli svoje prosvjede.

Kako sam tih uistinu mučnih i teških mjeseci, kao i njih dvojica, redovito dolazio na molitvu s braniteljima, rado sam se odazvao, ali i upozorio da se, koliko znam, neće moći proći policijske barikade koje su već rano popodne bile zablokirale Gornji grad. Uvjeravao me da ima rješenje, i nismo imali razloga ne pokušati.

Par sati kasnije okupili smo se sva trojica kod sata na Trgu. Kasnio sam kao što i obično na sve kasnim, pa smo užurbano išli Radićevom prema Gornjem gradu, pomalo nervozni, kao kad dječaci idu u susjedni kvart u kojem vlada neka mala ulična banda. I kroz nekih pet minuta bili smo gore. Susret s barikadama postavljenim odmah do svetišta Gospe od Kamenitih Vrata, doista je već na prvu djelovao vrlo nelagodno, kao neki teški nesporazum, ili kao premještena radnja iz nekog drugog vremena, ili nekog filma.

Visoke željezne ograde koje bi se teško dale preskočiti, a s one strane mnoštvo specijalaca, nikako nije nešto što bi pristajalo Gornjem gradu i braniteljskim pitanjima. Stajali su od ograde svega na korak, s oklopima i palicama, a pored kojih je bilo puno policijskih vozila svake vrste.

O tome se već prije širila vijest, najviše usmeno: već rano poslije podne mladi iz SKAC-a koji su pokušali doći do Markova trga javili su da je cijeli Gornji grad blokiran. Sada smo se i sami uvjerili u to: svega desetak metara od Gospinog svetišta, na putu prema crkvi Svetoga Marka trojici svećenika priječe put specijalci na barikadama. Situacija u kojoj doista ne znate što biste.

Zahvaljujući don Damirovoj upornosti i rječitosti, svjetlo razuma obasjalo je negdje nekog policajca – Bog ga blagoslovio, pa je izdao nalog, i dobili smo dopuštenje. I pristigosmo na Trg, taman oko 22.00 – za kad je ministar policije najavio da će Trg biti „očišćen!“ Prilazili smo k Crkvi, u tom času obasjanoj mnoštvom reflektora, i okruženoj brojnim novinarima i policajcima. Dočekalo nas je kao dobrodošlica upozorenje zapovjednika policije koje je nalagalo novinarima i svima koji nisu prosvjedovali, da odmah napuste prostor oko Crkve.

Skupina se počela dijeliti na dva dijela. Na jednoj strani branitelji koji ostaju uz Crkvu, i skupina „ostalih“, koja se razlučila od njih. Naravno da je djelovalo prijeteće. Odmah se vidjelo da je doista jako ozbiljno. Napetosti je bilo posvuda na pretek, i nije se moglo znati gdje će prije puknuti.

Novinari nipošto nisu smjeli ni željeli propustiti pratiti daljnju dramu. Branitelji, okorjeli prosvjednici, nikako nisu mogli pristati na taj poraz da se povuku s Trga, jer ionako njihovi prosvjedi u Savskoj nisu donosili rezultata. Smatrali su da su njihovi zahtjevi kao i cijela njihova borba, vrijedni svega. A stotinjak; možda i stotine policajaca, čija je puna oprema govorila i o njihovoj odlučnosti da branitelje maknu s trga, nije dala naslutiti da ima prostora za dijalog. Sve to nas je strašilo.

U tom prestrojavanju, znali smo da ćemo se idućeg časa naći nepovratno ili na onoj strani s braniteljima, ili na ovoj gdje smo sada stajali. Stoga smo odmah i to u posljednji čas prešli k braniteljima, jer smo zato i došli: ne bismo li svojom prisutnošću doprinijeli smirivanju situacije. Ipak su nas poznavali i vjerovali su nam. A toga nije bilo baš na pretek.

KAO LOVINA STJERANI U STUPICU

Stvari su se brzo odvijale. Novinare i druge civile koji su ostali s one strane, izvan okruženja, policajci su sve više udaljavali kako bi imali prostora za svoj manevar. Brzo su se pregrupiravali, i formirali nekakve formacije koje su otkrivale odlučnu nakanu za napad. Doista su tako djelovali. Branitelji su se pribijali uz Crkvu i jedan uz drugoga. Onda je na scenu stupio i megafon. On doista ne pridonosi razumijevanju, nego jedino djeluje uznemirujuće. „Naređujem Vam da napustite ovaj prostor, jer nije dozvoljeno javno okupljanje“, orilo se Trgom.

Ponekad i mali detalj, kao za inat, koji možda nije namjeran, otkrije svu skrivenost narav trenutka. I sam sam se pitao kako je uletjela riječ „naređujem“ koja tako podsjeća na stara loša vremena, i kad je u slobodnoj Hrvatskoj od samog početka zaživjela riječ „zapovijedam!“. Naravno da su branitelji na to počeli zviždati i dobacivati. Kao da ta policija doista nije naša – a morala bi biti.

Uskoro smo se još zgusnutiji našli na podestu Crkve, branitelji i poneki svećenik, stisnuti jedan uz drugoga, na zakrčenim vratima. Uvjeravali smo se, i njih, da nam sada ovdje više ne smiju ništa. Ondje sam stajao i ja. Don Damir, don Šibo i ja smo se pokušavali nekako brzo konzultirati što bismo poduzeli. Vrata Crkve su bila otvorena, ali rijetki su željeli duboko unutra. Što bi nam drugo moglo pasti na pamet nego pozvati na molitvu.

Ponajviše zato da se sklone na sigurno, jer na podestu nije bilo baš previše mjesta. Don Šibo je u tome prednjačio. Iako smo pozivali branitelje da uđu u klupe i da započnemo molitvom, ja sam odlučio ostati ispred, na vratima, jer ovdje, pred njenim ulazom upravo su prijetile četiri skupine policajaca poredane u po dvije kolone, jedan za drugim.

Pozorno sam motrio njihove pokrete ne bih li proniknuo i u namjere. Izgledalo je kao da će svaki čas jurnuti. Nitko nije znao hoće li ili neće. Da se radi o bilo kome drugome, a ne o Hrvatskim braniteljima, manje bi bilo problematično. Ovako, bilo je jezivo. Imao sam dojam da će se, ako se to dogodi, urušiti cijela Hrvatska. Ali, kome to objasniti, kome to reći? Mogao sam samo i dalje ondje stajati. Bio sam sretan da ovi drugi u Crkvi mole. Ili barem to pokušavaju. To nam je silno trebalo.

ZLODUH JE IZAŠAO IZ SJENE I OTKRIO SVOJE LICE

Snažna svjetla reflektora, što novinarskih što policijskih, žestoko su nas obasjavala, i bili smo zabliješteni tako da smo jedva, kao u nekoj izmaglici vidjeli zgrade na suprotnoj strani trga. Bila je noć, i bili smo odsječeni od grada, Hrvatske, i svijeta. U tom času imali smo dojam da nam nitko ne može pomoći. Kao da je i Hrvatska bila u izmaglici, zabliještena nekom obmanom… Kao lovina stjerani u stupicu, daleko od bilo kojeg lovočuvara, posve smo bili izloženi milosti i nemilosti naoružanih hrvatskih policajaca.

Njihovoj milosti, koja se nije dala nazrijeti ni u mrvicama. Branitelji, zatočeni u Crkvi, u strahu od napada policije. Naslov priče koja bi se dala smjestiti u Rusiju u komunističkim vremenima, ili negdje u nekom surovom srednjem vijeku, gdje li već. Samo ne danas u Hrvatskoj.

U tom času, osjetio sam da mi je nešto silno poznato. Prožimao me duboki osjećaj da je sada ovdje netko s kim nisam u dobrim odnosima, i da me prikriven pomno promatra. Neka čudna poznata osoba je ovdje. Nelagodni osjećaji su se nizali jedan za drugim: taj netko dobro uviđa našu ranjivost, i krajnje je nemilosrdan.

Netko tako dobro poznat, ali netko koga već dugi niz godina nisam susretao. Kao da je to netko na koga sam bio zaboravio, s kim sam se nekada negdje bio rastao, a sad je opet tu. Ali tko je to? Otkud mi je ovaj osjećaj poznat – pitao sam se opetovano svakih par sekundi, kao kad naiđete na neki poznati miris, i nikako ne možete prestati prisjećati se otkud vam je poznat. Imao sam čak i neku prostornu percepciju: dojam da je visok desetak metara, u visini zgrade Banskih dvora. Bio je to netko tko me jako mrzi. I sve nas. Gdje sam to takvu mržnju u bešćutnost već sreo?

I onda sam se sjetio: identičan nelagodni osjećaj imao sam i one 1990. godine kad su svoju posljednju utakmicu igrali Dinamo i Zvijezda, i kad su izbili veliki neredi, za koje, kako i znademo, ponajviše treba zahvaliti ondašnjoj policiji, koja je sukob više provocirala nego što ga je sprječavala.

Evo ga sad opet; isti taj duh bešćutnosti, i perfidnog provociranja nereda ponovno je ovdje. Opet isto! Tog časa mi je postalo jasno: Sotona je ovdje! To je on! Nakon toga su se redala i druga sjećanja koja su bila vezana uz isti osjećaj nelagode: Vukovar, komunistički progoni, velikosrpski huškački govori, balvan revolucija u Kninu, progon Stepinca, ubojstvo fratara na Širokom Brijegu… Onaj tko je bio u svim tim događajima, vratio se, ovdje je.

U onoj bešćutnosti ministra, premijera, huškačkih medija, u obamrlosti saborskih zastupnika, u gluhoći i likovanju predsjednika države, u razjarenosti nevladinih udruga, povučenosti nezavisnih intelektualaca, nije ljudska sila ni kreacija. Ta, čovjek ne može biti tako zao, i ne može imati takvu ideju. Sve je pripremio, sve izmanipulirao, neke nahuškao, druge obeshrabrio i umrtvio, neke ustrašio, i sve pripravio za svoj zli naum ove večeri.

Po nečemu sličnoj čak i onoj noći kad je Krist bio uhićen. Doista bi se dalo naći dosta analogija između ova dva događaja. Da! Nije li on bio i ondje? U dubokom osjećaju nemoći da se ikoga nagovori na malko ljudskosti, očitovala se nemilosrdnost pakla.

Moram priznati da me je hvatala jeza. Imao sam dojam da se je vratio zloduh koji je ugnjetavao Hrvatski puk, nakon punih četvrt stoljeća, jednak i netaknut, isti kao i prije. Poraz komunističkog sustava, čini se, njega se nije ticao. On taj poraz očito nije priznavao niti ga je doživio. I nakon svih zločina, on je i dalje gladan krvi.

POLICAJCI SU ZAKORAČILI U CRKVU

Nije mi padalo na pamet ikome o tome pričati. Ni braniteljima, pa ni subraći svećenicima. To jednostavno nije bilo moguće.

Počeo sam razmišljati što bi se dalje moglo događati. Moja procjena je bila da će policajci napasti nakon ponoći. Kad javnost pomalo utihne, kamere se možda maknu, branitelji se opuste, bit će najbolje vrijeme za zlodjela. A to bi moglo biti nakon ponoći.

Budući da su me već nekoliko posljednjih dana jako boljela leđa i nisam mogao dugo stajati, odlučio sam barem sat vremena odmoriti, kako bih bio budan u to kritično vrijeme. Branitelji su već popunili klupe u kojima su mnogi od njih već spavali. Da vas podsjetim: ono se radilo o prosvjedima hrvatskih ratnih vojnih invalida, HRVI, i mnogi od njih su to i bili, neki sa štakama, neki u kolicima.

Nekako su se smjestili spremni tako dočekati jutro. Đuro Glogoški je bio lijevo od ulaza, i loše se osjećao, pa je prilegao. Neki su potiho pričali, i sve je, iznutra gledano, mirisalo na počinak. Pronašao sam još samo jednu slobodnu klupu, jednu malu, posve nasuprot vratima na kojima su još uvijek stajali brojni branitelji. Prilegao sam u nju, i molio sam Boga. Sve me pomalo podsjećalo na nekakav ratni položaj. Pokušao sam malo i pridrijemati.

Tek nekoliko minuta nakon što sam sklopio oči, najednom nastade silna vriska i jeka se prolomi Crkvom. Policajci prodiru, napadaju nas! Zar tako brzo, prostrujalo mi je glavom! Nitko nije mogao znati što kane, ali unatoč svoj bojazni i svijesti o prisutnosti Sotone, nisam očekivao da bi policajci mogli zakoračiti u Crkvu. Bili su puno drskiji nego što sam očekivao. Dotrčao sam do vrata… Nešto sam morao pokušati. Kako naivno zvuči ovaj pokušaj u tom trenu, ne možete ni zamisliti. Pa ipak, što drugo preostaje.
Par metara od vrata povučeni unutra, jer su policajci već bili ušli, i činili se da kane skroz prodrijeti, branitelji su formirali čvrsti lanac, držeći se za podlaktice, povučeni par metara, a policajci prodirući unutra, pokušavali su istrgnuti nekoga od njih. Upravo to se nije smjelo dogoditi. Jedino što sam mogao napraviti u tom času jest pokušati probiti se kroz branitelje, i stati ispred policajaca. Tek tako. Ne očekujući ništa. Ovo je katolička Crkva, a ja sam ipak njezin svećenik. Vrlo teško je bilo uvjeriti branitelje da barem na časak prekinu svoj grčeviti špalir kako bih kroz njega prošao.

Vikao sam: „Pustite me da prođem, ja sam svećenik!“ i provirao se kroz slojeve braniteljskoga lanca, stalno vičući isto: “Pustite me, ja sam svećenik!” ali nisu me puštali, sve dok to isto nije doviknuo jedan ženski glas: „Pustite ga, on je svećenik!“ Okrenuše se dvojica iz prvoga reda špalira koju sam već pokušavao razdvojiti, pogledaše me, i pustiše. Razmakli su taman toliko da se provučem, i učas sam se našao ispred njih. Nisam znao što nosi sljedeća sekunda, ali bio sam ondje.

NA PRAGU CRKVE SVETOG MARKA

Par sekundi kasnije, dogodio se pravi prevrat: nikada neću zaboraviti iznenađena, i skoro prestravljena lica policajaca koja su se nazirala kroz vizire. Umjesto da sam se zatekao pred silom, zatekao sam se pred strahom.

Čini se da, skoncentrirani na lovinu, nisu uočili dok sam se pokušavao probiti kroz redove branitelja, pa, kad sam izišao ispred branitelja, možda je djelovalo kao da sam se tu sam stvorio. Tek što sam izgovorio: „Ja sam svećenik, ovo je Crkva… „ – još nešto sam rekao, ali ne sjećam se točno što; oni su se kao oslabljeni i razoružani počeli povlačiti. Kao da je pred njima utvara.

Sad razumijem Petra kad je ugledao Isusa kako hoda po moru, i onaj njegov krik. Osobito mi je u oko upalo par njih koji su maloprije bili najistaknutiji u pokušaju da otrgnu nekog od branitelja iz njihovog lanca. I času kad sam stao ispred njih, i kad su me ugledali, podigli su ruke, kao da se predaju, i povlačeći se otvorenih usta gledali u mene. Ili kao kad nekoga uhvatite u pokušaju krađe. Strah je bio u njihovim očima.
Bio sam silno iznenađen. Napravi sam još par koraka prema njima, nalažući im da se maknu i sa platoa, jer i to je Crkva. Poslušno su i dalje uzmicali i posve sišli s podesta vrata Crkve. Bio sam silno sretan i oduševljen, ali istovremeno i sam u silnom čuđenju. Nisam mogao vjerovati da je upalilo.

Domalo, naglo mi počeše stizati pozivi na mobitel, stotine njih, sms-ovi, poruke na fejsu. Tek tada sam shvatio da su televizije čitavo vrijeme izravno prenosile ovu dramu.
Sjećam se jednog prijatelja, branitelja, koji me nazvao, i kojem sam se javio.

Pričao mi je kako je to izgledalo s one strane. Uvjeravao me da je upravo spriječeno krvoproliće Hrvatskom. Opisivao mi je kakav se dojam grozote, nemoći i povrijeđenosti širio Hrvatskom. Sjećam se dobro njegovih riječi: Da je Hrvatska vidjela kako specijalci izvlače branitelja iz Crkve kako ga sputana vuku preko trga i trpaju u maricu, Hrvatskom bi tekla krv.

Kako Sotona zavodi, i znamo i ne znamo. Odnosno, uvijek i ne znamo. Nipošto ne želim reći da postoji bilo tko je mogao znati sve zlo koje bi se dogodilo, i da bi ga kao takvoga i izabrao. No, Sotona je znao. Krv bi doista tekla.

SOTONA MRZI HRVATSKU

U zoru, kad smo se, nakon što probdjevene noći u Markovoj crkvi, i jutarnje svete Mise, nas trojica svećenika, vraćali svatko svojoj redovničkoj zajednici, ponovno sam vrtio film o susretu sa Zlim osobno, i kako je ondje, zaslijepljene reflektorima, kao na nekoj pozornici pred cijelom Hrvatskom, u izravnom prijenosu, na pragu Crkve svetoga Marka, koja je simbol institucija hrvatske civilne vlasti, baš ondje, kao na žrtveniku, htio ne samo nas, nego sve branitelje Hrvatske dovesti do granica svake izdržljivosti i gurnuti u kaos kakav se više ne bi dao zaustaviti.

Razmišljao sam o tome i danima kasnije kako je taj scenarij bio nevjerojatno lukav, te me, kako je vrijeme odmicalo, strah još više hvatao. Susret s bešćutnosti Sotone i beskrajem mržnje je neopisiv. Takvo što čovjek doista ne može pojmiti. U svakom susretu s ljudskom mržnjom uvijek ima i nekih drugih emocija, i uvijek i nekih drugih razloga koji nas zavode i do nje dovode. No, ovdje se radilo o posve čistoj i krajnje nemilosrdnoj mržnji, apsolutno bez kraja.

Susret s ljudskom mržnjom, nešto je posve drugo. Ona uvijek ima neki prikriveni razlog, ovakav ili onakav. Čak i kada se radi o osobnoj povrijeđenosti, osveti radi poraza; kada se radi o želji za vlašću ili pobjedom; ili čak kad se radi o ljubomori, mržnja u tim motivima nalazi svoj razlog, i nije izabrana kao nešto prvo, nego tek kao sredstvo kojim bi se htjelo domaći cilja. No, mržnja Sotone nešto je posve drugačija.

On ne mrzi radi nečega što mu nedostaje ili što je izgubio, i ne mrzi samo dok se ne postigne cilj, ili dok traje prijetnja, nego on mrzi zato jer mrzi postojanje, jer mrzi dobro kao takvo, i beskrajna je, po težini i vremenu trajanja. Mržnju Sotone dakle čovjek racionalno nikako ne može pojmiti, tako da svaki iskustveni susret sa sotonskom mržnjom izaziva beskrajno čuđenje do boli. I strah od zla koje bi se moglo dogoditi.

Sotona doista mrzi Hrvatsku! Te noći, i kasnije, sve više mi je to postajalo kristalno jasno. Mrzi je zato što je katolička, što slavi Stepinca, što gaji moralne kršćanske vrijednosti, zato što se bori za život. Ali i kad ništa od toga više ne bi bilo, i dalje bi je mrzio. Jer mrzi svaki narod, jer ga je Bog stvorio, jer mrzi sve pod milim nebom. Sve što ima trag Božji, beskrajno mrzi. I sve mrzi, beskrajno, nepopravljivo i nepromjenjivo, za uvijek i uvijek svom žestinom. Ta mržnja očitovana u progonu našega naroda vjekovima, svoje porijeklo ima u Sotoni. Stoga i nastaju zla karakteristična za neka vremena, kao što je bio komunizam. Njime upravlja neki zloduh, konkretna osoba. Skriva se iza zavedenih ljudi, institucija, vlasti, nauka, iza određenih događaja. Zloduh rata koji je izišao iz pakla da porobi Hrvatsku, one noći je opet bio ondje. Njegova prisutnost mi je bila tako očita.

Još više sam sada shvaćao i to kako Sotona, i zlo, može prebivati u institucijama neke države, i kao virus preživjeti i kad padnu sustavi. Znam objašnjenje kako se taj zloduh komunizma pojavio opet nakon toliko godina: ta, ostao je u uvjerenjima ljudi koji su služili onom režimu, i nikada ga nisu prezreli, i jer im je njegova obmana još uvijek lijepa. U duhu takvih djelatnika današnjih institucija, vreba i danas ovu Hrvatsku kako bi je svojom mržnjom opet strovaljivao u nove tragedije, jer je mrzi.

MISTERIJ: TKO JE ZAUSTAVIO POLICAJCE?

Mjesec dana kasnije, dok sam na Žumberku sa skupinom mladih bio na programu priprave animatora za kamp Modrave, na kraju programa, u nedjelju, obično imamo misu sa župljanima župe Kalje, gdje smo boravili tih nekoliko dana. Župnik me, prije nego što će početi nedjeljna Sveta Misa na kojoj sam ga mijenjao, zamolio da ostanem sakristiji dok se on ne obrati vjernicima. Čuo sam ga kako govori: „Danas će umjesto mene misu predvoditi svećenik kojega ste vidjeli na televiziji kada je hrabro zaustavio policajce koji su jurišali na naše branitelje.“ Hvalio me je koliko je got znao i mogao. Dobro je da barem nisam morao gledati ovo hvaljenje.

Svih ovih dana nakon Markova Trga često sam se susretao s pohvalama, čestitkama i priznanjima. To me je pak tjeralo na ponovno postavljanje pitanja koje me mučilo: tko je ono zaustavio policajce? Tko je to išao ispred mene? Zašto su onako prestrašeno ustuknuli policajci, otkud im onaj ustrašeni izraz lica? Pred kim bi ga mogli tako ustrašeno pokazati?

I ovaj put tako zamišljen, čekajući početak mise, već odjeven u misno ruho, ponovno sam se, sad još odlučnije nego prije, pitao o svemu. Moralo je biti neko posebno objašnjenje. Dok je župnik dalje tumačio što je imao, u toj nelagodi zbog primanja pohvala i zasluga koje mi nisu pripadale, još više me, do očaja spopadala želja da shvatim o čemu se ondje radilo. Pa tako, zamišljen, iskosa iz sakristije bacih pogled prema oltaru. I ugledah: krasan veliki lijepi kip arkanđela Mihaela, s mačem u ruci, dok probada sotonu. I shvatih da je to odgovor na moje pitanje. Čitavo vrijeme je bio ondje, ali ja sam ga tek sad „vidio“. Dakle tako!

ARKANĐEO MIHAEL BIO JE TE NOĆI NA PRAGU

Teško je objasniti kako u takvim časovima nastaje nutarnja jasnoća i sigurnost u sud koji se stvori u vama, ali poznat mi je i od prije. Tog časa sam s potpunom sigurnošću shvatio da znam odgovor: bio je to Arkanđeo Mihael! Evo ga, upravo u času kad sam se to najdublje pitao, evo njegovoga prizora. I evo ga, upravo s mačem, kako probada Sotonu. Naravno, to je to. Mi-ha-el – onaj koji je već pobijedio Sotonu koji je isto tako jurišao na vrata neba, kao ovdje na vrata Crkve. I koji je pobijeđen poklicima „tko je kao Bog!“ Kao i ovdje.

To me silno uzradovalo. Emocije su me opet preplavile. Da, Bog je doista poslao ovog pobjednika nad sotonom, Arkanđela Mihaela osobno. Kao što je zlo i Sotona bio ondje, tako je, evo i nebo bilo ondje. Boj se nebeski bio te večeri, po nama. Zli zameće boj unutar roda ljudskoga sijući mržnju. Kad se ona dogodi, i gdje se dogodi, Sotona ima uzde kojima kočijaši svijetom. Ondje je imao svoj genijalan scenarij. Ali i Bog je imao svoj.

Uskoro sam, kroz par tjedana, trebao propovijedati na jednom groblju u Hercegovini. Zanimljivo: bilo je posvećeno upravo svetom Mihaelu. Iako sam već imao smišljenu propovijed, shvatio sam da na groblju posvećenom Mihaelu, upravo moram ispripovjediti ovo novo spoznanje koje se rasvijetlilo mojoj duši. Par dana kasnije bio sam ondje. Jedva sam dočekao pod Misom i u propovijedi javno posvjedočiti Božju milost koja me spasila, i sve nas. Bio sam mu to dužan. Iskreno sam iz srca govorio o prisutnosti zla svuda oko nas, i prisutnosti Božje sile, kojom nas štiti po anđelima.
Po završetku svete Mise, mjesni župnik, zahvaljujući se, pred pukom mi je želio uručiti jedan dar. Pitao je da pogodim što se nalazi u urešenoj vrećici koju mi je otprije namijenio. Nije valjda Mihael, pomislio sam. Da, bio je: opet je tu prekrasni kipić svetoga Mihaela, koji probada mačem Sotonu. Moj stari znanac, i novi prijatelj. Baš mi je omilio tih posljednjih dana.

Sad mi se opet žurilo ispripovijedati ovu novu koincidenciju. Osobito mladima s kojima provodim svoje vrijeme. Već sutra sam bio u uredu SKAC. Opet sam pričao sve od početka; te kako sam sve posvjedočio i na groblju svetoga Mihaela. I dok sam pričao kako mi je župnik darovao taj kipić, i sam sam ga izvadio iz iste vrećice. Bilo je efektno.
Nekoliko mladih, kojima sam to pričao, pogledalo se međusobno. Vidjelo se da nešto imaju za reći. Jedna djevojka, jedna od njih me upita:

– “A znadeš li ti kako se zove ona naša molitvena zajednica koja za tebe moli?” Rijetki su znali da ona uopće i postoji, a i ja sam to saznao tek nakon nekog vremena.

– “Kako?”, upitah.

– “Molitvena zajednica svetog Mihaela!” – reče mi.

Sveti Mihael otada je moj omiljeni zaštitnik kojega od srca častim. One noći me spasio. Bog me, pod njegovim štitom proveo iskustvom prisutnosti Sotone, i otvorio mi oči o stvarnoj prisutnosti zla. Kako bi nas samo proždirao da nas nebo i anđeli njegovi ne štite. I Hrvatsku!

Ima li sa svim ovim ikakve veze činjenica da se na Kamenitim vratima već godinama svakoga utorka sastaju na krunici stotine mladih, okupljeni u Molitvenoj zajednici Srca Isusovoga? Bog je već davno pobijedio svijet. Oni koji mu se utječu i vjeruju mu, ne trebaju se bojati.

Sveti Mihaele, čuvaj svoj Hrvatski narod!

Pater Ike Mandurić / Glasnik Srca Isusova

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Davorin Karačić: Mržnja ljevice prema vlastitom okruženju i vlastitim korijenima je, nažalost, neizlječiva

Objavljeno

na

Objavio

isječak/Video -VečernjiList
Razgovor s odvjetnikom i političarom Davorinom Karačićem

Pred nekoliko godina kao odvjetnik ste ušli u političke vode. Poznato je da ste veliki navijač Dinama i pripadnik BBB-a. Je li jedan od motiva ulaska u politiku bio upravo i „fajterski“ duh razvijen na stadionima kao pripadnik BBB-a?

U politiku sam ušao slučajno. Ne bi vjerovali, Velimir Bujanec, nakon uspješne obrane izraza „Za dom spremni“, me upitao bi li se pridružio ekipi oko Brune Esih i Zlatka Hasanbegovića. Obzirom da se radilo o mladim, neukaljanim osobama koje u sebi imaju entuzijazam, a ne želju za uhljebljivanjem i ugrađivanjem, pristao sam. I ne žalim zbog toga. Svakako da je u meni dugo šetala misao „a što ja mogu učiniti za opće dobro“. Fajterski duh nije bio motiv, ali vjerujem da je dobro sredstvo u toj političkoj žabokrečini klimavaca i koljenara koji su nažalost počeli prevladavati u ukupnom broju ljudi koji se pojavljuju u politici.

Kakvo je, nakon ljetnih potresa, trenutno stanje u Neovisnima za Hrvatsku?

Stanje u NHR je dobro i mi idemo dalje. Protekli događaji su nas samo još više motivirali u želji za širenjem i okupljanjem ljudi sličnih razmišljanja i sposobnosti. I nećemo stati. Ima još toliko toga za napraviti u ovoj zemlji.

Kako kao odvjetnik ocjenjujete stanje u hrvatskom pravosuđu? Je li ono zaista rak rana društva?

Kad bi rekli da je rak rana ovog društva pravosuđe onda bi time tvrdili da sve ostalo štima. Stanje u pravosuđu je nažalost odraz stanja u društvu. Pravosuđe se svodi na lošu organizaciju, loše suce i dobre suce. Minimum standarda bi trebala biti dobra organizacija i odlični suci. Državno odvjetništvo ne bih komentirao, ali bih rekao da su možda i najkritičniji dio pravosuđa.

Odvjetnik ste od Marka Perkovića Thompsona. Kako gledate na hajku koja se protiv njega vodi svih ovih godina?

Da je Marko Perković Thompson kojim slučajem pjevač jugofilnih pjesama njegovi kritičari bi nas bombardirali divljenjem, opisivanjem njegove glazbe kao savršenim spojem Bijelog dugmeta i Iron Maidena, a njega svi pitali za mišljenje oko doslovno svega. Kako su njegovi kritičari uglavnom oni koji plaču za Titom, Jugoslavijom i crvenom zvijezdom, niti njihova kritika nije relevantna. Ljevica je uvijek kontra te umjesto da je afirmativna ona je po prirodi stvari negativna i degenerativna. Naravno da netko tko nema suvislog argumenta, svoj položaj poboljšava hajkom i lavežom.

Kako gledate na problematiku migracija. Nisu li, unatoč nekim domaćim već i pomalo zamornim temama, zapravo migracije glavno pitanje europske budućnosti, sigurnosti, identiteta?

Pitanje migracija, osobito ovu najnoviju pojavu masovnih useljavanja nasilnih afroazijskih vojno sposobnih muškaraca koji već u startu pokazuju da priznaju jedino silu i da nisu došli u Europu da bi radili i prilagodili se nego preuzeli teritorij i resurse, smatram najvažnijim pitanjima u budućnosti. Tolikim da će nam srpska agresija djelovati kao osrednji problem s kojim smo se koliko toliko lako obračunali. Ljevica ih podržava i potiče u tome, ali ne zato jer ih voli kao ljude nego u njima smatra prirodne saveznike u borbi protiv tradicionalne bijele kršćanske Europe, na koju iz nekimh razloga, ljevica pokazuje izrazitu fiksaciju. Vjerujem da su i oni svjesni da ih ti novopridošli migranti smatraju istima kao i njihove oponente, ali mržnja ljevice prema vlastitom okruženju i vlastitim korijenima je, nažalost, neizlječiva.

Kako gledate na iseljavanje ljudi iz Hrvatske?

Pričamo li oko iseljavanja, prije bih rekao da ljudi odlaze iz pravno i društveno nesređene sredine, a ne toliko zbog nedostatka posla. Posla ima, ali ono sa čim se ljudi susreću u sudaru s državom, gledajući državu kao cjelokupni sustav vlasti, je nešto stravično. Međutim i ta strava je posljedica nas samih, kao pojedinaca udruženih u državnu zajednicu. Mentalni sklop našega naroda je nažalost čudan i vrlo autodestruktivan.

Kako gledate na dolazeće predsjedničke izbore i na do sada istaknute kandidate?

Na ovim izborima osim standardne plejade likova od 2% imamo 3 ozbiljna kandidata. Zanimljivi, svih troje imaju poveznicu s Ministarstvom vanjskih poslova koje doživljavam kao glavni regrutni centar domaćih sluga i tražitelja gospodara kojima bi služili. Recimo da Škoro ipak ne pokazuje takve simptome, ali nakon svega što se ovoj zemlji i narodu izdogađalo, čovjek mora puhati i na hladno pa makar vrućina bila i samo teoretska.

Sprema li nam se velika koalicija?

Dolazak do točke političke neprepoznatljivosti između HDZ-a i SDP-a, pri čemu HDZ više sliči na SDP nego obrnuto, želja za vlašću i odgovornost prema vanjskim gospodarima u djelovanju škopljenja Hrvatske upućuje na mogućnost takve koalicije. Obzirom što je HDZ do sada uspijevao prodati svojim biračima, ne bi me čudilo da svom biračkom tijelu pojasne da je upravo velika koalicija najbolja brana protiv komunista i Jugoslavena.

Nedavno ste u Podcast Velebit govorili o škopljenju muškaraca u Europi i Hrvatskoj. O čemu se tu radi? Je li to posljedica ideologija kao što je genderizam?

Ideologije poput genderizma bi ostale na razini sitnog kretenluka i bizarnih cirkuskih pojava da iza tog „škopljenja“ ne stoje najveći centri moći, bilo politički ili novčarski. Vrijeme će pokazati zašto žele da ovaj kontinent, i ne samo ovaj napućuju nesposobnjakovići. Možda je sve to jedan veliki eksperiment tek da nositelji centara moći isprobaju svoje propagandne igračke i moć medija i društvenih tendencija. Uglavnom ne piše nam se dobro ako se ne počne u tom smislu nešto mijenjati.

Je li klijentelizam jedan od glavnih hrvatskih problema?

Klijentelizam ne vidim kao glavni problem nego još gore, kao posljedicu mentalnog sklopa naroda. Izreka kaže kakav narod takva vlast. Nije baš da ovdje žive vrijedni i pošteni ljudi kojima neki čudni grich ukrade državu i vlast. Vlasti se mijenjaju, ali klijentelistički problemi ostaju. MI imamo drugu tradiciju klijentelizma i to će biti jako teško izbaciti iz glava običnih ljudi jer se takvo ponašanje može uočiti od vrha pa do najnižih razina, a neki koji su najglasniji u kritici klijentelizma, na svojoj niskoj razini u praksi rade to isto.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Dragutin Kralj: Ne zovu nas, a oni se dolaze samo – slikati. Činove generala dobivaju i neki ratni dezerteri

Objavljeno

na

U vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata, Dragutin Kralj bio je ratni zapovjednik slavne 117. brigade, ratni zapovjednik Grada Koprivnice,. a prije i zapovjednik Narodne zaštite. Kao i većina sudionika rata, nije zadovoljan odnosom prema onima koji su stvarali državu, pa često ističe da takve i poput njega nitko „ne doživljava“ ozbiljno ni u zdravstvenim ustanovama, gdje mora čekati na red za liječenje, iako se zna da su mnogi oboljeli baš zahvaljujući ratu. Dosad je predložen za četiri visoka državna odličja, a dobio je samo jedno- Red hrvatskog trolista! Također je i pohvaljen od generala Antona Tusa, prvog načelnika Glavnog stožera OSRH. I to je s tim u svezi – sve.

Kad smo ga pitali, kakav je bio doprinos 117. brigade, kroz koju je prošlo nekoliko tisuća ljudi, uz ostalo je rekao:

Bili smo 1991. jedna od prvih hrvatskih vojnih postrojbi koja je sudjelovala u napadnim djelovanjima, pretežno na novljanskom bojištu. To se nažalost danas ne4 cijeni dovoljno. U našim redovima bili su branitelji gotovo iz cijele Koprivničko – križevačke županije. Imali smo i 38 smrtno stradalih i nekoliko stotina ranjenih. To novljansko bojište ostalo je nekako „po strani“,iako su tamo ratovale i brigade iz drugih krajeva Hrvatske. Na Trokutu, nedaleko Lipika, u čijem oslobođenju smo i mi sudjelovali podignuti su spomenici s velikim brojem poginulih imena ljudi koji su ratovali na ovim Jednom godišnje se tamo okupimo, ali „glavnu“ riječ sve više preuzimaju pojedini političari, kojih nije bilo nigdje u vrijeme rata. Mi smo i tu u „drugom planu“. A političari se pojavljuju, istina ne svi, samo kad se pale svijeće i nose vijenci – da se slikaju-naglasio je.

Zbog čega se danas ne vrednuju ti rezultati, zašto malo tko spominje ovu brigadu, i njezine branitelje?

Nije samo tako u Koprivnici, tako je i drugdje. Domovinski rat i njezini branitelji sve više odlaze u „ropotarnicu“. Jedan koprivnički „specijalac“ na jednom otvorenju ratne izložbe je izjavio da je naša brigada „ratovala od petka do petka“. I što mu se dogodilo? Ništa, odnosno izabrali su ga za predsjednika „svih“ ovdašnjih braniteljskih udruga. Oni koji su najviše dali nažalost su se  povukli, bore se s bolestima, financijama… Politika u tom zaboravu Domovinskog rata i njezinih sudionika ima najveći značaj. Evo, meni nije poznati gotovo  ni jedan visoki politički dužnosnik s naše županije koji je bio s nama 1991. A oni odlučuju o svemu, pa čak i o novcima za vijence našim poginulim suborcima.

Nisu vas pozvali ni da govorite na Danu koprivničkih branitelja (30. rujna), pa čak ni u bivšoj vojarni, iz koje ste kretali na bojišta. Kako to tumačite?

O tome odlučuju oni koji su trenutačno na vlasti i njihovi poltroni, koji si umišljaju da su bili veliki borci. No, nisu samo mene, kao ratnog zapovjednika brigade i ratnog zapovjednika obrane grada zaobišli, zaobišli su i druge, poput Milana Jurića, koji je s postrojbom ZNG-a zajedno s policijom prvi ušao u oslobođenu vojarnu, 30. rujna 1991. I na toj proslavi govorili su neki drugi, neki koji su trebali i neki koji su se i tu došli samo slikati. Nas koji smo bili prvi naravno nisu ni spomenuli, jer bi im „pokvarili“ dojam o njihovu junaštvu. U koprivničkoj vojarni postoji i Križ života s imenima stradalih. Žalosno je da nitko ni od političara nema volje da se barem na tom mjestu postave spomen ploče sa svim imenima ljudi koji su poginuli. Ako se ne cijene poginuli, kako će se cijeniti nas?

Tko je kriv što branitelji nemaju „težinu“ u društvu kakvu zaslužuju?

Jednim dijelom za to su krivi i branitelji. Vjerovali su da će s oslobođenjem Domovine sve biti riješeno. Čim su odložili oružje, došli su, ne svi, drugi koji su vrlo dobri u „prodavanju magle“. Istina, nisu svi isti i ne može se generalno govoriti da su svi loši ili da su svi dobri. Meni se često javljaju pripadnici bivše brigade i pitaju za pomoć. Ako nisu bili ranjeni, a prošli su cijeli rat, za njih su jedino „rezervirane“ uspomene, a od njih se ne može živjeti niti prehranjivati obitelj. Takvi ljudi dosad su najlošije prošli. Svaka općina i svaka županija morala bi voditi skrb o ljudima koji su je u ratu branili. Ali, ne, oni čak ni ne znaju niti ih je briga, tko su imenom bili ti koji su ratovali dok su oni „studirali“, završavali fakultete, dobro se zapošljavali ili „spavali“. Krajem 1991. kod nas u brigadu stigao je dopis da se ne zovu u ratne postrojbe direktori i slični, da im se ne daj Bože što ne dogodi.

Kako to da su pripadnici 117. brigade dobili neznatan broj hrvatskih odličja?

O tome treba osobito pitati generala Marinka Krešića, dok nas je u mnogome podržao admiral Davor Domazet Lošo. General Krešić nam je učinio velike nepravde, za koje bi trebao i odgovarati. Posebna komisija, ali i sam sam predlagao branitelje iz 117. brigade za odličja i činove, ali netko je  „gore“ sve to bacao u koš. Oni malobrojni iz naše ratne postrojbe koji su i dobili poneko odličje, dobili su ga pretežno po prijedlogu svoje političke stranke. A mnogi su baš u 117. brigadi zaslužili da im se i na taj način zahvali.

Kakvo vi imate odličje, zašto nemate veći čin?

Imam čin djelatnog pukovnika HV-a, a dobio sam ga u ožujku 1992. Danas sam u „zasluženoj“ mirovini. Kako bi rekao moj prijatelj i kolega, ratni zapovjednik obrane Škabrnja Marko Miljanić – bolje nismo ni zaslužili! I on ima samo „trolista“. Kad me već to pitate- koliko je hrvatskih generala bilo zapovjednikom brigada? Ostao sam zaprepašten kad sam saznao da u Hrvatskoj navodno ima čak oko 650 policijskih generala! Jel to moguće?

Cijela vaša obitelj bila je aktivni sudionik Domovinskog rata. Je li se to vrednuje, tražite li neke povlastice ili ste ih dobili?

Kakve povlastice, sudjelovanje u obrani Domovine nam je „otežavajuća“ okolnost. Svi kod mene imaju Spomenice Domovinskoga rata. Imam dva sina a ni jedan ne može dobiti zaposlenje u nekoj državnoj službi koje su pune uhljeba. Otežavajuća im je okolnost i to što im je otac bio ratni zapovjednik, a oni hrvatski vojnici.

Je li bilo ratnih profitera, izdajica i dezertera i u vašem kraju?

Kako da ne! Jedan od takvih je dogurao i do čina generala! A imam informaciju da je pobjegao prije odlaska na teren. S time sam vam, mislim, sve rekao.

Je li vas zovu na razne svečanosti i prijeme u državne institucije, kad je recimo Dan državnosti?

Jedno kratko vrijeme su me zvali i u predsjedničke dvore. A danas ni na obilježavanje obljetnice 117. brigade! Očito su došla druga vremena i drugi ljudi. Ali, na tim događanjima često vidim i one koji su bili i jesu protiv hrvatske države – rekao je Dragutin Kralj na slici s Miroslavom Blažekom-Kinom, poznatim koprivničkim braniteljem.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari