Pratite nas

Komentar

Pater Ike Mandurić: Uvjeren sam da svoje potencijale nismo dovoljno prepoznali ni iskoristili

Objavljeno

na

KAMP NA KUPRESU (drugi put)

Tko je pozvan danas brinuti o ugroženima, nasilju, nepravdama, lošim sustavima i zakonima, korupcijama i nepotizmu, lošim odlukama političara i njihovom bahatošću, neljudskošću, njihovom lošom brigom o ugroženima, obespravljenima, zapostavljenima?

Netko mora o tome brinuti, ili će život postati nemoguć. Ali tko? Tko – ako se svaki muž mora baviti samo svojom ženom i djecom, i tek time da pere, čisti, usisava, igra se… Gdje su nam onda lideri društva, gdje je onda herojstvo?

Neki podmeću kako zagovaram da muž ne bi smio prati, kuhati, čuvati svoje dijete, i slično. Nevjerojatno! Neka mi pokažu gdje sam to rekao? To je jednostavno nemoguće jer nekoliko mojih bliskih prijatelja upravo ovih dana sjedi doma i čuva djecu jer im žene rade, i s njima o tome rado pričam. A što bi drugo trebali raditi?

Poznajem ih jako dobro, i to su za mene pravi očevi i muževi. Takav i treba biti: onaj koji svojoj ženi pomaže u svemu što je god potrebno, kao i ona njemu. Naravno da će nekim poslovima upravljati on, nekima ona. A koji su to, nemam pojma, i time se ne bavim.

Dalje od toga nema smisla govoriti, jer su to ljudi koji se vole, razumiju, žive zajedno, i rade sve zajedno. To što će ona a što on raditi, nije moja tema i nije mi palo na pamet o tome govoriti. Nevjerojatno je koliko je puno onih koji to nisu shvatili – uz neke koji to nisu htjeli shvatiti.

Moja temeljna poruka jest kako se uloga muža ne može iscrpiti samo u međuobiteljskim relacijama i samo u obiteljskim dužnostima. Muškarac (a i žena, naravno) su pozvani na puno toga i izvan obitelji. I ako na to ne odgovore, neće ispuniti ni svoju očinsko – majčinsku dužnost, jer ona podrazumijeva i to.

Svaki zreo i odgovoran muškarac prepoznaje zadaću da, baš za nju i njihovu djecu, uredi svijet koji će biti bolji nego što jest, i po toj svojoj uređenosti, postati još više dostojan i nje i njihove djece. Koji muž to ne bi želio promijeniti?

Svi smo okruženi bezbrojem raznih prijetnji koje ovaj svijet hoće učiniti još gorim mjestom za život. Svijet ne postaje bolji samim time što tek radimo svoj posao, i sve prepuštamo institucijama, ma kakve da jesu.

Uvjeren sam da svoje potencijale nismo dovoljno prepoznali ni iskoristili. Muškarci mogu puno više. Neizmjerno je dragocjeno otkriti tu snagu u sebi i način kako to ostvariti.

Danas, na rođendan Jean Michael Nicoliera, Francuza heroja koji je došao ovdje dati svoj život za one koji danas postaju mladi muževi, a kojemu još nismo kosti pronašli, posebno je izazovno govoriti o tome. Ako rata i nema u kakvom je Jean Michael Nicolier poginuo, moramo osjećati poziv nastaviti se boriti za bolji svijet, dostojan svih žena i sve djece, i protiv modernih okupatora pravde, humanosti, istine, dobrote… A to se ne može samo obavljajući obiteljske dužnosti.

Ali, zašto kamp za muškarce?

Kao da današnji muškarac još ne shvaća da, umjesto ratišta i ratovanja oružjem i teških fizičkih poslova koje su nekada mogli raditi samo muškarci, sada svoje mjesto treba tražiti u novim vrstama ratova: u angažiranosti u društvu, i koliko oni danas mogu biti „muški“ posao.

Umjesto tog aktivizma, svoju potrebu da se bave svijetom i društvom upražnjavaju dokoličarenjem u muškim društvima bez ideje i inicijative, ili se iz njega povuku u svoja četiri zida, gdje se opet ne ostvaruje cjelovito: da uređuje i mijenja svijet na bolje za svoju ženi u svoju djecu.

Uvjeren sam da svaki muškarac to u sebi nosi. Da želi biti nekakav heroj, i da sanja o tome. Ako to ne ostvari, osjećat će nezadovoljstvo cijeli život.

Prilika je fascinantno puno, i sve su lijepe. Svakom muškarcu iskreno želim da pronađe svoj vlastiti put kako da za svoju ženu pokori svijet, komentirao je Pater Ike Mandurić na facebooku

Ako to i ti želiš, dođi na Kupres.

Uvijek sam želio biti heroj
Ne kao James Bond, prokleti tajni agent
Želio sam biti heroj ulice
Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat.
Uvijek sam sanjao da je neko drugo vrijeme
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet
Uvijek sam sanjao da sam ja heroj
Koji će promijeniti bas čitavi svijet.
Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve
Nisam rođen da budem heroj
O ne, ne, ne.
Uvijek sam želio biti heroj
Ne kao James Bond, prokleti tajni agent
Želio sam biti heroj ulice
Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat.
Da je neko drugo vrijeme
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet…

 

Pater Ike Mandurić: GDJE SU NESTALI MUŽEVI?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Ponosan sam što sam Hrvat/Hrvatica

Objavljeno

na

Objavio

Pripadam narodu koji uspijeva opstati na povijesnoj pozornici unatoč svim nevoljama. Ima kulturnu i političku baštinu, povijest koja se može pratiti od 852. godine i domišljati i rekonstruirati i stoljećima prije toga.

Dužnost je svakog Hrvata/Hrvatice gajiti vlastitu nacionalnu, domoljubnu i rodoljubnu svijest. Ponos na hrvatstvo je prirodan osjećaj pogotovo što je on utemeljen na divljenja vrijednim ostvarenjima hrvatskih ljudi i naroda.

Neznanje je najveći neprijatelj domoljublja. Hrvatski jezik i umjetnost na njemu ostvarena, hrvatska kulturna tradicija i umjetnost, politička borba i nastojanja, njegova su dična povijest. Svijest o hrvatskom kulturnom i političkom identitetu temelj je opstojnosti hrvatskoga naroda, uspostava, održavanje i očuvanje potrebnih nacionalnih institucija obveza.

Svakodnevna skrb za hrvatski jezik sveta je dužnost, jer, kao što pjesnik kaže, Hrvatska je riječ koju naučih od majke i ono u riječi mnogo dublje od riječi. Jedino kroz očuvanje jezika, kulture i političkog okvira (države i državotvornosti) narod može očuvati vlastito ime i opstojnost.

U svjetonazornom i vrijednosnom smislu (u skladu s tradicijom) važno je očuvanje i njegovanje pripadnosti katoličkoj crkvi. U krilu crkve trajali smo i postojali. Odgajali se i uzrastali. A da bi to i dalje mogli potrebno je jačati obitelj (i obiteljske vrijednosti).

Očuvanje i zaštita obitelji je imperativ. Ona rađa i odgaja. Pravo na život i pravo na rad kao temeljna ljudska prava ostvarivati u svojoj zemlji.

Pomagati vlastite ljude. Opstati na hrvatskom tlu obveza je i odgovornost. Oni koji su u svijetu u tome su dužni pomagati one koji su ostali. Pomagati svekoliki napredak Hrvatske i Hrvata u BiH kako bi se jednom imali gdje i mogli vratiti. I oni sami trebaju promišljati vlastiti povratak. Život u tuđini bit će mnogo lakši ukoliko se neprestano dotiču vlastiti korijeni i osnažuju konopci ljubavi.

Zanimanje za naše u tuđini, ostvarivanje pretpostavki za njihovo uključivanje u narodni život, neprestana i živa komunikacija: institucionalna, obiteljska i pojedinačna treba činiti jedinstveni hrvatski kulturni i politički prostor.

Zadaća je svakog hrvatskog čovjeka raditi sve da se ostvari što je moguće veći povratak hrvatskih ljudi.
Jer, ipak, samo je ovdje Dom i Domovina.

prof. dr. sc. Marko Tokić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Predrag Peđa Mišić: Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali?

Objavljeno

na

Objavio

FENIX

Što u biti znači biti dosljedan, što su uopće ideali.
Te 91′ bilo je nekako najlakše, koliko god to zvučalo čudno.
Imao si neprijatelja, znao si cilj, svrhu, sad je to sve upitno.

Ako mi danas raspravljamo o domovinskom ratu, o HOS-u, jesmo li ili nismo za “Dom spremni” čemu onda sve.
Sve se svelo na neke domjenke, lampaše, svijeće, vijence.
Imali i jedan političar jasan stav oko svega gore nabrojanog.

Iskreno, ne zamjerajući, mislim da niti ili mali broj od njih nije bio na prvoj crti, osjetio miris krvi, raskomadana ljudska tjela.
Oni me i ne čude, čudi me da roditelji, braća, sestre, djeca još uvijek takve podržavaju, daju im glas, pravdaju ih.
Neću tupit, pitam se što ja tu radim,

Moji stavovi su jasni i javni, nikad se nisam krio iza nikoga. Bio sam za Škoru, drugi krug za Kolindu, to su moji stavovi, ja nisam podložan tuđim. NE HVATAJTE ME NA EMOCIJE, NE DAM VIŠE

Mnogi su mi pisali, javno izgovorili, oni te samo iskorištavaju, kad im ne bude trebalo otpisat će te.
Analizirajući sve do sada, shvatio sam, ja zbog svojih poginulih prijatelja neću odustati.
Jesu li to ideali ili ne, ne znam.

Znam
HOS da
ZDS da
NESTALI da
SRBIJA NE

Jesam li u krivu to će narod reći. Putujem diljem lijepe naše, vlakovima, autobusima, bez putnih naloga o svom trošku uz pomoć dobrih ljudi.
Ja ću sebi dati za pravo mali odmor i razmisliti hoću li dalje ili ne.

Nisam se umorio ali ako nešto ne ide onda ne ide
Kasno je da se mijenjam
HVALA VAM

Predrag Peđa Mišić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari