Pratite nas

Komentar

Pater Ike Mandurić: Uvjeren sam da svoje potencijale nismo dovoljno prepoznali ni iskoristili

Objavljeno

na

KAMP NA KUPRESU (drugi put)

Tko je pozvan danas brinuti o ugroženima, nasilju, nepravdama, lošim sustavima i zakonima, korupcijama i nepotizmu, lošim odlukama političara i njihovom bahatošću, neljudskošću, njihovom lošom brigom o ugroženima, obespravljenima, zapostavljenima?

Netko mora o tome brinuti, ili će život postati nemoguć. Ali tko? Tko – ako se svaki muž mora baviti samo svojom ženom i djecom, i tek time da pere, čisti, usisava, igra se… Gdje su nam onda lideri društva, gdje je onda herojstvo?

Neki podmeću kako zagovaram da muž ne bi smio prati, kuhati, čuvati svoje dijete, i slično. Nevjerojatno! Neka mi pokažu gdje sam to rekao? To je jednostavno nemoguće jer nekoliko mojih bliskih prijatelja upravo ovih dana sjedi doma i čuva djecu jer im žene rade, i s njima o tome rado pričam. A što bi drugo trebali raditi?

Poznajem ih jako dobro, i to su za mene pravi očevi i muževi. Takav i treba biti: onaj koji svojoj ženi pomaže u svemu što je god potrebno, kao i ona njemu. Naravno da će nekim poslovima upravljati on, nekima ona. A koji su to, nemam pojma, i time se ne bavim.

Dalje od toga nema smisla govoriti, jer su to ljudi koji se vole, razumiju, žive zajedno, i rade sve zajedno. To što će ona a što on raditi, nije moja tema i nije mi palo na pamet o tome govoriti. Nevjerojatno je koliko je puno onih koji to nisu shvatili – uz neke koji to nisu htjeli shvatiti.

Moja temeljna poruka jest kako se uloga muža ne može iscrpiti samo u međuobiteljskim relacijama i samo u obiteljskim dužnostima. Muškarac (a i žena, naravno) su pozvani na puno toga i izvan obitelji. I ako na to ne odgovore, neće ispuniti ni svoju očinsko – majčinsku dužnost, jer ona podrazumijeva i to.

Svaki zreo i odgovoran muškarac prepoznaje zadaću da, baš za nju i njihovu djecu, uredi svijet koji će biti bolji nego što jest, i po toj svojoj uređenosti, postati još više dostojan i nje i njihove djece. Koji muž to ne bi želio promijeniti?

Svi smo okruženi bezbrojem raznih prijetnji koje ovaj svijet hoće učiniti još gorim mjestom za život. Svijet ne postaje bolji samim time što tek radimo svoj posao, i sve prepuštamo institucijama, ma kakve da jesu.

Uvjeren sam da svoje potencijale nismo dovoljno prepoznali ni iskoristili. Muškarci mogu puno više. Neizmjerno je dragocjeno otkriti tu snagu u sebi i način kako to ostvariti.

Danas, na rođendan Jean Michael Nicoliera, Francuza heroja koji je došao ovdje dati svoj život za one koji danas postaju mladi muževi, a kojemu još nismo kosti pronašli, posebno je izazovno govoriti o tome. Ako rata i nema u kakvom je Jean Michael Nicolier poginuo, moramo osjećati poziv nastaviti se boriti za bolji svijet, dostojan svih žena i sve djece, i protiv modernih okupatora pravde, humanosti, istine, dobrote… A to se ne može samo obavljajući obiteljske dužnosti.

Ali, zašto kamp za muškarce?

Kao da današnji muškarac još ne shvaća da, umjesto ratišta i ratovanja oružjem i teških fizičkih poslova koje su nekada mogli raditi samo muškarci, sada svoje mjesto treba tražiti u novim vrstama ratova: u angažiranosti u društvu, i koliko oni danas mogu biti „muški“ posao.

Umjesto tog aktivizma, svoju potrebu da se bave svijetom i društvom upražnjavaju dokoličarenjem u muškim društvima bez ideje i inicijative, ili se iz njega povuku u svoja četiri zida, gdje se opet ne ostvaruje cjelovito: da uređuje i mijenja svijet na bolje za svoju ženi u svoju djecu.

Uvjeren sam da svaki muškarac to u sebi nosi. Da želi biti nekakav heroj, i da sanja o tome. Ako to ne ostvari, osjećat će nezadovoljstvo cijeli život.

Prilika je fascinantno puno, i sve su lijepe. Svakom muškarcu iskreno želim da pronađe svoj vlastiti put kako da za svoju ženu pokori svijet, komentirao je Pater Ike Mandurić na facebooku

Ako to i ti želiš, dođi na Kupres.

Uvijek sam želio biti heroj
Ne kao James Bond, prokleti tajni agent
Želio sam biti heroj ulice
Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat.
Uvijek sam sanjao da je neko drugo vrijeme
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet
Uvijek sam sanjao da sam ja heroj
Koji će promijeniti bas čitavi svijet.
Prisiljen da razmišljam, ja shvatio sam sve
Nisam rođen da budem heroj
O ne, ne, ne.
Uvijek sam želio biti heroj
Ne kao James Bond, prokleti tajni agent
Želio sam biti heroj ulice
Bar jedan dan, djevojko, bar jedan sat.
Da je neko drugo vrijeme
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet
Ja bih bio Romeo, a ti Juliet…

 

Pater Ike Mandurić: GDJE SU NESTALI MUŽEVI?

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kuščević: ‘Na fotografiji nije Ante Pavelić, nego moj djed. Ili pradjed’

Objavljeno

na

Objavio

Bivši ministar Lovro Kuščević koji se u središtu medijske pažnje našao i zbog nekretninskih afera, ali i zbog fotografije Ante Pavelića koju je izložio na kaminu tvrdi kako na fotografiji nije poglavnik.

“To nije fotografija Pavelića”, rezolutno je odgovorio Lovro Kuščević na upit Dnevnik.hr-a.

Na pitanje tko je na fotografije rekao je kako će odgovoriti kada bude smjena gostiju te da će im tada i poslati spornu fotografiju. Na inzistiranje da kaže tko je na fotografiji i radi li se možda o članu obitelji on je potvrdno odgovorio.

“Da, to mi je djed ili pradjed, ne znam sad točno”, odgovorio je Kuščević.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Drago Krpina: S ‘ustašom’ Mesićem sam prvi put slušao i pjevao ‘Bojnu Čavoglave’

Objavljeno

na

Objavio

Žestina kojom lijevi čuvari „istine“ u Hrvatskoj talambasaju i tuku po jezičnom izričaju „ZA DOM SPREMNI“ koji se, kao njezin integralni dio, pojavljuje u pjesmi Marka Perkovića Thompsona „BOJNA ČAVOGLAVE“, nastaloj na vrhuncu velikosrpske agresije na Hrvatsku, zvuči pomalo nadrealno.
Kad bi se sastavljala antologija hrvatskih domoljubnih pjesama nastalih za Domovinskog rata, a koje su imale golemi motivirajući učinak na hrvatske branitelje, svaki neutralan satavljač takve antologije nesumnjivo bi „BOJNU ČAVOGLAVE“ stavio u sam njezin vrh.

Ne mogu se sjetiti da je do OLUJE itko u Hrvatskoj osporavao tekst ove legendarne pjesme koja je snažno obilježila veličanstveni boj hrvatski branitelja protiv zločinačkih velikosrpskih osvajača.

Ne sjećam se ni da je predsjednik Tuđman, čija su stajališta o događajima u Drugom svjetskom ratu hrvatskoj javnosti dobro poznata, ikad izrekao i jednu primjedbu u svezi s tekstom ove neponovljive pjesme.

S tom pjesmom na usnama, hrvatski su branitelji neustrašivo podnosili udare, u početku neusporedivo nadmoćnijeg, neprijatelja, pjevali su je kad su ponekad bili prisiljeni na uzmicanje, s njom su kretali u male i velike pobjedničke podvige, s njom su ispraćali svoje poginule suborce i prikupljali snage za konačne pobjedničke akcije BLJESAK I OLUJU.

Uz „BOJNU ČAVOGLAVE“ branjen je Vukovar i Škabrnja, Osijek i Dubrovnik, Vinkovci i Zadar, Gospić i Šibenik ….
Gotovo trideset godina poslije, nesalomljivi lijevi ideološki batinaši, vratili se starim svojim navadama; propisivati Hrvatima što smiju a što ne smiju pjevati.
Ipak, valja primjetiti da u tom njihovom ideološkom džihadu ima nešto izrazito dobro. Naime, poznato je da su sve vrste zabrana u Hrvata budila još veći prkos. I u ona olovna jugokomunistička vremena, upravo za to jer je to bilo zabranjeno, pjevali su Vilu velebita, Ustani bane Jelačiću, Još Hrvatska ni propala, Marijane, Marijane … unatoč tomu što se za takv „zlodjela“ pouzdano završavalo u zatvor.

Posve je jasno da će napori aktualne“ ideološke milicije“ BOJNU ČAVOGLAVE“ učiniti još popularnijom i da će njezino trajanje u hrvatskom nacionalnom i povijesnom pamćenju učiniti postojanim i trajnim.

Jesmo li na korak do nauma da se u okviru revolucionarnih zamisli velike reformatorice hrvatskog školstva reformira i hrvatska abeceda tako da se iz nje isključi slovo U jer su ga, eto, ustaše koristile kao svoj simbol?!
Kao zanimljivost pada mi na pamet zgoda u kojoj sam prvi put čuo ovu nezaboravnu pjesmu, koja je, kao rijetko koja druga, obilježila Domovinski rat.
Ondašnji „ustaša“ Stipe Mesić bio je na dužnosti predsjednika Izvršnog odbora HDZ-a. Ja sam mu bio zamjenik. Često smo zajedno krstarili Hrvatskom. Vozili smo se, ako se dobro sjećam, prema Križevcima. S radija je emitirana nekakva glazba koja „ustaši“ Mesiću nije baš bila po volji. Mašio se za džep i izvadio iz njega audio kasetu, rekavši vozaču: „Gasi to, stavi ovu kasetu, pa ćeš čuti što je prava glazba“. Vozač je poslušno ugasio radio i ubacio kasetu. I … zaorila se „BOJNA ČAVOGLAVE“ : „ … U Zagori na izvoru rijeke Čikole/Stala braća da obrane svoje domove/ Stala braća da obrane svoje domove/ Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi/ Nećete u Čavoglave dok smo živi mi …“

Zapjevali smo i „ustaša“ Mesić i vozač i ja zajedno s Markom Perkovićem. Svojim domoljubnim i borbenim nabojem, ponosom i prkosom kojima je bila prožeta, pjesma je svakog dobronamjernog Hrvata, napose svakog hrvatskog branitelja, osvajala iz prve.
„Ustaša“ Mesić je doduše, nakon nekog vremena, počeo žestoko napadati „BOJNU ČAVOGLAVE“ i njezina autora i izvođača optuživati za ustaštvo. Nastavio je, pak, zajedno s Miloradom Pupovcem, u Srbu, pocikivati uz poskočice uz koje su vršeni pokolji nad tamošnjim Hrvatima.
Oni koji prijete zabranama izvođenja ove legendarne hrvatske pjesme i suđenjima onima koji je budu pjevali, najveći su njezini promicatelji.
U svojim frustracijama i bolesnim naumima, u konačnici, bit će jednako uspješni kao i „ … srpski dobrovoljci, banda, četnici …“ iz Perkovićeve skladbe , u pokušaju da pokore glasovite Čavoglave, napisao je Drago Krpina.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari