Pratite nas

Povijesnice

Patologija jedne zločinačke ideje – Na današnji dan 1991. raspušten SSSR

Objavljeno

na

Represivan i zločinački karakter komunizma opće je poznat ne samo ljudima koji su živjeli u takvome sustavu, kao što je to bio slučaj sa stanovnicima bivše Jugoslavije ili Sovjetskog Saveza, nego i svekolikom čovječanstvu. No usprkos tom saznanju, usprkos toni knjiga, studija, dokumenta i svjedočenja, koji vrlo jasno prikazuju komunističke zločine, usprkos više od 100 milijuna žrtava koje je komunizam do danas prouzročio (Stephane Courtois, Crna knjiga komunizma, 1999.), javna rasprava o ovome zločinačkom fenomenu nešto je od čega se uporno zazire. Začudo, i danas, kada su svim političarima i intelektualcima puna usta demokracije, tolerancije i ljudskih prava, rasprava o ovoj problematici i dalje je tabu tema. Nemoguće je ne zapitati se, koji je tomu razlog? Zašto žrtve komunističkog terora do dan danas nisu dobile pravnu niti moralnu zadovoljštinu? Zašto se komunističke zločince i u današnjem demokratskome sustavu, koji proklamira jednakost svih pred zakonom, i dalje amnestira? Hoće li zločini komunizma ikada biti sankcionirani? Pitanja je zasigurno veliki broj.

Razloge misterioznog ekskulpiranja komunističkih zločina i zločinaca možda je najbolje potražiti u teoretskim postavkama same komunističke doktrine. Dok je nacionalsocijalizam s jedne strane otvoreno pozivao na isključivanje određenih «nepoćudnih» društvenih elemenata i skupina, i to na temelju njihove nacionalne pripadnosti, komunizam se s druge strane deklarirao kao humanistička ideologija prepuna ljubavi i brige za cijeli ljudski rod. Time je komunizam, dugoročno gledano, već u samome početku stekao prednost pred nacionalsocijalizmom. Jer uvijek će neki komunist moći kazati: zločini u SSSR-u ili Jugoslaviji predstavljaju devijaciju od komunizma; ti zločini – iako su počinjeni u ime komunizma – nisu komunizam, već zloporaba jedne plemenite ideje, dočim je praksa nacionalsocijalizma jednaka njegovoj teoriji. No je li to baš tako? Je li komunizam čak i čisto teoretski gledano plemenita i dobra ideja? Čitajući službenu komunističku historiografiju, koja neodoljivo sliči hagiografijama bivših hrvatskih komunista, titoista i praksisovaca, doista je moguće steći takav dojam. No kada se zagrebe dublje ispod površine, stvar je ipak sasvim drukčija.

U Manifestu komunističke partije vrlo jasno stoji:» Komunizam ukida vječne istine, ukida religiju, moral, proturječi cjelokupnom dosadašnjem povijesnom razvitku» (K. Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije, Mladost, Beograd, 1973). Ukoliko komunizam ukida religiju i moral te proturječi cjelokupnomu dosadašnjem povijesnom razvitku, logičnim se nameće pitanje: na koji način komunizam misli postići te ciljeve? Mirnim ili nasilnim putem? Kako je i službeno poznato, komunistički prevrat pretpostavlja revoluciju. Engles je revoluciju definirao kao akt u kojemu jedan dio stanovništva nameće svoju volju drugome pomoću «pušaka, bajoneta i topova». Već ovdje jasno vidimo kako su komunistički snagatori poput Lenjina, Trockog, Staljina ili pak Tita mogli u marksističko-engelsističkoj filozofiji vrlo lako pronaći teoretsku legitimaciju svojih nasilničkih postupaka. No što je s onim društvenim elementima koji će se protiviti revoluciji? Što s «kontrarevolucionarnim» i «reakcionarnim» elementima»? Engels je u tom pogledu vrlo jasan: »Sljedeći svjetski rat ne će učiniti samo da reakcionarne klase i dinastije nestanu s lica zemlje, nego će učiniti da svi reakcionarni ljudi nestanu s lica zemlje. I to je napredak» (F. Engels, The Magyar Struggle, January 1849., navedeno na: www.marxists.org).

Reakcionarni elementi za komuniste su dakako bili kler, buržoazija, nacionalisti s obzirom na anacionalno-internacionalni karakter komunizma, ali i svi oni koji bi svojim znanjem ili inteligencijom mogli komunističkim liderima predstavljati potencijalnu opasnost pri osvajanju vlasti. Stoga ne treba čuditi kako je upravo pravoslavni kler bio prva meta Lenjinovih čistki u Sovjetskome Savezu. Komunisti, sukladno Marxovoj krilatici «religija je opijum za narod», žele narod pošto-poto osloboditi utjecaja svećenstva te započinju brutalne likvidacije i ubojstva. Samo do 1922. Lenjinova policija likvidira 2691. svećenika, 1962 redovnika i 3.447 redovnica (Juraj Batelja, Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, 1999.) Bolje nije prošao ni katolički kler u Hrvatskoj, gdje partizani likvidiraju više od pet stotina svećenika, redovnika i časnih sestara. U svome krvavom piru hercegovačkog franjevca Stjepana Naletilića partizani su ispekli na ražnju (Glas Koncila, 24. 7. 2005). Tisuće svećenika i redovnika komunisti brutalno likvidiraju i u Španjolskoj. Komunisti u Sovjetskom Savezu, Jugoslaviji i drugim zemljama komunističkoga državnog terorizma pritom su samo vjerno izvršavali Engelsov zahtjev, po kojemu svi reakcionarni elementi moraju nestati s lica zemlje. Drugim riječima: takvi zločini ne predstavljaju nikakvu zloupotrebu komunističke ideje, već njezinu jasnu provedbu.

Nema sumnje da su komunistički teoretičari i praktičari ovakvim postupcima nadahnuli kasnije i naciste i fašiste. Po vrstama nasilja i tehnikama mučenja, komunisti i kasnije fašisti nisu se bitno razlikovali. Koncentracijske su logore komunisti koristili mnogo prije nego što se Hitler pojavio u Njemačkoj. A i propaganda i kriminalizirajući izrazi koje su rabili ovi sustavi, po svojoj su gadosti vrlo slični.

No, nisu komunisti likvidirali isključivo svoje političke i ideološke protivnike. Likvidacije, denuncijacije i čistke bile su vrlo česte i među samim sljedbenicima komunizma. Dovoljno je prisjetiti se kako je Staljin, da bi se dograbio vlasti, dao likvidirati sve sljedbenike Lava Trockog, tzv. trockiste. Sličnu metodu osvajanja vlasti primjenjuje i Josip Broz Tito koji u Moskvi kao agent Kominterne prokazuje i daje likvidirati više od osam stotina jugoslavenskih partizana i socijalista (Silvin Eiletz, Titove tajanstvene godine u Moskvi 1935.-1940., 2008.). Nepovjerenje, denuncijacije i čistke imanentne su komunističkome načinu vladanja i temelj su njegova opstanka. To je i razumljivo, s obzirom na to da je komunizam proklamirao jednakost svih ljudi; ako smo svi jednaki, tada za likvidirane ne će biti problem naći zamjenu!

Jedan od ciljeva komunizma, koji se često prešućuje ili pak objašnjava «povijesnim kontekstom», predstavlja i ukidanje obitelji: «Ukidanje obitelji! Čak i krajnji radikali zgražaju se zbog ove sramne namjere komunista» (K. Marx, F. Engels, Manifest komunističke partije). U nekim je komunističkim zemljama bilo pokušaja nasilnog ukidanja obitelji, ali su se ti pokušaji izjalovili. No unatoč neuspješnoj provedbi, ovaj cilj komunizma nikako ne treba smetnuti s uma. Jednako tako ne treba smetnuti s uma i to da se komunizam zalaže za ukidanje, tj. Engelsovim riječima – «odumiranje» države, što je i logično s obzirom na internacionalni karakter komunizma. Ova dva cilja komunizma – ukidanje obitelji i ukidanje države – nisu se ostvarili. Ni obitelj niti država nisu «puškama, bajonetama i topovima», tj. nasiljem bili ukinuti. No osim revolucije uz primjenu fizičke sile i represije, moguća je i «meka» revolucija nenasilnim sredstvima.

Koja je to nova revolucija, koji su njezini akteri i kojim se instrumentima ona služi?

Erich Fromm, inače član marksističke Frankfurtske škole, kao pobjedničke revolucije našeg stoljeća navodi žensku, dječju i seksualnu revoluciju: »Kako je politička revolucija XX. stoljeća, ruska revolucija, propala (…), pobjedničke revolucije našeg stoljeća su, iako se još nalaze u početnim stadijima, ženska dječja i seksualna revolucija. Njihove principe je već prihvatila svijest velike većine pojedinaca, a stare ideologije svakim danom postaju sve smješnije» (Erich Fromm, Imati ili biti, 2004). Herbert Marcuse, također član Frankfurtske škole, novim akterima revolucije, koji će zamijeniti radništvo, naziva studente, manjine i nove društvene marginalne skupine. Revolucija 1968., čije je temelje dala Frankfurtska škola, i započela je studentskim nemirima, a upravo nakon te revolucije dolazi do masovne popularizacije feminističkih i homoseksualnih pokreta. To će kasnije dovesti i do legalizacije homoseksualnih brakova u mnogim zemljama (Nizozemska, Švedska, Španjolska itd.). Legaliziranje takvih brakova neminovno braku oduzima tradicionalno značenje i obezvrjeđuje ga, a brak je prvi prag obitelji. Vrijedi se stoga zapitati, ne vodi li legaliziranje takvih brakova, kao i zahtjevi pojedinih militantnih feministica (koje smatraju da je brak «institucija nastala na silovanju»), dugoročno do komunističkog cilja ukidanja obitelji? Jer konačno: popularizacija takvih pokreta došla je upravo iz marksističkog centra – Frankfurtske škole.

Jedan od članova Frankfurtske škole, sociolog Wilhelm Reich, izrijekom se je zalagao za uništenje obitelji pomoću «agresivne seksualne izobrazbe u najranijoj dobi», dok drugi član Theodor Adorno obitelj smatra fašizmom «jer joj je izvorište u tradicionalnoj kulturi» (Patrick J. Buchanan, Smrt Zapada, 2003.). Fromm pak zagovara matrijarhat, jer je «obitelj koja se zasniva na pravu oca zatvoren individualni organizam», dok «matrijarhalna obitelj sadrži svojstveno univerzalni karakter koji stoji na početku razvoja i razlikuje materijalni život od višeg duhovnog života» (Erich Fromm, Anatomija ljudske destruktivnosti, Prva knjiga, Zagreb 1989.). Frommovo zagovaranje matrijarhata umjesto patrijarhata nije drugo nego «proturječenje cjelokupnom dosadašnjem povijesnom razvitku» i jedno od sredstava za uništavanje obitelji.

Strategiju za vođenje te nove marksističke revolucije dao je Reich: »Djecu treba za politički interes odgajati prihvaćanjem seksualnih interesa i zadovoljavanjem njihove znatiželje: moraju dobiti onaj nepokolebljivi osjećaj koji im ne može dati politička reakcija. Time će se ona masovno pridobiti i u svim zemljama imunizirati od crkvenih upliva i – a to je najvažnije – duboko osjećajno vezati uz revolucionarni pokret (W. Reich, Masovna psihologija fašizma – Uz seksualnu ekonomiju političke reakcije i proletersku seksualni politiku, Zagreb, 1999.).

Dovoljno je prelistati dnevne novine ili internetske portale, kako bismo jasno vidjeli da je revolucija koju marksist Fromm spominje («ženska, dječja i seksualna» revolucija), a za koju Reich daje strategiju, vrlo uspješno provedena. Pornografija, otvoreno promoviranje seksa prije braka, homoseksualni i feministički zahtjevi, svakodnevni su repertoar u svekolikome ljevičarskome tisku. Jasno je, da su marksisti upjeli i u svome naumu da djecu imuniziraju od crkvenih upliva. Kada se pokidaju moralne granice i vrijednosne brane, manipulacija postoje mnogo lakša.

Iz svega je navedenog razvidno da se komunistički ciljevi ne moraju nužno ostvarivati nasiljem, već ih je moguće ostvariti i nenasilnim metodama. Jednako tako, govoreći o ukidanju države, vidljivo je da današnji globalni kapitalizam i silne integracije i asocijacije mrve državne suverenitete i vode ukidanju države (što je komunistički cilj), mnogo efikasnije nego nekada Staljinove vojničke trupe. Metode se mijenjaju, no cilj ostaje isti. Konačno, ako se pogleda profil vladajućih političara ne samo u Hrvatskoj, nego i diljem Europe, može se jasno vidjeti kako je riječ o bivšim marksistima, šezdesetosmašima, maoistima ili u hrvatskom slučaju titoistima i skojevcima. Njihovo prihvaćanje liberalnog kapitalizma, demokracije i ideologije ljudskih prava ne treba čuditi. Oni su samo shvatili kako današnji liberalni kapitalizam efikasno vodi do ukidanja država – komunističkog cilja, dok različiti pokreti koji svoju legitimaciju nalaze u ideologiji ljudskih prava, tj. u sveopćoj ljudskoj jednakosti (pandan nekadašnjem komunističkom egalitarizmu!) učinkovito napadaju obiteljsku ćeliju. Ovdje dakle treba tražiti dio razloga zašto se i danas političari i intelektualci benigno odnose prema komunizmu, unatoč milijunima žrtava koje je on prouzročio, i zašto ga smatraju «dobrom idejom».

Jedan od razloga zašto se o komunističkim zločinima i danas šuti, svakako je i činjenica da se komunistički SSSR nakon Drugoga svjetskog rata našao na pobjedničkoj strani. Time je komunizam zakupio svojevrsnu «antifašističku legitimaciju», kojom je kasnije nemilosrdno opravdavao svoje zločine. Svako i najmanje spominjanje komunističkih zločina u SSSR-u automatski se proglašavalo fašizmom. A tko si je nakon rata mogao dopustiti da bude proglašen fašistom? I dan-danas, kad se počne malo više isticati zločine komunista ili savezničke zločine, lijevo-liberalni mediji to nazivaju revitalizacijom fašizma ili povijesnim revizionizmom koji umanjuje fašističke zločine.

U hrvatskom pak slučaju stvar je još dodatno kompliciranija. Iako je Jugoslavija nakon 1948. slovila kao neutralna zemlja, ona to stvarno nije bila. Nakon 1948. Jugoslavija postaje euroatlantska tvorevina u interesu zapadnoga vladajućeg establišmenta. To je jasno pokazao i sprovod Josipa Broza Tita, na kojemu se skupila sva zapadna svita. To također pokazuje i inzistiranje zapadnih političara na očuvanju Jugoslavije devedesetih godina, dok s druge strane isti ti političari žurno rade na demontiranju komunističkog SSSR-a. Novija istraživanja također pokazuju da je Tito prije svojih tajanstvenih godina u Moskvi bio u Lodonu, a to je tema koju još valja podrobno istražiti. Posljedice takvoga latentnoga prozapadnog usmjerenja Jugoslavije osjećaju se i danas: dok i Staljin i Ceaucescu danas slove kao zločinci, Tita se i dalje slavi. Ovdje leži ključni razlog zašto se i danas ne želi maknuti trg ovoga neprijepornog zločinca. Ne treba zaboraviti da bi uklanjanje Titova trga, i s tim u svezi osuda njegovih zločina, doveli do pitanja, što su zapadni Saveznici znali o komunističkim zločinima u Jugoslaviji. Je li Bleburga, Jazovke, Teznog ili Hude Jame moglo biti, a da saveznici nisu za njih znali? Vrlo teško.

Otkriće protutenkovskog rova u Teznom 2007., gdje – prema slovenskom povjesničaru Joži Dežmanu – leži 15.000 žrtava i otkriće masovne grobnice u Hudoj Jami, neumitno su uzburkali duhove u sumurnoj hrvatskoj političkoj areni. Čak i sami partizanski zločinci, poput Sime Dubajića, progovaraju o partizansko-komunističkim zločinima. Spominju se konačno i imena ljudi u Hrvatskoj koji su sudjelovali u komunističkim likvidacijama. Tako član HHO-a Ivan Zvonimir Čičak izrijekom proziva Josipa Manolića i Josipa Boljkovca za zločine nakon svršetka rata, a predsjednika Mesića optužuje da ih štiti (Večernji list, 8. 4. 2009.).

Sve će ovo zasigurno dovesti do intenziviranja rasprava o neprijepornim zločinima Josipa Broza Tita i potrebi konačne dekomunizacije Hrvatske. No pitanje je, hoće li postojati politička volja da se komunističke zločine i zločince osudi. Premda se u medijima često ističe da se treba okrenuti budućnosti, to je apsolutno nemoguće dok se ne raščisti s prošlošću. Sve dok se u Hrvatskoj bude prelazilo preko komunističkih zločina i slavilo komunističke zločince, to će generirati nove podjele i kočiti napredak na materijalnome i, što je i bitnije, na duhovnome planu. Komunizam ne samo da je zločinački sustav u svojoj praksi, nego je zločinački i u svoj teoriji. Sama bit komunizma zločinačka je. Komunizam je, kako su ga pisci Crne knjige komunizma definirali, «kultura nasilja» i «najužasnija varijacija totalitarizma, državnog terorizma i monopartijskog voluntarizma u povijesti ljudskog roda».

Stoga poručimo drugovima, da je bilo dosta maltretiranja i pošaljimo njihove zločinačke ideje u ropotarnicu povijesti.

Davor Dijanović/HKV
Politički Zatvorenik, travanj 2009.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

6. Prosinca 1991. – Barbarsko razaranje i herojska obrana Dubrovnika

Objavljeno

na

Objavio

6. prosinca 1991. godine ostat će zabilježen kao jedan od najtežih dana u povijesti Dubrovnika, ali i dan kad je biser hrvatskoga Jadrana obranjen besprimjernom žrtvom i naporima njegovih hrabrih branitelja.

Napad srpsko-crnogorske zločinačke horde sastavljene od tadašnje “JNA”, njezinih “rezervista”, te četničkih i dobrovoljačkih skupina, na blagdan Svetoga Nikole (zaštitnika pomoraca) te 1991., započeo je u 5 sati i 40 minuta iz svih raspoloživih oruđa i trajao je cijeli dan.

Razaranja nije pošteđena ni jezgra Starog Grada koji je Poveljom UNESCO-a zaštićen kao dio svjetske kulturne baštine. Na taj dio Dubrovnika palo je oko 2.000 granata.

Unatoč brojnim protestima iz svijeta, zločinci su nastavili sa svojom destrukcijom, dok je njihova propaganda putem medija plasirala laži o tomu kako “ustaše u Dubrovniku pale automobilske gume” i negirala bilo kakve napade na grad. Barbare nije zaustavilo ni to što su zidine Starog Grada i sve značajnije građevine bile vidno označene zastavama UNESCO-a.

Srpsko-crnogorski propagandisti izmišljali su bjesomučne laži ne bi li prikrili svoj zločinački pohod na jug Hrvatske, pa su tako njihovi mediji plasirali nevjerojatne priče – od toga da se u Dubrovniku “masovno ubijaju Srbi” do blasfemičnih tvrdnji kako su se u gradu okupile “horde krvožednih ustaša, među kojima su i Kurdi”.

Najžešće udare trpjeli su naselja Nuncijat i Sustjepan, te hotel Belvedere i utvrda Imperial.

Odnos agresorskih snaga i branitelja bio je 20:1 u korist agresora koji je raspolagao i s neusporedivo jačom silom i vatrenom moći.

Unatoč svemu, hrabri hrvatski vitezovi uspjeli su uspješno obraniti ključnu stratešku točku: brdo Srđ iznad grada, čijim bi zauzimanjem Dubrovnik pao u gotovo bezizlaznu situaciju. Teške borbe za utvrdu na Srđu završile su trijumfom malobrojnih branitelja koji su u popodnevnim satima uspjeli odbiti posljednji napad daleko brojnijih i bolje naoružanih četnika i jugovojske.

“JRM” je s mora tukla čak i hotele gdje su bili smješteni naši prognanici iz Konavla, Cavtata i Župe dubrovačke (na Lapadu, Babinom Kuku, te hotele Belvedere, Libertas). Sa svojim brodovima kretali su se od Koločepskog kanala sve do Slanog i mitraljirali objekte na obali, te pucali na sve što se miče cestama u priobalju.

U gašenju požara koji je izazvan topničkim napadima u hotelu Libertas (pretrpanom prognanicima), poginula su trojica vatrogasaca. Ukupno je smrtno stradalo 14 civila, dok je 52 ranjeno.

Obrana grada i brda Srđ tog 6. prosinca 1991. godine bili su prekretnica u ratu na tom području.

Nakon toga, agresor nije više uspio osvojiti ni pedalj hrvatske zemlje, dok je moral naših branitelja rastao iz dana u dan, sve do konačne pobjede. Hrvatska vojska je u svome silovitom udaru 26. svibnja 1992. deblokirala grad, a borbe su nastavljene i dalje, sve dok agresor nije potpuno poražen i potisnut u dubinu teritorija, uz zauzimanje strateških pozicija s kojih se osiguravalo šire područje Dubrovnika, Cavtata, Konavala i Župe dubrovačke.

Borbe su se vodile sve do listopada i u njima je poginulo 240 hrvatskih vojnika. Oslobođeno je 1.200 četvornih kilometara okupiranog područja i u svoje opljačkane i većinom devastirane ili spaljene domove vratilo se oko 20.000 prognanika.

Pored 240 vojnika, tijekom opsade grada (koja je trajala od 1. listopada 1991. godine do 26. svibnja 1992. – dakle, gotovo 8 mjeseci), u obrani je poginulo između 82 i 88 civila, dok je jedan broj branitelja bio odveden u zloglasni crnogorski logor Morinj, gdje su zvjerski mučeni i ubijani.

Više od godinu dana vodile su se ogorčene bitke, kako za grad i okolicu, tako i na položajima u širem rajonu općine Trebinje. Hrvatsko selo Ravno (u BiH) i pogranično mjesto Čepikuće (u zapadnom dijelu dubrovačke općine) bili su izloženi agresiji u isto vrijeme kad je krenula invazija na Dubrovnik, od 1. listopada 1991. godine nadalje.

Ostat će zabilježeno da je na strateški najvažnijem smjeru izuzetno bitnom za obranu krajnjeg hrvatskog juga (kod Čepikuća) oko 70 hrvatskih branitelja zaustavilo prodore neprijatelja koji je angažirao preko 400 vojnika, uz značajnu potporu tenkova, topova i drugih oruđa, čime se osujećen i spriječen plan odsijecanja ovog dijela teritorija od ostatka Hrvatske.

Epopeja obrane i oslobađanja grada Dubrovnika i juga naše Domovine ostat će zapamćena po brutalnosti i nečovječnosti srpsko-crnogorskog agresora, ali i po neslomljivosti, snazi, hrabrosti i odlučnosti hrvatskog čovjeka kojemu je sloboda uvijek bila svetinja.

Vječni pomen žrtvama dubrovačkog područja:

“O liepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kôm sva blaga višnji nam Bog je dô,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudcki životi
ne mogu bit plata tvôj čistoj lipoti!”

Memento svima koji su svoje živote dali za Domovinu.

Počivali u miru Božjem.

 

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

 

Dubrovnik 6.12.1991. – MEMENTO

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari