Pratite nas

Kolumne

Paušalne ocjene jajcohaaških Kurte i Murte

Objavljeno

na

Zasjedanje AVNOJ-a u Den Haagu završilo je 29. studenoga 2017.P

Prije negoli haaška presuda šestorici i Praljkova reakcija na nju završe (privremeno) pod tepihom, moram konstatirati kako sam još pod dojmom haaškoga zasjedanja AVNOJ-a od „29. novembra“ (Jajce, 1943. – Den Haag, 2017.). Zasjedanje AVNOJ-a započelo je davno u organizaciji Vijeća sigurnosti na dan Titova Dana mladosti. Ustanovili su ad hoc sud da isperu nečistu savjest, budući da nisu, a mogli su, spriječili Beograd u zločinu protiv mira. Rad toga suda omogućila je hrvatska Oluja. A onda je sud preobražen u AVNOJ optužio Oluju. Nijednu drugu vojnu operaciju nije ni taknuo. Pa tako ni muslimansku operaciju Neretva 93. kojom su protjerani Hrvati, ne bi li muslimani prodrli na Jadran i uspostavili islamsku državu.

Što se Hrvata tiče skupo i dugotrajno haaško zasjedanje AVNOJ-a nastavak je Titova jugokomunističkoga sudovanja. Ključna je razlika u tome što je Tito hudojamski presuđivao po kratkom postupku, dok je ad hoc sud Hrvatima presuđivao u dugogodišnjim monstrum procesima, tijekom kojih je u Hrvatskoj formirao haašku petu kolonu znanih i neznanih, kako AVNOJ ne bi došao u pitanje.

Gdje su nas dovele paušalne ocjene Kurte i Murte

Pozorno pratim kako se u nas provodi depraljakizacija i dokazuje hrvatska poslušnost jajcohaaškoj formuli. I sam sam odslušao jednu apaurin tribinu najavljenu kao odgovor na pitanje o tomu kakav je međunarodni položaj Hrvatske poslije presude šestorici. Iskorištena je, međutim, za gašenje požara koji se nije dogodio, za eutanaziju hrvatskoga nezadovoljstva. Pritom se nije jasno reklo da je presudom narušen međunarodni položaj Hrvatske. Nezadovoljnim glasovima iz publike poručeno je da zastupaju „paušalne ocjene“.

U apaurin politiku provedbe novoavnojevskih smjernica spada i sudbena otezanja duboke države na sudbenoj razini. Kao i podizanje optužnice za izvršitelje napada „iz vazduha“ na Banske dvore izvršenoga godine 1991. Moglo bi se reći da živimo u vremenu kad je hrvatska nesigurnost u dramatičnom porastu, a „bezbednost“ je sve snažnija čemu uz avnojevanje pridonosi i porast četništva i lijevoga ekstremizma. Prema iskazanom tempu rješavanja protuhrvatskih zločina, a prema skromnome paušalnom mišljenju, današnji zločini protiv Hrvatske doći će na pravosudno-policijsko-državnoodvjetničku razinu otprilike poslije 2042. godine. Dakako, ne dođe li u međuvremenu do nužnih promjena u što spada i izbacivanje AVNOJ-a iz Ustava i promjena izbornoga sustava.

Paušalne ocjene političkih elita u Hrvatskoj dovele su do haaške presude o hrvatskom zajedničkom zločinačkom pothvatu, do arbitraža na vlastitu štetu, do jeftine rasprodaje općega dobra, do pogoršanja međunarodnoga položaja Republike Hrvatske i državotvornoga hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Paušalne ocjene Kurte i Murte dovele su državu do vanjske prezaduženosti, a narod u siromaštvo. Posljedice su slaba država na samome začelju Europske unije i masovno iseljavanje Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Protuustavna suradnja s AVNOJ-em

Paušalne ocjene Kurte i Murte temelje se na odbacivanju uzročno-posljedičnoga načela. Upravo je to na međunarodnom planu napravio haaški AVNOJ. Uzroke je tretirao kao posljedice, a posljedice kao uzroke. Što tu mogu Kurta i Murta, kad su već davno prihvatili poziciju stabilne haaške kolonije? Ustavni sud od 1996. do 2017. ne donosi pravorijek o tomu je li Ustavni zakon o suradnji s MKSJ protuustavan ili nije? Donio ga je neposredno pred izricanje drugostupanjske presude. Ustavni sud, dvadeset i jednu godinu kasnije, u lipnju 2017. donio je Odluku i Rješenje. U Odluci se odbija zahtjev za ocjenu suglasnosti, a u Rješenju ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom… Dobro, zaboravimo prošlost.

Okrenimo se budućnosti. Postavlja se pitanje sprege zakonodavne i sudbene vlasti. Štite li jedna drugu na štetu općega dobra i Ustava? I je li onda paušalna ocjena da je hrvatska „suradnja“ s haaškim AVNOJ-em iskorištena od strane starih avnojevaca i za protuustavna djela lažnoga svjedočenja i veleizdaje?

U paušalne ocjene spada i ova: Kurta i Murta prihvatili su haašku protezu AVNOJ-a kao vrhovnoga političkoga arbitra. Tužiteljstvo je u nas korištena kao kolektivna zamjena za Tita i Partiju. Prije Carle del Ponte samo je Tito u Zagrebu dočekivan s toliko pompe, s toliko škampa na buzaru i s tolikim uguzništvom. A što smo, drugovi Kurta i Murta, zauzvrat od haaškoga avnojevanja dobili? Dva zajednička zločinačka pothvata!Okrenimo se budućnosti: Uvedite i haaški zzp u Ustav

Prvi, da smo Olujom protjerali Srbe iz Hrvatske. Drugi, da smo izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Okrenimo se prošlosti: Kurti i Murti ni vlas s glave nije pala niti kad je agresija prvoga ZZP-a obranjena na sveopće im iznenađenje, a niti kad je agresija drugoga ZZP-a prihvaćena. Okrenimo se sadašnjosti: Njima je svejedno, je li zzp prošao ili nije! Umjesto da su se primili posla oko tumačenja da je haaško zasjedanje AVNOJ-a prekoračilo svoje ovlasti, jer smije suditi samo pojedincima, ne i organizacijama, kamoli državama. Kurta i Murta politički su stabilni. Baš kao i AVNOJ u Ustavu. Ustreba li i Haag će dogovorom Kurte i Murte ući u Ustav, a Hrvati iz njega.

Okrenimo se budućnosti: Sve dok kontroliraju izborne procese i mjesta odlučivanja Kurta i Murta donosit će paušalne odluke i ocjene. To što su njihove dosadašnje politike omogućile da se pod krinkom međunarodnoga prava cijeli hrvatski narod, ovdje i u BiH, kao i u Jugoslaviji, neprikriveno tretira kao trajno potencijalno sumnjiv, vjerojatno smatraju svojim uspjehom. Tako smo umjesto izlizane jugokomunističke formule (Hrvat = ustaša = genocidni narod), dobili novu formulu za kolektivno pokoravanje (hrvatski narod = zajednički zločinački pothvat). Tijekom 21. stoljeća zadatak je jajcohaagadžija, Kurte i Murte – dakle, postupati po jajcohaaškoj formuli! Hrvatski ju je narod s prijezirom odbacio još na prvom referendumu. Ali nisu Kurta, Murta i AVNOJ.

Kad opet formiramo „vlastite snage“ možemo očekivati i „pomoć Božju“. Iako smo zasjedanjima AVNOJ-a trajno u politegzistencijalnoj korizmi, poštovani čitatelji, želim Vam sretan Božić.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove

Objavljeno

na

Objavio

Svijet je poludio za Hrvatskom. Svi su se zaljubili u malu zemlju koja sanja velike snove. Svi su oduševljeni prizorom maloga Davida koji na koljena baca golemoga Golijata; svi se poistovjećuju s primjerom pobjedničkoga duha koji ni u porazu ne pada na koljena – već se podiže i slavi duh pobjede.

Imati “kockastu” majicu ili amblem postalo je stvar pripadnosti, oznakom pobjednika, onoga koji se ne predaje ni pred najvećim teškoćama. “Kockice” su danas najbolji simbol hrvatske prepoznatljivosti.

Cijeli je svijet zahvaćen kroatomanijom. Svi su čuli za Hrvatsku, samo nas još trebaju pronaći na karti. Ističe se primjer reprezentacije koja je kroz eliminacijsku fazu natjecanja stigla do finala nevjerojatnom požrtvovnošću cijeloga tima, pobjeđujući u utakmicama u kojima je nadoknađivala rezultatski zaostatak.

Vatreni su svojom igrom pobudili toliki zanos i vjeru kod svoje publike da, čak i kad je u finalu sve krenulo naopako, nitko nije gubio nadu u mogući preokret. Vjerovalo se do samoga kraja, jer se znalo da će se ova momčad boriti do zadnje sekunde. Statistike luduju.

Kažu da je u samo zadnjih par tjedana preko 60 milijardi puta otvoren neki tekst u kojem se spominje Hrvatska. Ako znamo da pristup internetu ima oko 3 milijarde ljudi, to znači da je u prosjeku svaki korisnik interneta dvadesetak puta pročitao nešto o Hrvatskoj. A to je samo internet. Gdje su još televizija i tradicionalni mediji? Netko je izračunao da bi nam za takvu reklamu trebalo uložiti protuvrijednost dva Pelješka mosta.

Prizor dječaka s hrvatskom zastavicom kojemu ljudi spontano plješću na trgu u Bruxellesu govori sve o tome koliko je Hrvatska ušla u srca ljudi i napunila ih pozitivnim emocijama.

Isto nam govori i kada ekipa s iranske televizije u hrvatskim dresovima pjeva “Srce vatreno” ili kada klapa sa Samoe u znak podrške hrvatskoj reprezentaciji pred finale otpjeva “Nije u šoldima sve”. Takve se stvari doista ne mogu kupiti novcem.

Kako se, pak, u ovoj situaciji sveopćeg oduševljenja svijeta hrvatskim nacionalnim duhom, trebaju postaviti naši vječiti “kritičari svega hrvatskoga”, kojima je sve nacionalno samo odraz provincijalizma, a svijet jedini kriterij ispravnosti? Njima je bilo najteže, jer su svoje misli morali sačuvati za kraj.

Pa tako imamo dopisnike, koji su se jedva spasili hrvatske zaostalosti, i koji se sada u formi javne isprike hvale kako su i oni popustili i navukli hrvatski dres. Zavoljeli su i oni Hrvatsku, jer to i svijet radi, a oni su, da prostite, građani svijeta.

Neki drugi, nakon svjetskog prvenstva nacionalnih država, kažu kako nije dobro ako se ovaj nacionalni naboj i karakter koji je pokazala hrvatska reprezentacija promatra samo u uskim nacionalnim okvirima.

Nacionalizam je nešto loše i šovinističko, a “vatrene” je izgleda do pobjeda vodio internacionalizam. Valjda su oni za vrijeme intoniranja “Lijepe naše” u sebi pjevušili “Internacionalu”?

I dok je javnost očekivala vrhunac tog internacionalizma, kako bismo na dočeku svi zajedno zapjevali “Igra rock’n’roll cela Jugoslavija”, izbornik kojega su opisivali hrabrom osobom koja u ključnim trenucima donosi prave odluke, ovoga se puta odlučio za “Lijepa li si”.

Međutim, njegov glazbeni ukus je bio nepremostiva prepreka. Dotad hvaljeni Dalić od svjetlonoše poniznosti i nade postaje nepismeni provokator koji s potkapacitiranim igračima kvari proslavu, pa je naša javnost na površinu vulkana ispucala sve ono vatreno suzdržavanje koje je tjednima skupljala. Nekada se znalo što smiju pjevati drugari.

Zar da na svojoj proslavi sami biraju glazbu? Samo je prisebnost organizatora spasila igrače od propuha koji je nastao kad su se navijači počeli razilaziti zbog uvrede koju su od nogometaša pretrpjeli. Zato im se sutra nitko nije pojavio na dočecima. No, jasno je da nije bila riječ samo o čudnom glazbenom ukusu.

Radilo se o zastrašivanju koje je za cilj imalo državni udar. Zbog čega bi, inače, bili podignuti oni migovi koji su u niskom letu nadlijetali prijestolnicu?

Sve je bilo lijepo dok su nas naši nogometaši vozili nebom uspjeha, ali onda se pojavila politika da bi nas podsjetila kako hodamo blatnjavom zemljom. Jer kakav uspjeh, ako politika u toj staklenci nema umočene ruke barem do laktova?

Oni koji nas vode iz poraza u poraz govore nam kako trebaju izgledati proslave naših pobjeda. Pored pobjednika je još očitije o kakvim se gubitnicima tu radi.

Zar ćemo dopustiti da nam ti prizemni žderači snova i prevrtljivi kradljivci nade ukradu sliku male egzotične zemlje veselih ljudi u šarenim dresovima, koji vjeruju kako sutra sigurno pobjeđujemo?

Borislav Ristić / Večernji list

 

 

Pljesak i ovacije hrvatskom dječaku u Bruxellesu (VIDEO)

 

 

Hrvati iz Rusije s vatrenom ljubavlju!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hloverka Novak Srzić: Tko se preplašio ‘Kockastog naroda’?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska nogometna reprezentacija nije samo odnijela sportsku moralnu pobjedu na Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojivši srebrenu medalju, zlatnoga sjaja, nego je i na domaćem terenu morala pobijediti državni protokol koji im je organizirao dobrodošlicu u Zagrebu. „Najbolji gubitnici svih vremena“, kako ih je opisao njemački Bild nakon veličanstvenog sportskog pohoda u Rusiji, na povratku kući vodili su novu bitku daleko od očiju javnosti s organizatorima svečanog dočeka za svoju zasluženu večer slavlja. A samo su htjeli slaviti uz svoje omiljene pjesme i pjevače. Uz Mladena Grdovića i njegovu „Nije u šoldima sve“, uz Prljavo kazalište i „Ružu hrvatsku“ i Thompsona i njegove domoljubne pjesme.

VATRENIMA NIJE BILA DOVOLJNA POBJEDA U MOSKVI – MORALI SU POBIJEDITI I U HRVATSKOJ

Međutim, netko je iz duboke pozadine, vjerojatno se ne osjećajući još dovoljno koalicijski jak, dao mig da Marko Perković Thompson ne smije pjevati. U natezanjima oko njihova omiljena pjevača Vatreni nisu ni pedlja popuštali, branili su svoj glazbeni izbor srčano, snažno i domoljubno, na isti način kao što su uostalom i u Rusiji pobjeđivali.

I na koncu su ipak na Trg bana Jelačića pobjednički doveli Thompsona i svoju pravu navijačku himnu „Lijepa li si“ koju su im formalni i neformalni organizatori pod prijetnjom i nedolaska morali odobriti. Sve ostalo što se u režiji režima događalo u završnici proslave najvećeg sportskog uspjeha u povijesti Hrvatske, na glavnom zagrebačkom trgu, ostat će zapisano kao jedna od većih sramota. Uzalud je najbolji svjetski nogometaš, Luka Modrić s tisućama okupljenih na Trgu tražio još. Režiseri su odlučili narodno veselje naprasno prekinuti.

Strah od reakcija kao što je bila ona osuđenog kriminalca Kreše Beljaka koji je hrvatskog branitelja Thompsona nazvao fašističkim smećem očito je bio jači od želja razgaljenih nogometnih vitezova i njihovih poklonika. Taj ih je „kockasti“ narod koji je u tolikom broju izašao na ulice s toliko domoljubnog oduševljenja, čini se, ili zatekao ili jednostavno uplašio. Jer posljednjoj tuđmanističkoj instituciji, kako su hrvatsku reprezentaciju zlonamjernici nazivali, uspjelo je ono što svim političkim elitama nakon Tuđmana nije. Ujedinili su naciju na vrijednostima na kojima je Hrvatska i nastala, na Domovinskom ratu.

Kroz ratnu dječačku sudbinu svjetskog nogometnog prvaka i njegovog ubijenog djeda Luke od strane srpskog agresora, kroz progonstva i ostalih naših nogometnih velikana, i svijet je na te vrijednosti ovih dana drukčije gledao. Talijanski Corriere della Sera utakmicu protiv Francuske opisao je kao okršaj djece imigranata protiv djece rata, ugledni američki časopis Forbes u reportaži s dočeka naših viceprvaka podsjetio je na ne tako davno ratno oslobođenje zemlje i istaknuo nesalomljivi hrvatski duh, a njemački Focus zabilježio je da su Hrvati ovako bili ujedinjeni samo u ratu i da ih nosi nacionalni ponos i domoljublje.

I ostali su, brojni svjetski mediji, na kraju finala poručivali Hrvatskoj da su utakmicu izgubili, ali da su zato svijet osvojili. Za vrijeme velebnog zagrebačkog dočeka, dugogodišnji hrvatski diplomat dr. Darko Bekić napisao je da stotine tisuća „šutljive većine“ Hrvata pokazuju političkoj klasi i medijima što zapravo misle. Stoga glasnoj manjini koja Hrvatskoj već godinama zagorčava život stigmama o tobožnjoj ustašizaciji polako otkucava vrijeme. Sve su detuđmanizatori i mentalni Jugoslaveni pokušali: Thompsona proglasiti ustašom, šahovnicu kompromitiranim obilježjem, reprezentaciju eliminirati svastikom, a domoljublje posve ušutkati. I sve im se obilo o glavu. Narod je ovih dana pokazao na ulicama Zagreba, Splita, Zadra, Varaždina, i ostalih velikih i malih mjesta diljem zemlje da Hrvatsku vole na način i kroz vrijednosti Vatrenih i njihovog trenera.

Hrvatska se probudila. Sada je na vladajućoj političkoj reprezentaciji i njihovom selektoru da čuju taj glas većine hrvatskog naroda. U protivnom neće im se pisati dobro u njihovom izbornom finalu za dvije godine, jer bi narod mogao tražiti nekog novog Dalića za premijera.

VUČIĆEV JE PROBLEM ŠTO SE PREPOZNAJE U THOMPSONOVIM STIHOVIMA

Veliko slavlje u zemlji i pohvale gotovo svih svjetskih medija koji su se kao britanski Independent zapitali što mogu naučiti od Hrvatske, male zemlje s velikim snovima, državna agencija Hina pokušala je zasjeniti prijenosom nekih inozemnih sporadičnih medijskih reakcija na nastup Marka Perkovića Thompsona kojeg su nazvali, kao austrijski der Standard, nacionalističkim pjevačem, koji „glorificira fašističku ustašku državu“.

Naravno, pri tomu su citirali Krešu Beljaka. Na žalost Drage Pilsela i glumačkih starleta kao što su Nataša Janjić, Tihana Lazović, Jelena Veljača i ostalih koji ne podnose puno toga pa i glazbeni ukus Vatrenih, njih Austrijanci nisu citirali. Kao ni srpsku starletu, poznatu cajku Jelenu Karleušu, koja je, kako se požurio objaviti Index, također zgrožena ustašom Thompsonom. Ali je zato u Dnevniku HRT-a citiran srpski predsjednik Vučić kojemu također smetaju ustaške pjesme i ustaše koji ih slušaju.

Izjavio je to Vučić u Beogradu, a ne u Glini iz koje su ga „ustaše“ otjerali, pa im to nikako ne može oprostiti. Treba imati razumijevanja za srpskog predsjednika čiji je četnički san o Velikoj Srbiji razbijen i u hrvatskim malim Čavoglavama. Jasno nam je da se osobno prepoznaje u Thompsonovim stihovima „ čujte srpski dobrovoljci bando četnici“ i da mu ih je teško slušati, ali nam nisu jasni HRT-ovi urednici kojima je još tako važno što Vučić misli i govori o hrvatskim pobjedama i proslavama.

Strah nas može biti samo naših jugo-snobova koji provincijski obožavaju sve što stiže iz svijeta. Da ne bismo uz Istanbulsku konvenciju prihvatili i novu ludost koja nam je, doduše nakratko, stigla iz jedne multi-kulti francuske udruge. Naime, pariška podružnica LICRA (Međunarodna liga protiv rasizma i antisemitizma), jedna od najutjecajnijih antirasističkih nevladinih organizacija u Francuskoj, prozvala je našu reprezentaciju uoči finala što u njoj igraju samo – bijelci.

Srećom, objava je s društvenih mreža brzo skinuta, jer se moglo dogoditi da kod naše protuhrvatske klateži od ustaša brzo prerastemo u – rasiste. Za razliku od komentatora Tomislava Klauškog, koji drži da su Vatreni koji su proklamirali zajedništvo pogriješili kad su zvali Thompsona koji izaziva podjele, uvijek nad hrvatskim nacionalizmom dežurna, Jelena Lovrić, okomila se na Zlatka Dalića. „Ako je Zlatku Daliću Thompson himna, a Bujanec vrijedan zagrljaja, onda on ne ujedinjuje, nego dijeli Hrvatsku“, napisala je bivša članica Centralnog komiteta SKH.

Ne znamo gdje je tu podjelu Jelena Lovrić vidjela na hrvatskim ulicama i trgovima, gdje je više od pola milijuna Hrvata ujedinjeni u zajedništvu klicalo poniznom vjerniku i najboljem svjetskom treneru, kako ga danas svjetski nogometni vrh naziva. Bit će da se ta podjela događa u glavi nekad odlične političke analitičarke još od dana kada JNA nije uspjela spasiti Jugoslaviju, kako je to svojedobno priznala svom srpskom kolegi Miroslavu Lazanskom.

I dok smo ovaj tjedan svi gledali dostojanstveno, miroljubivo i čovjekoljubivo veselje Hrvata, bez i najmanjeg incidenta i svjedočili kaosu i nasilju u Parizu u kojem su čak dva života izgubljena u čekanju njihovih svjetskih prvaka, premijerov glavni medijski savjetnik Krešimir Macan i pored zdravih očiju vidio je posve nešto drugo. Macan i njegovi prijatelji s Twittera doček Vatrenih u glavnom gradu Hrvatske vidjeli su kao meki, ni manje ni više, nego ustaški državni udar i zavjeru protiv premijera koji ipak nije uspio. Hvala Macanu, sada znamo zašto je na zagrebačkom Trgu ‘crk’o’ Marshall. U strahu od naroda velike su oči.

Nakon što je nama otvorio oči, premijeru se moralo smrknuti pred očima, pa je posebni savjetnik predsjednika Vlade za strateško komuniciranje brzopotezno smijenjen. Ovakvo tviteraško strateško komuniciranje koje je Macan demonstrirao i u kojem je posve razgolitio svog klijenta, također je svojevrstan rekord – svjetski piarovski promašaj, dostojan udžbenika u kojima će buduće generacije izučavati kako se macanovske metode pod svaku cijenu trebaju izbjegavati.

ZA PUHOVSKOG SU VATRENI – REPREZENTACIJA OPASNIH NAMJERA

Dani ponosa i slave, dani kada se zbog naših Vatrenih gotovo cijeli svijet zaljubio u Hrvatsku, kada su svjetske televizije isticale njihovu hrabrost i požrtvovnost, ratni pakao kroz koji su kao djeca prošli u borbi za neovisnost svoje zemlje, hrvatsku prošlost koja je bila puna patnje, „crtači svastike“ zvone na uzbunu i zbijaju redove.

Poredak ustanovljen 2000. godine na temeljima detuđmanizacije počeo se rušiti pred oduševljenom, gotovo milijunskom domoljubnom narodnom kolonom koja je izašla na ulice slaviti svoju nogometnu Oluju, pjevajući svoje narodne pjesme. Nacionalno okupljanje bez i jednog ekscesa mobiliziralo je sve medijske i ostale pridružene im snage.

Thompson je tek jedna od meta, na pravom udaru je Zlatko Dalić, koji je postao nepodnošljiv hrvatskim „poreznim patriotima“ poput Žarka Puhovskog. Naime, Dalić stalno spominje dvije države i slavi Boga, uzrujan je bio ražalošćeni filozof u intervjuu za N1. Za Puhovskog koji je samo trbuhozborac duboke države iz trećesiječanjskog prevrata, Dalić i njegovi nogometni vitezovi opasni su jer navodno stvaraju alternativno društvo.

Milijun narodnih marginalaca predvođenih reprezentativcima i njihovim trenerom koji su igrali za sve Hrvate, iz BiH i dijaspore, za njih više od osam milijuna. Koji vjeruju u Boga i svoju Crkvu, drže ruku na srcu, kao i njihov narod kojeg predstavljaju dok svira hrvatska himna. Za trećesiječanjski poredak to doista jest alternativno društvo, a naši Vatreni – reprezentacija opasnih namjera.

Hloverka Novak Srzić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari