Pratite nas

Kolumne

Paušalne ocjene jajcohaaških Kurte i Murte

Objavljeno

na

Zasjedanje AVNOJ-a u Den Haagu završilo je 29. studenoga 2017.P

Prije negoli haaška presuda šestorici i Praljkova reakcija na nju završe (privremeno) pod tepihom, moram konstatirati kako sam još pod dojmom haaškoga zasjedanja AVNOJ-a od „29. novembra“ (Jajce, 1943. – Den Haag, 2017.). Zasjedanje AVNOJ-a započelo je davno u organizaciji Vijeća sigurnosti na dan Titova Dana mladosti. Ustanovili su ad hoc sud da isperu nečistu savjest, budući da nisu, a mogli su, spriječili Beograd u zločinu protiv mira. Rad toga suda omogućila je hrvatska Oluja. A onda je sud preobražen u AVNOJ optužio Oluju. Nijednu drugu vojnu operaciju nije ni taknuo. Pa tako ni muslimansku operaciju Neretva 93. kojom su protjerani Hrvati, ne bi li muslimani prodrli na Jadran i uspostavili islamsku državu.

Što se Hrvata tiče skupo i dugotrajno haaško zasjedanje AVNOJ-a nastavak je Titova jugokomunističkoga sudovanja. Ključna je razlika u tome što je Tito hudojamski presuđivao po kratkom postupku, dok je ad hoc sud Hrvatima presuđivao u dugogodišnjim monstrum procesima, tijekom kojih je u Hrvatskoj formirao haašku petu kolonu znanih i neznanih, kako AVNOJ ne bi došao u pitanje.

Gdje su nas dovele paušalne ocjene Kurte i Murte

Pozorno pratim kako se u nas provodi depraljakizacija i dokazuje hrvatska poslušnost jajcohaaškoj formuli. I sam sam odslušao jednu apaurin tribinu najavljenu kao odgovor na pitanje o tomu kakav je međunarodni položaj Hrvatske poslije presude šestorici. Iskorištena je, međutim, za gašenje požara koji se nije dogodio, za eutanaziju hrvatskoga nezadovoljstva. Pritom se nije jasno reklo da je presudom narušen međunarodni položaj Hrvatske. Nezadovoljnim glasovima iz publike poručeno je da zastupaju „paušalne ocjene“.

U apaurin politiku provedbe novoavnojevskih smjernica spada i sudbena otezanja duboke države na sudbenoj razini. Kao i podizanje optužnice za izvršitelje napada „iz vazduha“ na Banske dvore izvršenoga godine 1991. Moglo bi se reći da živimo u vremenu kad je hrvatska nesigurnost u dramatičnom porastu, a „bezbednost“ je sve snažnija čemu uz avnojevanje pridonosi i porast četništva i lijevoga ekstremizma. Prema iskazanom tempu rješavanja protuhrvatskih zločina, a prema skromnome paušalnom mišljenju, današnji zločini protiv Hrvatske doći će na pravosudno-policijsko-državnoodvjetničku razinu otprilike poslije 2042. godine. Dakako, ne dođe li u međuvremenu do nužnih promjena u što spada i izbacivanje AVNOJ-a iz Ustava i promjena izbornoga sustava.

Paušalne ocjene političkih elita u Hrvatskoj dovele su do haaške presude o hrvatskom zajedničkom zločinačkom pothvatu, do arbitraža na vlastitu štetu, do jeftine rasprodaje općega dobra, do pogoršanja međunarodnoga položaja Republike Hrvatske i državotvornoga hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini. Paušalne ocjene Kurte i Murte dovele su državu do vanjske prezaduženosti, a narod u siromaštvo. Posljedice su slaba država na samome začelju Europske unije i masovno iseljavanje Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Protuustavna suradnja s AVNOJ-em

Paušalne ocjene Kurte i Murte temelje se na odbacivanju uzročno-posljedičnoga načela. Upravo je to na međunarodnom planu napravio haaški AVNOJ. Uzroke je tretirao kao posljedice, a posljedice kao uzroke. Što tu mogu Kurta i Murta, kad su već davno prihvatili poziciju stabilne haaške kolonije? Ustavni sud od 1996. do 2017. ne donosi pravorijek o tomu je li Ustavni zakon o suradnji s MKSJ protuustavan ili nije? Donio ga je neposredno pred izricanje drugostupanjske presude. Ustavni sud, dvadeset i jednu godinu kasnije, u lipnju 2017. donio je Odluku i Rješenje. U Odluci se odbija zahtjev za ocjenu suglasnosti, a u Rješenju ne prihvaćaju se prijedlozi za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom… Dobro, zaboravimo prošlost.

Okrenimo se budućnosti. Postavlja se pitanje sprege zakonodavne i sudbene vlasti. Štite li jedna drugu na štetu općega dobra i Ustava? I je li onda paušalna ocjena da je hrvatska „suradnja“ s haaškim AVNOJ-em iskorištena od strane starih avnojevaca i za protuustavna djela lažnoga svjedočenja i veleizdaje?

U paušalne ocjene spada i ova: Kurta i Murta prihvatili su haašku protezu AVNOJ-a kao vrhovnoga političkoga arbitra. Tužiteljstvo je u nas korištena kao kolektivna zamjena za Tita i Partiju. Prije Carle del Ponte samo je Tito u Zagrebu dočekivan s toliko pompe, s toliko škampa na buzaru i s tolikim uguzništvom. A što smo, drugovi Kurta i Murta, zauzvrat od haaškoga avnojevanja dobili? Dva zajednička zločinačka pothvata!Okrenimo se budućnosti: Uvedite i haaški zzp u Ustav

Prvi, da smo Olujom protjerali Srbe iz Hrvatske. Drugi, da smo izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Okrenimo se prošlosti: Kurti i Murti ni vlas s glave nije pala niti kad je agresija prvoga ZZP-a obranjena na sveopće im iznenađenje, a niti kad je agresija drugoga ZZP-a prihvaćena. Okrenimo se sadašnjosti: Njima je svejedno, je li zzp prošao ili nije! Umjesto da su se primili posla oko tumačenja da je haaško zasjedanje AVNOJ-a prekoračilo svoje ovlasti, jer smije suditi samo pojedincima, ne i organizacijama, kamoli državama. Kurta i Murta politički su stabilni. Baš kao i AVNOJ u Ustavu. Ustreba li i Haag će dogovorom Kurte i Murte ući u Ustav, a Hrvati iz njega.

Okrenimo se budućnosti: Sve dok kontroliraju izborne procese i mjesta odlučivanja Kurta i Murta donosit će paušalne odluke i ocjene. To što su njihove dosadašnje politike omogućile da se pod krinkom međunarodnoga prava cijeli hrvatski narod, ovdje i u BiH, kao i u Jugoslaviji, neprikriveno tretira kao trajno potencijalno sumnjiv, vjerojatno smatraju svojim uspjehom. Tako smo umjesto izlizane jugokomunističke formule (Hrvat = ustaša = genocidni narod), dobili novu formulu za kolektivno pokoravanje (hrvatski narod = zajednički zločinački pothvat). Tijekom 21. stoljeća zadatak je jajcohaagadžija, Kurte i Murte – dakle, postupati po jajcohaaškoj formuli! Hrvatski ju je narod s prijezirom odbacio još na prvom referendumu. Ali nisu Kurta, Murta i AVNOJ.

Kad opet formiramo „vlastite snage“ možemo očekivati i „pomoć Božju“. Iako smo zasjedanjima AVNOJ-a trajno u politegzistencijalnoj korizmi, poštovani čitatelji, želim Vam sretan Božić.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ne dopustimo da nam srca otruju mržnjom oni kojima je mržnja jedino što imaju

Objavljeno

na

Objavio

putovnica.hr

Svibanj je mjesec kad po staroj tradiciji Crkve s posebnom pobožnošću častimo Blaženu Djevicu Mariju, Majku našega Spasitelja i našu zagovornicu na nebu.

Narod nosi bukete i vijence ispletene od svježeg proljetnog cvijeća, ukrašava Njezine kipove, pjeva marijanske pjesme i moli marijanske molitve, iskazujući na svibanjskim pobožnostima svoju zahvalnost, Njoj Kraljici Hrvata – kako je još od milja zovemo.

Ali, to je i vrijeme koje nas podsjeća na muku, patnju i Križni put što smo ga kao narod prošli. To u nama Hrvatima i katolicima, ali i u svima drugima koji su s nama bili na tom putu budi posebne emocije, podsjeća, opominje i uvijek nas iznova stavlja na kušnju.

I kao ljude i kao vjernike.

Naša majka Crkva uči nas da uvijek i najprije na početku svake svete Mise priznamo vlastite grijehe i slabosti i zamolimo oprost. Tek nakon toga, kad očistimo svoja srca, dostojni smo susreta s Kristom. I nije euharistija samo dio crkvenoga obreda, “tradicija” ili “običaj”. Ona je duševna hrana nama koji vjerujemo i putem Tijela Kristova očekujemo uskrsnuće. Euharistija je znak žive vjere i našega vječnog saveza s Bogom što ga je sam Krist utvrdio na Posljednjoj večeri sa svojim učenicima u Jeruzalemu, na Veliki četvrtak, dan uoči muke koja će označiti novo razdoblje u povijesti čovječanstva i otvoriti novo duhovno obzorje u životima ljudi koji Ga prihvaćaju i vjeruju u Njega.

Države i vladari prolaze, ideologije nastaju i nestaju, ali ostaje On, On koji nam je putokaz, oslonac i nada. Naš Spasitelj i Pastir koji je uvijek pripravan ostaviti stado i krenuti za jednom jedinom izgubljenom ovcom.

Sjetimo se toga i ovih dana, dok slušamo riječi mržnje koje nam dopiru s ulica, trgova, iz medija.

Znamo da je bilo i onih koji su činili zločine u naše ime i kao kršćani molimo i za te duše i suosjećamo sa svima koji su doživjeli bolne gubitke svojih najbližih. To je nešto na što nas nitko ne mora podsjećati. Ali ne može se od nas tražiti da zaboravimo svoje žrtve – stotine tisuća nevinih koji su završili na putu bez povratka, svu onu djecu, žene, starce, zarobljene vojnike, njih kojima nije suđeno niti je tko propitivao jesu li krivi ili nisu.

Ne možemo niti želimo zaboraviti one koji su živi zazidani u rudarska okna, pobijeni na rubovima jama što su ih sami iskopali, bacani u vrtače, umirali od gladi, žeđi i bolesti po logorima i brojnim stratištima ili od iscrpljenosti na marševima smrti.

Odlazili su bez glasa, gladni, žedni, izubijani, vezani žicom, ranjenog tijela i duše i umirali danima i tjednima u mrklom mraku ili klečeći i izgovarajući posljednju molitvu čekali da im ruka krvnika ispali hitac u potiljak ili prereže grkljan. Djevojačke pletenice opominju. I kosti žena i djece. Nijemi su to svjedoci bezmjerne ljudske patnje koji opominju i podsjećaju. Na njima nije bilo niti je moglo biti ikakve krivnje a svoj su životni put završili u tami Hude jame ili na kakvom sličnom strašnom mjestu.

U svibnju molimo za njih, palimo svijeće, sjećamo se, podsjećamo i ne damo da ih prekrije zaborav. Njih i istinu o njima. Oni žive dok ih se sjećamo. A iz sjećanja ih ne možemo niti želimo izbrisati. To nitko od nas ne može tražiti, jer u toj muci, u tom Križnom putu sudba je našeg roda, nas Hrvata koji prolazimo svoju golgotu od stoljeća sedmog.

I opstajemo, jer vjerujemo u Boga i Njegov sud. Čvrsto se uzdamo u to kako postoji konačna pravda o kojoj vodi brigu On, gospodar vremena i svega postojećeg.

Mi molimo i za duše dželata koji su prolili krv nevinih. Za one koji nisu znali za Boga niti su se držali Njegovih zakona. Nema tako velikog zločinca za čiju dušu kršćanin neće izgovoriti molitvu.

Oni koji danas vrijeđaju naše žrtve žele nas poniziti i svoju mržnju prenijeti na nas.

Molimo i za njih.

Za sve one koji nas proglašavaju “koljačima”, žale što nismo svi završili u jamama, za one kojima smetamo zato što smo ono što jesmo i toga se ne želimo odreći. Molimo za te jadne i nesretne  duše izgubljene u mraku mržnje i beznađa. Za njih koji slave zločin i zločince, a najveća opasnost im je zalaganje za ljudski život. Neka im dragi Bog otvori oči i očisti srca.

Ostanimo vjerni svojim kršćanskim svetinjama, onome što nas je sačuvalo i spasilo kroz sva stoljeća do dana današnjega.

I svjedočimo istinu: hrabro, bez kolebanja i straha, jer i na to nas je obvezao naš Krist Spasitelj. Mi kršćani smo sol Zemlje i ne smijemo uzmicati pred Sotonom i njegovim slugama.

Svibanj je mjesec u kojemu su naša braća i sestre koračali u kolonama smrti gonjeni od onih koji nisu znali za Boga. Mi koji u Njega čvrsto vjerujemo danas idemo istim stazama, u tišini, odajući im počast, paleći svijeće i izgovarajući molitve.

Sjećanja pritišću, nepravda boli i peče, ali ne smijemo dopustiti da nam srca obuzme mržnja.

Sjetimo se onoga što je govorio naš blaženik koji je bio svetac još dok je hodao zemljom, Alojzije Stepinac:

“Imamo samo jednu dušu. Ako smo nju izgubili, sve smo izgubili, ako nju spasimo, sve je spašeno.”

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Spitzenkandidati u tenisicama umjesto vizije nude – floskule

Objavljeno

na

Objavio

Pogledala sam malo televizijsku raspravu spitzenkandidata za čelno mjesto Europske komisije, tijela koje je ekvivalent vladi EU-a. A prema zagovornicima (još) više Europe u EU, EK pretendira postati i prava vlada te federalizirane EU naddržave. Nije se to moglo dugo gledati.

Jer, naporno je gledati debatu bez misli, u kojoj se tuče floskula s floskulom, a (političkog) sadržaja nigdje. Iz cijele rasprave u sjećanju su mi najviše ostale dva para tenisica i jedne traperice. Tenisice liberalne Margrethe Vestager i zelene Ska Keller i traperice ultracrvenog Nika Cue.

Da, dobro ste pročitali: na prvu televizijsku raspravu spitzenkandidata aktualna povjerenica za tržišno natjecanje i bivša danska ministrica M. Vestager, od koje su mediji napravili najpovjerenicu, koja kao najopasnija europska porezna inspektorica utjeruje strah u kosti multinacionalkama od Googlea do Amazona, stigla je u primjerenoj haljini i – tenisicama. Zelena Keller također. U tenisicama, piše Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

Što bi rekli “očevi osnivači” EU-a: Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alicide de Gasperi da ih kojim slučajem mogu vidjeti? I njih, a i druge spitzenkandidate. Da mogu čuti tu samodopadnu ispraznost. Kako riješiti pitanje nekontroliranih migracija, jedno od ključnih pitanja za budućnost Europe, koje je i središnja tema europskih izbora?

“Migracija je problem koji se neće tako jednostavno riješiti zato što je klima sve gora, a sukobi u europskom susjedstvu ne prestaju”, odgovara super-povjerenica Vestager. Dakle, najprije treba riješiti klimu. A onda se posvetiti miru u svijetu. To je odgovor na akutni i sveobuhvatni izazov migracija.

I to ne odgovor na natjecanju za Miss svijeta ili za influencericu, trendsetericu i instagramušu godine, već odgovor spitzenkandidatkinje za šeficu sljedeće europske vlade. Tenisice na debati za budućeg šefa europske vlade tek su integralni dio tog cjelokupnog mentalnog stylinga pomodarskog globaliziranog liberalizma.

Temelji EU podrazumijevali su vodstvo s političkim autoritetom i osobnim integritetom, slobodnu misao i smisao. Debatna revija spitzenkandidata bila je potpuna suprotnost, čak štoviše, negacija tih vrijednosti. Niti jedne osobe s političkom težinom i respektabilnom osobnošću. Umjesto vizije nude floskule. A žele biti ono što se veliki Schuman, Adenauer ili de Gasperi ni u primisli nisu usudili postati – nominalni šefovi cijele Europe. Tenisice su pritom tek točka na “i”.

Ozbiljno resetiranje

Ne očekujem, dakako, da novi spitzenkandidati i kandidatkinje uskoče u demodirana odijela Schumana ili Adenauera, da u šetnju idu u salonkama ili s kravatom, da ponavljaju riječi “očeva”. Jer to bi značilo da je EU ostao tapkati u mjestu. Ali to što su potpuna negacija njihovih vrijednosti i njihove doktrine otvara pitanje kamo je to EU stigao? I nudi odgovor: nikamo. U rasulo. I kaos u goroj opciji. Rasulo koje će se politički urušiti baš kao što se je u velikoj krizi 2008. ekonomski urušio sustav koji je održivu proizvodnju zamijenio financijskim inženjeringom.

I mogu zamisliti te velike EU znalce i face, koji su političko promišljanje i strategiju zamijenili hiperproizvodnjom pravne regulative, ispunjavanjem i popunjavanjem kockica koje su sami izmislili, kako u nevjerici tumaraju Bruxellesom, kao što su tada napuhani financijski menadžeri krajem 2008. tumarali Wall Streetom. Ne shvaćajući što se zapravo dogodilo.

Ima i bolja opcija, kojoj se nadam, i koja bi za EU mogla biti spasonosna – a to je ozbiljno resetiranje. Ali ono može doći samo iz vizije, iz misli sukladne vremenu, koja možda još može izrasti u državama. U EU birokraciji se tako što ne može pronaći. Ne može takvu podlogu za resetiranje iznjedriti niti aktualni europski politički mainstream oličen u njemačkoj kancelarki Merkel i francuskom predsjedniku Macronu, koji je presudno pridonio sadašnjoj krizi EU-a.

Zato nije nikakva utjeha što nitko od prezentiranih spitzenkandidata najvjerojatnije naposljetku neće postati šef Europske komisije. Uključujući i formalno glavnog pretendenta, spitzenkandidata pučana Manfreda Webera, koji je bio, sve je to jasnije, još jedna kadrovska igračka Angele Merkel – istaknut da ga se formalno podrži i neformalno potroši prije konačnog izbora.

Bojim se da novo resetiranje EU-a i njegovo vraćanje na trasu na koju su je postavili “očevi osnivači” nije moguće bez nove katarze. Za početak treba spoznati da EU nije u tenisice obula alternativna Ska Keller, već klasična Angela Merkel.

Višnja Starešina/Slobodnadalmacija.hr

 

Skupom u Milanu Salvini priprema suvereniste za osvajanje Europskog parlamenta

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari