Pratite nas

Reagiranja

PAVKOVIĆ: Borković je nakon okupacije Vukovara, umjesto odličja, dobio lisice. Zašto?

Objavljeno

na

Svi već  pomalo znaju (ili to misle) na koji su način hrvatske tajne i ine službe lovile general pukovnika Ante Gotovinu, dok se nije htio predati Haaškom tribunalu. Ali, znaju li, kako su te iste ili slične službe nakon okupacije Grada Vukovara (18. studenoga 1991.) lovile i ulovile Branka Borkovića – Mladog Jastreba, posljednjeg ratnog zapovjednika ovoga grada?

Uspio je pobjeći srbijanskim četnicima, ali ne i hrvatskim čuvarima!

Zar ta priča ne privlači ni jednog hrvatskog redatelja igranih filmova?

O tome je moja malenkost sve objavila i u knjizi „Rušitelj ustavnog poretka“ (Zagreb, 1995.), ali ta knjiga, poglavito među hrvatskih tzv. povjesničarima, ostala je prešućena i marginalizira, baš kao i gotovo sva istina o padu Vukovara.

Dakle, znate li što se dogodilo s Borkovićem, nakon što je nakon srbijanske i ine okupacije ovoga grada stigao u Zagreb, gdje je trebao i morao biti dočekan kao jedan od junaka?

Sad kad se relativno mnogi, 25 godina poslije, vraćaju  na ovu bolnu temu, prisjetimo se na koji je način ratni zapovjednik Vukovara opisao što mu se dogodilo, svega nakon nekoliko dana što su Srbi, zločinačka JNA, domaće izdajice i slični okupirali Grad-heroja?

  • „Po dolasku u Zagreb, 23. studenoga 1991. bio sam, doslovce, kidnapiran. I to iz kabineta generala Antuna Tusa, tadašnjeg Načelnika GSHV“ – rekao je te dodao: „Prije toga, predsjednik Tuđman me nije primio i nikada nisam saznao zašto. To su učinile tadašnje strukture SIS-a. Ništa mi konkretno nije priopćeno kod  Bio sam u Glavnom stožeru na sastanku s generalom Tusom. Jedan me je gardist pozvao i rekao mi da imam telefonski poziv iz Ministarstva obrane. Nakon mog izlaska dvojica vojnih policajaca ugurali su me u jednu prostoriju, stavili mi lisice na ruke, a potom odvezli (vezanoga s lisicama na podu automobila)  u Studentski dom na Lašćini. Prvih nekoliko dana bio sam potpuno izoliran, a nakon toga sam dobio status kućnog pritvora. Rekli su da je to zbog moje sigurnosti. Tražio sam osobno naoružanje koje su mi uzeli (i nikada mi nisu vratili.) Kazali su da sam u kućnom pritvoru Jedne večer  sam na stubištu podruma sreo Milu Dedakovića-Jastreba. I njega su zatvorili, a i isprebijali. Pozdravili smo se i sreli prvi put nakon njegova izlaska iz Vukovara. Nikolu Totha sam također sreo jedanput za večerom u društvu s Udiljakom. Tada još nisam znao da je i on optužen i uhićen. Čuo sam da je i zatvorena Ljiljana Toth, ali je nisam poznavao i prvi put smo se sreli i upoznali u hotelu Internacional kada je puštena iz pritvora.“

Borković se potom prisjeća da sve što su u pritvoru od njega tražili bilo je da priča o događajima od njegova ulaska do njegova izlaska iz Vukovara.

  • „Svaki su mi dan obećavali da će me pustiti „sutra“. Isljednici su mi govorili da nisam zatvoren nego da me čuvaju da me netko ne bi ubio. Jednog dana sam napustio Lašćinu i otišao (pobjegao) u grad. Usput sam svratio i u Klub Vukovaraca. Tamo su me pronašli vojni policajci i vratili me u „logor“. Ovaj put bez lisica.“

Zanimljivo je na koji je način Borković pušten na slobodu…

  • „Nakon tri tjedna su me jednostavno izbacili na ulicu u dronjcima, bez ičega, u prosincu1991. Nikada mi nitko nije položio račune, niti me priveo istražnom sucu kao okrivljenoga, niti sam vidio nalog za svoje uhićenje. Osim svjedoka, nemam ni dokaza da sam bio pritvoren. Tada su mi rekli da idem u Stožer i tražim svoja prava. Nakon šest mjeseci inzistiranja, dobio sam manji dio, oduzete mi, dokumentacije. Za ostatak kažu, ne znaju gdje je ili pak da je izgubljena. Moram reći da su prema meni vojni policajci bili vrlo korektni. U to vrijeme su smijenili i osnivača te iste vojne policije Ivana Grbavca – Cobru a na njegovo mjesto postavili Matu Laušića.“

Spomenimo još da su u vrijeme zatvaranja Branka Borkovića  radile državne i saborske komisije koje su ispitivale uzroke pada Vukovara, a da njega nikada nitko od njih nije zvao na razgovor.

  • „Što su onda mogle istražiti? Šef državne komisije bio je Josip Manolić, a saborske Ivan Bobetko“- rekao je Mladi Jastreb.

Sve u svemu, ratni zapovjednik i  Junak hrvatskog Domovinskoga rata još i danas traži odgovore: zbog čega su ga kao lopova, prevaranta i izdajicu zatvorili nakon okupacije Vukovara, ali i koja je bila uloga pojedinih Udbaša, kao što je Manolić, u čitavoj ovoj („filmskoj“) igri?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Naši u svijetu

Treba li vjerovati Münchenskoj policiji ili vlastitim očima?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvati iz Münchena, pogotovu oni koji su nazočili subotnjem Vazmenom bdijenju u crkvi Sv. Pavla, ogorčeni su i ne mogu se načuditi izvješću njemačke policije i medija koji se pozivaju na to izvješće u kojem se minorizira taj incident koji je srećom završio bez težih posljedica.

Puno je onoga što Hrvati predbacuju münchenskoj policiji. Zbog toga je nekoliko hrvatskih pojedinaca, u ime svojih udruga i tamošnje brojne hrvatske zajednice, pisalo njemačkoj policiji ali i medijima.

Pisali su također i münchenskom biskupu u čijem sastavu je i Hrvatska katolička misija München, piše Fenix-magazin

Razgovjetno je vikao „Takbir“

Hrvati koji su bili tu večer u crkvi pitaju se trebaju li vjerovati onomu što su vidjeli svojim očima i čuli svojim ušima ili izvješću policije u kojem se taj događaj, po njihovu sudu, minorizira i usmjerava ga se u potpuno drugom pravcu od istine.

Iako njemačka policija u svom izvješću nigdje ne navodi kako se incident dogodio pri katoličkom obredu na hrvatskom jeziku i u crkvi gdje je bilo oko tisuću i pol Hrvata, netočno se iznosi podatak kako se radilo o pravoslavnom obredu.

Malo je nevjerojatno za katoličku Bavarsku i njihovu policiju, te medije koji su prenijeli tu netočnost, da im se baš slučajno potkrala ta greška koju nisu ispravili ni nakon brojnih reagiranja. Ili se želi zataškati cijeli događaj.

No, još više od toga Hrvate smeta nenavođenje policije da je prekid vjerskog slavlja, te izazivanje panike i meteža, počinio čovjek afričkog podrijetla. Netočno u tom izvješću dalje je i podatak kako je nepoznati muškarac izgovarao nerazumljive riječi i povike.

Točno je kako je Afrikanac jasno i razgovijetno uzvikivao muslimanski poklič „Takbir“ što je značenje jednako „Allahu Akber“. Taj je poklič pogotovu poznat prognanim Hrvatima iz BiH u Münchenu, koji su od muslimanskih ekstremista i uvezenih mudžahedina (pro)tjerani i ubijani uz taj poklič u zadnjem ratu u BiH .

Postigao cilj

Nekolicina hrabrih Hrvata koji su u crkvi zaustavili Afrikanca u njegovu vikanju i rušilačkom pohodu prema oltaru kažu kako u njemu nisu prepoznali „psihički bolesnu osobu”, kakvim ga se sada nastoji prikazati. On je više sličio na osobu koja je imala svoj cilj nego na psihički bolesnu osobu, kaže Fenixov izvor.

Kakav je cilj imao Afrikanac i što je želio postići, teško je reći, jer je zaustavljen i savladan prije dolaska policije. No, postigao je jedan cilj: unio je dodatnu nesigurnost vjernika pri odlasku u neštićene crkve.

Hrvati su zato pisali i njemačkom biskupu moleći ga da nešto poduzme kako bi bavarske crkve u koje dolaze i Hrvati ubuduće bile štićene, a sve kako se ne bi događale takve stvari sa nemilim scenama straha i općeg meteža.

Treba li se dogoditi kakav teroristički čin da bi katoličke crkve počele biti štićene na adekvatan način, jedno je od pitanja Hrvata na koje se traži odgovor i od lokalnog biskupa.

Sličan izgred prije 2 godine u Essenu

Za kraj, a usporedbe radi, Hrvati podsjećaju kako se sličan izgred dogodio prije dvije godine u u Essenu, kada je na Veliki petak srednjovječni čovjek arapskih korijena ušao u crkvu St. Thomas Morus u kojoj se služio obred na hrvatskom jeziku. I tada, kao i sada u crkvi sv. Pavla u Münchenu, uzvikivano je Allahu Akbar i prijetio, nastala je panika jer su ljudi posumnjali da je podmetnuta eksplozija, pa je obred prekinut a ljudi su kao u stampedu bježali jedan preko drugog iz crkve.

Jesu li primjeri iz Essena i Münchena posve slučajni ili su oni ipak povezani prikrivenim terorizmom ili uvodom u terorizmom, teško je reći.

No, teško se oteti dojmu kako se u oba slučaja se navodno radilo o “psihički bolesnim osobam” koji su nepozvani upali i prekinuli katoličke obrede pred najveći kršćanski blagdan Uskrs.

Fenix-magazin/Stjepan Ivan Mandić

 

U Münchenu muškarac prekinuo vjerski obred vičući ‘allahu ekber’!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

MOLIMO: NEKA KRIST USKRSLI BUDE UZ NAŠU PROGONJENU KRŠĆANSKU BRAĆU

Objavljeno

na

Objavio

Kršćanski svijet danas proživljava kalvariju koja se može usporediti samo s onom što su je prolazili prvi kršćani, u razdoblju prije donošenja Milanskog edikta.

Prema posljednjem izvješću međunarodne organizacije Open Doors (Otvorena Vrata) koje je u veljači ove godine predstavljeno u Europskom parlamentu u Strasbourgu, kršćanstvo je još uvijek najprogonjenija vjera u svijetu, a progonu je izloženo oko 245 milijuna kršćana (jedan na svakih devet).

Među zemljama u kojima je to posebno izraženo, nalaze se Sjeverna Koreja, Afganistan, Somalija, Libija, Pakistan, a stanje nije ništa bolje niti u Nigeriji, Siriji, Iraku.

Posebno zabrinjavaju pojave teških oblika diskriminacije, progona i zlostavljanja – sve do razaranja crkava, otmica i ubojstava – koje se u novije vrijeme javljaju u zemljama izvan islamskog kruga, u budističkom i hinduističkom svijetu.

Osim u Indiji, sve su češće pojave ekstremnog “vjerskog nacionalizma” u Nepalu, Šri Lanki, Butanu, Mjanmaru, no ništa manja je opasnost i od “ideološkog nacionalizma” koji je najuočljiviji u Kini, Vijetnamu i Laosu.

Tema je to koja se, nažalost, najčešće prešućuje i ignorira, a usko je vezana za porast kako islamskog tako i drugih vjerskih radikalizama. Što je najgore, taj se trend pojačava, a pojava dobiva sve drastičnije oblike i očituje se u rasponu od diskriminacije i kršenja vjerskih sloboda i temeljnih ljudskih prava, do fizičkih nasrtaja, progona iz gradova i sela, rušenja domova i crkvi, ubojstava, mučenja i zatvaranja u logore.

Računa se da se u logorima “za preodgoj” u Sjevernoj Koreji nalazi između 50 i 70 tisuća kršćana. Da bi se došlo pod udar režima diktatora Kim Jong-un-a, dovoljno je imati Bibliju ili bilo kojom gestom pokazati kako pojedinac pripada kršćanskoj vjeri.

Jedna od rijetkih međunarodnih organizacija koja upozorava na ovaj problem i periodično izvješćuje javnost o kršenju ljudskih prava i vjerskih sloboda kršćana, “Open Doors” (Otvorena Vrata) i u siječnju 2017. godine objavila je izvješće koje pokazuje prilično sumornu sliku kad je u pitanju položaj kršćana. Na djelu je daljnja radikalizacija onih područja na kojima prevladava islam (istočna, zapadna i sjeverna Afrika, Azija), ali i islamski ekspanzionizam u područjima gdje muslimani nisu većina, pogotovu u podsaharskoj Africi, Indoneziji, Brunejima, Maleziji, a praksa terora koji već poprima oblike etničkog čišćenja na temelju religijske pripadnosti sve je izraženija u Somaliji, Keniji, Nigeriji i Sudanu.
(Vidi: http://kc.org.rs/medunarodna-organizacija-otvorena-vrataobjavila-izvjesce-o-progonima-krscana/)

Prema podacima iste organizacije, od studenoga 2014. do listopada 2015. godine iz vjerske je mržnje ubijeno 7100 kršćana, dok je taj broj za prethodno razdoblje od godinu dana iznosio 4344 osobe. U 2014. godini srušeno je 1062 crkve, a u 2015. godini 2400. U razdoblju od studenoga 2016. do listopada 2017. godine, 215 milijuna kršćana trpjelo je razne oblike progona i tortura zbog svoje vjerske pripadnosti, preko 3000 ih je ubijeno zato što se nisu htjeli odreći vjere, dok je napadnuto više od 15.500 kršćanskih crkava, kuća ili trgovina.

Dakle, svi podaci govore o porastu najgorih oblika nasilja i terora.

Kako pojašnjava Christian Nani, voditelj talijanskog odjela “Otvorenih Vrata”, zabrinjavajuća je pojava porasta upravo “religijskog nacionalizma”, pri čemu se silom nameće jedna religija na štetu svih drugih. Najočitiji takav primjer je u posljednje vrijeme Indija gdje je protukršćanska nesnošljivost uzrokovana hinduističkim radikalizmom, pri čemu se religija vezuje uz naciju i tako postaje temelj nacionalno-vjerske ideologije čiji je krajnji cilj da svatko tko je Indijac u isto vrijeme mora biti i Hinduist.

I ovoga nam Uskrsa iz svijeta stižu strašne vijesti.

U Šri Lanci je (prema izvješću novinske agencije BBC) u osam koordiniranih bombaških napada terorista-samoubojica ubijeno najmanje 207 osoba, a više od 450 je ranjeno, tako da će, nažalost, sasvim izvjesno broj usmrćenih biti i veći. Krvavi teroristički napadi izvršeni su u glavnom gradu Colombu, a osim četiri eksplozije u hotelima, tri su odjeknule u crkvama.

Navodno je uhićeno sedam osoba povezanih s ovim krvavim masakrima, a neslužbene vijesti govore kako svi pripadaju istoj terorističkoj organizaciji.

Molimo uskrslog Krista za našu progonjenu braću diljem svijeta. Neka ublaži njihove patnje i boli, a mučenike naše privede u Kraljevstvo Svoje.

Zlatko Pinter / Kamenjar.com

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari