Pratite nas

Vijesti

Pavković: Da su mogli „zgazili“ bi i ratne invalide u kolicima

Objavljeno

na

Nakon što su hrvatski stradalnici, branitelji i članovi njihovih obitelji na Trgu svetog Marka u Zagrebu doživjeli nešto slično od strane srpskog i inog agresora u vrijeme hrvatskog Domovinskoga rata, samo u nešto blažem obliku, došlo je vrijeme da se kaže – dosta!

[ad id=”68099″]

Borili smo se i trpjeli kad je trebalo, nismo pitali jel će netko poginuti ili dati zdravlje za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, koju smo ostvarili pod vodstvom prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Najvažnije nam je bilo pobijediti agresora, bez obzira što smo u to vrijeme bili slabo ili nikako naoružani, a još manje smo skrbili kakva je bila odora na nama-nikakva, ali istinska, časna i poštena – hrvatska. No, bivši ratnici nisu ni sanjali da ne će dugo proći a da će na njih nasrnuti hrvatski specijalci obučeni i pripremljeni kao za III. svjetski rat. Da smo tako i mi bili opremljeni 1991. još iste godine otjerali bismo srpskog agresora do – Beograda.

No, ovo što smo vidjeli i doživjeli prigodom ne prosvjeda, već čekanja na razgovor s premjerom Zoranom Milanovićem, vjerujemo da je zaprepastilo i cijeli svijet. Hrvatski specijalci samo što nisu i pucali u bivše ratnike! A malo je trebalo da se i to dogodi. Sad se vidjelo još nešto: hrvatska policija dobrim je dijelom uvježbavana i vježba isključivo za ovakve situacije, za blisku borbu s invalidima u kolicima i braniteljima, jer oni su po njima najopasniji dio društva. Vidjeli smo da su imali sve, čak i vozilo za prisluškivanje i ometanje telefonskih razgovora. Ministar branitelja bez branitelja Predrag Matić, kojeg bi se nakon Markova trga Vukovarci i „zakonom“ trebali odreći, rekao je da je sve snimljeno tijekom dosadašnjeg braniteljskog prosvjeda u Savskoj 66.

A to smo mi i prije tvrdili: da se nezakonito snima, prisluškuje, da se među branitelje neprestano ubacuju izdajice i doušnici, jednom riječju da se po tom pitanju ne poštuje hrvatski zakon. Kao da su se vratila vremena iza 1945. godine, kad je OZNA, odnosno UDBA sve doznala. Pored branitelja, na „meti“ su i hrvatski orijentirani novinari: Saša Kosanović, Matija Babić, Dežulović, Ivančić, Tomić i slični, mogu mirno spavati, ali ne i jedan dio novinara i suradnika te urednika hrvatskih portala. Sve što je hrvatsko, na žalost, opet je postalo sumnjivo!

Dosta ste nas gazili i proganjali, vi kojima ni teški ratni vojni invalidi u kolicima nisu svetinja! Da su mogli, ti, naši hrvatski specijalci, da ne povjeruješ, i u Crkvi Svetoga Marka zgazili bi i invalide i njihova kolica. Bogu hvala da su se svećenici pokazali snažniji od njih, bez obzira što su bili „naoružani“ samo – križem i Isusom Kristom u srcu, a ovi najsuvremenijim naoružanjem. I nakon svega što smo vidjeli i doživjeli, pitamo se – što će nam vojna parada, tim više što smo prigodom čekanja premijera na Gornjem Gradu imali prigode vidjeti, ali i osjetiti što mogu hrvatski specijalci, tajni i ini agenti, odnosno kako su odlično pripremljeni za borbu protiv „neprijatelja“.

Ali, kako bilo da bilo, ovaj skup na Markovu trgu bio je još jedna opomena hrvatskim braniteljima – da budu složni i zajedno. Vrijeme je da se počne ozbiljno razmišljati o jednoj „krovnoj“ braniteljskoj udruzi, jer na ovaj način će nas neprestano gaziti oni na vlasti. Josip Klemm, Đuro Glogoški ili Ante Deur bili bi odlični braniteljski predvodnici. I generali poput Mladena Markača i Ljube Ćesića Rojsa također bi trebali biti kandidati za ovakve funkcije.

Međutim, i ovaj skup časnih, istinskih i poštenih hrvatskih branitelja pokazao je uz ostalo da nam ovakvo Ministarstvo branitelja ne treba, tim prije što imamo više koristi od Crvenog križa ili Caritasa nego od ministarstva na čijem je čelu jedan Matić („Sve je lažno“) i njegovih pomno odabranih pijuna.

Zamislite, kakav je to ministar branitelja koji dopušta da se maltretiraju, pa i tuku najteži stradalnici Domovinskoga rata, koji nema „muda“ stati pred specijalce, a imao ih je navodno u vrijeme rata u Vukovaru kad je stao pred srpske tenkove?

Ali, kakav je to i ministar obrane, koji je također bio istaknuti sudionik rata, a da se danas ne usudi kazati ni jednu lijepu riječ za ljude koji su zajedno s njim ginuli za Domovinu?

Ne, ne treba nam vojna parada. I ova policijska na Markovu trgu bila nam je previše.

No, hrvatski branitelji idemo u osnivanje JEDNE Udruge proizašle iz Domovinskoga rata, jer „razmrvljeni“, bojimo se, da će nas, neka se ovako nastavi ,(a tko kaže da ne će), „dokrajčiti“ – Naši, kad već nisu mogli agresori!

Sreća je da ovu „predstavu“ nisu gledali oni koji su dali svoje živote za vječnu i jedinu – Hrvatsku!

Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Sotinjani uzeli pravdu u svoje ruke i podnijeli tužbu protiv Srbije

Objavljeno

na

Objavio

Sotinjani, kao i većina mjesta na tom području, još uvijek tragaju za svojim najdražim

Dragica Urukalović tijekom okupacije Sotina izgubila je oca, sestru i nekoliko članova uže obitelji. U selu je boravila do sredine studenog. Prvi puta nakon 27 godina s ekipom RTL-a odlazi u podrum kuće u kojem je bila zatočena, pišu Vijesti RTL

“Što smo radili? Ja i sestra smo morali ići. Tata je bio pošteđen kao par dana pošto je tu bio pretučen pa nije mogao, a ja i sestra smo išli na prisilni rad.”

Svi Hrvati, kao i njihove kuće bili su obilježene, a brutalno zlostavljanje svakodnevica.

“Gore su nas posjeli i da se dogovorimo, silovat će. Ja sam onda molila jer sestra je bila mlada, bila je cura, onda sam molila ako što moraju onda neka rade samnom, neka sestru ostave na miru.”

Dragicu i njezinu sestru od silovanja spasio je tada jedan mladi vojnik. No nakon izlaska iz Sotina, niti nju, ali niti oca više nije vidjela. Zatekla ih je sudbina 68-ero žitelja toga prije rata većinski hrvatskoga mjesta nadomak Vukovaru.

Poput Đure Počića koji je identificiran 1998. klasičnom metodom i pokopan na memorijalnom groblju, no…

“Prije tri godine uspostavilo se da to nisu njegovi ostaci i ponovo sam prošla svu tu kalvariju i sahranila 20 posto posmrtnih ostataka svog supruga”, kaže Amalija Počić, Đurina supruga.

Većina posmrtnih ostataka Sotinjana nađena je u masovnoj grobnici u Vučedolskim vinogradima. No upornost ovih ljudi i osobna istraga koju su vodila dovela ih je do novih spoznaja. Zahvaljujući i procesu koji je vođen u Beogradu, Žarko Milošević koji je osuđen na devet godina pokazao je još jedno mjesto masovne grobnice. Stara Ciglana, odakle su posmrtni ostaci premještani u rovove klaonice gdje su se zatrpavani zajedno sa životinjskim ostacima.

“Tu gdje je ovaj korov, tu su bili kanali gdje su se bacali od klaonice i onda im je bilo jako blizu gdje je ona šumica, to ti je ta Ciglana i onda su ih samo ovdje preko njiva dovezli tu i pobacali”, kaže Igor Matiješević, Inicijativni odbor obitelkji nestalih Sotin.

Slučaj krvnika Miloševića koji je pokazao mjesto zločina nije izoliran. Za to postoje i pisani tragovi koji su dostavljeni hrvatskom pravosuđu još prije tri godine.

No, Sotinjani ne staju. Uz pomoć države ili bez nje, traže istinu. Trenutačno su zahvaljujući prvoj presudi pred beogradskim tužiteljstvom podnijeli tužbu protiv Srbije.

Traže naknadu štete. Uz to nadaju se i skorom početku novog procesa pred Tužiteljstvom u Beogradu, za Vučedolske vinograde, ali i sve pojedinačne zločine. Zbog istine i pravde koje hrvatska žrtva zaslužuje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drugačijom i novom politikom

Objavljeno

na

Objavio

Ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Politički vođa BiH Hrvata Dragan Čović prve je sugovornike, nakon što je izgubio trku za člana Predsjedništva BiH, pronašao u Zagrebu. Pritom se hrvatska državna politika “isprsila” do kraja, pa su s Čovićem razgovarala sva tri predsjednika – države, Sabora i Vlade.

Nakon razgovora Čović je rezime ovog političkog druženja sveo na poruku kako BiH Hrvati “imaju potporu Zagreba”. No, postavlja se pitanje za što to Čović kao politički predstavnik Hrvata ima potporu Zagreba? Za participiranje u vlasti Federacije s Bošnjacima ili ne? Za formiranje Doma naroda ili ne? Za suradnju s Dodikom ili ne?

Druga je nepoznanica kakvu to potporu Zagreb uopće može dati BiH Hrvatima. Diplomatsku ili nediplomatsku, konkretnu ili formalnu? Dosadašnja dugogodišnja sljubljenost političkog Zagreba i političkog vrha BiH Hrvata doživjela je, naime, samo poraze. Sva bruxelleska lobiranja Andreja Plenkovića te lobiranja Kolinde Grabar-Kitarović u Sarajevu, Moskvi, Washingtonu i Ankari nisu uspjela.

Sva njihova tumačenja svjetskim liderima o neravnopravnosti i ugroženosti Hrvata koji gube konstitutivni karakter zajamčen Daytonom doživjela su poraz, kao i sav oratorski i medijski trud Čovića i njegovih da unutar BiH promijene nakaradni zakon koji omogućuje Bošnjacima da opetovano izabiru hrvatskog člana Predsjedništva. Očito je da Plenković i Grabar-Kitarović nisu bili dovoljno uvjerljivi, kao ni Čović, svaki na svom području. Ili se nisu dovoljno trudili ili su bili premlaki. To što argumente Hrvata iz BiH i Hrvatske nitko u svjetskoj politici, a ni Izetbegovićevi Bošnjaci ne doživljavaju, znači da hrvatska strana mora odbaciti staru i posegnuti za potpuno drukčijom i novom politikom.

S obzirom na to da je politika Bošnjaka, kao i ona Dodikova, brutalno jasna i agresivna, odgovor kakva bi to nova politika Hrvata trebala tu biti, sam se nameće. Jednako brutalna. To jest apsurd, no, ako se sada, nakon ovih nakaradnih izbora, Hrvati u BiH ne pobune i ne postanu problem, odnosno ne počnu raditi probleme, nitko ih ni dalje neće “doživljavati”.

Oni koji koriste teže riječi dosadašnji hrvatski i angažman Hrvatske oko pitanja ravnopravnosti Hrvata u BiH tumače kao mlitavu i na momente kukavičku politiku kojom su Hrvati de facto sami omogućili da im se dogodi ovakva situacija.

Što se političkog Zagreba tiče, on u ovom trenutku mora u cijelosti stati iza budućih političkih poteza BiH Hrvata, ne smije im ni u čemu otežavati, a najmanje što može odmah učiniti jest da pošalje jasne diplomatske signale svuda gdje treba da će Hrvatska surađivati s državom BiH kao i do sada, no da to neće uključivati komunikaciju sa simbolom svih problema, Željkom Komšićem.

Što se Čovića tiče, pred njim su dva izbora: ili će, kao što mnogi sada očekuju, krenuti u političku trgovinu s Izetbegovićem, prihvatiti koju ministarsku funkciju više i popuniti koju fotelju više, ili će, pak, zaključiti da mu političko raspoloženje unutar hrvatskog korpusa više ne omogućava tu klasičnu političku trgovinu. Logika, kao što je već rečeno, kaže da Hrvati trebaju postati “problematičniji” nego što su do sada bili.

To znači da moraju početi opstruirati vlast na onim razinama gdje to mogu učiniti i koristiti preostale mogućnosti veta. Vlast će pri tom formirati, naravno, tamo gdje su Hrvati odnijeli većinsku pobjedu. Plašiti se da će međunarodna zajednica zauzvrat pomesti sve neposlušne Hrvate i staviti svuda buket malih Komšića sada više nije realan jer bi tako riskirali bunu Hrvata. Nadalje, postoje stotine načina da BiH Hrvati počnu javno demonstrirati građanski neposluh, a u toj borbi legitimni postaju i svi oblici tzv. neprincipijelnih koalicija.

Ovo se, naravno, odnosi ponajprije na koaliranje s političkim vođom Srba u BiH, Miloradom Dodikom koji je zbog novog poraza Hrvata postao politički puno jači nego prije. I što je sramotno za Hrvate, u ovom trenutku on je postao i politički zaštitnik Hrvata koji sada, htjeli to ili ne, na državnoj razini doista ovise o Dodiku. Da bi sramota bila veća, čak i država Hrvatska na vrlo konkretan način ovisi o dobroj volji i taktici Dodika, primjerice kada je u pitanju podizanje tužbe BiH oko gradnje Pelješkog mosta.

Nema, međutim, mnogo onih koji bi stavili ruku u vatru da Čović i njegovi mogu preokrenuti kapute i umjesto dosadašnje nedovoljno pametne politike krenu odvažno u političke akcije koje će svi shvatiti i koje bi mogle sve zabrinuti i postići da se Hrvate počne ozbiljnije doživljavati. No, što je Hrvatima drugo preostalo? Poklone li se sada, to će samo pojačati iseljavanje i za četiri godine možda više i neće moći biti problem.

Davor Ivanković / Večernji list

Sjednica HDZ-a BiH i HNS-a – Vlasti uvjetovati Izbornim zakonom

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari