Pratite nas

Reagiranja

Pavković: Dok progonite “za dom spremne”, gdje su vam oni koji su ubijali i rušili u Domovinskome ratu?

Objavljeno

na

Nakon što su pripadnici IX. bojne HOS-a “Rafael vitez Boban” u Splitu postavili spomenik poginulim hrvatskim braniteljima u Domovinskome ratu, prije svega “oni” koji su prespavali stvaranje slobodne, samostalne i neovisne hrvatske države, ne prestaju sa negodovanjima, pa ga od prvoga dana otkrivanja nazivaju i “simbolom mržnje”. Međutim, sada je netko, preko noći, na ovaj veličanstveni spomenik isklesao usklik “Za dom spremni”.

zadomsOdmah su reagirali policija i Državno odvjetništvo, jer je navodno riječ o ustaškom pozdravu te se užurbano traži počinitelj ovog “teškog zločina”. Od tih povrijeđenih duša nitko naravno ne govori o tome da su u vrijeme rata za hrvatsku Domovinu pretežno HOS-ovci i ginuli s tim usklikom u borbi s fašističkim postrojbama Srbije i Crne Gore te domaćim izdajicama. Što im onda nisu smetali ti i takvi pozdravi? Tada je bio rat, tada se umiralo, pa je to na neki način bilo “razumljivo” i “normalno”, ali danas je drugo vrijeme, danas se trebaju sve te teške i nesnosne godine ponosa i slave marginalizirati, a po mogućnosti i zaboraviti. A koji su službeni pozdravi bili u NDH?

U Prvoj emigraciji, godine 1932.-1941. ustaške postrojbe upotrebljavale su redoviti vojnički pozdrav, koji je u NDH ostao kao pozdrav domobranstva. Ustaški pokret i Ustaška vojnica preuzeli su rimski pozdrav uzdignutom desnicom, koju su tada upotrebljavali svi nacionalisti u Europi nasuprot komunističko-boljševičkom pozdravu stisnute šake. Kako je sam poglavnik dr. Ante Pavelić rekao intimno u NDH “rimski pozdrav nametnula nam je ulica – i onda ga nismo mogli skinuti zbog Nijemaca i Talijana” (Vjekoslav Luburić, “Drina”, Madrid, br.47, god. V, lipanj 1955.). Nu, stari ustaški pozdrav u prvoj emigraciji i u početku NDH bio je “Za dom spremni”. On nije bio izveden iz fašističkog pozdrava “Pronti!”, već iz povelje kralja Petra Krešimira IV. iz godine 1069., u kojoj stoji “spremna srca” i pisma bana Petra grofa Zrinskog iz 1670., u kome veli “spremni čekamo”. (Demokratski međunarodni skautski pokret upotrebljava također pozdrav “Budi spreman!”) Godine 1942. službeno je dodano “Za Poglavnika i dom spremni!”.

Dakle, sve što ima bilo kakve sveze s NDH danas treba zabraniti. Međutim, postavlja se pitanje, a zbog čega vi, koji tako mislite, niste bili tako grlati kad su postrojbe HOS-a taj usklik nosile i na rukavima odore i kad su s njim umirali za – Lijepu našu? Gdje je tada bila policija i Državno odvjetništvo?

Uz to treba podsjetiti da je Prekršajni sud u Kninu 22. prosinca 2011. oslobodio od optužbe Jakova Markovića (r. 1963.), jer su ga prijavili da je u Čavoglavama prodavao predmete na kojima je pisalo “Za dom spremni!” Raspravni sud je ustvrdio da okrivljenik time nije načinio prekršaj, jer ovim usklikom “nije pozivao ili poticao na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji drugi oblik nesnošljivosti”.

O čemu se tu zapravo radi? Hrvatske izdajice, ratni profiteri i dezerteri, komunjare i sanjari “Velike Jugoslavije” naprosto ne mogu prežaliti što smo ostvarili hrvatsku državu, pa su se od svega negativnoga u vrijeme Broza i kompanije uhvatili manje-više za ovaj usklik, kao da je to nešto najgore u hrvatskoj povijesti. No, oni nam neprestano i putem ovog usklika žele poručiti da je “čitava hrvatska povijest bila ustaška” te kako je jednom rekao i Robert Horvat da na taj način “pokušavaju tako kompromitirati hrvatski narod i svaku Hrvatsku Državu”.

U tome je bit!

Vidite i sami: kad netko spomene srpske zločine odmah se jave, na žalost, razne “hrvatske” udruge te pojedinci koji ukazuju i na navodne “hrvatske zločine”, sve u cilju da se stvori kaša, da se kaže da su “jedni i drugi isti”, tj. da nema razlike između agresora i žrtve.

mesic_petokrakaKakve su samo strašne zločine za vrijeme i poslije II. svjetskog rata izvršili Brozovi partizani, koji se danas nazivaju – antifašistima? Kao prvo, sjetimo se da su do početka 1942. partizani djelovali skupa sa četnicima u pokolju hrvatskog stanovništva po Bosni, Hercegovini, Lici i na Kordunu. Tada je umoreno na tisuće nevinih hrvatskih seljaka, a njihove kuće zapaljene. Nakon poraza četnika i bjegstva njihovih vođa u Srbiju i Crnu Goru, na tisuće četnika prešle su u partizane, a pojedini njihovi zapovjednici, koji su se istaknuli u klanju Hrvata, postali su partizanski zapovjednici i nastavili s klanjem Hrvata (vidi: Adil Zulfikarapašić, partizanski potpukovnik, “Put u Foču”, Dnevnik 1942.)

Partizanski general Ivan Šibl spominjao je da su na “oslobođenoj teritoriji” partizani sustavno ubijali sve ustaše, a da se strijeljalo i seljake koji bi sakrili 10 kilograma soli (“Vjesnik u srijedu”, Zagreb 14. lipnja 1967.).

Samo u tzv. “marševima smrti” partizani su poubijali čak oko 700.000 hrvatskih izbjeglica i vojnika, a u bivšoj Jugoslaviji valjda nema mjesta gdje se ne nalaze masovni grobovi umorenih Hrvata i Hrvatica, što će reći da su nevini ljudi ubijeni samo za to što su bili – Hrvati. Koliko su samo Brozovi “pomozbog” junaci umorili svećenika i časnih sestara?

Ni broja se ne zna!

Nije li se slično dogodilo i u vrijeme hrvatskog obrambenog Domovinskoga rata?

Srpski četnici bez problema i danas mogu pjevati “Slobo, šalji nam salate, bit će mesa, klat ćemo Hrvate”, javno paliti hrvatsku državnu zastavu, podizati spomenike Draži Mihajloviću, četnike izjednačavati s partizanima, derati se da i dalje žele “Veliku Srbiju”, a kod nas u Hrvatskoj, samo kad netko i u šali vikne “Za dom spremni!” odmah se probude izdajice, profiteri, dezerteri i slični, i odmah umjesto partizanske kape s krvavom zvijezdom petokrakom vide “ustaške simbole”.

I ne samo to. U Hrvatskoj, da ti pamet stane, ne da “ne smiješ” biti “za dom spreman” već ne smiješ niti lijepo govoriti o svojoj Domovini, pjevati, kao Marko Perković Thompson, o ljubavi, domu i Bogu, jer te odmah “domoljubni spavači” proglase desničarom, nacionalistom i čovjekom koji mrzi Srbe i izaziva “treći svjetski rat”.

Stoga, vi koji ste trenutačno na vlasti, i zakonom zabranite usklik “Za dom spremni!”, (da ne bude nismo znali), ali i osudite barem jednog partizana, Udbaša i komunjaru, ako zbog ničeg drugoga a ono zbog toga što su bez suda i presuda ubijali na desetine tisuća nevinih Hrvata.

Osudite, na kraju krajeva, i nekoga za ubijanje i protjerivanje nevinih Hrvata iz Vukovara, u vrijeme Domovinskoga rata. Nisu li ti i na tisuće drugih ratnih i inih zločina teži od usklika – “Za dom spremni!”?

Naime, dok progonite ljude “Za dom spremni!” vi i dalje namjerno marginalizirate i zataškavate zločine partizana, Srba, Crnogoraca i domaćih izdajica, a Domovinski rat sve više pretvarate u – građanski!

Hrvati vam to, bojimo se, nikada ne će zaboraviti, a vjerojatno ni oprostiti!

Mladen Pavković

[ad id=”40551″]

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Sramota!? Dernek vojvođanske „Šokadije“ na obljetnicu pokolja u Vukovaru i Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: fb stranica Ivana Andrašića

U ORGANIZACIJI KPZH ‘ŠOKADIJA’ U VELIKOJ SALI DOMA KULTURE U SONTI U SUBOTU, 18. STUDENOG ODRŽANA JE MANIFESTACIJA PISME, IGRE, TAMBURE I IKAVICE, ‘ŠOKAČKO VEČE 2017’, ŠESNAESTO ZAREDOM

Upravo tako piše na fb stranici „hrvatskog književnika“ Ivana Andrašića (https://www.facebook.com/ivan.andrasic.5), uz prilog od ukupno 63 fotografije sa sinoćnjeg derneka (18.11.2017.), uz (za sada) 96 lajkova oduševljenih posjetitelja koji su vijest popratili prigodnim komentarima, a prenio ju je  i „Vojvođanski ETNO portal“.

Dok Hrvati diljem svijeta i posebno u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini s dubokim pijetetom prema nevinim žrtvama Vukovara i Škabrnje tiho koračaju u kolonama sjećanja i pale svijeće u prozorima, na trgovima i uzduž gradskih prometnica, pripadnici „naše“ manjine u Sonti (Vojvodina, općina Apatin) održavaju dernek i „njeguju nacionalnu kulturu“.

Kulturno-prosvjetna zajednica Hrvata ‘Šokadija’“ – Sonta ili ne zna što Hrvatima znači taj 18. studeni, ili ih nije briga, trećega nema. Osobno sumnjam da ne znaju. Ali, neću nagađati dalje. Prepuštam to savjesti organizatora i sudionika zabave.

Nisam ljut, ogorčen, pa čak niti iznenađen, ali tužan jesam.

Do svoje trideset sedme godine živio sam nedaleko od Sonte, nekih 60-ak kilometara jugo-istočno u selu Plavni, općina Bač. Svoju kuću sam s obitelji napustio 27. kolovoza 1991. godine, nakon što je prvi VBR (višecijevni bacač raketa) počeo preko našeg sela ispaljivati plotune na Vukovar (udaljen oko 6 kilometara zračne linije). I više se nisam vraćao. Niti imam namjeru ikad posjetiti kraj u kojemu sam odrastao. I što vrijeme više prolazi, sve sam uvjereniji kako sam donio ispravnu odluku.

Vojvodina je te 1991. godine bila poligon za velikosrpsku agresiju i s prostora vojvođanskog podunavlja (od Bačke Palanke do Bezdana) na Hrvatsku su kretale kolone „JNA“ (tehnika i ljudstvo), otuda je okupirana Baranja, svom silinom je topništvom tučena istočna Slavonija, iz Vojvodine su mobilizirani deseci tisuća rezervista koji su s četnicima i „JNA“ išli u rat za „veliku srbiju“  (a među njima je bilo i Mađara i „Hrvata“ – od kojih su tada mnogi sebe zvali „bunjevcima“ ili „šokcima“). Zanimljivo je također, da je u Vojvodini odziv u pričuvu „JNA“ bio između 80 i 90%, čak i u zimu i proljeće 1992. godine, kad su u Šumadiji na djelu opstrukcije mobilizacije i masovno odbijanje odlaska u rat.

Ovdje ću stati, iako bi se moglo reći još dosta toga što šira javnost ne zna.

To je, naravno, samo djelić istine koju jako dobro znamo svi mi koji smo u to vrijeme živjeli u podunavskom dijelu Vojvodine. Gledali smo kako se prije pokolja u Borovu Selu okupljaju četnici po salašima koji su im bili „baze“, bili smo svjedoci dovlačenja tehnike (tenkova, haubica, topova, minobacača, raketnih sustava) i ono što je najbolnije, preko naših sela letjele su rakete i topnički projektili ubijajući naš narod na drugoj obali Dunava. Mnogi nisu mogli izdržati taj golemi psihološki pritisak i napustili su svoje kuće, uglavnom zauvijek.  Mnogi su i ostali. No, to je stvar izbora.

Mi u Hrvatskoj ne očekujemo da Hrvati u Vojvodini i Srbiji u ove dane bola i ponosa pale svijeće, niti da se priključe Ženama u crnom koje su se i jučer okupile u Beogradu s porukom „Nikada ne smemo zaboraviti žrtve Vukovara“, jer znamo gdje žive i znamo kako bi to bilo protumačeno.

Ne pada mi na pamet očekivati to od njih, niti ih osuđujem što javno ne manifestiraju pijetet prema žrtvama u Hrvatskoj, ali taj osjećaj (pod uvjetom da ga čovjek ima), može se dostojanstveno iskazati i šutnjom, pa i uzdržavanjem od terevenki bilo kakve vrste.

Ne rijetko čitamo i slušamo u medijima oštre kritike na račun Republike Hrvatske koju se s najviših instanci DSHV-a ili Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata proziva kako nedovoljno izdvaja za vlastitu manjinsku zajednicu u Vojvodini i Srbiji.

Ne znam je li to tako ili nije.

Ali, kakvi su to Hrvati koji upravo NA TAJ DAN prave dernek i zabavljaju se? Imaju li oni ikakvoga osjećaja prema svojoj Matici i smatraju li sebe uopće dijelom hrvatskoga naroda?

Čisto sumnjam.

 Zlatko Pinter

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Marko Ljubić: Zahtjevam stegovni postupak protiv Aleksandra Stankovića!

Objavljeno

na

Objavio

“Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome terminu te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, dio je zahtjeva koji upućuje kolumnist Marko Ljubić HRT-u povodom današnje emitirane emisije ‘Nedjeljom u 2’ urednika Aleksandra Stankovića. Pismo Marka Ljubića prenosimo u cijelosti:

“Poštovani,
u emisiji „Nedjeljom u 2“, urednik i voditelj, vaš novinar Aleksandar Stanković više je puta opetovano izrazio duboko elementarno neznanje ili namjerne pogreške s kojima je dezinformirao hrvatsku javnost. Ističem kako je neprostiva pogreška i neznanje i namjera, jer to urednik na HRT- u ne smije raditi ni u jednom slučaju.

1. Postavljajući pitanje gostu Predragu Mišiću Peđi, uspoređujući pojmove nacionalne manjine i tzv. dijaspore s očitom namjerom segregacije političkih prava hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, iako mu je Predrag Mišić Peđa jasno odgovorio da svaki hrvatski državljanin mora imati potpuno isti status u ostvarivanju svojih političkih prava, Stanković je tom pravu eksplicitno suprotstavljao stav da bi dijaspora morala imati isti status kao i srpska nacionalna manjina na segregacijski način. Stanković je krivo naveo kolokvijalni naziv dijaspora za preko petsto tisuća punopravnih hrvatskih državljana i prema državnim statistikama još više od dva i pol milijuna onih koji imaju sve uvjete na državljanstvo, ali zbog proceduralnih razloga još nisu ostvarili svoja pripadajuća politička prava. Podsjećam da novinari informativnoga programa HRT-a ne smiju u službenoj komunikaciji koristiti kolokvijalne i netočne političke termine, pogotovo kad se radi o tako osjetljivim političkim pitanjima, jer se na taj način umjesto informiranja dezinformira javnost.

To je višekratnim ponavljanjem značilo jasnu poruku da hrvatski državljani koji ne žive u Republici Hrvatskoj ne trebaju imati svoja ustavom zajamčena politička prava koja proizlaze iz prava na državljanstvo, a temeljno političko pravo koje proizlazi iz prava na državljstavo je – izborno pravo.

Usporedbom temeljnog političkog prava dijela hrvatskoga naroda s realno povlaštenim političkim pravom nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj, Stanković prikriva realnu diskriminaciju oko petsto tisuća hrvatskih državljana izvan Republike Hrvatske, uspoređujući, s jedne strane, pogodovanje koje ne postoji nigdje u tom obimu u Europi, s oduzimanjem prava, koje također ne postoji nigdje u Europi. To je težak profesionalni propust koji HRT ne bi smio tolerirati u svojim programima.

Stanković je pitanjima i usporedbama namjerno ili iz neznanja, na što ni u prvom ni u drugom slučaju nema ni on ni HRT pravo, osporio to pravo dijelu hrvatskoga naroda. Takav postupak zavrjeđuje pokretanje hitne odgovornosti protiv Aleksandra Stankovića.

2. S druge strane, inzistirajući na usporedbi broja glasova koje je na izborima dobila lista srpske nacionalne manine, s brojem glasova u XI. izbornoj jedinici, Stanković je dezinformirao javnost ne ističući da hrvatski državljani koji imaju pravo sudjelovati u izborima u XI. izbornoj jedinici jednostavno nemaju ni blizu jednake usporedive tehničke mogućnosti ostvarivanja svoga prava, s pripadnicima nacionalnih manjina, koje to pravo mogu ostvariti na svakome izbornome mjestu u Republici Hrvatskoj, dok glasači u XI. izbornoj jedinici često moraju za ostvarivanje svojih prava putovati i po tisuću kilometara.

3. Stanković je zatim ili iz neznanja ili namjerno, ponavljam da je nedopustivo i prvo i drugo, falsificirao prirodu Domovinskog oslobodilačkog rata inzistirajući na tome da je to djelomično bio građanski rat, na temelju netočne teze da su se dio građana Hrvatske pobunili protiv Republike Hrvatske. Činjenica je da zbog prirode državnoga uređenja SFRJ nitko u tadašnjoj Republici Hrvatskoj nije izravno ostvarivao politički status hrvatskoga građanina, nego građanina – SFRJ. Od trenutka proglašenja političke i državne samostalnosti Republike Hrvatske, koju su odbili priznati Srbi na hrvatskom teritoriju, odbijajući građanski i politički status državljana i građana u Republici Hrvatskoj, nemoguće je u bilo kojoj formi teorijski i praktično te Srbe proglašavati građanima Republike Hrvatske, a prije proglašenja samostalnosti države, nije uopće bilo moguće biti hrvatski državljanin, pa ni građanin. Proglašavati tadašnje Srbe u Hrvatskoj hrvatskim građanima uz ostalo bi bilo nasilje nad njihovim pravom opredjeljivati i izjašnjavati se o svojim građanskim i političkim identitetima.

Da su Srbi koji su su usprotivili progašenju samostalne Republike Hrvatske bili hrvatski građani, ili htjeli pod bilo kakvim uvjetima postati hrvatski građani – rata ne bi bilo.

To je još jedna opasna manipulacija Aleksandra Stankovića kojom se pokušava relativizirati prirodu rata i odgovornost za rat u Hrvatskoj, usprkos tome što je dio nasrtaja na Republiku Hrvatsku –proglasio agresijom. Utoliko je to opasnije i podmuklije u kontekstu obilježavanja Dana sjećanja na tragediju Vukovara i Škabrnje, te hrvatskog naroda u cjelini iz 1991. godine tijekom srpske agresije. To je nedopustivo i očekujem javno očitovanje HRT-a s tim u vezi, nadajući se da ravnateljstvo HRT-a, te urednička hijerarhija ne dijele to netočno i politički izopačeno stajalište.

S obzirom na sve izneseno, ovdje se očito radi o manipulaciji s ciljem dezinformiranja hrvatske javnosti s opasnim implikacijama.

Zbog teških profesionalnih pogrešaka očekujem pokretanje stegovnog postupka protiv Aleksandra Stankovića, javnu ispriku HRT-a hrvatskoj javnosti u istome treminu, te službeni odgovor na ovo pismo o Vašim namjerama.”, napisao je u pismu Marko Ljubić, prenosi narod.hr.

Kratko pismo Ravnateljstvu HRT-a uputilo je i uredništvo Kamenjara:

Nadzorni odbor HRT

                                                                                                                                              Programsko vijeće HRT

                                                                                                                                              Saborski odbor za medije

 

Dana 19 studenog u emisiji NU2 koju vodi i uređuje Aleksandar Stanković, voditelj je na osnovu osobne tragedije sugovornika Predraga Peđe Mišića, hrvatskog branitelja iz Vukovara Srpske nacionalnosti, pokušao plasirati tezu o građanskom ratu u Hrvatskoj.

Molimo Vas da nam odgovorite, čije stavove iznosi i nameće voditelj emisije i jesu li to stavovi uredništva HRT!?

Uredništvo portala Kamenjar

Vrijeme je da se kaže DOSTA!!

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari