Pratite nas

Reagiranja

Pavković: I nakon svega, nikako da se prestanemo “ljubiti” sa Srbima

Objavljeno

na

I nakon sramne presude Haaškog suda o odbacivanju hrvatske, ali i srpske protutužbe za genocid, (što je bilo za očekivati), od aktualnih političara s jedne i druge strane i dalje se može čuti – ništa, idemo dalje, živimo jedni pokraj drugih i moramo surađivati, odnosno što je bilo – bilo je!

Međutim, u cijeloj toj priči o suradnji i prijateljstvu između dva naroda, Hrvata i Srba, neprestano se ponavlja i da smo “vezani jedni uz druge”.

Zbog čega, zašto?

josipovic_nikolic_0_0_468X10000

Foto: Arhiv

Nakon agresije bivše Jugoslavije iliti Srbije na Republiku Hrvatsku, nakon što su nam Srbi učinili iznimnu ratnu štetu od koje se nećemo oporaviti još daljnjih stotinu godinu, Srbi ni 24 godine od početka napada na Hrvatsku ne priznaju da su ubijali, razarali, protjerivali i uništavali sve što je hrvatsko. (Eto, sad su nam optužili i za genocid!). Čak idu tako daleko da optužuju Hrvate da su oni sa Srbima ratovali na hrvatskom teritoriju, a ne obrnuto, tako da će ispasti da ćemo jednoga dana na kraju (kakvog li apsurda) i mi njima morati “platiti” ratnu štetu, jer su potrošili sve ratne vojne zalihe streljiva na ubijanje i rušenje, od Vukovara, Škabrnja, Voćina, Saborskog, Knina, pa do Dubrovnika.

Uz to su, zamislite, napadajući Hrvate imali i žrtava.

E, sad se nakon svega, a poglavito nakon srpske i ine agresije, postavlja pitanje: zbog čega nam je i dalje toliko važno “iskreno” prijateljstvo sa Srbijom, tim više što ta država ne pokazuje ni trunke kajanja za sva zla koje je učinila hrvatskom narodu?

Srbija, koliko znamo, nije nama jedini susjed. Zbog čega se više ne okrećemo: Sloveniji, Bosni i Hercegovini ili Madžarskoj? Te države, pretpostavljamo, i ne žele s nama neke veće i ozbiljnije odnose, od gospodarskih, pa do svih drugih, kad je nama i samo nama Srbija i nakon agresije “partner broj jedan”! Tko to može razumjeti?

Amerikanci su bili u ratu s Vijetnamom. Pomirili su se koliko-toliko tek nakon 30 i više godina, a sa Kubom nakon pola stoljeća! Kad će uspostaviti diplomatske odnose i “normalnu” suradnju sa zemljama s kojima još uvijek ratuju?

Srbi ne žele platiti ratnu odštetu ni vratiti ukradeno blago. Čak, kao poraženi, uzimaju si za pravo i da sude – pobjednicima. Nakon srpske agresije, u Hrvatskoj su razni pupovci i džakule te stanimirovići “istinski” borci za mir!? Oni nam (da ti pamet stane) drže “satove povijesti!” Čak se i od pojedine srpske djece u Hrvatskoj može čuti: “Ovo je Srbija!” (Kad ste čuli da je neki Hrvat u Beogradu uzviknuo: “Ovo je Hrvatska!”). Ne smijemo zaboraviti ni riječi Vuka Stefanovića Karadžića: “Hrvati su Srbi katoličke vjere. Sve što je hrvatsko, to je srpsko!” Sjetimo se i Memoranduma SANU iz 1987., zločinačke politike Miloševića (“Slobodane, šalji nam salate, biće mesa klaćemo Hrvate”), pa sve do puštanja na slobodu Vojislava Šešelja.

Srbi nas nikada nisu željeli ni prihvaćali, (jedino kad na nama zarađuju), a mi kao mala djeca bježimo k njima i samo k njima. Čak i pojedini popularni hrvatski pjevači ne mogu odbiti srpske pozive, pa ih usred Beograda zabavljaju i pjevaju im za “janjetinu”. A to da nas ne prihvaćaju i da su sve učinili da nas nema, najbolje su pokazali tijekom Domovinskoga rata. Kakvu smo pouku izvukli iz toga?

Pojedini hrvatski političari i dalje se kao “braća” ljube tropoljubcima s onima koji su nas napadali 1991., ne obazirajući se na suze hrvatskih majki i očeva, čije su sinove i kćeri Srbi nevine poklali.

Zar 142 dosad otkrivene masovne grobnice u Hrvatskoj nakon Domovinskoga rata dovoljno ne govore o “suradnji” Srba i Hrvata?

Kad je završio Domovinski rat, što su nam ostavili Srbi? Brojne mine od kojih i dalje ginu Hrvati. Da, i Memorandum SANU II, u kojem se zove opet sve Srbe na okup “jer su ugroženi”.

Sada Srbi slave i “pobjedu” na Haaškom sudu, iako je njihova protutužba o genocidu odbačena.

A mi smo već ranije donijeli i Zakon o aboliciji i amnestiji srpskih zločinaca.

Međutim, oni idu tako daleko da otimaju i osuđuju hrvatske branitelje, poput Veljka Marića.

Dakle, kako bilo da bilo, što još Srbi trebaju napraviti da se zamjere Hrvatima?

[ad id=”40553″]

Mladen Pavković

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Odjel za branitelje HNS-a: Ispaljeni hici Bakira Izetbegovića prema NATO-u i Europskoj uniji!

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA, Bakir Izetbegović vidno je uzrujan. Razlog u tome leži u zacrtanom europskom putu BiH ali i očekivanju pravomoćne presude MKSJ u predmetu „Prlić i ostali“, zakazanoj za 29. studenog ove godine.

Bakir Izetbegović, nedvojbeno, pokušava voditi politiku temeljenu na doktrini Islamske deklaracije i zaključcima Organizacije islamske suradnje (OIS), koja je već 1992. godine na summitu u Meki, zaključila kako BiH treba postati neovisna država pod muslimanskim, vodstvom.

Upravo zbog toga, Bakir Izetbegović ne priznaje konstitutivnost hrvatskog naroda ni u jednoj sferi života. U realiziranju tih ciljeva, aktualni čelnik SDA grubo krši povijesne činjenice i na politikantskim tezama pokušava krivotvoriti povijest i tako repozicionirati geopolitičku poziciju BiH.

Uoči obilježavanja obljetnice utemeljenja HZ Herceg Bosne, bošnjački član Predsjedništva BiH boravio je u Mostaru i one koji su početkom rata obranili najveći dio BiH iznova izjednačio s agresorom.

Pri tome, Izetbegović zaboravlja činjenicu da bi bez Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Hrvatskog vijeća obrane, kao i pomoći Republike Hrvatske, BiH šaptom pala već 1992. godine.

Pokušavajući istrajati na prikazivanju Bošnjaka kao jedinih žrtava rata, Izetbegović grubo ignorira povijesne činjenice, a one govore da je sa područja pod nadzorom HVO-a, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 112.000 nehrvata.

Sa područja pod nadzorom Armije BiH, protjerano je, ili su napustili prostor kao posljedica rata, 529.000 nebošnjaka. Sa područja pod nadzorom VRS, protjerano ili su napustili prostor kao posljedica rata, 586.000 nesrba.  Grubo manipiulirajući činjenicama, Bakir Izetbegović pokušava uvjeriti Bošnjake kako su oni jedine žrtve rata i kao takvi baštine nekakvo posebno pravo na budućnost BiH.

U tom kontekstu, njegovi najnoviji istupi su u funkciji mobiliziranja Bošnjaka pred presudu Haškog suda zakazanu za 29. studenog. Nedvojbeno je kako Bakir Izetbegović bolje od nas zna kakvim je sve konstrukcijama bošnjačka strana u prošlosti “zatrpavala” haško tužiteljstvo, pokušavajući rat u BiH okarakterizirati međunarodnim, a Republiku Hrvatsku i HZ Herceg Bosnu prikazati kao agresore.

Međutim, sad kad je kompletna ta igra razotkrivena i pad teze o tzv. Udruženom zločinačkom pothvatu na čelu s Franjom Tuđmanom i Gojkom Šuškom čini se vrlo izvjesnim, Bakir Izetbegović se odlučio na pobunu vlastitog naroda.

Takvim postupcima, Izetbegović zapravo pokušava preusmjetriti Bošnjake protiv europskog i atlantskog puta BiH i usmjeriti BiH u sferu euroazijskog utjecaja, izravno suprotstavljenog EU i NATO savezu. Upravo iz tog razloga, Bakir Izetbegović svaki pokušaj rasprave o unutarnjem uređenju BiH tumači kao agresiju i podjelu države.

Otvorenim prijetnjama i zagovaranjem jedne vrste panislamizma, Bakir Izetbegović svjesno je odabrao ulogu Hamasa i vlastiti narod vodi prema dugoročnoj političkoj izolaciji i pojačavanju stupnja ekstremizma. Naravno, to je unutarnji problem bošnjačkog naroda s kojim se sami moraju suočiti. Čim prije, tim bolje.

Međutim, to će se vrlo negativno odraziti na suživot u BiH, podizanje stupnja samoodrživosti ove države i europski put BiH. Stoga su postupci Bakira Izetbegovića, dugoročno gledano, ključni faktor nestabilnosti u ovom djelu svijeta.

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Dedaković neće koračati u koloni sjećanja, ali neprestano je u mislima sa svojim suborcima

Objavljeno

na

Junak hrvatskog Domovinskog rata Mile Dedaković – Jastreb na žalost ni ovog 18-tog studenoga neće biti u Vukovaru zajedno sa svojim suborcima. Bolestan je – kaže.

Kad smo ga pitali, što mu znači ovaj dan, odgovorio je:

  • Sama pomisao na sve ono što smo prošli tijekom agresije i okupacije Vukovara ostavilo je izniman trag u mojem životu. Samo kad se sjetim koliko je ljudi ubijeno, ranjeno, protjerano… Kako godine idu, sve mi je teže, a suze same idu na oči. Teško sam bolestan, sva je sreća da imam prekrasnu suprugu, ali i djecu. Vukovar je bol koja ne prolazi.

A zovu li vas iz Vukovara, pitaju za zdravlje?

  • Zovu me iz Grada Vukovara. Zanimaju se za mene. Veliko im hvala, to mi mnogo znači. Javljaju mi se i moji suborci. Teško mi je kad čujem da netko od njih teško živi ili da je bolestan, a nema adekvatnu pomoć. A ja im na žalost to ne mogu učiniti.

Mile Dedaković – Jastreb sigurno je zaslužio čin generala Hrvatske vojske. Bojimo se da ga neće dočekati, bez obzira što taj čin danas nose i oni koji su ga zaslužili, ali koji na žalost i nisu, koji im služi samo za „parade“.

  • Ne znam što bih vam na to odgovorio – veli Dedaković. Ali ako je tko zaslužio najviša odličja onda su to branitelji ovoga grada. Time ne mislim podcjenjivati ni druge, da me se krivo ne shvati. Rat je bio krvav i ostavio je na sve nas tragične posljedice. Žao mi je što su se toliki branitelji ubili, što svakim danom, kako čujem, najmanje desetak branitelja umire. Sve mi je teže slušati i gledati one koji govore da je „rat daleko iza nas“ i tome slično. Slike onoga što smo prošli svakim su danom sve jasnije i sve teže mi padaju. Neki dolaze u ovaj grad jednom na godinu, a trebali bi puno češće. Vukovar je već odavno trebao biti „velegrad“, ali sva ta obnova, koliko god se hrvatska država trudila ipak ide presporo, osobito za ljude koji tamo žive. Osim toga, 18-tog studenoga treba se sjetiti imena svih poginulih, nestalih, pa i umrlih Vukovaraca. Nije dovoljno tek samo isticati brojke.

Međutim, ono što poglavito zabrinjava i žalosti heroja Vukovara je činjenica da je vrlo malo ratnih zločinaca odgovaralo  za strašne zločine koji su tamo počinjeni, dok s druge pak strane svjedoci smo da se još uvijek gone hrvatski branitelji, da ih se ne ostavlja na miru.

  • Vukovar je rana koja nikada ne prolazi i neće proći – rekao je Dedaković, koji zajedeno sa svojom obitelji teško proživljava ove dane ponosa i slave.

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari