Pratite nas

Reagiranja

Pavković: Prvo te mediji oblate, zatim te pritvore, a onda puste, što nije ništa drugo nego nastavak „staljinističkih“ metoda

Objavljeno

na

Ima li pilota u hrvatskom pravosuđu? Jedan dan vas uhite pod najtežim optužbama, mediji vas osude prije nego li ste i primili optužnicu, zatim vas zatvore kao najvećeg razbojnika, a onda vas, sa dvije torbe, puste kao da se ništa nije dogodilo. Uz sve to obično ide „ton i slika“ glasnogovornika Županijskog suda u Zagreba kako obrazlaže, a zapravo blati osumnjičenoga, a onda se taj isti za neko vrijeme ponovno javlja „u eter“ i tumači „glupom“ hrvatskom narodu da je Ustavni sud prihvatio tužbe odvjetnika, odnosno da je pogriješio nižerazredni sud (a ne sudac!?) i da „sve kreće ispočetka“.

[ad id=”40551″]

Tako je veliki broj novinara u četvrtak, u večernjim satima, ponovno čekao gradonačelnika Grada Zagreba Milana Bandića da izađe iz Remetinca, gdje nije trebao ni biti, pa su mu kao „padobranci turali krušku pod njušku“, trčali za njim, i tražili da im nešto kaže, kao otprilike – kako je bilo u istražnom zatvoru, tko ga je posjećivao, kako je spavao, jesu li ga možebitno i „tukli“, tko su mu bili i je li imao „cimera“ u sobi, što je čitao, je li vidio Sanadera, i tome slično. A Bandić im je samo odgovorio : „Hvala vam!“ i otišao svojim putem ostavivši razočaranu sedmu silu u traženju nove žrtve. Gradonačelnik bi stvarno bio glup kad bi tim istima odgovarao na pitanja, a ti isti su itekako dobrano zaslužni za blaćenje njega i prije nego je počeo bilo kakav sudski postupak. Ali, kod nas je izgleda postalo pravilo- prvo medijski (linč) ocrni čovjeka, zatim ga zatvori, a tek potom, ako ima i labavih dokaza, sudi mu. Često se događa da ljudi, za dvije, tri, pet, pa i deset godina, na kraju budu i pravomoćno oslobođeni, ali tada se o tome napiše rečenica – dvije, tek toliko da javnost ne može reći da nemamo „otvorene, demokratske i nepotkupljive medije“, jer oni tobože daju jednu i drugu stranu. Stoga, pogledajte samo naslove u novinama ili najave na televizijama. Kad nekog poznatog osumnjiče najave su takve kao da je počeo „treći svjetski rat“! Tko mari i koga briga za ono- nitko nije kriv dok mu se ne dokaže krivica! Ali, dok ti dokažeš da je najčešće riječ o montiranom procesu naš bi narod rekao – „odu jaja“!

Stoga, metode koje se koriste u medijima, a kojima su autori bivši Udbaši, liče kao jaje jajetu na staljinističke „fore“. Netko namjerno straši i drži pod kontrolom hrvatski narod, jer „ako smo mogli „bez razloga“ zatvoriti Bandića“ – vama ćemo kožu oderati!

No, u svemu tome Bandić nije osamljeni slučaj. Ima i mnogih drugih kojima još nije ni počeo sudski proces, a već se o njima pišu feljtoni, pa i objavljuju „ekskluzivne“ brošure, samo da se zaradi što više i više.

Zbog čega Državno odvjetništvo, Uskok, policija i niz drugih sličnih službi dozvoljavaju da se objavljuju podaci o tek osumnjičenim ljudima, a te podatke sitnim novinarima, žednima krvi mogu dati samo oni? Ne može novinar pisati ako mu netko ne dojavi nešto, ne doturi spis. Nema istinskog tzv. istraživačkog novinarstva. Postoje samo male, sitne duše kojima, kako rekosmo, samo i isključivo za određene (!) osobe oni na sudu, tužilaštvu i drugdje dostavljaju informacije, a ovi od toga prave „svemirske brodove“.

Koliko je samo laži, uvreda i kleveta u zadnje vrijeme napisano i emitirano o hrvatskim braniteljima?

I što- nikome ništa.

Nema tu, kako neki misle, slučajnosti.

Pogledajte samo Hrvatsku radio televiziju. Nema dana a da neki pusići, puhovski, nobile, fumići i slični ne komentiraju sve i sva, pa čak i „vremensku prognozu“!

Zar smo se za to borili?

Mladen Pavković,

predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.)

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Kardinal Puljić odbacio tvrdnje da je usporedio Komšićev izbor s dolaskom Hitlera na vlast

Objavljeno

na

Objavio

Vrhbosanski nabiskup kardinal Vinko Puljić nije nikada usporedio novoizabranog člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine Željka Komšić s bilo kojom povijesnom osobom pa tako ni s Hitlerom a u svojim je nedavnim propovijedima samo upozorio na potrebu mijenjanja nepravednih zakona, rečeno je u reagiranju u utorak kojega je potpisao glavni tajnik Biskupske konferencije BiH monsinjor Ivo Tomašević.

U reagiranju u povodu različitih medijskih interpretacija sadržine propovjedi kardinala Puljića 13. listopada u Mariji Bistrici i 14. listopada u Žepču monsinjor Tomašević je pojasnio kako je nakon telefonskih konzultacija s vrhbosanskim nadbiskupom koji je na putu u prilici prenijeti njegove riječi da je u tim istupima on govorio samo o zakonima kojima se legalizira nepravda i potrebi mijenjanja takih zakona a pri tom nije usporedio nikoga s bilo kojom osobom iz povijesti.

Podsjetio je da je kardinal Puljić u svojoj propovijedi u Mariji Bistrici najprije spomenuo da su Isusa raspeli po zakonu prema odlomku iz Evanđelja po Ivanu u kojem glavari svećenički i sluge odgovaraju rimskom upravitelju Pilatu, na njegovu primjedbu da na Isusu ne nalazi nikakve krivice: „Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim“.

Dodao je kako je kardinal Puljić podsjetio i na brojne nepravedne presude nakon svršetka Drugog svjetskog rata donesene na temelju zakona kada su osuđeni i mnogi nedužni ljudi, a velikom broju osobama i institucijama oduzeta je imovina koja do danas nije vraćena. Između ostalog, spomenuo je i Hitlerov dolazak na vlast uz pomoć zakona te zapitao, donose li se zakoni zato „da čovjeka brane, njegovo dostojanstvo i njegova prava?“.

“Kardinal Puljić nije usporedio nikoga s bilo kojom osobom iz povijesti koje je spomenuo bilo da je riječ o Isusu Kristu, koji je nevin osuđen na temelju tadašnjeg zakona, ili o onima koji su donosili zakone nakon 1945. ili o Adolfu Hitleru koji je donio takve zakone koji su mu omogućili apsolutnu vlast.

Kardinal Puljić stavio je ponovno u središte potrebu donošenja zakona koji će biti takvi, kako je i sam rekao u propovijedi, ‘da čovjeka brane, njegovo dostojanstvo i njegova prava'”, stoji u reagiranju dostavljenom medijima u BiH.

Puljić je, ne govoreći o osobama nego o procesu, aludirao na najnoviji znak nejednakopravnosti Hrvata u Bosni i Hercegovini nakon što je prema izbornom zakonu proglašenim protuustavnim u Predsjedništvo BiH za hrvatskog člana glasovima Bošnjaka izabran Željko Komšić, probošnjački političar hrvatskih korijena.

Nakon izbora 7. listopada američka veleposlanica u BiH Maureen Cormack konstatirala je kako je izbor Komšića u Predsjedništvo BiH zakonit i sukladan ustavu.

(Hina)

 

Kardinal Puljić: I Hitler je došao zakonom na vlast, no pitanje je kakav je to zakon pod kojim se oduzimaju prava Hrvata

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

LUČIĆ: Za Vildanu Selimbegović ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne

Objavljeno

na

Objavio

UREDNICA OSLOBOĐENJA NE MOŽE SE OSLOBODITI PARTIJSKE TRADICIJE

Opet se oglasila Vildana Selimbegović, glavna i odgovorna urednica i direktorica Oslobođenja. Uglavnom neodgovorno i neuredno, kao i ranije. Ni riječi o avetinjskoj “vjestici” koja jest i nije objavljena u njezinim novinama, koje i ima i nema, poput čudesne Jelene iz sjajne Andrićeve pripovijetke.

U bijegu od uzroka i razloga polemike, daleko od činjenica i logike, navela je nekoliko podataka iz mog više puta objavljenog životopisa, dodala pokoju izmišljotinu tipa “rekao joj prijatelj” i krenula s konstrukcijama. Najprije je podijelila uloge i tipično za nemoralne osobe proglasila se uzornom i moralno superiornom.

Puna ljubavi i razumijevanja za druge i drugačije nazvala me je “mrziteljem svega drugog i drugačijeg”. Da ne bi bilo zabune, pojasnila je da mrzim sve one koji ne dijele moje “svjetonazore”. Baš tako, citiram: “…potpiruje mržnju prema svima koji ne dijele njegove svjetonazore.” Ona piše, a valjda i misli, da ljudi imaju više svjetonazora pa ih s drugima dijele ili ne dijele, ko kruške po Travniku.

Uopće ne sumnja glodurica da su ti moji “svjetonazori”, koliko god ih bilo, svi fašistički. Kaže, poraženi su i u onome i u ovome ratu. Prihvatila je moju primjedbu da nisam sudjelovao u Drugome svjetskom ratu, ali je odmah podmetnula: “da jest, bez sumnje bi bio na onoj strani koja danas ne može prežaliti što su Hitlerove postrojbe poražene”.

Tu je gospođa od kakve-takve novinarke i urednice postala gatara; čita misli, proriče budućnost, ali i učitava prošlost. Ona bi bez sumnje bila na pravoj, “antifašističkoj” strani, što dokazuje i “antifašističkom tradicijom” novina koje uređuje. Već je vidim s crvenom petokrakom na šajkači kako s Pala juriša na Sarajevo u oslobodilačkom pohodu. Što bi tek pisala da joj je vlasnik Heineken umjesto Sarajevske pivovare. Ipak, dovoljno je to što je ona u “ovom” ratu bila na pravoj strani, zajedno s Cacom, Ćelom, Abu Malijem, Abu Hamzom, Jukom, Zukom i Zoljom.

Što se tradicije Oslobođenja tiče, suvišno je danas dokazivati da je ona bila i ostala jednoumna i totalitarna, Druge i drugačije je isključivala na svaki način, pa i fizički. Podsjetit ću one koji su možda zaboravili “sretna vremena” i “slavnu tradiciju”, da je Oslobođenje bilo službeno glasilo Saveza socijalističkog radnog naroda odnosno Saveza komunista SR BiH.

Iz njega su radni ljudi i građani svakodnevno upijali mudrosti Milana Uzelca, Nenada Guzine, Seida Maglajlije i sličnih komunističkih klasika. Redovito su objavljivane plahte izvješća sa sjednica, konferencija i plenuma na kojima su se odgovorni drugovi i još odgovornije drugarice odlučno zaklinjali kako nema povratka na staro, nema restauracije građanskog sistema, nema povratka kapitalizma, a nije bilo ni robe široke potrošnje.

Dok su neprijateljski elementi tvrdili da struje nema svaki drugi dan, odgovorni patrioti su im se suprotstavljali tvrdnjom da struje ima svaki drugi dan. Bilo je i goriva, 20 litara po autu mjesečno, jedan dan voze parni, drugi dan neparni. Da ne spominjem onu stariju tradiciju Đure Pucara, Uglješe Danilovića, Osmana Karabegovića, Vlade Šegrta i sličnih demokrata i liberala, što su u poratnim godinama s istim žarom smicali i ljude i koze.

Pred sami kraj komunističkog režima, 1987. godine, na devetom, pretposljednjem kongresu, donesena je rezolucija u kojoj piše i sljedeće: “Zadatak je marksističke stvaralačke kritike da, u okviru estetskog pluralizma kao oblika slobode stvaralaštva, ne dopusti da se krijumčari ideološki i politički pluralizam nacionalističkog, građanskog ili bilo kojeg drugog antikomunističkog tipa.” Estetski pluralizam? To je kao da biraš koga ćeš od gore nabrojenih klasika čitati: poeziju Đure Pucara, prozu Osmana Karabegovića, političku teoriju Uglješe Danilovića ili sabrana djela Nijaza Durakovića. Ništa od svega toga, bila su to samo lupetanja čiji je smisao bio gradnja legitimiteta za puno jednostavnije i konkretnije stvari.

Naime, nakon svih tih ideoloških eskapada i sve revolucionarne isključivosti i zagriženosti, u fusnoti je zabilježeno da je prema podacima Službe društvenog knjigovodstva “posljednjih godina kod svakog drugog korisnika društvenih sredstava nađena povreda zakonskih propisa”. Drugovi su krali! Drugovi su nemilice krali, pljačkali, utajivali, krijumčarili, otimali, krivotvorili i baš ih je bilo briga što piše u službenom glasilu Saveza socijalističkog radnog naroda.

Toliko ih nije bilo briga da su nakon svega dopustili da te novine kupi lokalni pivar i da ih uređuje Vildana Selimbegović. U Sarajevu bez sumnje ima pametnih ljudi koji bi bili u stanju napraviti dobre novine, ali gazdi treba netko bez morala i skrupula, netko tko će oblatiti i diskvalificirati političku i poslovnu konkurenciju. Ona nije imala problema s profesionalnom etikom ili osobnim moralom.

Bez oklijevanja je prisvajala, potpisivala i objavljivala razne paraobavještajne uratke kao svoje “istraživačke” tekstove. Bio je to vrhunac podlosti i dojavničkog novinarstva, u Sarajevu odavno poznatog kao “vildanovština”. Koliko god sam ja bio obavještajac, još više je ona bila “paraobavještajka”.

Vildana Selimbegović je u skladu s opisanim moralnim dometima i intelektualnim sposobnostima te s tradicijom lista koji uređuje zaključila kako petorica od šestorice Hrvata koji su osuđeni pred Haškim tribunalom danas “okajavaju i Lučićeve grijehe”. Dodala je i kako je general Praljak “popio otrov u haškoj sudnici” kako bi neki drugi generali, a tu aludira na mene, “bili zbrinuti u zagrebačkim institutima”. Doista jeziva optužba, bilo bi krajnje nemoralno ne osvrnuti se na nju i ne vidjeti na čemu se temelji. Koji su to “Lučićevi grijesi”? Prvi moj grijeh, po ocjeni Vildane Selimbegović, jest taj što sam “u septembru 1993. zapovjednim tonom” tražio od upravitelja vojnog zatvora da dvojici djelatnika SIS-a omogući “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”.

Činjenica je da sam u više navrata tražio trenutačno oslobađanje zatvorenika iz Gabele i Dretelja, a ponekad i pojedinačno oslobađanje nekih od njih. U tom kontekstu sam 19. rujna 1993. tražio “nesmetan uvid u stanje u zatvoru”.

Imalo inteligentan analitičar shvatio bi na temelju “zapovjednog tona zahtjeva za nesmetan uvid” da je do tada bilo smetnji i da nije bilo moguće dobiti realan uvid u stanje. Vjerujem da bih i uspio u svom naumu da muslimanski vojni i politički vrh nije tih dana pokrenuo operaciju “Neretva 93.” koju je vodio Sefer Halilović, a kojem je Vildana Selimbegović pisala i uređivala memoare. Ne znam je li i ona sudjelovala u koljačkom pohodu od Trusine do Grabovice i južnije, ali  je teško vjerovati da ne zna ništa o tome.

Drugi moj “grijeh” je u tome što sam u prosincu 1993. “revnosno, na 24 stranice potpisao i u Zagreb poslao saznanja o kriminalnim radnjama na području Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”. Radilo se o podacima prikupljenim s terena, neki su iz sudske ili policijske evidencije, a neki su obavještajni podaci manje ili veće pouzdanosti, koje je tek trebalo provjeriti.

Vrijeme je pokazalo da je veći dio informacija bio točan, dok se za dio utvrdilo da nisu točni. Takvo zbirno izvješće poslano je i u Zagreb jer se dio osumnjičenih za počinjena kaznena djela kretao i po Hrvatskoj pa je bilo uobičajeno i opravdano nadzirati njihovo djelovanje. To izvješće, kao i brojna njemu slična, pokazuju da sam svoj posao radio odgovorno i časno.

Istraživao sam sva kaznena djela bez obzira na to tko je počinitelj. Volio bih vidjeti da je netko radio nešto slično u Sarajevu, da ne spominjemo dio središnje Bosne pod kontrolom Armije BiH ili sjevernu Hercegovinu. Upravo to dokazuje da nije bilo nikakvog “udruženog zločinačkog poduhvata” kojem bih pripadao, jer kakva bi to bila “zločinačka organizacija” koja istražuje i dokumentira “svoje zločine” i još šalje izvješća o tome.

Nije dovoljno biti glup, treba biti pokvaren pa optužiti policajca odnosno obavještajca za zločine koje je istraživao i otkrivao. Naravno, postoji i drugo objašnjenje tipično za šoviniste ograničenog intelekta i nikakva morala: Svi ste vi isti, svi ste vi fašisti, što god radili i kako god se ponašali. Vrhunac podlosti i zloće vidim u rečenici: “u njegovom svijetu uniformirana lica mogu silovati žene, ali žene ne mogu dobiti priliku da misle svojom glavom.”

Koja jeftina upotreba kriminalističkog dosjea i silovanih žena, koja kukavička i podla insinuacija. Ili je to možda vrhunac gluposti nekoga tko doista ne misli svojom glavom, nego postupa po davno postavljenim propagandnim obrascima. Na seminaru za radnike Udbe, u svijetu Vildane Selimbegović, održanom u Sarajevu nekoliko godina prije njezina rođenja utvrđene su teze o “primjeni zakonskih propisa u vezi politike gonjenja klera”. U njima je definirano i kazneno djelo “neprijateljske propagande” iz članka 118. Kaznenog zakona. Djelatnicima Udbe je objašnjeno: “Neprijateljska propaganda je iznošenje i prenošenje izvjesnih činjenica upravljenih na pridobivanje pristalica za nešto…

Za postojanje djela nije bitno da li se iznose istinite ili lažne činjenice, nego je bitno zašto se te činjenice iznose i u kojoj su mjeri one podobne da se njihovim iznošenjem postigne ono što se želi…” To je ta tradicija koju baštini i slijedi dnevni list Oslobođenje.

Unutar te i takve tradicije, kao Hrvat svjestan svoga identiteta, ja sam neprijatelj bez obzira na to pišem li istinu ili ne i bez obzira na to jesam li sprečavao ili činio zločine. Jer ja sam taj drugi i drugačiji, a moje su želje suprotstavljene njihovim. Znam da je to tako, i ne pokušavam stvari zvati drugim imenom. Mi smo bili i zauvijek ćemo ostati na suprotnim stranama, toliko suprotnim i suprotstavljenim da je i svaka daljnja rasprava besmislena, piše Ivo Lučić za Globus.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari