Pratite nas

Kronika

Pavković: Sjećate li se branitelja koji se zapalio, jer nije mogao slušati pjesme o „Kapetanu Draganu“?

Objavljeno

na

Znači li vam što ime hrvatskog branitelja Stojana Celišćaka (r. 1970.)? Tek je počeo živjeti, kad se 29. kolovoza 2005. u svom selu Lepavina kraj Koprivnice zapalio u osobnom automobilu.

[ad id=”68099″]

Iza sebe ostavio je suprugu i dvoje maloljetne djece koja se još i danas sjećaju kako je „tata gorio u automobilu“. Kad se to dogodilo, srbijanski mediji su pisali da se S.C. zapalio u znak prosvjeda zbog održavanja koncerta srpskog pjevača Bore Drljače. Njemu je zasmetalo – pisali su –što uz proslavu pravoslavnog praznika Velike Gospojine u ovom selu, u kojem 15 posto stanovništva čine Srbi, pjeva srbijanska folk –zvijezda. U znak prosvjeda ovaj istaknuti hrvatski branitelj, koji je prošao mnoga ratišta, (bio je sudionik rata od 1991.-1995.), poglavito kao pripadnik 5. gardijske brigade, toga se dana nekoliko puta provozao po selu s istaknutom hrvatskom zastavom, a kad ga je policija zamolila da to ne radi (u zemlji u kojoj se borio baš s tom, hrvatskom zastavom!) – polio se benzinom i zapalio u svom automobilu. Dva dana prije ovog strašnog čina, ovdašnja ga je policija privela zato što je u automobilu držao sliku generala i haaškog optuženika Ante Gotovine – također su izvještavali beogradski mediji, a osobito „Kurir“, koji je nakon samospaljivanja hrvatskog branitelja prenio i izjavu Bore Drljače da je nakon ovog „ekscesa“ njegov koncert u Lepavini prošao u najbolje redu.

Treba reći i to da je nesretnog branitelja, dok je gorio, nadljudskim naporima želio spasiti i jedan policajac, koji ga je zaustavio, no to mu nije uspjelo.

A hrvatski branitelj, dragovoljac Domovinskoga rata, nije mogao, među ostalim, slušati Drljaču, srpskog četničkog pjevača, koji je pjevao, da se sve orilo, i pjesmu o čuvenom ratnom zločincu, Kapetanu Draganu, koji se trenutačno nalazi u hrvatskom zatvoru.

A Drljača je ridao:

…“Svi su čuli ovih dana za kapetana Dragana.

Stigao je izdaleka, sudbina ga baci neka.

Borio se kod Obrovca, kod Plitvica i Benkovca.

U mislima ratne slike, sad zbrinjava ranjenike.

Krajina ga slavi naša, branio je od ustaša.“

Pjevao je Drljača i četničke pjesme „Stade Srbin do Srbina“ te neke o zloglasnoj četničkoj jedinici „Vukovi s Vučjaka“ i više njih o stvaranju Republike Srpske.

Jadni Stojan, Junak hrvatskog Domovinskoga rata, radije se pred ženom i djecom zapalio i umro u najtežim mukama (14 je dana umirao u zagrebačkoj Klinici za traumatologiju).

Vjerovao je da će njegov čin nešto promijeniti u Hrvatskoj, da će se više štovati ljudi koji su bili, poput njega, prvi kad je trebalo, ali…

Sve je ostalo „ko i lani“. Svake godine na taj pravoslavni blagdan u Lepavini, kao primjerice 28. kolovoza 2015. gostuje jedan ili više srpskih pjevača. Sada je došao red na Mitra Mirića i njegove trubače. A Mirić je pjevao i svoj veliki hit: „Ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine“.

Dakle, ljudi se u Stojanovu selu i dalje zabavljaju, a samo oni koji su mu ostali prijatelji, uz rodbinu, sjećaju se dana kad je na strašan način okončao svoj život, kad se zapalio, jer nije mogao slušati pjesme o ratnom zločincu „Kapetanu Draganu“ i slične!

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Bio je prva legenda Domovinskog rata

Objavljeno

na

Foto: MUP RH

Još nam i danas odzvanjaju pucnji u Josipa Jovića, prvu žrtvu u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu. To nisu bili samo pucnji u ovog mladog hrvatskog redarstvenika, to su bili pucnji u hrvatsku državu! Nu, kako bilo da bilo, Josip Jović nije zaboravljen.

Ubijen je 31. ožujka 1991., na Uskrs. Bilo je to na Plitvicama, gdje mu je podignut i spomenik. Posthumno smo mu dodijelili i priznanje – Junak hrvatskog Domovinskog rata (17.12. 2011.) u njegovu rodnom selu – Aržanu. Sa suzama i zahvalnošću primila ga je njegova majka Marija, koja na žalost također više nije među živima. Na njegovoj rodnoj obiteljskoj kući (19. 8. 2007.), na inicijativu moje malenkosti, postavljena je i spomen ploča, u znak sjećanja na ovog legendarnog hrvatskog viteza kojeg ništa nije moglo zaustaviti da se ne pridruži braniteljima – policajcima. Kad je odlazio, rekao je: „Majko, ja više ne mogu gledati što Srbi rade od Hrvata!“ Tada nitko nije slutio da će postati prva žrtva, a još manje da će njegovo veliko srce prestati kucati relativno nedaleko rodnoga mjesta.

Mnogi obilaze njegovo posljednje počivalište, na mjesnom groblju. Ove godine zbog koronavirusa doći će nažalost tek rijetki. A na mramornoj ploči na njegovu grobu jednostavno piše, tek da se ne zaboravi: „ Josip Jović (1969.-1991.). Uskrs 1991. Prvi branitelj pao za slobodu Hrvatske“.

Što bi danas rekao Jović kad pojedini ekstremni ljevičari pričaju i deru se o privilegijama hrvatskih branitelja i stradalnika, što bi rekao o iznimno velikom broju hrvatskih branitelja koji nakon rata žive „od danas do sutra“, a što o majkama, poput njegove, koje se i malo tko sjeti?

S obzirom da je u Hrvatskoj i dalje „na snazi“ (malo karikirano) tzv. „lov na hrvatske branitelje“, ili bolje rečeno selektivno proganjanje ljudi koji su bili među prvima kad je trebalo, srbijanski i ini četnici (zločinci) mogu i dalje mirno spavati. Ako ih i sude, onda to rade u njihovu odsustvu, što nije ništa drugo nego marginaliziranje. Još nitko, primjera radi, nije odgovarao za smrt Josipa Jovića, ili pak za ubojstvo četiri sina Kate Šoljić, baš kao što nitko nije odgovarao, a kamoli završio na robiji, zbog okrutnog zločina koji je u vrijeme Domovinskoga rata počinjen u Škabrnji, ali i drugdje.

A što se to zapravo dogodilo na krvavi Uskrs na Plitvicama? Tamo je u Mukinje 28. ožujka 1991. stigla skupina milicajaca Milana Martića iz Knina s ciljem onemogućavanja prosvjeda djelatnika poduzeća „Plitvice“ protiv pripajanja tog područja tzv. SAO krajini. Na koranskom mostu bile su istaknute zastave SAO krajine i Jugoslavije, a odbor Srpske demokratske stranke (SDS) u Titovoj Korenici drugi je dan donio odluku o promjeni strukture zaposlenih u Nacionalnom parku Plitvice i time su čuvarsku službu preuzeli ljudi iz Knina.
Predstavnici mjesnih zajednica slunjske općine sastankom u Drežnik Gradu zaključili su da hrvatska Vlada ne poduzima ništa protiv nelegalne pretvorbe poduzeća „Plitvice“ i tražena je akcija legitimnih organa Republike Hrvatske.

Policijske uprave Karlovac i Gospić su 31. ožujka 1991. u ranim jutarnjim satima uputile dio svojih snaga na Plitvice sa svrhom uspostavljanja javnog reda i mira na tom području, na kojem su naišle na veliki broj barikada (balvana) s kojih su srpski teroristi otvarali vatru na sva vozila koja su se tamo zatekla.

Jedan od autobusa s hrvatskih redarstvenicima vozio je Ljubo Ćesić Rojs. Bio je kažu pravi „fajter“. Mnogi ga danas neopravdano prozivaju (podcjenjuju) da je prije rata vozio autobuse. Vozio je, ali je vozio i u srpski „epicentar“, gdje je imao veliku sreću što je ostao živ. Naime, kad su se iskrcali branitelji pred jednom barikadom u njegov autobus „ruknuo“ je tromblon, ali na svu sreću osigurač nije eksplodirao. Da je eksplodirao bio to pravi pokolj.

Josipa Jovića pogodio je rafal kod zgrade pošte, pancirka je bila probijena i relativno brzo je prenesen do vozila hitne pomoći, ali je preminuo na putu do helikoptera.
Sukob između hrvatskih obrambenih snaga i srbijanskih terorista trajao je nekoliko sati, a pobunjenici (zločinci) bili su prisiljeni povlačiti se, odnosno bježati poput zečeva. Prema policijskim izvješćima, uhićeno je devet pobunjenika, među njima i Goran Hadžić, član Glavnog odbora SDS-a i Borivoje Savić, tajnik Izvršnog odbora SDS-a Vukovara.

Inače, SDS je kasnije bila zabranjena politička stranka, ali je najvećim dijelom nastavila svoj rad kao SDSS, (Samostalna demokratska srpska stranka) pod vodstvom Vojislava Stanimirovića i Milorada Pupovca, i poznata je među ostalim i po tome da njezini čelnici neprestano traže da se zabrane Udruge branitelja HOS-a, jer su njihovi pripadnici u Domovinskom ratu nosili oznaku „Za dom spremni“. Nu, vrlo su brzo zaboravili da četnici (i članovi SDS_a) tada nisu pozdravljali tim pozdravom već su svoj „pozdrav“ upućivali mecima, tromblonima, pa i kamama!
O Josipu Joviću, kao Junaku Domovinskog rata, objavio sam i knjigu (2012.) – da se ne zaboravi.
Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Na današnji dan prije 21 godinu preminuo je Jozo Leutar

Objavljeno

na

Objavio

Istinu će biti jedino moguće doznati kada iščeznu oni koji su prikrivali dokaze

Na današnji dan prije 21 godinu preminuo je Jozo Leutar, nekadašnji zamjenik ministra unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine. Leutar je preminuo 28. ožujka u sarajevskoj bolnici Koševo od posljedica ranjavanja nakon što je 16. ožujka 1999. godine u sarajevskom naselju Ciglane u ranim jutarnjim satima na njega izvršen atentat autobombom, piše Večernji list BiH. Počinitelji i nalogodavci ovog zločina ni do danas nisu otkriveni i procesuirani. Više od dvaju desetljeća traje borba da se dozna istina o ovom zločinu.

Lažni iskaz i optužbe

Istinu će biti jedino moguće doznati kada iz parapolicijskih i obavještajnih službi iščeznu oni koji su godinama prikrivali i podmetali dokaze te čak i prijetili, izmišljali. Najprije sa samim vozilom i eksplozivom koji je podmetnut pod vozilo koje je eksplodiralo u ranim jutarnjim satima. Leutar je teško ozlijeđen 16. ožujka 1999. kada je u službenom automobilu, kojim je iz stana putovao do sjedišta MUP-a, eksplodirala podmetnuta naprava.

Najteži šrapnel koji mu je završio u glavi koštao ga je života. Uslijed teških ozljeda preminuo je 28. ožujka u sarajevskoj bolnici. Uz Leutara, u automobilu je bio i njegov vozač Željko Ćosić koji je također ozlijeđen, ali je preživio atentat. Ćosić je na temelju lažnog iskaza zaštićenog svjedoka bio osumnjičen kao atentator na Leutara, pa je bio i optužen te je u zatvoru proveo punih 30 mjeseci, a na kraju je pravomoćno oslobođen tih optužbi. Stvarni počinitelji ubojstva Joze Leutara i dalje su nepoznati, no službe bi ih mogle vrlo lako pronaći. Najprije treba započeti sa svjedočenjem Armana Jašarevića koji je vrlo kratko nakon ubojstva posvjedočio kako je bošnjački politički i policijski vrh odgovoran za njegovu likvidaciju. Do u potankosti je govorio o detaljima urote i pripreme ubojstva, no bošnjačke službe pod nadzorom zloglasnog MOS-a, a kasnije AID-a i uz asistenciju odabranih policijskih, pravosudnih i medijskih trabanata, odlučile su počiniti novi zločin. Za ubojstvo Leutara optužile su Hrvate, a na popisu onih koji nikada nisu optuženi između redova, uz ostala, stajalo je i ime tadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH i hrvatskog člana bh. Predsjedništva Ante Jelavića. Sve to bio je sastavni dio obavještajne hobotnice kojom je upravljao SDA te je i danas održava živom i koristi po potrebi.

Nikada nisu ispitani

Kako bi ovaj monstruozni plan potvrdili, izabrali su kriminalca Merima Galijatovića za tajnoga svjedoka koji je jedno vrijeme bio član i Kažnjeničke bojne. No, tijekom postupka obrana je razvalila ovoga kriminalca, kao i njegove laži te uprla prstom na Faika Lušiju, Mehmeda Žilića, koji pak nikada nisu bili ispitani. Kada je prije nekoliko godina aktualizirana istraga u SIPA-i, protiv šefa toga tima i nekoliko članova mafijaška struktura AID-a je “isposlovala” prijave i suspenziju ovih dužnosnika. Nakon toga istraga je posve zaustavljena. Budući da je prošlo 20 godina od ovog zločina, prijeti nastupanje zastare. Naime, kako je ranije ustvrdio i Leutarov sin, istraga atentata smišljeno se godinama odugovlačila kako se ubojice i nalogodavci nikada ne bi pronašli te nastupila zastara od kaznenog progona.

Po kaznenom zakonodavstvu BiH, istraga za djelo ubojstva zastarijeva nakon 20 godina, zbog čega je obitelj cijelo vrijeme inzistirala da se ovaj napad proglasi terorizmom.

Eutanazija hrvatskoga naroda u BiH počela je i prije ubojstva Joze Leutara

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari