Pratite nas

Pavle Kalinić o stanju u vojsci i reakcija MORH-a na izjavu Kolinde Grabar Kitarović

Objavljeno

na

PAVLE Kalinić: Hrvatska vojska drastično je tehnički zapuštena

hrvatska-vojska-vojnik-vojnici-osrh-oruzane-snage-MORHDomaću obrambenu stvarnost danas jednako odlikuje drastična tehnička zapuštenost kao i strateško-teorijska otuđenost iz demokratskog ambijenta. Hrvatska vojska danas je medijski aktualna gotovo isključivo onda kad se u njezinu okviru dogodi neki ozbiljan tehnički kvar ili propust, piše Deutsche Welle. Posljednjih godina to su uglavnom rušenja ratnih zrakoplova, poput najnovijeg na Dan pobjede, 5. kolovoza, pokraj Velike Gorice. Odavno dotrajala flota više se doslovce ne može ni pokrenuti uvis, a da to ne bude pogibeljno i za pilota i za ljude u okolini. Slično su zapušteni i ostali rodovi, pa je praktički svejedno govori li se o problemima u Hrvatskoj ratnoj mornarici ili u kopnenim oklopnim jedinicama.

Pitanje uzroka i konteksta takvog stanja je stoga znatno šire od pukog zbroja pojedinačnih zabrinjavajućih slučajeva. S obzirom na dugogodišnju stagnaciju obrambene politike i prakse, mogu se jednako primijetiti simptomi praktičnog odustajanja od razvojnih državno-budžetskih ulaganja, kao i teorijski, doktrinarni muk na najvišoj razini. Zna se tek da Hrvatska u sastavu NATO-a i EU-a sudjeluje s manjim pješačkim jedinicama u određenim međunarodnim misijama, Ali, samo članstvo u tim organizacijama ne nudi nam sva obrambena rješenja. O takvoj situaciji Igor Tabak, vojni analitičar i autor na blogu za obrambene i sigurnosne teme Obris.org, rekao nam je da je dugoročno posve neodrživa i apsurdna.

Improvizacija i nakon rata

Najveći dio našeg inozemnog angažmana samo je plod želje da u izvjesnim međunarodnim organizacijama bolje kotiramo, da se nekom umilimo, i nisu produkt nikakvog dubinskog političkog opredjeljenja – iznosi Tabak, dodajući kako nisu definirana ni ostala dva cilja koja smo zajedno sa saveznicima upisali u strateške dokumente. Za prvi cilj, zaštitu prostora i suvereniteta vlastite države, vojska nam je neadekvatna po ključnim parametrima. Kod izvršenja drugog, suradnje s domaćim nevojnim sektorom, ona trpi opterećenja i troškove kakve u biti jedva može podnijeti.

I dok s mukom izdržava mirnodopske zadaće poput ispomaganja vatrogastva ili zdravstva, njezina primarna obrambena svrha dovodi se svako malo u pitanje.

Struktura ukupnog sustava postavlja se stalno ad hoc, improvizatorski. To je zaostatak iz stvaranja te vojske u ratu, gdje je takav postupak bio razumljiv – nastavlja Igor Tabak, ”dok je nakon rata bilo nužno postupati planski na duge staze, no to je izostalo. Pa svaki put kad se dogodi neka od sad već učestalih nezgoda s avionima, možemo u javnom prostoru svjedočiti sve glasnijem posezanju za suštinskim pitanjima kao što je mogućnost ukidanja cjelokupnog ratnog zrakoplovstva“.

Tabak smatra da sve priče o eventualnim reformama obrambenog sustava padaju u vodu samim tim što je dotični sklop toliko nestabilan da možda ne bi preživio ni najblažu ozbiljniju reformu.

Ali, govoreći o strateškom promišljanju funkcije vojske i obrambenog sustava, poduzeli smo ovom prilikom i jedan korak dalje. S vojne doktrine opredmećene modelom tzv. naoružanog naroda, Hrvatska je posve stihijski prešla u transformaciju prema profesionalizmu. Odvijalo se i odvija se to bez javne rasprave i podrobnih ekspertiza, a kamoli da bi se radilo o iole demokratskom političkom procesu.

Jednostrano ukidanje vojnog roka

pavle kalinicPavle Kalinić, politolog i stručnjak za sigurnosna pitanja, napominje kako Hrvatska ne samo da nema plan obrane, nego ni usvojenu metodologiju na osnovu koje bi napisala taj plan.

– Ako je ono nekoć, s ratom u kojem smo imali vojsku od 250 tisuća ljudi, počivalo na doktrini naoružanog naroda, onda se ovo poslije može nazvati razoružanim narodom – izjavio je Kalinić za Deutsche Welle. On tako veoma oštro komentira i činjenicu da je u Hrvatskoj jednostrano ukinuta obaveza vojnog roka, što jedna npr. Švicarska ipak ne želi poduzeti, koliko god služenje vojske bilo nepopularno.

– To u krajnjoj liniji nije ni demokratski – dodaje ovaj naš sugovornik, ”jer se vojna moć udaljava od naroda, tako i utjecaj na korištenje oružja. Nije to hrvatska specijalnost, ali stvarnost jest, i o tome smo u najmanju ruku prethodno morali iscrpno diskutirati. A ovako nemamo više ni iole značajniju vojnu proizvodnju ni temeljnu doktrinu, pa ni samu vojsku s pripadajućom opremom, dok smo svojedobno – u sastavu Jugoslavije, doduše – bili jedan od pet proizvođača podmornica na svijetu. Ako mogu biti donekle ironičan, danas ne bismo bili u stanju pružiti otpor ni jahti Romana Abramoviča kad uplovi u Jadran“.

Politikantska manipuliranja vojskom

S druge strane, Igor Tabak upozorava na dodatne aspekte manipuliranja obrambenim sustavom i oružanim snagama. Naime, on je mišljenja da je hrvatska politika upravljanja vojskom već duži niz godina odveć u službi vanjske politike. Takva stranputica nije posebna novost, podsjeća nas ovaj vojni analitičar, budući da je još u prošlom desetljeću bilo nastojanja da se pitanjima obrambenog sustava pristupi krajnje politikantski. – S najgrubljim pokušajima utjecanja politike na vojsku nekako smo se i suočili, no s finijim novim momentima imamo velikih problema – kaže Tabak.

Čak je i braniteljski sektor dandanas veoma prominentan u društvu, no moderne obrambene teme poimaju se kao nešto što će se riješiti samo od sebe. Onda se periodički čudimo kad se ispostavi da se to nije dogodilo – zaključio je Igor Tabak, prenoseći nam na kraju svoj dojam da se Hrvatska ponaša kao da je njezina vojska 1995. godine zauvijek ispunila svoj smisao.

Taj privid je društveno izuzetno opasan – povijesti nije kraj, i buduća se iskušenja ne mogu predvidjeti. A to znači i da se vojska nad kojom domicilni narod nema kontrolu teorijski ni praktično, može okrenuti i protiv njega, piše Deutsche Welle.

Nakon što je Kolinda Grabar Kitarović u emisiji Studio 4 HTV-a 18. kolovoza stanje u hrvatskoj vojsci ocijenila sa “Više nego JADNO”, već sinoć u istoimenoj emisiji 19. kolovoza oglasio se i MORH:

NATO Secretary General attends conference ''Strengthening the Transatlantic Bond’’

>>Kolinda Grabar Kitarović: Stanje u hrvatskom vojnom zrakoplovstvu je više nego jadno

Reakciju MORH-a prenosimo u cijelosti:
Izražavamo žaljenje što Vlada u kojoj je i gospođa Grabar- Kitarović bila članica nije prema tada važećem Dugoročnom planu razvoja 2006.-2015., u puno boljim gospodarskim vremenima, donijela odluku o uvođenju u operativnu uporabu novog borbenog zrakoplova s čijim je pripremama za uvođenje trebalo započeti 2009. godine. MIG-ovi 21 trebali su završiti svoj radni vijek 2010. godine i s operativnom uporabom trebalo se početi s novim borbenim avionima.

Također, u svom nabrajanju opcija za budućnost zrakoplovstva navela je, vlastito zrakoplovstvo, air policing i kombinaciju regionalnih snaga, čime pokazuje nepoznavanje terminologije, obzirom da se air policing odnosno „redarstveni nadzor u zraku“, provodi u svakoj od tih opcija. Air policing nije opcija za borbeno zrakoplovstvo već je to jedna od najvažnijih zadaća zrakoplovstva u miru.

Izražavamo žaljenje što gospođa Grabar-Kitarović, sudeći po njezinoj izjavi očito i ne poznaje dovoljno hrvatsku zakonsku regulativu jer ne zna koje bi se vijeće, vezano za stanje u HRZ-u, trebalo sastati. Pitanje stanja u HRZ-u nije u nadležnosti Vijeća za nacionalnu sigurnost, kako ona tvrdi, već je to u nadležnosti Vijeća za obranu. Ono će se pak sastati i raspraviti o stanju u Oružanim snagama, za razliku od slučaja iz 2007. godine i pada helikoptera, kada gospođa Grabar-Kitarović, kao ministrica u tadašnjoj Vladi, nije inzistirala na okupljanju tadašnjeg Vijeća za nacionalnu sigurnost i to je nije čudilo.

Izražavamo žaljenje što je stanje HRZ-a ocijenila kao „više nego jadno“, zaboravljajući pritom da su upravo u opremu i modernizaciju, ali i u nabavku novih letjelica u posljednje tri godine uložena znatna sredstva. Spomenimo samo remontirane MiG-ove, obnovljenu Protupožarnu eskadrilu, školske zrakoplove na kojima se inače školuju i omanski piloti, transportne helikoptere kojima se obavljaju medicinski letovi i akcije traganja i spašavanja. Tako je primjerice helikopterima HRZ i PZO-a samo u ovoj godini spašeno više od 200 pacijenata, koji se zasigurno ne bi složili s tvrdnjom da je stanje „više nego jadno“.

Izražavamo žaljenje što gospođa Grabar-Kitarović smatra kako je naša pobjednička vojska u zapuštenom stanju. Smatramo kako bi trebala uvažiti mnoge provedene kapitalne projekte, koji dokazuju kako se brine o sadašnjosti i budućnosti OS RH, unatoč smanjenom proračunu za obranu.

[divide]

Poslušajte Izjavu vrhovnog zapovjednika  OSRH >>Josipović – Loš izgovor, šalabahteru unatoč

kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari