Connect with us

Analiza

PEČARIĆ: Kako zamagliti prijevaru s Jasenovačkim popisom?

Objavljeno

on

Na nedavnom javnoj sjednici Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta u Mimari imao sam veliko zadovoljstvo predstaviti novog člana HNES-a dr. sc. Stjepana Razuma. Trebao sam pročitati biografiju kandidata koju dajem u prilogu. Međutim, skratio sam čitanje biografije i ukazao na činjenicu da je upravo on najzaslužniji za postojanje Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

[ad id=”68099″]

Naime, kada je svojevremeno u intervjuu Hrvatskom listu (2012.) ukazao što povijesna znanost traži od istraživača žrtava, pa tako i za one u Jasenovcu, bio je napadnut od onih koji uvijek tvrde da povijest treba prepustiti povjesničarima. To su bili veleposlanik Srbije u RH i tadašnji predsjednik RH Ivo Josipović. Jaki neki povjesničari, zar ne? Istaknuo sam i izuzetnu važnost nedavnog otkrića dr. Razuma u svezi s popisom žrtava Jasenovca. Naime, već ranije su članovi Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac objavili kako su pronašli 14.000 kloniranih imena. Poslije tog otkrića Memorijalni centar je skinuo popis sa interneta, pa se pojavio iznova i tako, što je dokazao Dr. Razum, da su klonirana imena zamijenjena novim!

Bilo je za očekivati da će se takova prijevara pokušati zamagliti nekim uobičajenim pamfletom što se doista i dogodilo (Vladimir Matijanić, “Jasenovac i navika stara: negacija holokausta” Slobodna Dalmacija, 21.06. 2015.), dok je na upite uredništva Hrvatskoga tjednika, upućene ravnateljici JUSP-a Jasenovac Nataši Jovičić glede tih prijevara, nije prvotno stigao nikakav odgovor. Kasnije je uredništvo ipak dobilo odgovor, ali ne od ravnateljice Nataše Jovičić, niti od radnika koji su sastavljali popis, već od Zdenka Ćorića, odgovorne osobe za kreiranje baze podataka, tj. od Poduzeća za pružanje usluga na području korištenja informatičko-komunikacijskih tehnologija Utilis iz Zagreba.

I Matijaniću i Utilisu dr Razum je sjajno odgovorio tekstovima:

Da, dokazali smo da je Jasenovac otrovna i sramotna laž. Nadnaslov: “Aktualno. Dr. Stjepan Razum, odgovara na pamflet ‘Slobodne Dalmacije’ i projugoslavenskih povjesničara”. Podnaslov: “Najčasnije bi bilo da gosopđa Nataša Jovičić prizna da je popis jasenovačkih žrtava lažan i da snosi zakonske posljedice!” U: Hrvatski tjednik, 2015., br. 562, od 1.VII.2015., str. 30-34 i 46., te:

“Tvrtka Utilis pokušava smicalicama prekriti jasenovačku prijevaru”. Nadnaslov: “DORH bi imao pune ruke posla”. Podnaslov: “Uopće se ne radi o pogrešci, nego o zamagljivanju prijevare. Gospodin Ćosić[!] pokušava izvući iz neugodnoga i nedopuštenoga položaja varanja hrvatske javnosti ravnateljicu Natašu Jovičić, ali to čini providnim smicalicama, takoda sam sebe zakapa do grla”. U: Hrvatski tjednik, 2015., br. 562, od 1.VII.2015., str. 35.

Zapravo, posebno mi je zanimljiva tvrdnja o pamfletu projugoslavenskih povjesničara. Naime, dr. Razum se osvrće na navodne autoritete koji se u članku spominju: dr. Ivu Banca, Slavka Goldsteina, dr. Tvrtka Jakovinu i dr. Hrvoja Klasića.

Vjerojatno nema nikoga tko hrvatski diše koji se ne slaže s konstatacijom dr. Razuma o zadnjoj dvojici:

“Kad je riječ o dr. Tvrtku Jakovini i dr. Hrvoju Klasiću, na koje se člankopisac Matijanić također poziva kako bi njihovim “autoritetom” podkrijepio svoj članak, na njih ne treba trošiti riječi, jer se radi o indoktriniranim i jugoslavenski ideologiziranim povjesničarima.”

Dr. Razum daje sjajnu raščlambu tvrdnje dr. Banca:

“Od tih autoriteta začuđuje me kukavičluk dr. Ive Banca. Pitajući ga što misli o rezultatima istraživanja Stjepana Razuma, Stipe Pilića i Igora Vukića, dr. Banac kaže: “Vrlo sam skeptičan prema tim tezama, s tim ne želim imati apsolutno nikakve veze. Mislim da to nije predmet o kojem se može raspravljati, nisam vidio nikakvih ozbiljnih dokaza da to nije bio logor smrti.”

         Dr. Banac je u ove dvije rečenice izrekao četiri gluposti ili porazne istine o sebi:

         1.) izražava skepsu, tj. negativan stav prema tezama s kojima se ne želi uobće zamarati, pa je logično zaključiti da ih ne poznaje ili ne poznaje predmet teza. Znanstveno nije pošteno izražavati sumnju prema nečemu što se ne poznaje.

         2.) Izražavanje tako izričitoga stava da ne želi imati absolutno nikakve veze s tezama o Jasenovcu – niti ih potvrditi, niti zanijekati, očituje čovjeka s velikim strahom. Naime, u riječima “ne želim imati” naslućuje se strah. Koga se ili čega i zašto boji? Je li znanstvenik poput njega treba dobiti neko dopuštenje da istražuje neki predmet?

         3.) Nevjerojatno je da kaže kako misli da Jasenovac ili teze o Jasenovcu nisu predmet o kojem se može raspravljati. Pitam se, gdje je nestao znanstvenik u tom gordom Bancu koji je mogao i znao uvijek o svemu govoriti i raspravljati? Je li on slobodan? Ili je sluga koji sluša naredbe svoga gospodara o čemu smije ili ne smije raspravljati? Nema toga na ovom svijetu o čemu se ne može raspravljati! Smije li se – to je drugo pitanje! No, bilo bi pošteno reći – tko mu to zabranjuje i u ime koga ili čega.

         4.) Najveća glupost od svih navedenih je posljednja, a to je da dr. Banac nije vidio ozbiljnih dokaza da Jasenovac nije bio logor smrti. Ovo je očito izvrtanje stvarnosti naopačke. To je slično onome kad je predsjednik Veleizdajnik govorio da hrvatski generali moraju u Haagu dokazati da su nevini, umjesto da tužiteljstvo dokaže njihovu krivicu. Da bi nešto bilo logor smrti, trebalo bi valjda imati dokaza za to. Stvarni pak nedostatak takvih dokaza Bancu ne smeta da i dalje smatra da je Jasenovac bio logor smrti, jer netko ga je tako podučio (valjda drugarica učiteljica u osnovnoj školi!). Razumno bi bilo na novinarov upit očekivati odgovor: nisam se time bavio, pa ne mogu o tome ništa reći. Ali izražavati sumnju u nešto u što ne želi ni ulaziti, i s čime ne želi imati nikakve veze, nerazumno je i kukavički. Kukavički je zbog toga što on kao povjesničar, ne može izbjeći temu Jasenovca, koja se nameće cijelom narodu kao tema, a on s njome ne želi imati veze.”

Zapravo pitam se treba li Bančev odgovor shvatiti kao pomak u njegovim razmišljanjima. Naime, poslije moje knjige “Brani li Goldstein NDH?” ničim izazvan dr. Banac se okomio na govor s promocije prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana koji je objavljen u Glasu Koncila. U prilozima dajem i moj odgovor na taj napad dr. Banca Evanđelje po Bancu, Glas koncila, 10. studenoga 2002.

Nije jasno kako je i Slavko Goldstein svrstan među povjesničare kada je poznato da on ima najviše završenu srednju školu. Istina, jedan hrvatski povjesničar mi je svojedobno tvrdio kako je dr. Ivo Goldstein za “svoja” mišljenja obično pitao svog oca. Bilo mi je čudno, ali dr. Razum je već prvom tvrdnjom pokazao je kako je to veoma vjerojatno. Naime dr. Razum kaže:   

         “Slavko Goldstein ostrašćeni je i vrlo motiviran, pa stoga pristran, subjektivan i neznanstveni pisac. To najbolje dolazi do izražaja upravo u svojoj knjizi “1941. godina koja se vraća”, a prenosi ih člankopisac Matijanić. Već sama ta knjiga dovoljno govori o Goldštajnovoj neznanstvenosti. Tu on, a onda i Matijanić, pokušava istražnim iskazom koji je Slavko Kvaternik dao prevratničkim komunističkim vlastodršcima dokazati neku istinu o Jasenovcu. Znamo što su ljudi sve spremi reći, a osobito obtužiti druge, pa onda reći i ono što iztražitelj očekuje, samo kako bi spasili vlastitu kožu. Takav je upravo slučaj s iskazom Slavka Kvaternika. Slično se u svojim memoarima htio za svoju ratnu ulogu oprati pred svjetskom javnošću Glais von Horstenau. Naravno da su i sjećanja Vladka Mačeka, koji je inače u logoru Jasenovac imao sasvim pristojnu obskrbu i brigu, takva kakva jesu, jer su pisana pod utjecajem poslijeratne agitpropovske promičbe. Slavko Goldstein nije sposoban ili ne želi razlučiti pljevu od srži, pa nam kao istinu podvaljuje pljevu.”

O čemu se radi? U mojim tekstovima o Ivi Goldsteinu lako se može vidjeti kako sam s nevjericom ustanovio da ovaj znanstvenik kao vrela navodi izjave koje su poslije rata davali zatvorenici komunističkim vlastima. Dakle u vrijeme kada je Komunistička partija bila Staljinov sljedbenik i kada se zna kako su u Staljinovim (dakle i Titinim) zatvorima priznavali sve što su istražitelji tražili. Sada je jasno da je Ivo nauičio od tate takav pristup povijesnim znanostima. Ne čudi što sam bio u mogućnosti napisati dobar dio knjige “Zabranjeni akademik” tako što sam samo stavio u nju tekstove istinskih povjesničara o neznanstvenom radu ovog profesora na Filozofskom fakultetu.

Međutim, još me je više razveselio nastavak komentara dr. Razuma:

“Na kraju, Matijanić pita izravno Goldsteina što misli o mojim, kao i drugih istraživača izjavama. Tu je Goldstein od prve ispalio pucanj u ništa. Kaže, “radi se o stavovima koji se u razvijenom, demokratskom društvu nazivaju negacija holokausta”. I još dodaje: “držim da se s ovim posljednjim pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu prešlo sve granice tolerancije prema takvim neistinama”.”

Da bi vidjeli zašto me je razveselio, pogledajte priču oko same knjige “Brani li Goldstein NDH?” danu u tekstu “Tko su arbitri hrvatske javne scene?”, Portal HKV-a, 06. 11. 2007.:

Jasenovac-i-Bleiburg-nisu-isto“Najgluplje je vjerojatno ono kada Ivo Goldstein u «Slobodnoj Dalmaciji» od 13. srpnja 2002. navodi slučajeve «u kojima bi bilo opravdano kazneno gonjenje», pa sam se našao u njegovom najužem izboru (koje li časti!): «Ne znam radi li se o klasičnom antisemitizmu, ali već me duže vrijeme po tisku gadi i vrijeđa izvjesni Josip Pečarić, matematičar koji je sebi umislio da zna nešto o povijesti.» (Kaže povjesničar kome je vrhunski autoritet u povijesti njegov tata s možda završenom srednjom školom, op. JP) Dakle, kada netko „gadi i vrijeđa“ dr. Iva Goldsteina treba ga kazneno goniti. Tako nešto vam je čak i antisemitizam! Da Goldsteinima nije strano korištenje neistinama mogu pokazati na primjeru mog intervjua u Slobodnoj Dalmaciji 13. listopada. Tamo sam konstatirao: “Svi koji promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda, po definiciji napadaju našeg blaženika (Stepinca, op. J.P.). Po tome ćete ih prepoznati. Naravno, Goldsteini će izrijekom negirati genocidnost hrvatskog naroda, ali će sve raditi da to bude rezultat njihova djelovanja. Slično dr. Milanu Bulajiću koji nikad neće reći da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava, ali će sve učiniti da to ‘dokaže’ (istakao J. P.). Zato ja Goldsteine i mnoge druge u Hrvatskoj i nazivam Bulajićevim učenicima.” Evo kako to navode Ivo i Slavko Goldstein u tekstu “Akademik Pečarić uporno laže” (Slobodna Dalmacija, 20. listopada): “U intervjuu pod naslovom ‘Bulajićevi učenici kroje nam povijest’ u Slobodnoj Dalmaciji od 13.10.2002. akademik Josip Pečarić tvrdi da Ivo i Slavko Goldstein ‘promiču tezu o genocidnosti hrvatskog naroda’. Ovu bezočnu laž Pečarić varira na više mjesta u istom intervjuu tvrdeći da su ‘Goldsteini… Bulajićevi učenici’, jer ‘slično dr. Milanu Bulajiću čine sve kako bi dokazali da je u Jasenovcu bilo 700 000 žrtava’ (istakao J. P.), pa time ‘dokazali i genocidnost hrvatskog naroda’.»

Glavni urednik «Slobodne Dalmacije» je u dva navrata tražio da svoj odgovor «Lažu Goldsteini i to im je od Boga dano» skratim, pa kada sam to učinio – nije ga objavio! Ovom prigodom trebam posebno upozoriti na knjigu Ivana Strižića Žrtvoslov Slunjskog kotara u kojoj Strižić pokazuje kako su jugokomunistički povjesničari udeseterostručili broj onih koji su po prijekom sudu osuđeni na smrt zbog izvršenja i/ili organiziranje pokolja obitelji Mravunac u Hrvatskom Blagaju i planiranje sličnih zločina u tom kraju, kako bi mogli pisati o tome kao o prvom velikom pokolju Srba u NDH. On pokazuje kako je u tome sudjelovao i Slavko Goldstein. Daje što je Slavko Goldstein o pokolju obitelji Mravunac pisao 1965., a potom i ono što piše danas. Ta njegova nova verzija ima malo što zajedničkoga s onom prvom, a Strižić pokazuje kako i nova Goldsteinova verzija tog događaja nije točna, pa konstatira: “Očito, Goldsteina rukovodi samo jedna misao: optuživati Hrvate za djela koja nisu počinili.” Iako (ne)svršeni gimnazijalac Slavko Goldstein je očito vrlo važna osoba u jugo-komunističkoj historiografiji!

U više navrata pisao sam kako je brojka žrtava Jasenovca koju su Goldsteini nametnuli hrvatskim vlastima od 80 do 100 tisuća u stvari «rezervna» velikosrpska brojka pa je nazivam «velikosrpskom brojkom Goldsteinovih i Draže Mihailovića». Zašto? Dr. Vjekoslav Perica (“Sloboda Dalmacija”, 27. srpnja 2002.) pronašao je u Chicagu knjigu koju su 1943. izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića u kojoj se govori o 40 tisuća ubijenih Srba u Jasenovcu. Dakle, za pola rata polovica od spomenute brojke! I ona kao i ona od 700 000 treba osigurati tezu o genocidnosti hrvatskog naroda. Kao što vidimo da našim arbitrima laž, neznanje, zla namjera i sl. nisu strani. Da parafraziramo Miroslava Toholja: Sveti su antihrvatski ciljevi!”

Zapravo je i razumljivo tadašnje ponašanje glavnog urednika Slobodne Dalmacije. U svom tekstu su mi Goldsteini poručili da će učiniti sve da me onemoguće u iznošenju mojih laži. Da, kako je bilo glavnom uredniku kada je shvatio tko tu doista laže, zar ne?

Završit ću s nastavnom teksta o Goldsteinu dr. Razuma:

Goldstein misli da je riječ holokaust samorazumljiva, sveobća i posvemašnja. Ako je mislio konkretno na mene da negiram holokaust, to uobće nije točno. Meni je sasvim dobro poznato da je njemačka okupacijska vlast u suradnji sa srbskom vladom Milana Nedića u prvim mjesecima 1942. godine učinila genocid ili holokaust nad Židovima, tako da je za nekoliko mjeseci Srbija proglašena slobodnom od Židova. Isto tako, poznato mi je da su Titovi partizani učinili genocid ili holokaust nad hrvatskim narodom tijekom rata, a osobito po završetku rata. Nije mi ni u primisli nijekati te holokauste, pa me čudi Goldštajnova izjava da se radi o negaciji holokausta. Isto me tako čudi drugi dio njegove izjave u kojem govori o “pokušajima krivotvorenja istine o Jasenovcu”. Društvo za istraživanje trostrukog logora Jasenovac osnovano je upravo zato da dođe do istine glede toga logora, budući da desetljećima prije toga oni koji su se smatrali mjerodavnim za to područje nisu nam podarili tu istinu, već nasuprot, sve su ga više omatali u laž i mit. Poznato je da je Slavko Goldstein bio član saborske Komisije za utvrđivanje žrtava Drugoga svjetskog rata i poraća i da je obećao dati cjeloviti popis žrtava hrvatskih Židova, jer navodno zagrebačka židovska obćina posjeduje takav popis. No, takav popis on nikada nije Komisiji dostavio, a danas je i razumljivo zašto. Naime, na jasenovačkom popisu nalaze se mnogi hrvatski Židovi koji su ipak – Bogu hvala – preživjeli rat, ali unatoč tome oni su i dalje na tom popisu kao žrtve tadašnje ND Hrvatske. On, kao svojedobni stručnjak za Jasenovac morao je biti upoznat s tim činjenicama, ali nije poduzeo ništa da bi se taj popis u tom smislu ispravio. Stoga ne mogu, nego zaključiti kada je riječ o Jasenovcu, da se Slavko Goldstein ponaša kao etnobiznismen, što je u našem hrvatskom društvu već poznata pojava i nažalost vrlo unosna, pa u skladu s time mora lagati. Stoga je iluzorno od njega očekivati ikakvu mjerodavnu riječ glede toga.

Naime, u mojim tekstovima se mogu nači djelovi koji zapravo predstavljaju komentar i ovakvih tvrdnji Slavka Goldsteina. Posebno sam obratio pažnju na ulogu oko Komisije za utvrđivanje žrtvava rata i poraća koja je bila još i sramotnija od ove o kojoj govori dr. Razum. O tome sam pisao i nedavno kada sam naveo dio spomenute knjige “Brani li Goldstein NDH? u kome se na tu ulogu osvrće predsjednik Komisije Kazimir Sviben.

Akademik Josip Pečarić / Kamenjar.com

[su_heading size=”21″]PRILOZI: ŽIVOTOPIS DR. SC. STJEPANA RAZUMA[/su_heading]

Stjepan Razum rođen je 16. prosinca 1960. u Konščici, župa Sveti Martin pod Okićem, obćina Samobor, kao treći od šestero djece svojih roditelja Mije i Dragice rođ. Šoić. Osnovnu školu polazi u Svetom Martinu pod Okićem (1967.-1975.). Kao pitomac Nadbiskupskoga dječačkog sjemeništa u Zagrebu-Šalata polazi klasičnu gimnaziju u Interdijecezanskoj srednjoj školi za spremanje svećenika (1975.-1979.). Zbog onodobne školske politike na kraju svake godine polaže sve ispite, kao većina sjemeništaraca, na državno priznatim srednjim školama: prva dva razreda na XII. gimnaziji (ulica baruna Filipovića), a treći i četvrti na klasičnoj gimnaziji u Križanićevoj ulici. Ispit zrelosti položio je 1979. Kao pitomac Nadbiskupskoga bogoslovnog sjemeništa u Zagrebu mudroslovlje i bogoslovlje uči na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu (1979.-1986.). Studij je prekinuo nakon prve godine zbog služenja vojnog roka u Svilanjcu i Šabcu, u Srbiji (1980.-1981.). Ljetne praznike provodi na dvomjesečnom radu u Belgiji (1982.) i Njemačkoj (1983., 1984.). Diplomirao je radnjom “Župna crkva Svetog Martin pod Okićem, povijesni prikaz”. Svećenički red podijelio mu je nadbiskup Franjo Kuharić 29. lipnja 1986. u Zagrebu. U dušobrižništvu radi kao duhovni pomoćnik Danijelu Labašu u župi Sv. Blaža u Zagrebu-Deželićev (1986.-1989.).

           Nastavlja studij u Rimu (1989.-1995.). Kao pitomac Papinskoga hrvatskog zavoda Sv. Jeronima polazi Fakultet crkvene povijesti na Papinskom grgurovskom sveučilištu (1989.-1995.). Ujedno polazi Školu za arhivistiku, diplomatiku i paleografiju pri Vatikanskom arhivu, najprije jednogodišnji, a potom dvogodišnji tečaj. Magisterij iz crkvene povijesti postigao je 15. lipnja 1992. Doktorsku radnju iz crkvene povijesti o biskupu Osvaldu Thuzu i o Zagrebačkoj biskupiji u njegovo vrijeme (Osvaldo Thuz de Szentlászló, vescovo di Zagabria, 1466-1499) obranio je 17. lipnja 1995. U ljetu 1995. vraća se u domovinu.

           Od jeseni 1995. godine do danas zaposlen je u Hrvatskom državnom arhivu s radnim mjestom u Nadbiskupijskom arhivu u Zagrebu. Od 1996. godine voditelj je, odnosno pročelnik Nadbiskupijskoga arhiva. Radi kao arhivist-specijalist za starije arhivsko gradivo (1995.-2008.), zatim kao viši arhivist (2008.-2010.), te kao arhivski savjetnik (2010.-). Ujedno je znanstveni suradnik u Hrvatskome državnome arhivu (2002.-). Upisan je u Popis znanstvenika i istraživača kod Ministarstva znanosti i tehnologije, odnosno Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa, pod brojem 209493.

           Tijekom četiri akademske godine predavač je na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (1997./98.-2000./01.). Predavao je “pomoćne povijesne znanosti”.

           Bio je voditelj Vlatka Dolančića kod izrade doktorskoga rada “Središnja biskupijska uprava u Đakovu” (2011.-2013.), koji je uspješno obranjen.

           Član je više nevladinih udruga. Kao tajnik i kao urednik časopisa “Tkalčić” najviše radi unutar Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić” (1996-). Od 2009. godine član je Hrvatskoga književnog društva Sv. Jeronima, a od 2012. i njegov predsjednik. Godine 2014. izabran je za prvoga predsjednika novoosnovanog Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac.

           Član je Hrvatskoga arhivskog vijeća kod Ministarstva kulture, dosada već u pet razdoblja (1998.-2000., 2000.-2005., 2005.-2009., 2009.-2013., 2014.-). Također je član Povjerenstva HBK-a i BK BiH-a za hrvatski martirologij (2013.-). Konačno, ima čast biti članom Hrvatskoga nacionalnog etičkog sudišta (2015.-).

           Bavi se istraživanjem povijesti Zagrebačke nadbiskupije i suvremene povijesti hrvatskoga naroda XX. stoljeća. Radove objavljuje u časopisima: “Arhivski vjesnik”, “Fontes”, “Marulić”, “Tkalčić” i drugim, kao i u raznim novinama, od kojih najviše u “Glasu Koncila” i “Hrvatskom tjedniku”. Urednik je mnogih knjiga, te pisac ili priređivač 12 knjiga u izdanju Društva za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije “Tkalčić”.

 

[su_heading size=”21″]Evanđelje po Bancu[/su_heading]

 Glas koncila, 10. studenoga 2002.

Na članak profesora Miroslava Tuđmana “Znanstveni rat ‘legalista’ i ‘revizionista’ prljave znanosti”, a u stvari tekst koji je dr. Tuđman izgovorio na predstavljanju moje knjige Brani li Goldstein NDH?, “odgovorio” je u Feralu jedan od najznačajnijih “legalista” profesor Ivo Banac. Reagiranje je bilo onakvo kakvo se i moglo očekivati: hrvatski papir doista svašta podnosi! Usporedba tekstova pokazuje izrazitu superiornost profesora Tuđmana.

ivo banacOdmah na početku Banac opisuje “ekshibiciju Glasa koncila“: “Jer kojem bi uredništvu naše desničarske ekumene palo na pamet da recenziju zbirke Brani li Goldstein NDH?, iz pera pseudohistoričara Josipa Pečarića, ponudi upravo Miroslavu Tuđmanu, poznatom katoličkom laiku i još poznatijem historičaru?” Tekst s predstavljanja knjige i ponuda Glasa koncila!? Smiješno, zar ne?

Bancu sam pseudohistoričar, a ne publicist! Kako to? Knjiga Brani li Goldstein NDH? polemika je s knjigom Holokaust u Zagrebu profesora povijesti dr. Ive Goldsteina i Slavka Goldsteina. Ovaj drugi (možda) ima završenu gimnaziju, ali voli da ga predstavljaju povjesničarom, čak i akademikom. Kada polemiziraš s njim, onda si prema Bancu “pseudopovjesničar”.

Sada znamo i za podjelu hrvatskih povjesničara po Bancu: “naša desnica još nije uspjela proizvesti ni jednog jedinog povjesničara.” Dakle imamo povjesničare ljevičare/globaliste i povjesničare. Prvi pišu povijest kako bi obranili svoju lijevu/globalistčku ideologiju, a oni drugi pišu povijest. Kakvi su prvi? Sjetimo se činjenice da se službena histroriografija decenijima nije usudila osporiti službenu tezu o najmanje 700 000 pobijenih ljudi u Jasenovcu, “činjenicu” koju je svaki “statističar” mogao izračunati.  Dr. F. Tuđman imao je hrabrosti to reći i otići zbog toga u zatvor. Poltronstvo “službene” historiografije bilo je u osporavanju Tuđmanovih teza. Braneći Jugoslaviju krajem 80-tih pa sve do danas govore o nekih 80 000-90 000 žrtava Jasenovca udvostručavajući broj žrtava iz popisa iz 1964. godine. A i taj je broj također dobiven u velikosrpskoj “kuhinji”. Vjekoslav Perica u Slobodnoj Dalmaciji 27. srpnja 2002. kaže kako je u jednoj biblioteci u Chicagu našao knjigu koju su 1943. (polovica rata) izdali Eparhija Pravoslavne crkve iz Chicaga i Ravnogorski četnički pokret Draže Mihailovića u kojoj se govori o 40 000 ubijenih Srba u Jasenovcu (očito je slaganje s brojem koji navode Goldsteini).

To je ono što sve lijeve/globalističke povjesničare diskreditira kao ozbiljne povjesničare i veže ih uz traljavu znanost. Zato je opravdan zahtjev i predviđanje o stvaranju nove znanstvene paradigme. Lijevim/globalističkim povjesničarima laž je nešto najnormalnije. Upravo u knjizi Brani li Goldstein NDH? navedeno je kako profesori s Filozofskog fakulteta u Zagrebu dr. Neven Budak i dr. Miroslav Brandt pišu kako je dr. Ivo Goldstein sklon izmišljanju, tj. korištenju laži, dakle znanstvenom nepoštenju.

Banac tvrdi: “On (Josip Pečarić, J. P.) je, naime, otkrio da se činjenice o NDH i ne moraju negirati. Dovoljno ih je maštovito objektivizirati.” Napomenimo da dr. Neven Budak upravo govori da je ono što radi Goldstein “znanstvena fantastika”.

On će dalje: “Doduše, ni na Kaptolu neće biti mnogo onih koji bi se upustili u javno promicanje Pečarićevih teza, a one su, podsjetimo, suma endehaške apologetike.” Zato je zgodno na jednom primjeru iz knjige vidjeti o čemu to Banac piše. Goldstein piše o Stepinčevoj propovijedi u kojoj spominje rušenje sinagoge (str. 386): ” ‘Kuća Božja bilo koje vjere je sveta stvar i tko u to dira, taj će životom platiti. I na ovom i na onom svijetu bit će proganjan.’ Stepinac je još pridodao da su to počinili ‘ustaše i njihovi vođe’.” Goldsteini tvrde da je ovakav Stepinčev istup – kritičniji jer je dio vjerskog učenja (str. 572.).

Dakle, vidimo da i Banac kao i Goldsteini tvrdi da izjava da će ustaše i njihovi vođe životom platiti i na ovom i na onom svijetu biti proganjane, kritičniji istup jer je dio vjerskog učenja. Pa je li Banac onda endehaški apologet, kad nije opasno tako nešto reći ustašama i njihovim vođama? Ne! Njemu je sam ovakav komentar “rehabilita-cija NDH”, što sugerira da mu logika baš i nije jača strana.

Zato nije neobično da nije shvatio nelogičnost u svom “citiranju” Tuđmana:

“Metoda s kojom se J. Pečarić obračunava s ‘činjenicama’, postavkama i vrijednostima ‘traljave znanosti’ začuđujuće je jednostavna. Za svaki vrijednosni sud ili procjenu iskaza i podataka o NDH, kardinalu Stepincu, Jasenovcu, progonu Židova, itd. Pečarić pita je li uopće (logično je ono što je Tuđman i napisao: opće, op. J. P.) važeći. Primjenjuje li se isti kriterij podjednako na sve postupke pojedinaca, odnosno naroda, nacija i država?”

Ali ono što je posebno razbjesnilo Banca nastavak je Tuđmanova teksta: “Hrvati znaju da postoje ‘tamne strane hrvatske povijesti’ i ne ponose se njima. Ali kako to da američki stručnjaci za holokaust ne priznaju da je ‘tamna strana američke povijesti’ bombardiranje Hirošime i Nagasakija kada su ubijeni stotine tisuća civila: staraca, žena i djece?”

Banac kaže: “DOISTA, začuđujuće jednostavno. To bi značilo da bi svaki američki povjesničar koji se odvaži na bilježenje činjenica (zar u navodnicima?) kako su nacisti pobili dvije trećine evropskih Židova, te većinu njih uredno spalili u tehnički ispravnim krematorijima Auschwitza i Sobibora, uz prethodno konzerviranje njihove korisne kose i još unosnijih zlatnih kutnjaka, morao nadodati i relativizirajuće priznanje da je Harry Truman naredio uporabu atomske bombe u Hirošimi i Nagasakiju.”

A Tuđmanov citat kaže da bi američki stručnjaci za holokaust morali znati što je zločin, a ne negirati ga! A “morati znati” nije isto s “morati napisati”. Teška logika za Banca, zar ne?

Ili nam Banac “prodaje” teoriju o izabranim i genocidnim narodima. Naravno Hrvati su genocidni što je jasno kada on kao primjer hrvatskog zločina navodi: “Medački džep!” Pri tome ne misli na činjenicu da je s tog prostora 738 dana granatiran Gospić, da su snage Unprofora štitile i omogućavale to granatiranje tamošnjim Srbima. Zločin je kada Hrvati oslobode ta svoja okupirana područja. To je jasno iz optužnice generalu Bobetku: on je vršio “planiranje, pripremu ili izvršenje progonâ srpskih civila iz medačkog džepa na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi”, a granatiranje Hrvata se ne spominje, jer to očito nije valjan razlog. Nije Bancu zločin ni kad tadašnji svjetski moćnici zahtijevaju vraćanje oslobođenog teritorija, da bi se moglo nastaviti granatiranje. Zločin je kada oni granatirani učine zločine nad navodnim civilima da bi spriječili ta buduća granatiranja.

Banac zaključuje: “Amoralno? To je naša igra, a ona je štoviše, i otvorena. Čak i Amerikancima. Zar njima Japanci (baš svi?) nisu nešto i radili? I tako, malo-pomalo, sve postaje isto i istovjetno, relativno i neminovno. Posebno neminovno, ali i nacionalno homogenizirano. Zar to nije pravi prostor za tjednik koji na drugim, manje ‘aktualnim’ stranicama, pripovijeda apsolutne vrijednosti?”

Doista “Evanđelje po Bancu”. Kako Crkvi u Hrvata mogu svi ljudi biti jednaki? Prema “Evanđelju po Bancu” Bog mora shvatiti da postoje izabrani i genocidni.

Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari