Connect with us

Kolumne

Pelješki most kao Oluja u miru

Objavljeno

on

Huraaaaa…, Hrvatska je nakon 28 godina i legendarne Maslenice, majke svih bitaka, i po drugi put spojena. Ovaj put je zavarena u miru, na drugom spoju, uz daleko manju cijenu.

Ne, Hrvatsku začudo nisu spojili naknadno pametni, a prethodno krivo brifirani i savjetovani, iz rukava izvučeni mesije. Kako i bi, kad su ti kadri samo razdvajati a ne spajati? A nisu to učinili ni oni, koji, eto i u 21. stoljeću, pri čišćenju vlastitih redova pribjegavaju tradicionalnim metodama, baštinjenim od djedova i otaca, nalazeći uzor u derbijima boljševika s menjševicima.

I koliko god stari Milanovićev pajdaš, Hajdaš Dončić, i danas lupao lončiće trabunjajući o vlastitim zaslugama za Pelješki most, to ne će izbrisati sramnu epizodu u kojoj se taj partijski aparatčik našao u glavnoj ulozi.

Naime, čim je zasjeo u ministarsku fotelju, počeo je, zasigurno ne bez šefova znanja, bezglavo vrludati uokolo, nasjevši na podvalu sarajevske čaršije o optimalnoj, jeftinijoj autocesti kroz dubrovačko zaleđe u istočnoj Hercegovini, čime Dubrovnik, naravno, ne bi bio izravno spojen s maticom.

Da bi se tri mjeseca prije izbora 2015. godine, iznenadnim naletom domoljublja preplavljeni milanovićevci sjetili popuniti formulare na temu Pelješkog mosta i poslati ih u Europu, ni izdaleka ne definiravši za Hrvatsku povoljan financijski okvir, taj ključni preduvjet za izvedbu.

A sve samo kako bi produžili doba nerasta i vladavinu onoga, navikloga političke suparnike i svakoga tko se usudi kritički zucnuti o njemu krstiti životinjskim nadimcima. Pa kad je tako, eto i njemu jednog, posve primjerenog – što sadržajno, u znak sjećanja na nerast gospodarstva i rejting Hrvatske u smeću za njegova upravljanja, što verbalno, jer taj ne govori nego rokće, što stilski, jer sebe i sve oko sebe valja u blatu. Kako bi se Hrvatsku opet spojilo na optimalan način, trebalo je ipak svrgnuti nerasta i dočekati nekoga tko zna. A zna se koga – dostojnog Tuđmanovog nasljednika u miru!

Premda se, doslovce gledano, prikladnijom doimlje usporedba izgradnje Pelješkog mosta s Maslenicom – jer i tada je fizički, doduše tek pontonskim mostom, spojen dotad ipak samo de iure hrvatski teritorij – na strateškoj razini ipak je prikladnija usporedba s Olujom.

Naime, mreža autocesta, kao zacijelo najveći infrastrukturni pothvat moderne Hrvatske, znatno veći od samog Pelješkog mosta, plaćena je i još uvijek se plaća uz, iako sve manju, ogromnu cijenu kamata, uvjetno rečeno, slično kao što su obrana Hrvatske ujesen ’91 i njezino međunarodno priznanje plaćeni brojnim životima hrvatskih ljudi u naponu snage.

A, evo, i sad je sa znatno manje žrtava (srećom, samo financijskih), baš kao u Oluji u odnosu na krvavu kupelj ’91, ostvaren veliki strateški cilj, i uokvirena najljepša hrvatska priča. Jer u miru se žrtve više ne plaćaju doslovce ljudskim glavama, nego financijskim opterećenjem, uslijed čega Hrvatska ipak gubi glave odlaskom Hrvata tamo gdje se bolje gospodari.

No, izborom pravog saveznika kao i devedesetih, onda Amerike, a danas Europe, cijena izgradnje Pelješkog mosta je, baš kao i cijena Oluje onomad, gotovo savršeno optimizirana. Hrvatska je, naime, platila svega 20% računa, učinivši si tako Most pristupačnim, a za ostalih 80% zaslužna je financijski solidarna ujedinjena Europa. A to je u ovako povoljnim razmjerima netko ipak trebao izboriti. Netko tko zna s ljudima u Europi, a ne prezire ih i odbija od sebe. Stoga je Pelješki most istinski trijumf Hrvatske u Europi. Slika te monumentalne spojnice Hrvatske s njezinim krajnjim jugom čep je na ustima diletanata, koji se razmeću znanjem o povijesnim činjenicama, ali nisu kadri ništa iz povijesti naučiti, pa koriste svaku prigodu kako bi Hrvatsku suprotstavili Europi.

Moreni osobnim kompleksima spram Europe, baštineći komunistički mentalitet utemeljen na logici razdora sve i svuda, uporno nameću paradigmu – ili Hrvatska ili Europa? Pelješki most funkcionalni je spomenik odgovoru na tu lažnu dilemu – i Hrvatska i Europa! Njime je spojena Hrvatska, njime je spojena Europa, a izraz je, ujedno i zalog, njihove međusobne povezanosti.

Čak i kad ne bi bilo bizarnim potankostima iz burne povjesnice uvjetovanog paradoksa da hrvatski narod živi razdvojen u dvije države – jednoj koja se u Europi bori iznad svoje kategorije, i drugoj, nefunkcionalnoj izvan europskog okvira – pri čemu je i obala, koju s obje strane granice nastanjuju isključivo Hrvati, neprirodno razdvojena, Pelješki bi most još uvijek imao itekakvog strateškog smisla. Naime, njegova izgradnja i ovako ne čini ozbiljniju štetu Hrvatima s druge strane granice, jer imaju oni i jačih aduta od zarade uslijed tranzita, koja će puštanjem Mosta u promet biti očito smanjena.

S druge strane, Pelješki most u svakom slučaju predstavlja zamašan vjetar u leđa demografskom oživljavanju, time i očuvanju poprilično izolirane, strateški važne izbočine koju čine poluotok Pelješac i otok Korčula.

Svekoliko jačanje Hrvatske najbolji je uvod u proslavu obljetnice Oluje i zahvala svima koji su ju omogućili.

Na tom tragu, i Pelješki je most blistava čestitka djelom, a ne tek pustim riječima, uoči najvećeg dana ne samo novije hrvatske povijesti. No, sve to ipak ostaje izvan misaonog dosega onima koji ne spajaju, nego rastaču, pa se evo i sad hruste kako će roktati i praviti nered na najsvetiji dan. Zato što su glupi? Možda! Zato što su zli? Skoro sigurno! Za nečiji račun? 100%! Čiji? Pa u službi nerasta za povratak u doba nerasta!
Dok joj neki iznutra podmeću balvane pod noge, nalazeći uzor u onima protiv kojih su se devedesetih borili, drugi promiču slavu Hrvatske svijetom. Zacijelo najdražu prigodnu čestitku ususret proslavi Oluje ispisali su hrvatski vaterpolisti, Olujom u bazenu potopivši kolege iz Srbije na Olimpijadi.

Na dane ponosa i slave podsjetilo je i doista kriminalno suđenje, aršinom nepodnošljivo nalik onome, kojim je međunarodna zajednica mjerila istim suparnicima devedesetih, istina u drugom „sportu“.

Srećom, a još i više odlučnošću, pribranošću i umješnošću Hrvata, na te je dane podsjetio i konačan rezultat. Eto, stigla ih je naša ruka i u Japanu, čisto kao nužan podsjetnik, jer ni njih ne resi neko ekstra pamćenje, da ne pokušavaju ponoviti više ništa slično na obostranu štetu – i njihovu i našu. E, kad bi se takvoj pameti dozvali i domaći graditelji miniranih mostova, popločenih jabukama razdora!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari

Plati kavu uredništvu

EUR