Pratite nas

Razgovor

Penava: Zašto je Milorada Pupovca prosvjed zabolio, vrlo je jasno…

Objavljeno

na

Nama u Vukovaru nije normalno da je zapovjednik obrane Tomislav Merčep u tamnici, a okupacijski gradonačelnik Vojislav Stanimirović na slobodi. Pokazuje li to odnos države prema Vukovaru?

Hrvatski tjednik donosi intervju s vukovarkim gradonačelnikom Ivanom Penavom. Razgovor je vodila Andrea Černivec, a mi ga prenosimo u nastavku.

HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava posljednjih nekoliko mjeseci prilično je uzburkao vode ne samo na hrvatskoj političkoj sceni nego i u redovima stranke kojoj pripada. Prvo, organizacijom prosvjeda protiv nedjelovanja represivnih tijela RH u procesuiranju srpskih zločina nad Hrvatima, što je u njegovoj stranci doživljeno kao udar na Plenkovića i vrh stranke, a u redovima HDZ-ova koalicijskoga partnera, Pupovčeva SDSS-a, kao pozivanje na rat i progon Srba iz Vukovara. U HDZ-u su nesporazumi barem privremeno izglađeni. Predsjednik HDZ-a, vjeran Miloradu Pupovcu, nije se usudio na sankcije prema Penavi jer se uplašio posljedica, a „neprijateljstvo“ Pupovčeva SDSS-a prema Penavi nastavilo se. To je neprijateljstvo, štoviše, i pojačano nakon nedavnoga istupa gradonačelnika Penave na konferenciji za novinare, na kojoj je iznio primjere velikosrpskih provokacija u Vukovaru koje po njemu predstavljaju manifestaciju, kako je rekao, puzajuće velikosrpske agresije na Vukovar. O svemu tomu Hrvatski tjednik razgovarao je s vukovarskim gradonačelnikom. Na pitanja koja su mu poslali e-poštom gradonačelnik je odgovorio prošloga vikenda.

Gospodine Penava, je li isti gradonačelnik Vukovara prije susreta s predsjednikom HDZ-a Andrejem Plenkovićem u utorak 15. siječnja, i onaj nakon susreta?

Vezano za sastanak kod predsjednika Vlade RH g. Andreja Plenkovića, naravno da sam isti, ništa se dramatično nije događalo u normalnom i opuštenom razgovoru, a da bi bilo drukčije.

Nakon susreta s premijerom Plenkovićem zatražili ste od novinara da ne traže od Vas napuštanje HDZ-a i djelovanje protiv te stranke i premijera. Niste li zapravo Vi nedosljedni jer ste u nekoliko navrata imali istupe i iznosili gledišta o stanju u Vukovaru na koja je HDZ negativno reagirao poručujući Vam da ste nadležni za Vukovar, a ne za vođenje politike u HDZ-u?

HDZ je velika stranka. U njemu, kako i treba biti, postoje različita razmišljanja i različiti pristupi u rješavanju određenih problema. Do sada sam imao poprilično dosljedne stavove, osobito po pitanju vrijednosti Domovinskoga rata. Jedna je stvar živjeti i sagledavati stvari iz prizme Vukovara, a sasvim druga iz prizme Zagreba. Mislim da nam svima nedostaje nešto više međusobnoga razumijevanja jer vrlo lako napadamo i etiketiramo jedni druge, gubeći iz vida vrlo često da smo mali narod i mala država. Kada govorimo o dosljednosti, valjalo bi spoznati kako je ponekad to nemoguće biti. Na osobnom primjeru mogu svjedočiti da ponekad jedno misli i razmišlja osobno Ivan Penava, drugo govori i razmišlja kao gradonačelnik Vukovara iz aspekta cilja dobrobiti svoga grada i svojih sugrađana, a opet drukčije s razine interesa hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske. Jednako tako, postoje situacije kada, naravno u kontekstu povlačenja dobroga poteza ili spoznaje vlastite pogreške, dosljednost i nije uvijek dobra.

Nitko nije osporio istinitost mojih istupa

Priznajte, jeste li u zadnjih nekoliko mjeseci u određenim trenutcima bili na rubu napuštanja HDZ-a?

Nisam no, kao i svatko od nas, imam svoje mane i u trenutcima slabosti pomišljao sam na to razumijemo i uvažavamo li se mi unutar Hrvatske demokratske zajednice dovoljno, odnosno jesu li moji stavovi kao gradonačelnika Vukovara iz redova HDZ-a i stranke na razini države međusobno suprotstavljeni. Nisam tip čovjeka koji na prvu diže ruke od svega i ne pokušava se izboriti za svoje stavove argumentima što, naravno, ponekad iz prizme emocijom nabijenoga Vukovara nije uopće lako. Kako predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića poznajem kao čovjeka dovoljno širokih shvaćanja, o čemu najbolje govori njegova reakcija na turbulentne situacije kroz koje smo skupa prošli, siguran sam da tu karakteristiku možemo iskoristiti kao svoju prednost.

U vrijeme organizacije prosvjednoga skupa predsjednik HDZ-a Andrej Plenković i još neki HDZ-ovci najavljivali su sankcije protiv Vas jer ste skup organizirali mimo volje stranke. Do sankcija ipak nije došlo. Što se tada događalo na relaciji HDZ i Plenković – Vi?

Ne sjećam se da sam igdje vidio da je Andrej Plenković ili bilo tko drugi najavljivao sankcije protiv mene osobno i to tumačim kao širinu koju sam u prethodnom odgovoru navodio, ali i kao uvažavanje Vukovara. Moram reći da s moje strane cijela stvar nije uopće bila koordinirana sa središnjicom, što je zasigurno pridonijelo otvaranju stanovite bojazni hoće li stvari na prosvjedu eskalirati i otići u neželjenom pravcu, što se na sreću, zahvaljujući svijesti sudionika prosvjeda nije dogodilo i na tomu svima zahvaljujem. Mislim da je prosvjed bio iskorak u pravom smjeru, da su poruke iz Vukovara kvalitetno odjeknule i u konačnici, da smo tim prosvjedom ukazali na slabosti sustava, ali i učvrstili te ohrabrili kritičko i demokratsko promišljanje koje u društvu trebamo njegovati.

Prije nekoliko tjedana na konferenciji za novinare izjavili ste da je ‘Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije’. To je dosta teška politička ocjena. Kako biste ju ozbiljno i temeljito argumentirali jer čini se da nije dovoljno ono što ste naveli na konferenciji za novinare u prilog toj tezi?

Dapače, na tiskovnoj konferenciji rekao sam sve što je trebalo reći o toj temi te sve potkrijepio jasnim dokazima.

Zašto u Vukovaru nema kvalitetnoga suživota hrvatske većine i dijela srpske nacionalne zajednice, odnosno zašto se dio srpske nacionalne zajednice ne može identificirati s hrvatskom državom, tko je odgovoran?

Dobro ste konstatirali, radi se samo o jednomu dijelu srpske manjine, nipošto o cijeloj zajednici. Upravo iz toga razloga, što se jedan dio srpske nacionalne zajednice ne može identificirati s hrvatskom državom, razlog je zašto za neke nema kvalitetnoga suživota. Pravo je pitanje može li ga uopće biti pokraj teza iznesenih na tiskovnoj konferenciji čiju istinitost nitko nije osporio i doveo u pitanje, od načina kako se proučava hrvatska povijest, preko odbijanja preuzimanja poklona Grada Splita za vukovarsku djecu u povodu božićnih blagdana koje je dijelila braniteljska udruga do posjećivanja ratnih zločinaca u zatvoru. Kako očekivati kvalitetan suživot s ljudima koji imaju dijametralno suprotan stav vama po pitanjima koja čine same temelje naše države, npr. negirajući opravdanost i legitimnost VRO Oluja nazivajući ju etničkim čišćenjem, ne samo da negira vojno-redarstvenu akciju nego negira i samu državu, a time na kraju krajeva i sve Hrvate te građane koji vole Hrvatsku. Za to smo odgovorni svi mi jer se ne izjašnjavamo dovoljno jasno po tom pitanju i još uvijek imamo u velikoj mjeri mentalni sklop koji smo imali u bivšoj državi, gdje smo naučili da nas se lupka po glavi kada pokušamo iznijeti na glas ono što mislimo.

Ide li političko djelovanje čelnika SNV-a Milorada Pupovca u smjeru konfrontacije s hrvatskim pukom ili u smjeru suživota?

Političko djelovanje Milorada Pupovca najbolje opisuje razdvajanje djece od vrtićke dobi koja zasigurno u jednome dijelu, teško mi je reći o kojem broju se radi, bivaju naučena ne voljeti i ne poštivati državu kojoj pripadaju. Mišljenja sam da bi svima nama koji činimo hrvatsko društvo bilo bolje kada bismo svoje poglede orijentirali ka Zagrebu, umjesto k Beogradu.

Pupovac poručuje da ste protiv rezultata mirne reintegracije i da želite da u Vukovaru ne bude Srba, naziva Vas političkim radikalom. Koji je Vaš odgovor na njegove optužbe?

Naravno da me radikalom naziva čovjek koji vodi stranku kojoj je prva reakcija na poziv na prosvjed u povodu nedovoljnog angažmana državnih institucija po pitanju procesuiranja ratnih zločina bila da je to vraćanje ratne retorike.

Kako tumačite da se i Branimir Glavaš u ocjenama Vaših istupa orijentirao protiv Vas, a držeći stranu premijera Plenkovića?

Gospodin Glavaš ima svoje razloge i svoja promišljanja te ćete o tomu morati razgovarati s njim.

Razgovarao sam s Plenkovićem o četničkim spomenicima

Biste li, iskreno, da ste predsjednik HDZ-a, radije odabrali za koalicijskoga partnera Milorada Pupovca, a odbacili ljude koji su najviše dobili povjerenje hrvatskoga naroda, poput Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih i drugih?

Osobni stav o mogućnosti koalicije na razini Grada Vukovara izrekao sam. Iako se odgovor na postavljeno pitanje čini vrlo jednostavnim, gledajući ga odozdo, moram reći da dovoljno kvalitetnih spoznaja o parametrima potrebnima za odlučivanje na nacionalnoj razini nemam kako bih decidirano i sa stopostotnom sigurnošću mogao odgovoriti na to pitanje. Vrlo je nezahvalno bilo koga tko je preuzeo odgovornost za širu zajednicu, a osobito premijera jedne države pitati što bi on radije jer nitko od nas nije tu da radi po svojoj volji, nego da vuče poteze koje smatra da su najbolji za zajednicu koju predstavlja.

Jeste li pitali premijera je li normalno da postoje obilježja s četničkim obilježjima u okolici Vukovara i kako je moguće održavati ta neprijateljska obilježja, a uklanjati spomen-obilježja poginulim HOS-ovcima?

S premijerom sam o tomu razgovarao i vjerujem da će ova Vlada RH napraviti kvalitetne pomake u pravomu smjeru.

Je li se nakon prosvjeda protiv nedjelovanja institucija u procesuiranju srpskih ratnih zločinaca išta pomaknulo s mrtve točke? Zašto je taj prosvjed zabolio Pupovca i dio HDZ-ove vrhuške?

Mislim da ćemo se svi složiti kako je do određenih pomaka došlo i na tome zahvaljujem svima koji su tome pridonijeli. Za precizniju ocjenu potrebno je dodatno vrijeme i pozornost javnosti. Zašto je Milorada Pupovca prosvjed zabolio, vrlo je jasno. Vrhuška daje jednu nepotrebnu negativnu konotaciju pa držim da je razlika u pristupu jednostavno plod različitoga okruženja u kojemu živimo i djelujemo. Tu nam je iz aspekta Vukovara, Škabrnje, Knina…. potrebna jako velika doza razumijevanja i fleksibilnosti koja, naravno, mora biti dvosmjerna, a što svakako zahtijeva kvalitetnu komunikaciju i uvažavanje.

Netočne su Pupovčeve optužbe

Kako komentirate činjenicu da je jedan od zapovjednika obrane Vukovara Tomislav Merčep na višegodišnjoj robiji jer je po zapovjednoj odgovornosti osuđen za ratne zločine, a okupacijski gradonačelnik Vukovara Vojislav Stanimirović na slobodi te ujedno, neizravno, koalicijski partner Vaše stranke, HDZ-a. Je li to normalno?

Iako Tomislav Merčep nije osuđen na zatvorsku kaznu zbog događanja koja su se zbila u Vukovaru, u svakom slučaju, za sve Vukovarce to je vrlo teško prihvatiti i razumjeti te nam stvara jedan značajan teret s kojim se na racionalnoj osnovi doista iz dana u dan teško nositi. Kada govorimo o Vojislavu Stanimiroviću, govorimo o čovjeku koji je za vukovarsku bolnicu izjavio da je pao posljednji ustaški bastion, što nevjerojatno frustrira. Govorimo o dvjema osobama koje su imale značajnu ulogu u ratnim događanjima 1991. godine u Vukovaru, jedan na strani agresora, drugi na strani obrane Vukovara, a danas kao da su zamijenili mjesta i uloge pa imaju takvu sudbinu. Teško se na tom primjeru ne zapitati o odnosu ove države prema Vukovaru.

Jedan od medijskih odgovora na Vaše istupe jest da time prikrivate neke nezakonitosti i financijske malverzacije u gradskim poduzećima. Koji je Vaš odgovor na to?

Nisam vidio da je itko argumentirano osporio ijedan moj medijski istup. Gradska poduzeća Grada Vukovara posluju stabilno i u poslovnom smislu na vrlo zavidnoj razini koja se ne može usporediti s onom iz prethodnih vremena. Isplate odvjetničkih troškova i obeštećenja temeljem sudskih presuda koja su se u dva ili tri navrata pojavila, a s kojima se unatoč milijunskim iznosima uspješno nosimo, dolaze iz vremena nekih prijašnjih garnitura koje su se i same našle u sukobu sa zakonom, a sada baš oni plasiraju takve teze. U krajnjem, ako bilo tko ima spoznaje o financijskim malverzacijama u Gradskoj upravi, u gradskim tvrtkama ili ustanovama, molim ga da u interesu građana grada Vukovara odmah po svojim spoznajama izvijesti mjerodavne službe.

Ima li u Vukovaru stvarno više od 33 posto srpskoga pučanstva?

Točan je postotak teško procijeniti, uostalom kao i ukupan broj stanovnika jer popis stanovništva iz 2011. godine nije vjerodostojan. Zapanjujuća je činjenica da je prije nekoliko godina umjesto 420 djece koja su temeljem zakona morala biti upisana u prvi razred osnovne škole, upisano samo 240. Zanimljivo je kako nitko nije postavio pitanje, osim vijećnika HDZ-a, gdje se nalazi 180 djece samo iz jedne generacije. Ono što mogu reći jest da je broj djece u osnovnim školama koja nastavu pohađaju na srpskom jeziku i pismu oko 23 posto.

Koliko drže vodu priče Milorada Pupovca i još nekih predstavnika Srba da su prije agresije na Vukovar stradali mnogi srpski civili u Vukovaru?

Jako malo i poprilično je lako te tvrdnje osporiti. U Vukovaru je stradao jedan manji broj civila srpske nacionalnosti, ali ni izbliza onoliki koji iznose Milaković i Pupovac. Naravno, kao i sve druge žrtve, i one zaslužuju pravdu. Te žrtve stavljati u kontekst argumenta da je to bio povod za agresiju manipulativno je i uvrjedljivo, baš kao i pokušaji izjednačavanja odgovornosti za agresiju, ubijanje i razaranje. Naravno, uvijek se zapitam zašto onaj koji se voli predstavljati kao predstavnik srpske nacionalne manjine nikada ne spominje građane grada Vukovara srpske nacionalnosti stradale tijekom opsade Vukovara, bilo da su stradali kao vojnici u službi obrane grada ili kao civili koji su bili u gradu, a o žrtvama pogubljenima na Ovčari, također srpske nacionalnosti, da i ne govorim. Te žrtve srpske nacionalnosti koje su meni osobno jako značajne, na žalost tzv. predstavnici srpske nacionalne manjine nikada ne spominju jer oni valjda, ironično ću reći, nisu bili dovoljno Srbi, ili su se našli na krivoj strani. Na ovomu primjeru vrlo se jasno ogleda bit politike koju zastupaju osobe poput Milakovića i Pupovca.

Da, nije Pupovac prvi problem hrvatske politike

Je li politika HDZ-a i smjer kojim ga vodi Plenković ona politička opcija koja apsolutno odražava Vašu političku poziciju?

Govoriti u kontekstu apsoluta, jednostavno je u realnomu životu, a kamoli u vođenju politike, neozbiljno i nezrelo. HDZ je politička opcija kojoj pripadam, a Andrej Plenković predsjednik stranke koji ima moju potporu te će tako biti dokle god Vukovar u tom kontekstu ima mjesto koje zaslužuje.

Je li prvi problem hrvatske politike, na koju kao gradonačelnik Vukovara s pravom reagirate, Milorad Pupovac ili netko drugi; je li moguće kritizirati Milorada Pupovca i istodobno podržavati Andreja Plenkovića?

Prvi problem hrvatske politike sigurno nije politika Milorada Pupovca, međutim trebamo li uskratiti potporu premijeru ili npr. izborniku bilo koje nacionalne vrste zato što u danomu trenutku nije povukao potez koji smo mi smatrali da treba? Kamo će nas takvo postupanje dovesti i hoće li itko ikoga u ovoj državi podržavati? Mislim da bi upravo takva situacija malodušnosti i iskakanja vodila kaosu kakav bi mnogi htjeli. Stoga mislim da je potrebno naći razinu koja s jedne strane prepoznaje i potiče konstruktivnu kritiku, ali ujedno ima svijest o širem kontekstu.

Hrvatski tjednik

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Robert Valdec: Mediji u Hrvatskoj su neprijatelji naroda i države

Objavljeno

na

Objavio

Od vremena kultne emisije Istraga Robert Valdec poznato je ime hrvatske medijske scene. Iako je riječ o istraživačkom novinaru i reporteru koji materijale za svoje priloge dobiva iz prve ruke, snimanjem „stanja na terenu“, često u vrlo opasnim okolinama, u cenzuriranim hrvatskim tzv. mainstream medijima za njega se rijetko pronađe mjesta. Njegovo novinarstvo ide direktno protiv tzv. političke korektnosti, što zasigurno nije preporuka za medije koji s jedne strane objavljuju lažne vijesti, a s druge se strane kite pseudodemokratskim i ljudskopravaškim barjacima. Davor Dijanović za hkv razgovarao je o situaciji na Bliskom istoku i sjevernoj Africi, o migrantskoj krizi i stvaranju paralelnih društava diljem europskih gradova, o jačanju suverenističkih u Europi, ali o otužnome stanju u hrvatskom novinarstvu. S obzirom na to da je nedavno posjetio Pariz i istraživao požar u katedrali Notre Dame razgovarali smo i toj temi za koju ovaj novinar iznosi šokantna otkrića.

Emisija „Istraga“… Prošlo je desetak godina od gašenje te emisije. Zašto je emisija ukinuta, je li istina da je protiv emisije lobirao i notorni Milorad Pupovac?

Točno, emisija je naprasno skinuta s programa u veljači 2009. godine, nakon ‘topničke pripreme’ koja je krenula paralelno s početkom emitiranja 2005., a kako je vrijeme odmicalo postajala je sve žešća. Prvo vrijeme, ‘kolege’ u medijima su nas potpuno ignorirali, premda smo otkrivali i obrađivali priče na kojima su oni potom lešinarili. Razlozi? Zacijelo bar dva – urednik emisije bio je Andrej Rora koji je medijskim mainstream neimarima crvena krpa bio odavno, a voditelj ja, koji im također, blago rečeno, baš nisam prirastao srcu. Nije to nikakva moja paranoja niti teorija zavjere, već jednostavno činjenica koju je potvrdilo sve što se događalo tijekom gotovo četverogodišnjeg emitiranja, nakon ukidanja ‘Istrage’, a događa se i dan danas.

Nakon razdoblja ignoriranja, kako je unatoč tome gledanost rasla, teška su srca shvatili da ta taktika nije upalila, pa je krenulo banaliziranje, no prekretnica je nastala čim smo se počeli baviti ratnim zločinima nad Hrvatima u Hrvatskoj, što je medijskom mainstreamu jednostavno tabu, započela je paljba iz svih oružja i oruđa. Jer po njima, zločine su u ratu radili samo Hrvati nad nedužnim Srbima. Da smo u 30 nastavaka obrađivali ‘Slučaj Pakračke poljane’ ili obitelji Zec (ovo potonje je, da se razumijemo, oduran zločin koji nije smio proći nekažnjeno), zacijelo bi ‘Istraga’ išla i dan danas, bili bi po naslovnicama, gosti u talk show-ovima, HND bi nas nagrađivao…

Milorad Pupovac je, možda tek ‘najzvučnije’ ime koje je inzistiralo na tome da nas se makne s programa i zauvijek ušutka što se jednostavno može provjeriti na Internetu. Cmizdrio je i State Departementu i u EU i svojim koalicijskim partnerima HDZ-u… Koincidencija ili ne, mjesec dana uoči skidanja emisije s programa, glasovima gledatelja, proglašeni smo za najbolju TV emisiju u Hrvatskoj, a ja sam nagrađen ‘Zlatnim ekranom’ kao najpopularnije muško TV lice godine. Samo desetak dana kasnije u medijima sam ‘optužen’ kao jedan od pomagača u bijegu i skrivanju generala Ante Gotovine, da bi nam, ubrzo, s NoveTV javili kako ne trebamo raditi ni na kakvim novim pričama nego od materijala iz već emitiranih emisija za sljedeći tjedan izmontirati tu, posljednju, oproštajnu. Službeno, izdano je priglupo priopćenje kako je ‘Istraga’ dosegla svoj vrhunac, pa je bolje da se prekine sada. Neslužbeno – zaključite sami iz svega što sam vam rekao.

Posljednjih godina put Vas vodi na različite krizne točke svijete zahvaćene ratovima i konfliktima. Što Vas „tjera“ na ovu vrstu novinarstva koja sa sobom nosi velike rizike?

Zapravo, na takva sam mjesta odlazio i prije, no kako me šira javnost upoznala tek zahvaljujući ‘Istrazi’, za to se manje znalo jer sam izvještavao uglavnom za novine, tek nešto malo za TV iz Iraka 2003. Kada je emisija ukinuta, naivno sam vjerovao da ću, s obzirom na popularnost emisije, a i na svoju osobnu popularnost, iskustvo i znanje lako pronaći drugi angažman. Nisam sjedio kod kuće i čekao pozive već pisao projekte, nudio ih medijskim kućama, no bez odgovora. Nakon tog razdoblja, polako sam počeo shvaćati kako sam, u stvari, budala koja si nije željela priznati, prihvatiti, da sam nepoželjan u hrvatskim medijima, ne zato jer me gledatelji ne žele vidjeti ili čitatelji čitati, već stoga što me ključni ljudi u medijima ne žele angažirati.

Bilo je to teško prihvatiti. Ne od svih, na neke nisam niti računao, no kada su mi neki od ljudi koje sam držao, u najmanju ruku prijateljima, s kojima sam počinjao novinarsku karijeru, a koji su u međuvremenu dogurali do vrlo visokih pozicija u nekim medijskim koncernima napokon otvoreno rekli da sam ‘persona non grata’, da to nije do njih, ali da ne bi željeli ugrožavati svoju karijeru ako me angažiraju, jednostavno sam zatvorio to poglavlje iz života i okrenuo se drugdje. Nisam im to uzeo za zlo, hvala im na iskrenosti. Začudo, mnoge strane medijske kuće nisu imale taj problem tako da sam preživljavao od angažmana iz inozemstva. Od te 2009., kada sam nestao s televizije i iz novina, obišao sam i Irak i Siriju, pola Bliskog istoka, cijelu Europu izvještavajući o terorističkim napadima, sukobima, ratovima… Ali to u Hrvatskoj niste mogli vidjeti iako sam se nudio mnogima. Bilo je tu ekskluziva kao moj boravak u istočnoj Ukrajini za vrijeme najžešćih sukoba, u Iraku, Siriji, mislim da sam prvi, doduše na svom Facebook profilu, izvještavao o početku migrantske krize i to od Iraka i Sirije, preko Turske, Grčke…, pa sve do Švedske. Našima to nije trebalo, iako nisam tražio ni putne troškove, niti dnevnice, već samo honorar za materijale. Oni imaju svoje izvjestitelje. Strana veleposlanstva i njihove službe.

Bili ste u Siriji u vrijeme najžešćih borbi. Kakva je danas situacija u Siriji? Tzv. Islamska država praktički je slomljena, no čini se da upravo sada kreće borba za utjecaj između SAD-a, Rusije, Irana, Turske, Izraela… Tko je uz Sirijsku vojsku po Vama najzaslužniji za slom Islamske države?

Trenutno je, koliko vidim, više-manje mirno. ISIL je napokon uništen na tim teritorijima. Kada sam prvi put došao u Irak, pa se od tamo prebacio u Siriju, držali su većinu zemlje. Išao sam s Kurdima na sjeveroistoku u ofenzivu, ulazio s njima u mjesta dok još trajale ulične borbe. Kasnije sa Assadovom vojskom boravio u Alepu, koji je u to vrijeme bio još napola zauzet i u okruženju, ulazili smo u grad pod paljbom…

Po meni, najzaslužnija za slom Kalifata i ISIL-a i spašavanje Sirije, ali i Iraka je Rusija koja se u taj rat uključila na poziv predsjednika Assada i od tog su se trenutka stvari iz korijena počele mijenjati. Naravno, ne treba zaboraviti niti doprinos Irana koji je također stao na Assadovu stranu, kao niti Hezbollaha koji se u rat uključio iz susjednog Libanona, a naravno niti samih Sirijaca, te Kurda. I Turska i SAD i EU i Izrael zdušno su pomagali suprotnu stranu, svatko iz svojih interesa koji su nerijetko bili i sukladni, no kada su shvatili da se situacija potpuno izokrenula, pustili su svoje saveznike tzv. ‘Umjerenu oporbu’ – ISIL, Al Nusru i brojne druge islamističke skupine, niz vodu i pokušavaju spasiti što se spasiti može.

Ne jednom ste ustvrdili da je većina vijesti koja se u našim medijima plasira o geopolitičkoj situaciji na Bliskom istoku zapravo „fake news“. Što nam možete reći o tome?

Kada nešto kažem, ne govorim ‘napamet’, nisam to čuo od ‘dobro obaviještenog izvora’, niti mi je ‘izvor blizak…’ dostavio dokumente. Dakle, kada tvrdim da lažu i varaju čitatelje i gledatelje onda to tvrdim na temelju toga što sam se osobno u to uvjerio. Jednim dijelom lažu jer jednostavno prepišu od negdje već prepisano, većim dijelom namjerno plasiraju lažne vijesti svjesni toga da su lažne ni ne trudeći se provjeriti. Primjera je bezbroj, iz rata u Siriji im je najrelevantniji izvor bio tzv. Sirijski opservatorij za ljudska prava. Riječ je o nekom sumnjivom tipu koji ne mrda iz svoje kuće u Velikoj Britaniji, no ‘sve zna’ kada je o Siriji riječ mada više od dvadeset godina nije bio tamo. Nadalje, ‘Bijele kacige’, koji su bili pripadnici terorističkih skupina i te kacige stavljali na glave samo za potrebe propagandnih videa, također su, ne samo našim, medijima relevantan izvor. Ukrajina, Irak, Europa, Venezuela, migranti… svagdje je isto.

Takva je ‘uređivačka politika’ zadana u jednom centru i od nje nema odstupanja. Analizirao sam puno njihov način rada – jedan primjer: google (još uvijek) pruža alate za pretraživanje po određenim razdobljima, pa pokušajte, npr. kroz godine redati napise iz, recimo, Jutarnjeg lista o Sjevernoj Koreji i njihovom predsjedniku. Možete tako izvući da je već nekoliko puta umirao jer se ‘prežderao ementalera’, kako je na najmaštovitije načine pobio bližu i širu familiju – od bacanja ujaka gladnim psima, strijeljanje tetke protuavionskim topovima… O tome kako u toj državi ljudi umiru od gladi, jedu žohare, pasu travu… Naravno, ne kažem da je Sjeverna Koreja divno mjesto za život, no tim tempom bi već svi poumirali. I odjednom, nakon što je Amerika ublažila politiku, Kim Jong Um od ‘degenerika koji je stalno pijan, prežderava se sirom i non-stop igra video igrice ili siluje djevojčice’, postaje ‘mladi lider’. Preko noći.

Najtužnije je što su mainstream toliko glasni i nasrtljivi da ljudi počinju prihvaćati ono što pišu kao činjenicu. Tužno. Zar nikome ne padne na pamet da se zapita kako taj ‘degenerik’ uopće vodi državu od 20 milijuna stanovnika, kako od tog silnog bančenja i prežderavanja stigne razvijati nuklearni program zbog kojeg mu je i američki predsjednik došao na koljena. Da se ne zajebavamo – da Sjeverna Koreja nema nuklearno oružje već odavno ne bi postojala. Slično je svuda – npr. razvaljuju priče kako u Venezueli ljudi umiru od dijabetesa, a prešućuju kako su lijekovi za taj isti dijabetes na popisu ‘zabranjenih’ za izvoz u tu državu. Kako u nekoj državi ljudi gladuju, a ne kažu da je država pod embargom na uvoz hrane.

Osobno sam svjedočio kada sam, sa skupinom novinara 2003. godine u Bagdadu, neposredno pred američku okupaciju te države, bio u obilasku jedne bolnice, dječjeg onkološkog odjela. Užas, djeca na umoru, majke plaću pored njihovih kreveta… tuga. Kasnije čujem američku kolegicu koja je za odjavu tog priloga u kameru potresno recitirala ‘kako djeca umiru zbog zlog diktatora Sadama Huseina’, ne spomenuvši kako je 80% te djece u bolnici s područja koja su u prvom zaljevskom ratu Ameri gađali projektilima s osiromašenim uranom, te kako lijekova za tu djecu nema jer je Amerika na popis proizvoda koji su pod embargom stavila upravo i citostatike za liječenje iste te djece.

U Alepu sam, u starom dijelu grada, proveo gotovo cijeli dan. Pretrčavali smo mjesta koja su još pokrivali ISIL-ovi snajperi, obilazili položaje sirijske vojske… Navečer kasno, u hotelu, na portalu Jutarnjeg pročitam kako su Sirijci i Rusi stari dio grada cijeli dan zasipavali bojnim otrovima’! Da ne ispadne kako sam se baš ulovio Jutarnjeg, iako su oni najgori i najgorljiviji u takvoj propagandi, valja istaknuti kako se prije koju godinu promijenila taktika – valjda su oni koji doista uređuju hrvatske medije zaključili da im je prekomplicirano slati uputstva u svaku redakciju posebno, a ne bi me začudilo i uplaćivati novac na različite račune, pa su taj problem riješili preuzevši HINA-u preko koje sada distribuiraju fake news, a njihovi patuljci u pojedinim medijima se natječu tko će razvaliti naslov koji će se gazdama više dopasti. Pa sjetite se samo onog ‘jadnog Sirijca koji je zbog brutalnosti hrvatske policije izgubio kći’. Svi su ridali nad njegovom tragedijom i sasuli drvlje i kamenje na naše policajce, a kada se ustanovilo da je sve laž, jednostavno su zašutjeli. Naši su mediji, po mom sudu, dobrim dijelom neprijatelji ove države i naroda.

Nakon 2000. staljinistička cenzura u hrvatskim medijima

Prošli ste mnoge redakcije, imate veliko novinarsko iskustvo… Kako ocjenjujete stanje u hrvatskom novinarstvu? Mnogi ističu da je dotaknulo samo dno…

Dno je već visoko iznad nas. Srozavanje je strmoglavo krenulo nakon 2000. godine. Tko je glasnije i strastvenije vrištao o diktaturi i medijskoj cenzuri u devedesetima, brže je napredovao i redom, čim bi se ukotvio na neku uredničku poziciju, krenuo s – cenzurom. Da se razumijemo, medije sam do osamostaljenja Hrvatske imao prilike analizirati samo iz pozicije konzumenta. Tek kasnije sam postao i insiderom. No uspoređujući ‘mračne Tuđmanove 90-e’ i ‘eksploziju slobode’ nakon uvođenja trećejanuarske diktature 2000., bilo tko, ukoliko je imalo nepristran, može zaključiti puno toga – u vrijeme ‘diktatora Tuđmana’, dok je Hrvatska velikim dijelom bila još okupirana i dok se ratovalo, izlazili su i Feral Tribune i Arkzin, postojao je Radio 101, GONG je osnovan devedesetih… A onda su stigle ‘demokratske promjene’. Redakcije su ekspresno počišćene od nepoćudnih, od većine onih koji novoj vlasti nisu bili po volji. Ljudi su izbacivani na cestu ili potpuno marginalizirani.

Cenzura u hrvatskim medijima počela se provoditi staljinistički brutalno, iako uglađenije – tekstovi nisu išli na čitanje prije objave ‘brkatim cenzorima iz komiteta’ kao u vrijeme komunizma jer, jednostavno, više nije bilo potrebe – brkovi su obrijani, ovi su se iz komiteta prebacili u uredničke ili direktorske fotelje. Perjanice komunističkih medija, komitetski novinari koji su bezbolno preživjeli ‘olovne devedesete’ dočekali su 3. siječanj 2000. u niskom startu i krenuli. Isti koji su nekad, prije odlaska u redakcije u Vjesnikovom neboderu ili HRT-u trčali u Kockicu po instrukcije, u ‘totalitarizmu’ devedesetih su se, nakon početne zbunjenosti šteneta kojem je gospodar nestao, ulizali novom, stasali u medijske pit bullove da bi se, promjenom vlasti opet i sami promijenili.

Dobar primjer vam je uredničko/novinarka grupacija koja se tih mračnih devedesetih bezobrazno obogatila, da bi, još mamurni od izborne noći krenuli s demonizacijom prethodne vlasti koja im je to omogućila. Sjetite se međusobnog dijeljenja Murtićevih grafika, naslikavanja s pokojnim Račanom kojeg su zaboravili čim im je zasjalo novo sunce – Sanader. O njemu su odmah stali pjevati ode, štancali su se uvlakački tekstovi ljigavi do povraćanja, žderali su se škampi po jahtama. Kako je Sanader kleknuo, psi su samo podigli zadnju nogu i popišali se po njemu kao po truloj ogradi i stali lizati ruku novom gazdi. Odjednom su im Milanović i Josipović postali ultimativni državnici, no čim su pali s vlasti postali su ‘neradnici i bezlični političari’, a nakon što su uspješno odradili smjenu Tomislava Karamarka, krenuli su se klanjati novom idolu – Plenkoviću. Nemam iluzija, i njega će ‘pustiti niz vodu’ čim nanjuše krv.

Paralelno, u temeljito očišćenim medijima, provođena je kadrovska selekcija, glavni kriterij postala je poslušnost, instinkt da ‘nanjušiš’ što bi šefovi željeli da napišeš, te strast da to onda odradiš još žešće nego što su oni i mislili. Tu je još more mladih novinara koji se pravim novinarskim poslom zapravo nikada nisu imali prilike baviti. Guglaju, prepisuju, kopaju po facebook statusima poznatih, pa ih kao senzacije i ekskluzive objavljuju uz vrišteće naslove. Dodajte tome i brigade PR agencija koje mrtve-hladne donose javno svoje cjenike u kojima nude objave intervjua, reportaža, ‘brifiranje novinara’ itd.

Da to plastičnije objasnim – ukoliko netko ima dovoljno novaca, PR agencija će mu organizirati objavu intervjua u mediju po izboru, uputiti novinare kako valja pisati o vama. Bolesno. I to javno objave, svatko može pogledati na njihovim web stranicama. A to je tek vrh ledenog brijega. Ono ‘ispod’ površine nazvali su ‘krizno komuniciranje’. Dakle, političar ili neka korporacija nešto značajno useru, pa angažiraju PR agenciju, debelo joj plate za ‘krizno komuniciranje’, pa onda ovi ta njihova govna kroz medije isprezentiraju kao veličanstveni uspjeh. I o kakvom novinarstvu tu onda uopće ima smisla pričati?

Bavili ste se i problematikom masovnih migracija u Europu. Što nam možete o tome reći? Što je cilj tih migracije i koje će biti posljedice?

Točno, ovim aktualnim migracijskim valom bavio sam se od samog početka i to, možda zvuči neskromno, ali je istina, puno sustavnije od najvećeg broja ljudi iz medija. Ušao sam duboko u tu problematiku – promatrao sam tu pojavu praktično od područja s kojih su migranti krenuli, pa cijelim njihovim putem, sve do odredišta po zapadnoj i sjevernoj Europi. Premalo je prostora da bih vam dubinski ovdje analizirao, no ukratko – ciljeva je više, a o krajnjim posljedicama možemo još samo nagađati. Naime, kao i mnoge druge pojave, tako i ove masovne migracije nemaju samo jedan uzrok i samo jedan cilj, a tako ni samo jednu posljedicu. Većina ljudi uvjerena je kako je ovaj zadnji migracijski val uzrokovan ratom u Siriji, kako su migranti ljudi koji, spašavajući živote bježe u sigurnost, u europske države. Takvo objašnjenje, naravno, u većini ljudi budi empatiju, u početku su oni koji su upozoravali kako je to pogrješna percepcija bili, a i sada su, označavani kao bešćutni rasisti, nacisti… I sam sam osjetio gnjev tih ‘pravovjernih’.

U početku sam u nekim mainstream medijima uspio objaviti reportažu, dvije, no kada sam, po objavi vidio da me cenzuriraju, da mi mijenjaju smisao tekstova, ispravljaju ‘migranti’ u ‘prognanici’, prestao sam pisati za njih. Naime, Sirijaca koji su protjerani iz svojih domova, onih koji su pobjegli spašavajući žive glave pred najezdom ‘umjerene oporbe’, kako su islamističke koljače nazivali mainstream mediji, bilo je u migrantskom valu zapravo najmanje.

Puno je interesnih skupina pronašlo svoje benefite u toj najezdi na Europu – od onih koji se na sve načine trude potpuno uništiti tradicionalne vrijednosti na kojima je Europa počivala, kršćanstvo prije svega, onih kojima je cilj nestabilnost u Europi – sigurnosna i gospodarska, šverceri ljudima, trgovci organima, drogom, oružjem… Nadalje, tu je cijela vojska NGO parazita koja živi i hrani se od toga, razne političke opcije koje se hrane i prikupljaju glasove… A posljedice? Tko želi i zna promatrati već ih vidi iako ih mediji sakrivaju. Kriminal, terorizam, politička, sigurnosna i gospodarska destabilizacija, svježa glasačka mašinerija…

Kraj Europe kakvu sam poznavao

Dijelovi Europe već danas slične na Bliski istok i sjevernu Afriku, a u državama poput Francuske, Švedske, Njemačke, Velike Britanije itd. imamo tzv. „no-go“ zone. Vi ste bili u nekima od tih zona, pa Vas molimo da nam ukratko opišete što ste tamo vidjeli?

Ukratko, vidio sam kraj Europe kakvu sam poznavao. Na primjer, Pariz, jedan od gradova u kojima sam se uvijek osjećao kao kod kuće, grad u kojem bih, mislio sam, volio živjeti, pretvorio se u nešto posve drugo. Doista, nekada sam s veseljem odlazio tamo, danas ondje odlazim s grčem u želucu. Marseille, Berlin, Bruxelles… U Švedskoj je katastrofa – u pojedine kvartove je opasnije ući nego u Kabul. Ali o tome gotovo ništa ne možete pročitati u medijima. Nije ‘politički korektno’. Statistike o, na primjer, silovanjima, skrivaju se, a javna je tajna da su s migrantskim valom slučajevi silovanja skočili u nebo.

Eto vam primjera iz života – sjedio sam s prijateljima u Švedskoj, u malom gradiću gdje su se preselili iz Stockholma. Na večeru je došla i njihova susjeda s kćerkom koja je u taj gradić preselila iz Malmea jer se bojala za život vlastitog djeteta. Kći, 14-godišnjoj plavokosoj i plavookoj Šveđanki je bila prisiljena kosu bojiti u tamno u strahu da ju u razredu novopridošle školske kolege ne siluju. Plavokose su im, naime, posebno ‘po ukusu’.

Jesu li europski glavešine uopće svjesni što će nam donijeti masovne migracije? Jesu li svjesni dubokih civilizacijskih razlika između domicilnog stanovništva i onih koji dolaze?

Jesu. Ali ih nije briga. Oni žive u blagostanju, zaštićeni u svojim luksuznim, dobro čuvanim kvartovima.

Suverenisti i globalisti

Dobrim dijelom i zbog migracija, posljednjih godina desne političke opcije jačaju diljem Staroga kontinenta. Kako gledate na taj fenomen?

Oprezno. Prije svega, pojmovi ‘desno’ i ‘lijevo’ u politici su izgubili svoje značenje. Pogrješna terminologija samo zbunjuje obične ljude, jer, oni koji se nazivaju liberalima u svojoj ideologiji imaju više nacističkog od onih koje zovu nacistima. Oni koji sebe drže ljevičarima socijalno su neosjetljivi, samoproglašeni desničari i tradicionalisti su u suštini globalisti… Pogledajte situaciju kod nas. Imamo na primjer nekakvu skupinu, stranku, što li je… koja se nazvala ‘Radnička fronta’. Svi skupa nemaju radnog staža za jednu prijevremenu mirovinu, nitko od njih, barem od ovih njihovih ‘isturenih igrača’ nije nikada ništa u životu pošteno radio.

Mislim da je danas temeljna podjela na suvereniste i globaliste iako niti to nije potpuno precizno. Ali da vas sada ne zbunjujem svojim razmišljanjima, držati ću se ovog ‘lijevo’ i ‘desno’. Dakle, točno je, tzv. desnica u Europi jača, a jednim dijelom su uzrok tome i migracije. Jer jedna od posljedica tih migracija je i srozavanje cijene rada, unutarnje migracije domicilnog stanovništva – srednja klasa nestaje, iz gradova su ih elite prvo potjerale u predgrađa koja su potom napućila imigrantima izvana, pa su od njih pobjegli u provinciju. Temeljno, u Francuskoj su ‘žuti prsluci’ upravo ti ljudi. Osiromašeni radnici, autohtoni Francuzi koji na sve slabije plaćene poslove kojih je, ujedno i sve manje jer elita proizvodnju seli u siromašnije države, putuju desecima kilometara svakodnevno. U sve starijim automobilima, mahom na dizel pogon kako bi smanjili troškove. I onda im predsjednik podiže cijene goriva pod izlikom ‘globalnog zatopljenja’ i poručuje neka pređu na hibridne ili električne automobile, kako se moraju ekološki osvijestiti… Jesu li ti osiromašeni i obespravljeni radnici ‘desnica’, a ‘ekološki osviještene’, bezobrazno bogate elite ‘ljevica’? Teško.

Ali da se vratim na tendencije u Europi – točno je, jačaju suverenističke opcije i osobno sam sretan zbog toga. Treba, naravno, biti oprezan i moći prepoznati ‘kukavičja jaja’ koja se neprestano podmeću – razne ekstremne grupe i frakcije kojima se pokušava kompromitirati te, nazvao bi ih tradicionaliste, suvereniste. Vidljivo je to dobro u Francuskoj gdje je vlast uz operativni rad paraobavještajnog aparata već dobro načela pokret ‘Žutih prsluka’. Ubačene grupe koje izazivaju nerede, razbijaju, divljaju, nazivaju ih ‘Black block’, nemaju veze s autentičnim pokretom, no izazivaju animozitet prema svim ‘žutim prslucima’, a grubo postupanje policije u očima javnosti postaje opravdano.

Preslikajmo tu taktiku kod nas – svaka se suverenistička, državotvorna, patriotska inicijativa, ukoliko ih se ne uspije ugušiti medijskim ignoriranjem ili ismijavanjem, ubrzo stane proglašavati ustaškom, nacističkom, rasističkom… Imaju i svoje provokatore plaćene za taj posao. Pojedini mediji na, na primjer, proslavu u Čavoglave, šalju fotoreportere i novinare samo s jednim ciljem – da pronađu ‘ustaše’. Pa onda ovi bauljaju satima u gužvi i ako nalete na neku pijanu budalu koja će podignuti desnicu u zrak – ista postaje zvijezda skupa, osvane na svim naslovnicama pod naslovima tipa ‘Ustaški dernek’, ‘Nacističko orgijanje’ i sl. Ako ne nalete na takvog, onda to sami insceniraju.

Trump još uvijek pokušava postati predsjednik SAD-a

Na široj globalnoj geopolitičkoj razini čini se da svjedočimo novome hladnom ratu SAD-a i Rusije, koji se od „staroga“ hladnog rata razlikuje po tome što u igri imamo i trećega globalnog aktera, Kinu. Kako komentirate geopolitičku situaciju u svijetu? Je li Trump zainteresiran za bolje odnose s Rusijom, ali ga u tome koči tzv. duboka država?

Bio sam iznimno sretan zbog Trumpove pobjede – iskreno, više zbog toga što Clintonova, koja je, po meni, jedna izuzetno opasna, kompromitirana i zla osoba, nije postala predsjednicom. Očekivao sam da oni koji stoje iza nje neće lako prihvatiti poraz, ali ni sanjao nisam da će ta ‘duboka država’ biti toliko agresivna, uporna i moćna čak i danas. Trump, po meni, još uvijek zapravo pokušava postati predsjednik SAD-a, veći su mu neprijatelji lijevo-liberalni mediji i političari, nego Rusija, Kina, Sjeverna Koreja i Iran zajedno. Mislim da bi Trump osobno, kada bi doista preuzeo sve predsjedničke ovlasti i riješio se te svoje ‘pete kolone’, ušao u povijest kao jedan od najboljih predsjednika Amerike.

No, ta duboka država, teško se miri s činjenicom da je razdoblje njihove hegemonije koje je trajalo desetak godina postalo povijest. SAD jesu još uvijek supersila s moćnom vojskom, gospodarskom snagom, pokrili su cijeli svijet sa svojim totalnim nadzorom…, ali više nisu jedini ‘štemeri u birtiji’. Možda je dobar primjer koji ocrtava tu situaciju i priča sa Sjevernom Korejom. Nemam nikakvih iluzija da bi ta država završila kao mnoge druge koje je Washington stavio na svoj popis za uništenje poput Iraka ili Libije, da nemaju nuklearno oružje, ali i da iza nje, više ili manje diskretno, ne stoje Kina i Rusija. Sirija je jasna poruka. Država, koju su krenuli razoriti, potpuno uništiti i zauzeti, opstala je, pobijedila. Prijelomna točka bila je ulazak Rusije u taj sukob.

Ovih je tjedana ponovno eskalirala kriza oko Irana. Iran se povukao iz dijelova nuklearnog sporazuma iz koje se SAD povukao još pred godinu dana. SAD je u Perzijski zaljev poslao nosač aviona Abraham Lincoln, bombardere B-52, Patriot raketni sustav… Može li po Vama doći do rata u Perzijskom zaljevu?

Mislim da rata neće biti iako Izrael i Saudijska Arabija zdušno huškaju Ameriku da krene na Iran. No Iran nije Irak, a geopolitička se situacija mijenja iz dana u dan, i Trump je svjestan da Rusija ne će gledati skrštenih ruku kako im američka vojska pokušava doći na još jednu granicu.

Situacija je napeta i u Venezueli. U podcastu Velebit govorili ste o tome da je oporbenog Juana Guaida trenirao srpski pokret „Otpor“, tj. „Canvas“, kako mu je novo ime, koji je zanat ispekao u rušenju Slobodana Miloševića?

Jesam. Većina ljudi ne zna za tu činjenicu. Pratio sam, proučavao i radio na toj temi godinama. Notorna je činjenica da je rušenje Miloševićevog režima režirala Amerika, a jedan od ključnih ‘podizvođača radova’ bila je grupacija, tzv. nevladina udruga ‘Otpor’. Iza mase, opravdano nezadovoljnih ljudi, stajala je i instrumentalizirala ih je mala grupa ljudi obučavanih na Soroševim tečajevima i plaćanih iz izdašnih crnih fondova maskiranih imenima raznih međunarodnih fondacija. Kada su taj posao uspješno odradili, uz nemalu pomoć NATO-a, naravno, potpuno su se profesionalizirali i za račun istih gazda nastavili s ‘revolucijama’ po svijetu. Gruzija, Tunis, Egipat… U međuvremenu su promijenili ime, sada se zovu ‘Canvas’. Venezuelanski pučist Guaido je tek jedan od njihovih ‘učenika’, no izgleda da i nije bio baš briljantan student.

Kako komentirate geopolitičku situaciju na prostoru koji se naziva Zapadnim Balkanom? Jesu li mogući novi konflikti?

Ovdje su konflikti uvijek jedna od opcija. Trenutno mislim da ne će biti većih sukoba, no pitanje je vremena kada će se opet zakrviti. Kosovo, Sandžak, Bosna, Makedonija…, tek su neka od potencijalnih područja gdje bi se opet moglo zakuhati. Cijelo je ovo područje, posebno tu mislim na teritorij bivše Jugoslavije, bremenito povijesnim nepravdama, države koje su ovdje vladale, od Austrougarske, Otomanskog carstva, prve, pa druge Jugoslavije, mijenjale su etničku sliku, prekrajale i postavljale granice… Bojim se da je tu sve toliko zapetljano da je nemoguće to i otpetljati bezbolno. Dodajmo još tome geostrateški položaj, interese velikih na ovim prostorima, tradicionalno siromaštvo, neobrazovanost… Ubojita kombinacija.

Ovih dana bili ste u Parizu, vezano uz požar u katedrali Notre-Dame. Što nam imate za otkriti?

Čim je buknuo požar u katedrali Notre Dame, dakle dok je vatra još plamtjela, bilo mi je jasno da to nije slučajno. Naime, ne treba biti preveliki ekspert pa zaključiti da se u jedan takav građevinski pothvat kao što je obnova te katedrale, spomenika UNESCO-a, najposjećenijeg mjesta u najposjećenijem gradu na svijetu, ne ulazi kao u adaptaciju štale. No mučilo me tko i zašto, a do mene su dolazile nove i nove informacije koje su samo potvrđivale kako nije riječ o slučajnosti. Nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorističkom napadu nekakvih islamskih ekstremista što su u startu mnogi posumnjali – jedno, to nije njihov ‘modus operandi’ – nema žrtava, a nitko nije niti preuzeo odgovornost. Kažem, nisam vjerovao da je riječ o klasičnom terorizmu, no namjerno zapaliti crkvu koja je spomenik nulte kategorije svakako je terorizam.

Imao sam neke svoje sumnje, no kako nikada ne volim samo mudrovati, valjalo je otići u Pariz. Tamo imam puno prijatelja i znanaca, mnogi su, profesionalno, na pozicijama s kojih su mogli doći do informacija kojih nema u medijima, razgovarao sam s dosta upućenih ljudi raznih profesija, proučio hrpe dokumenata i došao do odgovora za koji sam uvjeren da je točan. Notre Dame je namjerno zapaljena, posao je obavljen izuzetno profesionalno, medijski je priča kontrolirana od početka do kraja. Iza svega stoji ogroman novac, nama smrtnicima nezamisliv profit koji će na tome ostvariti grupacija ljudi kojima je jedini Bog – novac.

Spremam veliki tekst – temu o tome, gdje ću iznijeti i dokaze za sve to, a objaviti ću sve, nadam se uskoro, na svom vlastitom portalu koji je pred pokretanjem. Budući da, vjerujem samo sebi, a potom tek manjem krugu ljudi, sve na portalu pripremam sam, posebno ovakve teme. Zato se sve sporo i odvija. Kako ne radim ni u jednom mediju već sam, tzv. freelancer, prije nešto više od godinu dana osnovao sam svoju tvrtku ‘Deadline Productions’ koja će biti i ‘izdavač’ portala. Ime mu je ‘normabel.com‘. Domena je već zakupljena, grafički dizajn gotov, sada sam zaokupljen pisanjem tekstova, slaganjem arhiva, doradama… Svih ovih godina skupio sam ogromnu arhivu fotografija, biti će tu i videa, planira se i podcast… Veliki posao koji ću, nadam se, uspjeti odraditi. U ostvarenju mi pomažu prijatelji iz male, ali izuzetno profesionalne IT firme ‘Spine ICT’, sve tekstove za sada pripremam sam, a u tijeku je i dobivanje dozvola za prenošenje tekstova iz medija u kojima imam poznate ljude i kojima vjerujem. Riječ je o nekim ruskim, francuskim, ali i medijima iz Hrvatske. Nadam se da ću uspjeti u svom naumu, i da će mi se s vremenom pridružiti još neki autori. Nemam se namjere utrkivati ni sa kim u objavljivanju vijesti jer za tako nešto nema kapaciteta, želim se baviti globalnom politikom, ali i domaćim temama, no na način kakav u mainstream medijima nećete moći vidjeti.

Davor Dijanović/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Šeks: Motaju se priče da bi se predsjednici moglo prišiti nešto kompromitirajuće

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska demokratska zajednica u ponedjeljak slavi svoj 30. rođendan. Svečanom akademijom, ali i okupljanjem na zagrebačkom Jarunu stranačko vodstvo podsjetit će se proteklog razdoblja. Od 29 godina višestranačja HDZ je uglavnom samostalno zemlju vodio 21 godinu.

Cijelo to razdoblje ili kao potpredsjednik, član predsjedništva ili savjetnik u HDZ-u uvijek je bio i ostao Vladimir Šeks koji je gostovao u Dnevniku Nove TV.

Nakon 30 godina u HDZ-u, postoji li neki ključ opstanka kad ste Vi u pitanju?

To ne mogu odgovoriti.

Ali bili ste sa svim predsjednicima, mora biti nekakva kemija.

Različiti su odnosi bili s različitim predsjednicima.

S kojim Vam je bilo najteže?

Ni s jednim.

U čemu je predsjednik Tuđman ”kiksao”? Je li privatizacija bila propust HDZ-a, da ste tako rano ušli u to?

Prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman nije u deset godina ”kiksao” ama baš ni u čemu. Ni u jednoj strateškoj odluci ni promišljanju. Vodio je ispravnu politiku koja je dovela do stvaranja slobodne i suverene Republike Hrvatske.

Kažete da je sve savršeno?

Nije bilo sve savršeno, ali što se tiče unutrašnje politike, tu je bilo velikih propusta i promašaja, posebno u ostvarivanju pravne države, borbe protiv korupcije, kriminala, socijalne pravde – to je već druga stvar.

Priča se da je Andrej Plenković rekao nakon europskih izbora da ne misli skretati stranku desno. Percepcija je da on stranku okreće prema centru. Jeste li Vi sada pomalo centristički HDZ?

Postoji tri vrste optuživača Andreja Plenkovića i njegove politike. Prvi koji ga optužuju da je oštro skrenuo kurs HDZ-ovskog broda u lijevo. To ne stoji, optužuju ga oni koji bi željeli da vodi Vladu i HDZ prema desnim pozicijama.

Tko su ti ljudi?

Oni koji su situirani izvan HDZ-a. Suverenisti, Neovisni za Hrvatsku, Hrast. Itd.

Što kažete o Davoru Ivi Stieru, Miri Kovaču?

Ovi koji liju krokodilske suze, ovi koji žele da HDZ skrene na desni kurs nisu u pravu, jer Plenković vodi stranku u promijenjenim okolnostima s Tuđmanovom doktrinom i filozofijom. To su oni izvan HDZ-a. Oni u HDZ-u koji također upućuju prijekore predsjedniku Plenkoviću da je skrenuo stranku lijevo i da je eutanazirao desnicu nisu u pravu jer stranka ide kao središnja narodnjačka stranka desnoga centra.

S ovakvom politikom ste došli na 22%?

To je rezultat jako puno različitih okolnosti.

Možda su Stier i Kovač u pravu?

Ne. Mi smo došli do 22% na euroizborima.

To je jako loše.

Jasno. Kakva će biti situacija, na idućim parlamentarnim, predsjedničkim, lokalnim izborima, to su sasvim druge pozicije. Ne bježim od toga da HDZ nije polučio očekivani rezultat. Ali puno je razloga zašto je to tako. Ali sigurno ni jedan od tih razloga nije bio da je HDZ-u brod skrenuo u lijevo.

Imate čovjeka koji vodi stranku, a već ima dva protukandidata – Stiera i Kovača. Mislite li da će tu stati i koje će biti posljedice za njih?

Nema posljedica. Ovo je demokracija. Nema nikakvih kažnjavanja. Ivo Stier i Miro Kovač su navijestili da će se na idućim izborima kandidirati za predsjednika stranke. Sretno im bilo.

Mislite da su vremena izbacivanja iz HDZ-a prošlost?

Mislim da su prošla i da ih treba zaboraviti.

Hoće li biti sankcija kada se otkrije tko je krivac?

Ne mogu s ove pozicije o tome govoriti. Ako se analizama utvrdi da su neki dijelovi HDZ-a osjetno podbacili, da je uzrok ili opstrukcija, nemar ili indolentnost, jasno je da se tamo moraju dogoditi promjene.

Ako se utvrdi da je to bio netko iz vrha, hoće li on biti sankcioniran?

Na takva hipotetička pitanja teško je odgovoriti. Mislim da nije bilo opstrukcije iz Vrha HDZ-a.

Znači Milijan Brkić nije stajao iza toga?

Ne mogu na takav način o tome. Nemoguće je na takva pitanja dati odgovore s da ili ne. Nemam nikakvih dokaza, indicija, prava optuživati ili sumnjičiti bilo koga, pa ni Milijana Brkića, zamjenika predsjednika da je sudjelovao u opstrukciji.

Mislite li da će se ikada razgovarati o tome s obzirom na ranjenost Andreja Plenkovića?

Andrej Plenković nije ranjen.

Jeste li sigurni?

Savršeno.

Mislite da postoji isti žar?

Sigurno mu nije ugodno. Očekivao je kao i svi mi pet mandata. Traži i razmišlja o svim mogućim uzrocima zašto je došlo do tog podbačaja.

Jesu li vam štetile izjave Kopala o crnom labudu?

Svatko je kovač svoje sreće.

Znači bila je glupost?

To nisam rekao.

Postoji li mogućnost da Predsjednica odustane od utrke za novi mandat?

Ne bih ulazio u takve spekulacije. Sumnjam da je to realno. Moguće je, priča se koješta, da bi se njoj moglo prišiti nešto što bi je moglo kompromitirati.

Što bi je kompromitiralo?

Ne znam. Motaju se neke priče.

Tko bi je kompromitirao?

Ovi kojima je dala nogu.

Onda je to njezin problem.

Nije.

Vi pričate da bi Mate Radeljić bio taj?

Nisam to rekao.

Jeste.

Govorim samo…

Rekli ste oni kojima je dala nogu – jedini kojem je dala nogu je Mate Radeljić.

Nije jedini. Ima ih još.

I Vama je dala nogu prije par godina.

Meni nije.

Mislite li da joj se karte kompliciraju s obzirom na to tko je sve najavio kandidaturu?

Što bude više kandidata stvari joj se poboljšavaju.

Populistički dio je uzeo Kolakušić, desno krilo Škoro – bazen se smanjuje.

Ne očekujte od mene da sad javno govorim o preferencama aktualne predsjednice što ona kani. Vjerujem da će kandidat udružene ljevice na predstojećim izborima biti Zoran Milanović, da će desnica isto pronaći jednog kandidata.

Škoro recimo?

Hoće li to biti Škoro, vjerujem da će se i aktualna predsjednica kandidirati.

Pobijedit će, ali malo teže?

Mislim da će pobijediti ako se kandidira.

Ovih ste dana pili kavu s Milanovićem?

Nema nikakvih razloga da popijem kavu sa Zoranom Milanovićem.

Je li bila greška Plenkovića što je Karla Resslera bacio u vatru, živjeli ste s njim?

Nikako nije greška. Plenković je s pravom dao prednost mladim obrazovanim ljudima. Među njima je i Karlo Ressler, koji ima respektabilno političko iskustvo, što se pokazalo i na izborima gdje je dobio fenomenalni rezultat.

Jeste li kao savjetnik pokušali Plenkoviću reći – nemoj ga na listu staviti prvog?

Da sam to i učinio, ne bih to rekao javno.

Imate li još volje baviti se politikom i do kad?

Do kraja života.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari