Pratite nas

Razgovor

Penava: Zašto je Milorada Pupovca prosvjed zabolio, vrlo je jasno…

Objavljeno

na

Nama u Vukovaru nije normalno da je zapovjednik obrane Tomislav Merčep u tamnici, a okupacijski gradonačelnik Vojislav Stanimirović na slobodi. Pokazuje li to odnos države prema Vukovaru?

Hrvatski tjednik donosi intervju s vukovarkim gradonačelnikom Ivanom Penavom. Razgovor je vodila Andrea Černivec, a mi ga prenosimo u nastavku.

HDZ-ov gradonačelnik Vukovara Ivan Penava posljednjih nekoliko mjeseci prilično je uzburkao vode ne samo na hrvatskoj političkoj sceni nego i u redovima stranke kojoj pripada. Prvo, organizacijom prosvjeda protiv nedjelovanja represivnih tijela RH u procesuiranju srpskih zločina nad Hrvatima, što je u njegovoj stranci doživljeno kao udar na Plenkovića i vrh stranke, a u redovima HDZ-ova koalicijskoga partnera, Pupovčeva SDSS-a, kao pozivanje na rat i progon Srba iz Vukovara. U HDZ-u su nesporazumi barem privremeno izglađeni. Predsjednik HDZ-a, vjeran Miloradu Pupovcu, nije se usudio na sankcije prema Penavi jer se uplašio posljedica, a „neprijateljstvo“ Pupovčeva SDSS-a prema Penavi nastavilo se. To je neprijateljstvo, štoviše, i pojačano nakon nedavnoga istupa gradonačelnika Penave na konferenciji za novinare, na kojoj je iznio primjere velikosrpskih provokacija u Vukovaru koje po njemu predstavljaju manifestaciju, kako je rekao, puzajuće velikosrpske agresije na Vukovar. O svemu tomu Hrvatski tjednik razgovarao je s vukovarskim gradonačelnikom. Na pitanja koja su mu poslali e-poštom gradonačelnik je odgovorio prošloga vikenda.

Gospodine Penava, je li isti gradonačelnik Vukovara prije susreta s predsjednikom HDZ-a Andrejem Plenkovićem u utorak 15. siječnja, i onaj nakon susreta?

Vezano za sastanak kod predsjednika Vlade RH g. Andreja Plenkovića, naravno da sam isti, ništa se dramatično nije događalo u normalnom i opuštenom razgovoru, a da bi bilo drukčije.

Nakon susreta s premijerom Plenkovićem zatražili ste od novinara da ne traže od Vas napuštanje HDZ-a i djelovanje protiv te stranke i premijera. Niste li zapravo Vi nedosljedni jer ste u nekoliko navrata imali istupe i iznosili gledišta o stanju u Vukovaru na koja je HDZ negativno reagirao poručujući Vam da ste nadležni za Vukovar, a ne za vođenje politike u HDZ-u?

HDZ je velika stranka. U njemu, kako i treba biti, postoje različita razmišljanja i različiti pristupi u rješavanju određenih problema. Do sada sam imao poprilično dosljedne stavove, osobito po pitanju vrijednosti Domovinskoga rata. Jedna je stvar živjeti i sagledavati stvari iz prizme Vukovara, a sasvim druga iz prizme Zagreba. Mislim da nam svima nedostaje nešto više međusobnoga razumijevanja jer vrlo lako napadamo i etiketiramo jedni druge, gubeći iz vida vrlo često da smo mali narod i mala država. Kada govorimo o dosljednosti, valjalo bi spoznati kako je ponekad to nemoguće biti. Na osobnom primjeru mogu svjedočiti da ponekad jedno misli i razmišlja osobno Ivan Penava, drugo govori i razmišlja kao gradonačelnik Vukovara iz aspekta cilja dobrobiti svoga grada i svojih sugrađana, a opet drukčije s razine interesa hrvatskoga naroda i svih građana Republike Hrvatske. Jednako tako, postoje situacije kada, naravno u kontekstu povlačenja dobroga poteza ili spoznaje vlastite pogreške, dosljednost i nije uvijek dobra.

Nitko nije osporio istinitost mojih istupa

Priznajte, jeste li u zadnjih nekoliko mjeseci u određenim trenutcima bili na rubu napuštanja HDZ-a?

Nisam no, kao i svatko od nas, imam svoje mane i u trenutcima slabosti pomišljao sam na to razumijemo i uvažavamo li se mi unutar Hrvatske demokratske zajednice dovoljno, odnosno jesu li moji stavovi kao gradonačelnika Vukovara iz redova HDZ-a i stranke na razini države međusobno suprotstavljeni. Nisam tip čovjeka koji na prvu diže ruke od svega i ne pokušava se izboriti za svoje stavove argumentima što, naravno, ponekad iz prizme emocijom nabijenoga Vukovara nije uopće lako. Kako predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića poznajem kao čovjeka dovoljno širokih shvaćanja, o čemu najbolje govori njegova reakcija na turbulentne situacije kroz koje smo skupa prošli, siguran sam da tu karakteristiku možemo iskoristiti kao svoju prednost.

U vrijeme organizacije prosvjednoga skupa predsjednik HDZ-a Andrej Plenković i još neki HDZ-ovci najavljivali su sankcije protiv Vas jer ste skup organizirali mimo volje stranke. Do sankcija ipak nije došlo. Što se tada događalo na relaciji HDZ i Plenković – Vi?

Ne sjećam se da sam igdje vidio da je Andrej Plenković ili bilo tko drugi najavljivao sankcije protiv mene osobno i to tumačim kao širinu koju sam u prethodnom odgovoru navodio, ali i kao uvažavanje Vukovara. Moram reći da s moje strane cijela stvar nije uopće bila koordinirana sa središnjicom, što je zasigurno pridonijelo otvaranju stanovite bojazni hoće li stvari na prosvjedu eskalirati i otići u neželjenom pravcu, što se na sreću, zahvaljujući svijesti sudionika prosvjeda nije dogodilo i na tomu svima zahvaljujem. Mislim da je prosvjed bio iskorak u pravom smjeru, da su poruke iz Vukovara kvalitetno odjeknule i u konačnici, da smo tim prosvjedom ukazali na slabosti sustava, ali i učvrstili te ohrabrili kritičko i demokratsko promišljanje koje u društvu trebamo njegovati.

Prije nekoliko tjedana na konferenciji za novinare izjavili ste da je ‘Vukovar epicentar puzajuće velikosrpske agresije’. To je dosta teška politička ocjena. Kako biste ju ozbiljno i temeljito argumentirali jer čini se da nije dovoljno ono što ste naveli na konferenciji za novinare u prilog toj tezi?

Dapače, na tiskovnoj konferenciji rekao sam sve što je trebalo reći o toj temi te sve potkrijepio jasnim dokazima.

Zašto u Vukovaru nema kvalitetnoga suživota hrvatske većine i dijela srpske nacionalne zajednice, odnosno zašto se dio srpske nacionalne zajednice ne može identificirati s hrvatskom državom, tko je odgovoran?

Dobro ste konstatirali, radi se samo o jednomu dijelu srpske manjine, nipošto o cijeloj zajednici. Upravo iz toga razloga, što se jedan dio srpske nacionalne zajednice ne može identificirati s hrvatskom državom, razlog je zašto za neke nema kvalitetnoga suživota. Pravo je pitanje može li ga uopće biti pokraj teza iznesenih na tiskovnoj konferenciji čiju istinitost nitko nije osporio i doveo u pitanje, od načina kako se proučava hrvatska povijest, preko odbijanja preuzimanja poklona Grada Splita za vukovarsku djecu u povodu božićnih blagdana koje je dijelila braniteljska udruga do posjećivanja ratnih zločinaca u zatvoru. Kako očekivati kvalitetan suživot s ljudima koji imaju dijametralno suprotan stav vama po pitanjima koja čine same temelje naše države, npr. negirajući opravdanost i legitimnost VRO Oluja nazivajući ju etničkim čišćenjem, ne samo da negira vojno-redarstvenu akciju nego negira i samu državu, a time na kraju krajeva i sve Hrvate te građane koji vole Hrvatsku. Za to smo odgovorni svi mi jer se ne izjašnjavamo dovoljno jasno po tom pitanju i još uvijek imamo u velikoj mjeri mentalni sklop koji smo imali u bivšoj državi, gdje smo naučili da nas se lupka po glavi kada pokušamo iznijeti na glas ono što mislimo.

Ide li političko djelovanje čelnika SNV-a Milorada Pupovca u smjeru konfrontacije s hrvatskim pukom ili u smjeru suživota?

Političko djelovanje Milorada Pupovca najbolje opisuje razdvajanje djece od vrtićke dobi koja zasigurno u jednome dijelu, teško mi je reći o kojem broju se radi, bivaju naučena ne voljeti i ne poštivati državu kojoj pripadaju. Mišljenja sam da bi svima nama koji činimo hrvatsko društvo bilo bolje kada bismo svoje poglede orijentirali ka Zagrebu, umjesto k Beogradu.

Pupovac poručuje da ste protiv rezultata mirne reintegracije i da želite da u Vukovaru ne bude Srba, naziva Vas političkim radikalom. Koji je Vaš odgovor na njegove optužbe?

Naravno da me radikalom naziva čovjek koji vodi stranku kojoj je prva reakcija na poziv na prosvjed u povodu nedovoljnog angažmana državnih institucija po pitanju procesuiranja ratnih zločina bila da je to vraćanje ratne retorike.

Kako tumačite da se i Branimir Glavaš u ocjenama Vaših istupa orijentirao protiv Vas, a držeći stranu premijera Plenkovića?

Gospodin Glavaš ima svoje razloge i svoja promišljanja te ćete o tomu morati razgovarati s njim.

Razgovarao sam s Plenkovićem o četničkim spomenicima

Biste li, iskreno, da ste predsjednik HDZ-a, radije odabrali za koalicijskoga partnera Milorada Pupovca, a odbacili ljude koji su najviše dobili povjerenje hrvatskoga naroda, poput Zlatka Hasanbegovića, Brune Esih i drugih?

Osobni stav o mogućnosti koalicije na razini Grada Vukovara izrekao sam. Iako se odgovor na postavljeno pitanje čini vrlo jednostavnim, gledajući ga odozdo, moram reći da dovoljno kvalitetnih spoznaja o parametrima potrebnima za odlučivanje na nacionalnoj razini nemam kako bih decidirano i sa stopostotnom sigurnošću mogao odgovoriti na to pitanje. Vrlo je nezahvalno bilo koga tko je preuzeo odgovornost za širu zajednicu, a osobito premijera jedne države pitati što bi on radije jer nitko od nas nije tu da radi po svojoj volji, nego da vuče poteze koje smatra da su najbolji za zajednicu koju predstavlja.

Jeste li pitali premijera je li normalno da postoje obilježja s četničkim obilježjima u okolici Vukovara i kako je moguće održavati ta neprijateljska obilježja, a uklanjati spomen-obilježja poginulim HOS-ovcima?

S premijerom sam o tomu razgovarao i vjerujem da će ova Vlada RH napraviti kvalitetne pomake u pravomu smjeru.

Je li se nakon prosvjeda protiv nedjelovanja institucija u procesuiranju srpskih ratnih zločinaca išta pomaknulo s mrtve točke? Zašto je taj prosvjed zabolio Pupovca i dio HDZ-ove vrhuške?

Mislim da ćemo se svi složiti kako je do određenih pomaka došlo i na tome zahvaljujem svima koji su tome pridonijeli. Za precizniju ocjenu potrebno je dodatno vrijeme i pozornost javnosti. Zašto je Milorada Pupovca prosvjed zabolio, vrlo je jasno. Vrhuška daje jednu nepotrebnu negativnu konotaciju pa držim da je razlika u pristupu jednostavno plod različitoga okruženja u kojemu živimo i djelujemo. Tu nam je iz aspekta Vukovara, Škabrnje, Knina…. potrebna jako velika doza razumijevanja i fleksibilnosti koja, naravno, mora biti dvosmjerna, a što svakako zahtijeva kvalitetnu komunikaciju i uvažavanje.

Netočne su Pupovčeve optužbe

Kako komentirate činjenicu da je jedan od zapovjednika obrane Vukovara Tomislav Merčep na višegodišnjoj robiji jer je po zapovjednoj odgovornosti osuđen za ratne zločine, a okupacijski gradonačelnik Vukovara Vojislav Stanimirović na slobodi te ujedno, neizravno, koalicijski partner Vaše stranke, HDZ-a. Je li to normalno?

Iako Tomislav Merčep nije osuđen na zatvorsku kaznu zbog događanja koja su se zbila u Vukovaru, u svakom slučaju, za sve Vukovarce to je vrlo teško prihvatiti i razumjeti te nam stvara jedan značajan teret s kojim se na racionalnoj osnovi doista iz dana u dan teško nositi. Kada govorimo o Vojislavu Stanimiroviću, govorimo o čovjeku koji je za vukovarsku bolnicu izjavio da je pao posljednji ustaški bastion, što nevjerojatno frustrira. Govorimo o dvjema osobama koje su imale značajnu ulogu u ratnim događanjima 1991. godine u Vukovaru, jedan na strani agresora, drugi na strani obrane Vukovara, a danas kao da su zamijenili mjesta i uloge pa imaju takvu sudbinu. Teško se na tom primjeru ne zapitati o odnosu ove države prema Vukovaru.

Jedan od medijskih odgovora na Vaše istupe jest da time prikrivate neke nezakonitosti i financijske malverzacije u gradskim poduzećima. Koji je Vaš odgovor na to?

Nisam vidio da je itko argumentirano osporio ijedan moj medijski istup. Gradska poduzeća Grada Vukovara posluju stabilno i u poslovnom smislu na vrlo zavidnoj razini koja se ne može usporediti s onom iz prethodnih vremena. Isplate odvjetničkih troškova i obeštećenja temeljem sudskih presuda koja su se u dva ili tri navrata pojavila, a s kojima se unatoč milijunskim iznosima uspješno nosimo, dolaze iz vremena nekih prijašnjih garnitura koje su se i same našle u sukobu sa zakonom, a sada baš oni plasiraju takve teze. U krajnjem, ako bilo tko ima spoznaje o financijskim malverzacijama u Gradskoj upravi, u gradskim tvrtkama ili ustanovama, molim ga da u interesu građana grada Vukovara odmah po svojim spoznajama izvijesti mjerodavne službe.

Ima li u Vukovaru stvarno više od 33 posto srpskoga pučanstva?

Točan je postotak teško procijeniti, uostalom kao i ukupan broj stanovnika jer popis stanovništva iz 2011. godine nije vjerodostojan. Zapanjujuća je činjenica da je prije nekoliko godina umjesto 420 djece koja su temeljem zakona morala biti upisana u prvi razred osnovne škole, upisano samo 240. Zanimljivo je kako nitko nije postavio pitanje, osim vijećnika HDZ-a, gdje se nalazi 180 djece samo iz jedne generacije. Ono što mogu reći jest da je broj djece u osnovnim školama koja nastavu pohađaju na srpskom jeziku i pismu oko 23 posto.

Koliko drže vodu priče Milorada Pupovca i još nekih predstavnika Srba da su prije agresije na Vukovar stradali mnogi srpski civili u Vukovaru?

Jako malo i poprilično je lako te tvrdnje osporiti. U Vukovaru je stradao jedan manji broj civila srpske nacionalnosti, ali ni izbliza onoliki koji iznose Milaković i Pupovac. Naravno, kao i sve druge žrtve, i one zaslužuju pravdu. Te žrtve stavljati u kontekst argumenta da je to bio povod za agresiju manipulativno je i uvrjedljivo, baš kao i pokušaji izjednačavanja odgovornosti za agresiju, ubijanje i razaranje. Naravno, uvijek se zapitam zašto onaj koji se voli predstavljati kao predstavnik srpske nacionalne manjine nikada ne spominje građane grada Vukovara srpske nacionalnosti stradale tijekom opsade Vukovara, bilo da su stradali kao vojnici u službi obrane grada ili kao civili koji su bili u gradu, a o žrtvama pogubljenima na Ovčari, također srpske nacionalnosti, da i ne govorim. Te žrtve srpske nacionalnosti koje su meni osobno jako značajne, na žalost tzv. predstavnici srpske nacionalne manjine nikada ne spominju jer oni valjda, ironično ću reći, nisu bili dovoljno Srbi, ili su se našli na krivoj strani. Na ovomu primjeru vrlo se jasno ogleda bit politike koju zastupaju osobe poput Milakovića i Pupovca.

Da, nije Pupovac prvi problem hrvatske politike

Je li politika HDZ-a i smjer kojim ga vodi Plenković ona politička opcija koja apsolutno odražava Vašu političku poziciju?

Govoriti u kontekstu apsoluta, jednostavno je u realnomu životu, a kamoli u vođenju politike, neozbiljno i nezrelo. HDZ je politička opcija kojoj pripadam, a Andrej Plenković predsjednik stranke koji ima moju potporu te će tako biti dokle god Vukovar u tom kontekstu ima mjesto koje zaslužuje.

Je li prvi problem hrvatske politike, na koju kao gradonačelnik Vukovara s pravom reagirate, Milorad Pupovac ili netko drugi; je li moguće kritizirati Milorada Pupovca i istodobno podržavati Andreja Plenkovića?

Prvi problem hrvatske politike sigurno nije politika Milorada Pupovca, međutim trebamo li uskratiti potporu premijeru ili npr. izborniku bilo koje nacionalne vrste zato što u danomu trenutku nije povukao potez koji smo mi smatrali da treba? Kamo će nas takvo postupanje dovesti i hoće li itko ikoga u ovoj državi podržavati? Mislim da bi upravo takva situacija malodušnosti i iskakanja vodila kaosu kakav bi mnogi htjeli. Stoga mislim da je potrebno naći razinu koja s jedne strane prepoznaje i potiče konstruktivnu kritiku, ali ujedno ima svijest o širem kontekstu.

Hrvatski tjednik

 

Penava: I dalje stojim iza tvrdnje da je Vukovar ‘epicentar puzajuće velikosrpske agresije’

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Nadbiskup Hoser: Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom

Objavljeno

na

Objavio

Za uskrsni trobroj Slobodne Dalmacije, na Veliku srijedu u Međugorju novinari Slobodne Dalmacije razgovarali su s Papinim apostolskim vizitatorom, poljskim nadbiskupom u miru, mons. Henrykom Hoserom.

Kršćani su baštinici Mira što ga je uskrsnuli Krist navijestio najprije svojim apostolima kad ih je nakon uskrsnuća pozdravljao riječima “Mir vama”. Taj su Kristov Mir apostoli proširili svijetom sve do naših dana. Međutim, još je apostol Pavao u prvoj poslanici Korinćanima napisao: “Ako nema uskrsnuća mrtvih, ni Krist nije uskrsnuo. Ako pak Krist nije uskrsnuo, uzalud je doista propovijedanje naše, uzalud i vjera vaša.” Kako današnjem, modernom čovjeku objasniti otajstvo Kristova uskrsnuća i Božjega Mira?

– Otajstvo Kristova uskrsnuća tumači se u kontekstu vjere. Za razliku od apostola, mi nemamo iskustvo Kristova uskrsnuća, iskustvo praznoga groba i mnogobrojnih susreta s Uskrslim. Isus Tomu naziva “nevjernim”: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!” (Iv 20, 29) “Objašnjenje” upućeno suvremenome čovjeku bez vjere neće imati učinka.

“U Međugorju je obraćenje povezano sa sakramentom pomirenja i euharistije. Ovdje nalazimo i ulogu Majke Božje u spasenju svijeta”, poručili ste ovih dana na međunarodnoj duhovnoj obnovi za organizatore hodočašća, voditelje centara mira, molitvenih i karitativnih skupina vezanih za Međugorje. Kako vidite Međugorje u kontekstu drugih Gospinih ukazanja, poput Lurda i Fatime, pa i onoga u Ruandi, gdje ste neko vrijeme bili na službi?

– Riječ je o ukazanjima koja nazivamo privatnima. Treba podsjetiti da postoji samo jedna javna i cjelovita Objava, ona koja nam je dana u Isusu Kristu. Ona je konačna. “Privatna” ukazanja ne spadaju u baštinu vjere. Ona nam pomažu punije živjeti sadržaj te baštine u određenom povijesnom razdoblju, ona ga pojašnjavaju. Navedena ukazanja igraju upravo tu ulogu.

Primjerice u Lurdu se potvrđuje dogma o Marijinu Bezgrješnom začeću koju je Crkva proglasila četiri godine ranije. I tamo kao što to često čini, Marija poziva na molitvu i na obraćenje srca, da živimo svet život.

Propovijedajući na korizmenoj obnovi za župu Međugorje, rekli ste kako je hrvatski identitet, između ostaloga, kršćanska vjera i jaka vezanost za obiteljski život. “Svjedoci smo kako se u svijetu degradira i raspada obiteljski život. Kultura obiteljskog života, koju vi još uvijek imate, cjelovita je. U Međugorju i okolici vidim obitelji koje su još uvijek cjelovite. Ne obitelji koje se sastoje od oca, majke i jednoga djeteta, nego obitelji od nekoliko naraštaja. Ako to izgubite, izgubit ćete svoje nacionalno jedinstvo i svoju vezanost uz Crkvu”, rekli ste u župnoj crkvi sv. Jakova. Nažalost, i Hrvatska, kao i vaša rodna Poljska, sve više su zahvaćeni diktaturom relativizma. Ima li lijeka za našu zapadnu civilizaciju koja samu sebe uništava?

– Uništavanje zapadne civilizacije usko je povezano s njezinim bezbožnim novopoganstvom koje stalno napreduje. Živimo duboku krizu vjere. Ta kriza ljudsko društvo odvaja od njegova Stvoritelja pa ljudi više ne znaju tko su; gube smisao života i sami sebi uskraćuju nadu i ufanje. Sve to prati duboka kriza morala koja u prvom redu pogađa obitelj.

Odlukom pape Frane najprije ste bili poseban izvjestitelj za župu Međugorje, o čemu ste, prema našim informacijama, napisali pozitivno izvješće. Sad ste u još zahtjevnijoj misiji kao vizitator, s većim ovlastima, zaduženi za pastoral i direktno odgovorni Svetoj Stolici. Znači li to da bi Vatikan u skoro vrijeme mogao priznati Međugorje kao svetište?

– Poslanje apostolskog vizitatora je strogo pastoralno. Njegova je uloga da bdije nad time da hodočasnici budu dobro prihvaćeni te da odgovori na njihove duhovne potrebe. Što se navodnih ukazanja tiče, Sveta Stolica dat će svoje mišljenje kad za to dođe vrijeme.

Nedavno, nakon jednog seminara za bračne parove, razgovarao sam s jednim hrvatskim svećenikom koji je bio član Međunarodne mješovite komisije koju je ustanovio papa Benedikt XVI. Gledajući veliki prostor iza crkve na otvorenom, kazao mi je kako bi to bilo idealno mjesto kad jednog dana Papa posjeti Međugorje. Možemo li se tome nadati?

– Uvijek se možemo nadati. Nije riječ o raspoloživom prostoru.

Živite s franjevcima koji još od konca 19. stoljeća vode župu, a od 1981. godinama pastoralno djeluju s milijunima hodočasnika sa svih strana svijeta koji pohode Međugorje. Jesu li vam fratri poslušni, kako je to od međugorskog župnika fra Marinka Šakote nedavno tražio papa Frane?

– Franjevci teže za istim ciljem: služiti hodočasnicima. Oni u to ulažu mnogo truda i angažmana i iskazuju čvrstu volju da surađuju s apostolskim vizitatorom.

Apostolski nuncij u BiH, nadbiskup Luigi Pezzuto, lani je dva puta bio u Međugorju, slavio mise i među inim za Novu godinu istaknuo kako Mariju u ovome svetome mjestu častimo kao Kraljicu Mira. Prije nekoliko dana predvodio je procesiju i svečano misno slavlje na Cvjetnicu. No, za razliku od nuncija Pezzuta, biskupi iz BiH i Hrvatske još su nekako suzdržani glede Međugorja. Kakav je vaš odnos s mjesnim, mostarskim biskupom Ratkom Perićem?

– Nikada ne komentiram svoje odnose s drugim biskupima. Svi mi dijelimo težak teret biskupske službe i to je dovoljno.

Tisuće mladih sa svih strana svijeta sudjeluju s velikim zanosom na molitvenom Festivalu mladih u Međugorju. Što biste istaknuli kao posebno dragocjeno u međugorskoj duhovnosti, što privlači tolike ljude, osobito mlade, da iznova dolaze u ovo mjesto molitve i pomirenja?

– Mnoštvo mladih dolazi u Međugorje, a napose na taj Festival koji je njima posvećen. Što ih privlači? Oni otkrivaju molitvu i klanjanje, što inače ne poznaju. Otkrivaju tijesni kontakt s Božjom riječju i sa snagom te Riječi. Često prvi put u životu mole Križni put. Uče moliti krunicu i razmatrati otajstva. Isto tako otkrivaju univerzalnost Crkve kada susreću sebi slične iz 72 različite zemlje!

Prije nekoliko godina bečki kardinal Christoph Schönborn kazao je, kada Međugorje ne bi bilo u redu, morali bismo izbaciti polovicu naših bogoslova, budući da su tolika naša svećenička zvanja posredno ili neposredno povezana s Međugorjem. U Međugorju djeluju i 22 molitvene zajednice. Vaš je mandat da i o njima vodite računa. Osjećaju li se među tim molitvenim zajednicama plodovi Duha Svetoga?

– U međugorskim arhivima brojimo više od 700 svećeničkih i redovničkih zvanja. To je pravi fenomen, a još jedan je taj da su se u proteklih 37 godina razne zajednice nastanile u Međugorju. Tek treba odrediti njihov status i kanonski identitet i na tome se radi.

Kad ste prošle godine nastupili kao apostolski vizitator u govoru za župni blagdan svetog Jakova izrazili ste se: “Mi Međugorčani.” Kako se osjećate u Međugorju i što bi po vašem mišljenju trebalo napraviti kako bi se pastoral podigao na još višu razinu?

– To je veoma široka tema. Dobro se osjećam u svojemu poslanju i nailazim na mnogo dobre volje kod ljudi s kojima radim i koje susrećem. Svaki misionar dostojan toga imena mora se potruditi da se uklopi u dotičnu kulturu. Budući da sam proveo 21 godinu kao misionar u Africi, izazov inkulturacije za mene je nešto što se podrazumijeva. Papa Frane nas poziva da misionarski preobrazimo Crkvu, što ovdje i činimo.

Na Veliki ponedjeljak u strašnom požaru teško je stradala katedrala Notre Dame u Parizu. Kako komentirate te tužne prizore izgaranja jedne od najpoznatijih crkava u svijetu?

– Cijeli svijet je to osjetio kao tragediju, kao šok, jer katedrala Notre-Dame postoji 850 godina, i bila je najpoznatija crkva u Francuskoj, kao i u cijelome svijetu. Bila je to i najposjećenija crkva, 13 milijuna posjetitelja svake godine. To je prvostolna crkva Francuske, ali i simbol Francuske, kršćanske Francuske, simbol Pariza.

Postoje različiti komentari glede ovoga događaja, pa tako neki kažu da je ovaj požar simbol odbacivanja kršćanstva. Rekao bih da se to potvrđuje i u članku koji sam čitao, i dirnulo me to, da je za obnovu katedrale Notre-Dame bilo potrebno 11 milijuna eura, a bila su prikupljena sredstva od samo dva milijuna eura.

Sada je francuski predsjednik izjavio da će u pet godina obaviti rekonstrukciju katedrale i popraviti ovu štetu, a čujemo da se sa svih strana svijeta nude stotine milijuna eura za obnovu katedrale Notre-Dame. Bogu hvala, kamena struktura se održala, ali krov je uništen, a uništene su i druge stvari. Svi mislimo da Notre- Dame treba još živjeti i biti simbol Božje prisutnosti među nama kao i simbol Gospe koja nas vodi Bogu i Nebu.

 

Kršćani, pogotovo u Europi, umukli su. I dolazi vrijeme da kamenje progovori…

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

U povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra

Objavljeno

na

Objavio

U poruci u povodu Uskrsa vojni biskup u BiH mons. Tomo Vukšić pozvao je vjernike na ustrajavanje u činjenju dobra. Po njemu, to bi za svakoga čovjeka, “koji se ponosi Kristovim imenom”, trebalo biti istodobno “osnovno životno poslanje, glavna zadaća i najviša čast”. Nakon razdoblja korizme, koje je obilježeno odricanjem, postom, molitvom i činjenjem dobrih djela, Uskrs, koji je najvažniji događaj za kršćane, dolazi kao vrijeme u kojemu se u potpunosti ispunjava njihova vjera. Biskup Vukšić ističe kako je taj događaj najvažnija prekretnica.

Oče biskupe, često se može čuti od ljudi, od kojih neki čak i nisu vjernici, da je njihov križ pretežak, da je životni put prepreka s iskušenjima, problemima. Kada usporedite sve okolnosti, imate li dojam da je današnji život ljudi složeniji, problematičniji ili je postalo moderno imati “status” žrtve?

– Nekako je u skladu s ljudskom naravi da se s nelagodom i otporom odnosi prema poteškoćama i problemima, odnosno križevima koje život donosi. Posebice to vrijedi za teške muke i poniženja, kojima su ljudi nerijetko izloženi. Tako je i sam Isus, kao što čitamo u Matejevu i Markovu evanđelju, molio Oca nebeskoga da ga, ako je moguće, mimoiđe nepravedna osuda i strašna smrt. Ali ponekada prepreke, iskušenja i probleme nije moguće izbjeći, osim na način izdaje važnih vjerskih i moralnih načela, naravnoga zakona, braće i sestara i njihovih prava i dostojanstva ili čak Boga samoga. A gledano na Isusov način, ono “ako je moguće”, u njegovu slučaju i u konkretnoj situaciji, značilo je: nije moguće izbjeći jer bi to bila izdaja!

Današnji ljudi često imaju mnogo stvarnih problema, kao što su, primjerice, nedostatak sigurnoga posla, primanja i stana, ugrožavanje drugih ljudskih prava i dostojanstva itd. No nisu rijetke situacije kada problemi nastaju i zbog nerealnih očekivanja i želja koje netko sebi zadaje, a nisu ostvarive. To je fenomen koji, za razliku od nekih prošlih vremena, možda pojačano obilježava suvremenoga čovjeka. I jedni i drugi mnogo trpe: oni prvi zaista su žrtve stvarne nepravde, koja mora biti ispravljena, a ovi drugi su žrtve ponajprije svojih projekcija bez pokrića i trebaju se psihološki vratiti u realni svijet. No, da bi to uspjeli, i jednima i drugima treba pomoći. To je kršćanska obveza.

Koliko je, pak govoreći s duhovne strane, za kršćane važna ta simbolika križnog puta i kalvarije?

– O Isusovu križnom putu i kalvariji često se govori samo kroz teme nepravedne osude, strašne patnje i smrti. Međutim, od svega toga mnogo je važniji Isusov stav vjernosti volji Božjoj, obvezi da ispuni svoje poslanje i njegova poruka da vjernost treba biti osnovna oznaka svih koji se diče njegovim imenom. Isus je vjeran nepravdi usprkos, patnji usprkos, pa čak i smrti usprkos. Za njega su nepravde, patnje i smrt nešto što nije htio ni mogao izbjeći jer je htio ostati vjeran. Njegova vjernost patnji usprkos, a ne patnja sama po sebi, događaj je i razlog otkupljenja ljudi. U tomu je sav sadržaj, sva simbolika i poruka Isusova križnoga puta i kalvarije. Vjernost! Velik je to ideal. Božanski. I, priznajemo ponizno, jedva nama dostižan.

U korizmi se vjernici imaju običaj “odricati” materijalnog pa je širok raspon tih poteza. Jedan kolega nedavno mi se u razgovoru “ispovjedio” kako nema običaj odricati se materijalnog, a istodobno nastoji biti bolji čovjek i pomaže drugima. Je li to smisao ovog razdoblja svojevrsnog pročišćavanja?

– Odricanje i post jesu oblici kršćanske solidarnosti s Kristom koji je postio, odricao se i patio. I, kao u mnogim drugim stvarima, i u tomu svi imamo slabe točke i trenutke. Zato neka na postavljeno pitanje odgovore riječi Petra Krizologa, sveca iz 5. stoljeća i jednoga od nadarovitijih propovjednika cijele povijesti Crkve. Neka one budu poticaj i meni, i vama, i vašemu prijatelju. I svima koji će ovo čitati! A Krizolog, što u prijevodu znači Zlatorječivi, kako su ga prozvali, pisao je ovako: “Tri su stvari, braćo, tri po kojima vjera stoji, pobožnost se održava, krepost traje. Molitva, post, milosrđe. Što molitva traži, postiže post, dobiva milosrđe. To troje, molitva, milosrđe i post, jedno su i uzajamni izvor života.

Duša je, naime, molitve post, a život je posta milosrđe. To neka nitko ne dijeli jer se ne da odvojiti. Ako netko od to troje ima samo jedno ili ih ne bi istodobno imao, ništa nema. Prema tome, tko moli, neka i posti. Tko posti, nek’ je i milosrdan. […]

Budi, čovječe, za sebe slika milosrđa. I zato onako i onoliko i kako brzo hoćeš da tebi budu milosrdni, tako brzo, toliko i tako i sam ostalima budi milosrdan. Molitva, dakle, milosrđe i post jedna su naša zaštita kod Boga. Sve je to samo jedna naša obrana i samo jedna trooblična molitva za nas. […]

Nitko, naime, nije toliki siromah da ne bi mogao darovati samoga sebe. A da bi Bog primio dar, mora uz dar ići i milosrđe. Post ne niče ako ga ne natapa milosrđe. Presušivanje milosrđa suši post jer što je kiša za zemlju, milosrđe je za post. […]

Ti što postiš, tvoja njiva posti ako je milosrđe u postu. Ti koji postiš, ono što milosrđem nakvasiš, to će ti se i zgrnuti u žitnicu. Čovječe, ne gubi, dakle, čuvajući, već skupi dajući. Čovječe, dajući siromahu, sebi daješ, jer što drugome ne prepustiš, nećeš imati.”

Uskrs je i ove godine za brojne katolike, od kojih je najveći broj Hrvata, jako izazovan. Zašto je ovaj događaj važan u životima ljudi, vjernika?

– Uskrs je važan za sve ljude jer je na taj dan, po uskrsnuću Isusova ljudskoga tijela, započeo vječni život čovjeka. Isus je upravo po tomu postao “prvina usnulih”, kao što poučava Sveto pismo. Prvi od nas. Prvi od svih umrlih. On je prvi čovjek koji je uskrsnuo. Po tomu je ujedno i razlog naše nade, koju ispovijedamo u članku vjere kada kažemo: Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni. To jest, svoga tijela i svoj život vječni. Uskrsnuli Krist naša je nada koja razveseljava naše dane. A budući da je upravo nada na mnogo strana skoro protjerana iz svakodnevice bh. društva, mi kršćani smo prvi pozvani biti svjedoci nade. Sada i ovdje! Stoga je upravo u tomu i posebna društvena aktualnost ovogodišnjeg Uskrsa.

Značajan broj ljudi pomišlja o odlasku iz svoje domovine. Nedavno ste, govoreći o ovoj problematici, rekli kako je važno zajamčiti dostojanstvo rada, poštene plaće, poštovanje. Imate li dojam da se ipak polako čuju takve riječi?

– Pravo na rad, na pravednu plaću, na majčinstvo, na obitelj i dostojan život među osnovnim su ljudskim pravima. I tko ih ne poštuje ili ih krši, čini velik grijeh. Posebice to vrijedi za one koji su dužni stvarati okvire i uvjete za gospodarski razvitak, a ne čine dovoljno, i za poslodavce koji na razne načine zakidaju i ponižavaju radnike. Takvo ponašanje nije samo prekršaj zakona nego, prema kršćanskom nauku, istodobno i težak grijeh. Da, o tomu sam više puta do sada govorio, pisao i propovijedao. I moramo to ponavljati jer, osim sposobnosti i stručnosti bez kojih se ni jedno društvo ne može razvijati, društveni moral i odgovornost su još više jamstvo poštivanja radničkih prava i općenito napretka. Jer bez socijalnoga morala i odgovornosti svako društvo postaje divlje.

Iznijeli ste nedavno i podatke o odlasku Hrvata katolika iz BiH u prošloj godini, a zanimljivo je da je taj trend u 2018. godini značajno usporen u odnosu na prijašnje godine. Što mislite da je u pitanju?

– Trebalo bi provesti ozbiljna znanstvena istraživanja da bi se ponudio pouzdan odgovor na pitanje je li val iseljavanja doživio svoj vrhunac ili nije. A u očekivanju toga može se samo pretpostavljati. Ako jest, možda je to zato što se polako osjećaju utjecaji investicija i napretka. Dao Bog! Bilo bi dobro da je to zbog stvarnoga gospodarskog napretka, ali bojim se kako je to još više zato što je u proteklom razdoblju uglavnom već otišao najveći broj onih koji su to namjeravali i uspjeli. Isto tako, tek će se vidjeti što će značiti liberalizacija dobivanja radnih dozvola, koja se najavljuje u nekim državama zapadne Europe i hoće li ona izazvati novi val iseljavanja.

Kod nas ljudi odlaze na Zapad zbog novca i neizvjesnosti. A nedavno je upravo Sveti Otac na pitanje: “Koja je najveća prijetnja miru u svijetu” odgovorio kako je to novac. Zašto je to tako i kako vi to komentirate?

– Jasno je da Papa, kada je to kazao, nije mislio na sirotinju, koja nema sredstava ni za osnovne potrebe ili koja se bori za golo preživljavanje. Takvima je novac zaista velik problem, ako već želimo govoriti u tim terminima, jer ga nemaju. No oni kao takvi ne mogu biti prijetnja miru. Međutim, osim u obliku nedostatka, novac može biti problem također u obliku raskalašenoga preobilja i još veće gramzivosti moćnika, što zaista jest prijetnja miru. I nedvojbeno je da je Sveti Otac mislio na takve ljude i države, na njihova politička i psihološka stanja, koji su nezasitni u svojoj gramzivosti i sami time vrlo opasni.

Bh. realnost je neprestana borba za dominaciju, prevlast. Stječe se dojam kako se neka vrsta rata nastavlja samo u političkim rukavicama. Kako izaći iz toga začaranog kruga dominacije, koja je na ovim prostorima često vodila u kaos, pa čak i ratove?

– Osim materijalne gramzivosti, postoje i mnogi drugi njezini oblici. A kad smo kod teme dominacije, ona je utjelovljenje gramzivosti, prije svega u obliku uzurpacije, prisvajanja ili sprječavanja tuđih prava i nadležnosti, što je jedan od najgorih mogućih oblika diskriminacije. A izlaz iz te situacije, gdje god se događa, treba tražiti u demokratskom donošenju pravednih zakona, koji će na pravedan način i cjelovito regulirati materiju prava pojedinih ljudi, nadležnosti državnih ustanova i položaj svakoga naroda i drugih sastavnica društva. I još više je rješenje dominacije u dosljednoj primjeni takvih zakona.

Katolička crkva imala je nedavno u Vatikanu konferenciju posvećenu pedofiliji u svojim redovima te se tome žestoko usprotivila i podržala progon. Još nema konkretnih detalja, osim novinskih napisa. Kakva su vaša očekivanja u tome smislu?

– Za zlo pedofilije ne smije biti mjesta nigdje, a posebice nikada među crkvenim osobama. Ono mora biti energično spriječeno i zakonom još više sankcionirano, a počinitelji takvih zlodjela, kad im se ona dokažu, jer su delinkventi, moraju biti kažnjeni kako zakon propisuje. I veliko je pitanje jesu li počinitelji takvih zlodjela uopće psihički normalni. A sve njihove žrtve, naravno, trebaju imati svu solidarnost i zaštitu.

Nedavno je izgorjela jedna od najljepših crkava na svijetu, katedrala Notre-Dame, što je privuklo golemu pozornost. Neki, čak i u hrvatskome narodu, pak su se radovali što se to dogodilo. Prije izvjesnog vremena gledao sam demoliranje druge crkve Saint-Jacques u Abbevillu, isto u Francuskoj. No zbog toga nije bilo nikakve pompe, prevelika žaljenja… Kako to komentirate, jesmo li licemjeri?

– Nažalost, posljednjih desetljeća izgorjele su, razrušene ili na drukčiji način uništene brojne crkve po svijetu. Neke još starije, a možda spomenički i vrjednije od Notre-Damea. A i kada je bilo reakcija, imao se dojam kako se više žalilo za njima kao spomenicima kulture negoli za crkvama kao molitvenim prostorima. Nekako slično bilo je i ovaj put: mediji i javne osobe mnogo su više žalili što je u Parizu izgorio vrlo važan spomenik kulture negoli što je crkva teško oštećena. To je zato što u tom sekulariziranom svijetu, koji često živi kao da Boga nema, molitveni prostor mnogima nije ni potreban, ali im je draga spomenička kultura i drugi oblici kulture koji se nalaze u crkvama. To je više nekakva ideologija negoli licemjerje. Zapravo, to je opasan i neprihvatljiv ideološki pokušaj da se Crkvu reducira na kulturnu ustanovu, a njezine ustanove i građevine predstavlja kao vrijedne muzeje vlastite prošlosti.

Oni, pak, koji se raduju kad gori neka crkva ili bilo koja druga bogomolja, očito su nastrani ideološki piromani, sekularni ili neki drugi fundamentalisti. Na takve čine i riječi očito ih pokreće mržnja. No, mi kršćani ne smijemo uzvraćati na njihov način, već raditi i moliti za njihovo obraćenje. Kao Isus, koji je i za njih uskrsnuo, a koji je za svoje progonitelje molio: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine!” (ZK/VečernjiList)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari