Pratite nas

Komentar

Pepić: Izmjene izbornog zakona treba provesti onako kako je odlučeno u presudi ‘Ljubić’

Objavljeno

na

Sinkronizirana rafalna medijska paljba započela je još tijekom same sjednice Središnjeg izbornog povjerenstva (SIP),u četvrtak, 31. listopada na kojoj se razmatrala mogućnost odluke o implementaciji izbornih rezultata.

Slično je bilo i prošle zime, kad su u javnosti ‘iscurili’ radni dokumenti SIP-a, što je izazvalo linč radikalnih bošnjačkih stranaka protiv članice te institucijeIrene Hadžiabdić. Mnoštvo bošnjačkih političara i komentatora, kako je to čest slučaj, krenulo je organiziranom halabukom o ‘podijeli Bosne po nalogu Miloševića i Tuđmana’, ‘getoizaciji crnaca (Bošnjaka) od strane bijelaca (Hrvata)’ i sličnim floskulama na koje više nepadaju ni početnici.

Cilj takve medijske artiljerije je jednostavan: dokazati kako su Bošnjaci gubitnici, jer se za popunjavanje Doma naroda Parlamenta FBiH ne bi više koristio popis iz 1991., već onaj iz 2013. godine.

Drugi, ključni, dio poruke je da, obzirom da Bošnjaci ‘gube bitku’ za popis iz 1991., zauzvrat neka SIP izvoli zadržati neustavnu odredbu da se iz svakog kantona bira po jedan zastupnikiz svakog konstitutivnog naroda. To bi bošnjačkoj eliti omogućilo da, naravno, zadrži kontrolu nad trećinom Kluba Hrvata u Domu naroda Parlamenta FBiH.

Zbog nametnutih izmjena ustavnih i zakonskih odredbi početkom 2000-ih, bošnjačke stranke i marionete nesmetano mogu kontrolirati šest od 17 u Klubu Hrvata, 12 od 17 u Klubu Srba te pet od sedam u Klubu Ostalih.

Uz izaslanike iz reda vlastitog naroda to znači da bošnjačke stranke mogu kontrolirati 40 od 58 izaslanika, što omogućava apsolutnu kontrolu nad izvršnom vlasti i odlučivanje umjesto drugih konstitutivnih naroda i Ostalih u Federaciji BiH, što je suprotno Ustavu BiHi relevantnim presudama Ustavnog suda.

Ukoliko SIP postupi suprotno,poruka je da će u tom slučaju Federacija BiH snositi teške posljedice odnosno organiziranu blokadu bošnjačkih aktera. Znakovito je da se upravo SDA prvi ponudio SIP-u sa svojim neustavnim prijedlogom pravila za popunjavanje Doma naroda Parlamenta FBiH. Cilj medijskog iživljavanja je skretanje pozornosti s bitnog, a to je da SIP nema ovlasti za popunjavanje Doma naroda odnosno ne može provoditi presudu ‘Ljubić’.

Ne postoji odredba prema kojoj bi SIP mogao popuniti postojeći pravni vakuum. SIP, na temelju unutarnjih i vanjskih pritisaka da se riješi problem presude, poziva se na članak 10.12 (1) prema kojem „Središnje izborno povjerenstvo BiH određuje, nakon svakog popisa, broj izaslanika koji se biraju iz svakog konstitutivnog naroda i iz reda ostalih, a koji se biraju iz zakonodavnog tijela svakog kantona“.

Međutim, taj članak vrijedi isključivo ukoliko je izborni zakon potpun – što nije slučaj. Naime, Ustavni sud je izbrisao dijelove članka 20.16.A koji se odnose na popunjavanje Doma naroda, ali nije izbrisao cijeli članak, što znači da zahtjeva izmjene izbornog zakona novim pravilima za popunjavanje, bez davanja bilo kakve ingerencije SIP-u.

Posljedično, članak 10.12 (1) je neupotrebljiv dok se ne izvrši izmjena izbornog zakona odnosno popuni cijeli članak 20.16.A, što je vrlo lako uočljivo ukoliko se pročita spomenuti članak. Ukratko, dok je zakon nepotpun, ne postoji nikakvo legalno uporište u Izbornom zakonu BiH za djelovanje SIP-a.

Ustavni sud je eksplicitno naložio Parlamentarnoj skupštini BiH da uskladi neustavne članke s Ustavom BiH, što znači da zakon može izmijeniti samo Parlamentarna skupština BiH, a implementacija rezultata slijedi nakon donošenja izmjena izbornog zakona, jer bez važećeg zakona izbori se ne mogu implementirati.

Ukoliko se SIP i upusti u takav nelegalan i neustavan pothvat to će neminovno otvoriti Pandorinu kutiju iz koje će biti vrlo teško se iščupati. Tad će glavnu riječ imati Ustavni sud BiH, koji bi trebao postupiti sukladno donesenoj presudi ‘Ljubić’ koja garantira legitimno predstavljanje odnosno veze „onih koje predstavlja i njihovih političkih predstavnika na svim administrativno-političkim razinama je ta koja omogućava legitimitet predstavnicima zajednice“ te da „samo legitimitet predstavljanja stvara temelj za stvarno sudjelovanje i odlučivanje“ (para 47, presuda U-23/14).

Kako bi se spriječio dodatni kaos, potrebno je jednostavno poštivati Ustav BiH i zakone. Izmjene izbornog zakona treba provesti onako kako je odlučeno u presudi ‘Ljubić’, u Parlamentarnoj skupštini BiH, što će omogućiti i implementaciju rezultata izbora, a ne na nelegalan i neustavan način kroz SIP. (HMS)

Piše: Ivan Pepić, IDPI

IDPI: SIP nema ustavne i zakonske ovlasti za implementaciju odluke Ljubić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Treba li više dokazivati koliko je uništena hrvatska glazba kad desetljećima skupljamo neuspjehe na Eurosongu?

Objavljeno

na

Objavio

Matko Jelavić je objavio još jedan nastavak svoga serijala ‘Kako je propala hrvatska glazba’.

Kakvo je stanje hrvatske glazbe danas?

– Diskografske kuće su na rubu propadanja. Ne financiraju ništa i vrlo rijetko izdaju nove albume
– Festivali su uništeni, naročito splitski. I zagrebački! Dora također. Melodije Istre i Kvarnera, požeški, šibenski i drugi su postali nebitni i nevidljivi
– Koncerti su strogo kontrolirani i namijenjeni odabranima. Mala bara, puno krokodila!

– Mediji se pomalo mijenjaju, ali nedovoljno. U programima vlada kaos, pa ne mogu više utjecati na razvoj glazbe. Najsumnjivije su radio postaje, koje se sve manje slušaju.
– ‘Struka’ se ne mijenja. Idu uporno starim, neuspješnim putem. Publika ih stalno napušta, ali oni odlučno do konačne propasti.

– Treba li više dokazivati koliko je uništena hrvatska glazba kad desetljećima skupljamo neuspjehe na Eurosongu? Kao da imamo virus u organizmu nacije, kao malo koja zemlja svijeta?
– Menadžera više nemamo, oni koji se tako nazivaju samo su izvršitelji volje onih koji plaćaju – gradonačelnika, turističkih zajednica i raznih grupacija

– Aktualni skladatelji su iznimno neuspješni, ali i dalje snažno promovirani u medijima. Stalno se narodu nameću ‘hitovi’ koje taj isti narod – odbija!
– Mladi pjevači uglavnom izvrsni kad imitiraju tuđe pjesme, ali kad snime svoje onda su neuvjerljivi i bezlični.

– U hrvatskom iseljeništvu se događaju vrlo čudni procesi. I njima fali nove dobre glazbe, kao i nama kod kuće.
– Snažna je ideologija u glazbi. Politička korektnost! A to ne smije biti jer glazba nije politika!

– Snažno je i protivljenje tradiciji hrvatske glazbe. Kako više nema uporišta, sadašnja ‘hrvatska’ glazba je kao list na vjetru. Nema naših nacionalnih obilježja ni sadržaja.
– Pad kvalitete je značajka SVIH glazbenih stilova Hrvatske.

– Što kaže publika? Koga briga za publiku. Ionako ne kupuju CD-ove, sve dobijaju besplatno.
– Zbog svega napisanoga, mlađi naraštaji su preplavljeni ‘cajkama’. Bez obzira što su se gostovanja srpskih pjevača smanjila u zadnje vrijeme i dalje se iz automobila čuje tutnjava te ‘muzike’. Tako će i biti, sve dok ne ponudimo kvalitetno svoje.

– Za biti pošten treba reći da i velik broj hrvatskih izvođača nastupa u Sloveniji. Naročito klape. Iako Slovenci vole našu glazbu, osjećam da tako ometaju kolege slovenske glazbenike da oporave svoju nacionalnu. Kaos!

Ovo je previše da bi bilo slučajno. Očito je na djelu velika nevolja. Privremena ili trajna? Znat ćemo uskoro.

Ne možemo raditi svoj posao!

Zato, spašavajmo se slušajući stare pjesme. Do daljnjega!

 

Matko Jelavić – Ispiranje mozga turbo-folkom kao specijalni rat

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Marko Ljubić: Jesu li četnici stradali na Bleiburgu imali dušu?

Objavljeno

na

Objavio

Zanimljivo je da se uz katoličke svećenike i islamske imame u molitvi za duše žrtava Križnog puta i zločina jugoslavenskih armija nakon II.svjetskog rata nikada na Bleiburgu ne pojavljuju svećenici SPC, niti neke druge pravoslavne crkve.

S obzirom da apologeti jugoslavenske i prosrpske historiografije uporno pokušavajući osporiti činjenicu da su Bleiburg i Križni put primarno bili zločin protiv hrvatskog naroda i pokušaj eliminacije svake mogućnosti za uspostavom hrvatske države uništenjem ljudskih potencijala, pa stalno uz “poražene neprijateljske snage” i ustaše dodaju i četnike, čudno je da SPC, koja se nikada ni duhovno ni politički nije odrekla četnika, ne dođe pomoliti se za njihove duše.

Ispada da tadašnji četnici nisu ni imali dušu, a tko je to i zašto ustvrdio, ne zna se. Ili da SPC ne priznaje te četnike koji su stradali nakon Bleiburga? Zašto se to događa?

Ili u tolikom povijesnom oduševljenju zbog “pravedne osvete” nad Hrvatima nakon “genocida” nad nedužnom srpskom nejači, koji su upravo u SPC-u počeli u svojim dokumentima i pismima svim relevantnim međunarodnim institucijama, pa i Vatikanu, proizvoditi od lipnja 1941. godine, zaboravljaju na žalost i nužnost molitve za stradale četnike?

Stvar je jednostavna. SPC ne zaboravlja ni jednoga Srbina, to je temelj njihove nacionalne i svetosavske paradigme.

Ne mole se u Bleiburgu zato što su srpski četnici stradali na Lijevča polju i nakon predaje ostataka pobijeni kod Stare Gradiške, a dio koji se probio do Slovenije, predao se Britancima kod Trsta i njih 8 tisuća su uredno dobili azil i nastavili živjeti u Velikoj Britaniji i zemljama Commonwealtha, te u SAD-u, prema dokumentiranim navodima Carol Hodge.

Kod Bleiburga i nakon njega pobijeno je pet tisuća crnogorskih četnika, koji su se uoči bitke na Lijevča polju predali generalu Metikošu i povlačili su se zajedno s hrvatskim snagama, kao saveznici.

Zato SPC tim četnicima ne priznaje dušu i zato komemorira srpske žrtve u Jasenovcu, a ne na Bleiburgu, u kojemu je sve donedavno na popisu jasenovačkih žrtava bila i nekolicina ozloglašenih četničkih vojvoda na čelu s Pavlom Đurišićem, stradalih na, i nakon Lijevča polja.

Dakle, nije SPC proglasila bezdušnima niti jednog srpskog četnika. Radi se o tome da su i prema njihovoj duhovnoj i političkoj teoriji ustaše i Hrvati bezdušni, kao i svatko tko im je bio bilo kakav saveznik, a za odmetnute Crnogorce vrijedi i stroži kanon, pa se za takve ne moli, niti se s njima ima što suosjećati.

S druge strane, upravo činjenica da promotori paradigme “gdje je srpski grob, to je srpska zemlja”, s tim i srpsko pravo na državu, ne komemoriraju “četnike” na Bleiburgu, potvrda je laži jugoslavenske historigrafije o primarnom obračunu sa svim poraženim neprijateljima iz svih naroda.

Križni put je bio primarno politički osmišljen zločin protiv hrvatskog naroda i državnosti, a priča o četnicima je zbog prešućivanja istine o crnogorskim četnicima, bila samo škropac na tu epohalnu laž.

Iako Crnogorska pravoslavna crkva doslovno djeluje razbaštinjena i polulegalno i danas u svojoj samostalnoj državi, još od dekreta kralja Aleksandra, koji ju je ukinuo i proglasio nelegalnom odmah po uspostavi Kraljevine SHS, nema potvrđenu autokefalnost.

Neobično je da i pored toga njihovi svećenici ne pokušaju s Katoličkom crkvom i Islamskom zajednicom, te organizatorima iz PBV-a, dogovoriti sudjelovanje u komemoraciji. Nisu valjda i oni proglasili četnike bezdušnima?

Tko zna, možda u PBV-u ne pomišljaju posve prirodnim pozivom Crnogorcima dodatno rasrditi Srbe i ne daj Bože Pupovca i Porfirija?

Ako se već molimo za duše žrtvama, onda neka svatko ima mogućnost za to, a s tim bi i civilizacijska poruka s Bleiburga bila potpunija, a istina o posrbljenoj Jugoslaviji jasnija, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Nije Bleiburg samo livada natopljena hrvatskom krvlju

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari