Pratite nas

Vijesti

Perković i naručeni pamfleti Jutarnjeg lista

Objavljeno

na

Beogradska Hrvatska: Jelena Lovrić

Beogradska Hrvatska je na nogama. Boljkovca su dva puta spremali u zatvor, a ročište još nije određeno. Sada su pali Perković i Mustač, isto zakratko. Beogradska Hrvatska na putu je pretrpjeti tek treći težak udarac nakon davne Titove smrti. Blistava pobjeda predsjednika Tuđmana i njegovog, njegovoga istinskoga HDZ-a te samostalna Hrvatska, referendumski i izborni plebisciti iz ’90-ih – bili su im prva katastrofalna nizanka jakih udaraca. Još ih nisu zaboravili.

Drugi je udarac saniran, čitaj amortiziran i zataškan zabranom rada komisije koja je istraživala antifašističke zločine na Maclju. Sucu Ustavnoga suda Vici Vukojeviću napakirano je silovanje nepostojeće Mostarke u logoru, koji je bio dislociran od optužnice, ali i od pameti. O njegovoj smo monstruoznoj krivnji mogli čitati godinama, tako dugo dok sve njegove istrage nisu obustavljene, zabranjene, a on diskreditiran i odbačen iz mainstream politike. Tako se to radi kada treba zataškati masovne pokolje na Maclju, u Hudoj jami, na Golom otoku. Posvuda.

Da je sudac Vukojević obranio svoju čast i oborio montiranu optužnicu mogli ste pročitati nigdje i to samo jednom. Hrvatska ima dva pravosuđa, a možda i tri: stvarno – ono slabijeg utjecaja, medijsko pravosuđe – koje stvarno drma i blati koga hoće te nekažnjeno. Zakon o objavi na istom mjestu istom veličinom slova, na papiru je tek da plaši vrapce. Treće pravosuđe u Hrvatskoj je ono podžitno beogradsko, koje potpomognuto politikom u Hrvatskoj, radi što hoće i kada hoće. To je ono što političari vide kao pravnu državu Hrvatsku, Novu pravednost ili ono poznato: „Ja sam legalist, neka institucije sistema rade svoj posao”.

Istina došla do nokata

Tako se to radi kad iskapanja u Jasenovcu pođu neželjnim tragom pa brzo budu okončana. Isprazni i zločinački komunjarski mitovi tako slobodno mogu živjeti dalje. Netaknuti od pravosuđa, netaknuti od poznatih svjedoka i brojnih tragova. No, da je vrag odnio njihovu jugo-idilu u koju su se ušuškali još od tzv. trećeg januara, vidi se najbolje po tome tko piše o velikoj temi zločinačkih komunističkih ubojstava (za sada samo) po Njemačkoj.

Kada jedan protu-hrvatski novinski kalibar Jelene Lovrić uzima tu temu u usta, to znači došla istina do nokata. U pretenciozno najavljivanom članku Morgen Blatta osvrt se naziva „Analiza Jutarnjeg”. Pa pogledajmo malo izbližeg što zanima, što brine i što muči Lovrićevu-yugonazionale.

Prvo piše kako je dobro što je sudbina J. Perkovića u rukama hrvatskog pravosuđa. Jasno, jer se i on sam boji onog njemačkoga. Bog zna zašto, ne? Zato Lovrićevu i smeta što ta instanca nije i ne zna se hoće li biti konačna. Ona nam želi implantirati u svijest tobože kontaminiranost tog senzacionalističkog medijskog predmeta raznim dubiozama i kako kaže, kontradikcijama. Malo bombastično nakićeno, ali netočno.

Perković & Nobilo ne boje se dubioza već vjerojatnije njemačke temeljitosti i svih prikupljenih podataka. Koketiranje sa zastarom je promašaj već u startu jer i opet uređena Njemačka ne priznaje hrvatske bedastoće. A to jesu obične polu-pravne bedastoće kad se pogleda fotografija mjesta ubojstva. Ono je jezivo. Kako može zastarjeti okrutno ubojstvo naručeno iz strane zemlje, a počinjeno, ovdje konkretno, na njemačkom suverenome teritoriju?

Njihova pravna prognostičarka Lovrićeva mora da voli Beograd, jer nadalje izražava bojazan da bi Vrhovni sud mogao odbaciti nalog za zastaru i donijeti pravorijek o izručenju zemlji na čijem je suverenom ozemlju operirala zločinačka jugoslavenska mreža i počinila dugi niz najgadnijih ubojstava, teških klanja. Ali, neka ne brine. Ne ide to tek tako već u prvoj instanci. A ona nam je svejedno zabrinuta! To je onaj oblik prvobitne laži kojom novinarka želi do naše empatije.

No, kroz nju govore brojne beogradske laži a znamo koliko se iz tog trbuha laže. Iz samoga gnijezda laži. Perković, Sindičić & Nobilo koliko čujemo i čitamo u medijima, o toj mračnoj temi ubojstava po inozemstvima, znaju mnogo. Fiškaliziranje tipa: je zastara – nije zastara ne će pomoći. Više ne. Kako ga se može pustiti, može mu se i ograničiti kretanje, oduzeti mu putovnicu, mada su to smiješne mreže za krupne ribe.

Može se nešto učiniti i sustavnim praćenjem osobe za koju možebitno postoji opravdana sumnja ne samo da bi mogla pobjeći kao Sindičić ili Sanader već i nestati na vrlo vrlo dugi rok. Možda i zauvijek. Represivni aparatić toli jak na malima, zna ovdjekar zapeti sam od sebe, a da nitko ne zna zašto. Već viđeno. Inače, kad hoće, ima široki komplet sječiva. Gotovo pa kolekcionarski. Kažem, kad hoće. Je li on trenutno operativan i danas podmazan? Pokazat će tjedni pred nama a ne pravosudna prognostičarka Lovrićeva. Kad dođe pravorijek (i) Ustavnoga suda znat će se sve.

Ključna dvojba yugo-zvijezde

I sad dolazimo do ključne dvojbe yugo-zvijezde Jutarnjega (zaostale nakon Miroslava Lazanskog). Lovrićeva kalkulira s „institutom isključenja provjere dvostruke kažnjivosti”. Tu je razumljiva zabrinutost njezinih vojnih krugova pa ulazi u meritum pravne struke za koji je naravno nekompetentna. Možda ona zapravo i nas hoće ustrašiti tvrdnjom kako bi možda Perkoviću mogla biti zalijepljna dvostruka kažnjivost. Ma samo da nam on pravno ne nastrada. Ma vidite kako je jadan, jadan zatvorski golfer Čačić. Strašno što je čovjek doživio.

Gdje su sad one medijske pričice u nizankama i odurne etikete koje su isti ovi beogradski krugovi lijepili optuženim Hrvatima? Hrvatskim se rodoljubima može izreći sve, sačuvaj Bože da se nešto kaže oficirčinama još nastanjenim po Hrvatskoj. Gdje je sada ono poznato iz Jutarnjega: „Ako su nevini neka dokažu svoju nevinost na sudu! A ne da cijeli hrvatski narod bude taocem tog pojedinca!” Gdje ste sada tići jugovići? Neka vaš optuženik, kao muškarac, pritisne nožicom papučicu do Njemačke ako se nema čega bojati i ako je nevin. Pa neka se tamo obrani.

Čega se toliko boji? Sigurno su njemački zatvori danas nešto drugo. Nisu kao naši, austro-ugarski. Dakle bilo bi mu bolje i toplije kod njih. Možda dijele i makrobiotiku. Nek se zato mani ispovjednih feljtona po ovim našim već požutjelim žurnalima. Pravorijek ne donosi ni Večernji ni Jutarnji mada neki uzimaju to pravo nekažnjeno, a svakodnevno.

Nadalje, kad se nema dovoljno ‘mesa’ za priču u članku, onda iskusan novinar, nažalost pribjegava taksativnom navođenju podataka. To je vrlo loša Lovrićkina publicistika, jedne, po svemu, protu-metode. Metode koja žanje neuvjerljivost. Gradeći se tobož objektivna, Lovrićeva sije cijelu vreću pitanja samoj sebi i pokušava zamotati jednostavnu istinu, mada je i malom djetetu vidljivo kako se radi (kod nas) samo o odluci Vrhovnog, pa Ustavnoga suda.

Koliko je objektivna a koliko pristrana već u startu, ispalo joj je iz podsvijesti na kraju članka gdje slatko piše kako Perkovićev odvjetnik Nobilo računa „da bi njemačko pravosuđe moralo imati razumijevanja ako hrvatski sudovi – čemu se on toplo nada – sada odbiju njemački uhidbeni nalog”, citat završen. Pa nije li to beogradska Hrvatska – njom samom?

A čemu se obične hrvatske građanke i građani, državljani Republike Hrvatske toplo nadaju? Za što oni očekuju da bi država Hrvatska morala imati razumijevanja? Na prvo temeljno pitanje odgovor je: državljani RH toplo se nadaju istini i pravdi koje do sada preslabo prodiru pravosuđem. Očekuju dosta je krinki, smicalica i laži, ne zanimaju ih zastare, stare muljaže i pravne cake te obilato bacanje pijeska javnosti u oči.

Mi se još toplije nadamo napokon začetcima pravne države kako je to nesuvislo blebetao Burduš kao nekakav legalist i značajan opinion maker. Hrvatska bi država morala imati razumijevanja za praksu sudova u RH koji su pustili u zastaru mnogo vrućih kestena, da ne kažem tulipana iz Titova doba. Sve samo cvijeće.

Ali kardinal Bozanić u jednom od pet najjačih hrvatskih govora ikad, znakovito je zaključio na Bleiburškom polju, Anno Domini 2007. ( str: 23-24):

„Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu. (…) …s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom dužne učiniti: da istraže zločine i obznane krivce za njih. Očekujemo da će se mjerodavne institucije države Hrvatske jasnije očitovati o komunističkome režimu i nedjelima koja je planirao i sustavno provodio te na temelju istine promicati one vrijednosti koje nisu sukladne s komunističkim krivotvorinama, kako u povijesnome tako i u svjetonazorskome smislu. Očekujemo da će hrvatske vlasti i u vidu deklarirane proeuropske orijentacije poduzeti sve da se kod nas provede rezolucija Parlamentarne skupštine Vijeća Europe broj 1481, od 25. siječnja 2006., o međunarodnoj osudi zločina totalitarnih komunističkih režima.”

Na to bi se trebao, kao na opomenu, osloniti svaki čestit sudac iz cijenjenog Vrhovnog i Ustavnoga suda Republike Hrvatske.

Javor Novak/hkv

facebook komentari

Vijesti

Krvnici Karadžić i Mladić žderu prasetinu u Haagu

Objavljeno

na

Objavio

Prije dva dana bili smo svjedoci opskurne kazališne predstave koju je uz pomoć svojih odvjetnika Tribunalu u Den Haagu i publici priredio balkanski mesar, krvnik i zločinac optužen za genocid i etničko čišćenje, Ratko Mladić. 

Kako bi izbjegao čitanje presude, taj ljudski šljam kojega Srbi nazivaju „narodnim herojem“ (to mogu samo oni, nitko drugi) Ratko Mladić, poduzeo je sve: od kuknjave zbog lošeg zdravlja, do pokušaja prekida zasjedanja galamom i na kraju napuštanjem sudnice, u nadi da će izricanje biti odloženo. Međutim, za divno čudo, ovoga puta Sudsko vijeće nije nasjelo i krvniku je pročitana osuđujuća presuda i to najteža – doživotna robija. Mada i 10 takvih kazni ne bi bile dovoljne za krvnika tog kalibra, žene iz Srebrenice i preživjele žrtve njegovih pokolja zadovoljne su što su doživjele kakvu-takvu zadovoljštinu.

Kako pišu srbijanski mediji s ponosom veličajući glavne protagoniste genocida u B i H Radovana Karadžića i Ratka Mladića – jer genocid je u zadnjih 150 godina sastavnica srpske nacionalne ideologije i ponos nacije, ili točnije pretežitog dijela te nacije – dvojica krvnika provela su večer uoči izricanja presude Mladiću u gozbi, odnosno krkanju prasetine, a povodom slave Radovana Karadžića „Aranđelovdana“. (http://www.alo.rs/ratko-i-radovan-jeli-pecenje-pred-presudu/132406).

Kojemu se to bogu klanjaju i u što vjeruju monstrumi poput njih zna valjda samo Srpska pravoslavna crkva koja poslovično, već stoljećima prednjači u ideologiji genocida i osvajanja zemalja drugih naroda, što je protivno i Bogu i kršćanskoj vjeri.

I ne samo to. Srpska pravoslavna crkva tradicionalno posvećuje krvnike, koljače i zločince, pa je za očekivati da u dogledno vrijeme i ova dvojica monstruma postanu njezini „svetitelji“ (kao što su već postali fašist, antisemit i antikrist Nikolaj Velimirović Žički, njegov kolega također fašist i zločinac Joanikije Lipovac, četnički koljači Milorad Vukojičić Maca, Slobodan Šiljaki mnogi drugi). Četnički vođa i koljač Draža Mihailović već se s njima nalazi na ikonama Srpske pravoslavne crkve, a to je siguran put ka „posvećenju“. Dakle, to je kod njih tako. I tu pomoći nema.

Nakon što se nakrkao prasetine (s Radovanom) i nalokao brlje, krvnik Mladić se ujutro pojavio pred Sudskim vijećem žaleći se na visoki krvni tlak. U njegovu korist lagali su, naravno i odvjetnici koji ga brane, ali provjerom je utvrđeno da se nikako ne radi o kritičnom stanju i da je tlak zločinca Ratka Mladića normalan (unatoč krkanju prasetine).

Tako je taj ljudski smrad na kraju ipak osuđen, nažalost, bez spominjanja brojnih masovnih zločina što ih je počinio u Hrvatskoj. Kakva-takva zadovoljština za narod iz Srebrenice, ali daleko je to od pravde.

Srbija likuje što je još jednom kilavi i nemušti Haag zažmirio i nije pogledao istini u oči, te izbjegao dati joj zasluženo mjesto u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Birokratima u Den Haagu najvažniji su, naravno, interesi velikih sila koje u vuku konce u Tribunalu.

Nama pak ostaju Dodik, Vučić, Dačić, Vulin, Šešelj i ostala srpska bagra sastavljena od nekoliko milijuna sljedbenika Ratka i Radovana, kojima su krvnici i izvršitelj genocida nacionalni junaci i ponos!?

Daj Bože da ne bude tako, ali svi su izgledi da će s njima ipak imati posla i naša djeca.

Zlatko Pinter

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

Haški sud proglasio Ratka Mladića krivim i osudio ga na DOŽIVOTNI zatvor!

Objavljeno

na

Objavio

Raspravno vijeće Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) u Haagu donio je nepravomoćnu presudu Ratku Mladiću i odredio mu doživotnu kaznu zatvora za Ratka Mladića.

Ratni zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić, osoba čije je ime postalo sinonimom za najteže ratne zločine počinjene na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, konačno se danas suočio s pravdom na koju se čekalo više od dva desetljeća.

Haški sud proglasio ga je, između ostalim, krivim za genocid te osudio na doživotnu kaznu zatvora.

Raspravno vijeće Haškoga suda u utorak je proglasilo krivim zapovjednika vojske bosanskih Srba Ratka Mladića krivim za genocid u Srebrenici i zločine protiv čovječnosti u BiH te ga osudio na doživotnu kaznu zatvora

 

Mladić je proglašen krivim za deset od 11 točaka optužnice. Oslobođen je odgovornosti za prvu točku koja ga je teretila za genocid u šest općina istočne BiH jer je vijeće utvrdilo da zločini počinjeni u tim općinama ne predstavljaju genocid. Proglašen je krivim za genocid u Srebrenici, za progon, istrebljenje, ubojstva, deportacije i nečovječna djela kao zločine protiv čovječnosti te za ubojstva, teror, nezakonite napade na civile i uzimanje pripadnika UN-a za taoce kao ratne zločine. Zločini su se događali na području BiH od 1992. do 1995.


Ratko Mladić je zbog ometanja postupka izbačen iz sudnice. Pogledajte trenutak izbacivanja Ratka Mladića iz sudnice:

 

General Rahim Ademi: Mladićev veliki vojni poraz kod Šibenika

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari