Pratite nas

Perković zna tko je ubio Barešića

Objavljeno

na

Izručenje bivšeg šefa Udbe Josipa Perkovića Njemačkoj, temeljem Europskog uhidbenog naloga, kako bi mu se sudilo zbog navodnog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića ranih 80-ih godina prošlog stoljeća, moglo bi otvoriti i neke druge, godinama brižljivo čuvane, tajne iz obavještajnog miljea. Moglo bi, između ostalog, i rasvijetliti okolnosti pod kojima je krajem srpnja 1991. godine, kod Miranja Donjih, nedaleko od Benkovca, ubijen još jedan hrvatski emigrant, Miro Barešić.

Tomu se posebno nada Marijo Barišić, bivši vojni policajac, koji je nakon dugogodišnje opsežne istrage, zajedno s kolegomStipom Jukićem, napisao knjigu koja problematizira Barešićevu “likvidaciju” na 224 stranice, a uskoro će biti i javno promovirana u Zagrebu.

Josip Perković je o Barešićevu ubojstvu bio detaljno obaviješten – tvrdi Marijo Barišić, napominjući kako je osobno spreman odazvati se pozivu bilo suda u Njemačkoj ili Hrvatskoj i iznijeti saznanja i dokumente do kojih je došao istražujući, kako kaže, likvidaciju Mira Barešića.

Atentator na Rolovića

– Naš cilj s ovom knjigom nije praviti heroja od Barešića. Svjesni smo potpuno činjenice da je zbog terorističkog čina, atentata na jugoslavenskog ambasadora u Švedskoj Vladimira Rolovića 1971. godine, odležao višegodišnju kaznu u zatvoru. Ali, odslužio je svoju kaznu i u Hrvatsku došao kao slobodan čovjek, gdje je mučki ubijen, tijekom navodne gerilske akcije, u smišljenoj zavjeri, i to od ruke vlastitih suboraca – tvrdi bivši šibenski vojni policajac, koji je prije pune dvije godine podnio i kaznenu prijavu protiv navodnih počinitelja ubojstva, ali nikad ga nitko zbog toga nije pozvao, niti od njega zatražio bilo kakav iskaz. Ista je skupina, uglavnom pripadnika Hrvatskog državotvornog pokreta, koja je, ponavlja više puta izrečenu optužbu Barišić, odgovorna i za ratne zločine u Lori i na Kulinama i za ubojstvo Mira Barešića.

svojedobnoj istrazi koju je proveo Županijski sud u Zadru, temeljem prijave Nikole Majstrovića, poznatog po filmu o ubojstvu Mira Barešića, zadarski državni odvjetnik Ivan Galović utvrdio je kako se radilo o zasjedi “martićevaca”, odnosno srpske specijalne policije, u koju je upala Barešićeva grupa kod Miranja Donjih, pri čemu je Miro pao od neprijateljskog metka u rafalnoj paljbi.

Martićeve specijalne postrojbe navodno je vodio Goran Opačić, koji je, inače, osuđen i za masakr u Škabrnji. No, Barišić takav epilog istrage odlučno odbacuje, pozivajući se na dokumentaciju “srpske strane” pronađenu tijekom Oluje u Kninu.

Sporno izvješće

– Ta priča kako se naša grupa našla okružena s 400-500 “martićevaca”, četnika, da su bili žrtve izdaje, prokazani neprijatelju koji ih je čekao u zasjedi, sve je to notorna laž. Toga dana, u vrijeme Mirova ubojstva, s druge strane naših, bilo je samo sedam srpskih mještana raspoređenih na noćnoj straži. Ti su ljudi i danas spremni svjedočiti na sudu o onome što su te noći vidjeli i što se zbilo.

Zahvaljujući njihovim iskazima, Barišić i Jukić su i rekonstruirali ubojstvo hrvatskog emigranta Barešića, koji se u Hrvatsku vratio radi obrane zemlje uoči izbijanja rata. Službeno izvješće sudionika akcije u Miranjama Donjim napisano je, tvrdi šibenski vojni policajac, upravo na zahtjev Josipa Perkovića, a indikativno je da se to izvješće piše 14 dana nakon događaja, kao neka vrsta alibija Perkoviću koji se time htio zaštititi od bilo kakvih implikacija događaja.

U spornom izvješću se navode jake neprijateljske snage koje su okružile grupu hrvatskih “gerilaca”, a zapravo se radilo o sedam srpskih seljaka na straži. Pišu o kiši metaka koja je pljuštala, a zanimljivo, Miro Barešić je poginuo od jednog metka u leđa, a svi ostali su prošli “lišo”. Kako je to moguće?! Srećom, postoji dokumentacija sa srpske strane, iz nje je sve jasno, a k tome još su živi i svjedoci – govori Marijo Barišić.

Ispričat će nam i kako su od njega prije tri godine tražili da dio kninske dokumentacije preda policiji u Zadru, on je to učinio, da bi mu kasnije vratili kopije, a ne originale…

Ne radi se ovdje samo o ubojstvu Mira Barešića – veli Marijo – nego i o drugim zločinima iza kojih su stali pripadnici HDP-a, a o čemu je bio informiran i Perković.

– Miro Barešić je likvidiran jer je previše dobro poznavao prilike u hrvatskoj emigraciji, znao je tko su i što su tzv. veliki Hrvati, a mnogi od njih su bili suradnici Udbe, odgovorni i za ubojstva emigranata. Zbog toga je Miro predstavljao opasnost i trebalo ga je što prije “ušutkati”, pa je zato i izgubio glavu prije negoli je rat i počeo – tvrdi Marijo.

davorka blažević

Nestali CD i USB stick za tiskaru

Građa za knjigu prikupljana je 15 godina, a njezino se tiskanje stalno odgađalo jer su mnogi izdavači držali da za nju još nije vrijeme. Dogodilo se, priča Marijo, i da je u tiskaru stigla oštećena koverta bez CD-a i USB sticka, što smo prijavili policiji. Srećom, nisu to bili jedini primjerci… Sve se činilo da knjiga nikad ne izađe, kao što se sve činilo, zaključuje, da se Perković nikad ne izruči. Ali, kad tad to se moralo dogoditi, pa će i knjiga “Hrvatski vojnik Miro Barešić”, ipak, uskoro iz tiskare u javnost…

Prates: Sindičić je lagao, a njemački sudac krivotvorio

Krunski svjedok “lagao” je na suđenju, a njemački sudac “krivotvorio”, tvrdi u srijedu u intervjuu za Deutsche Welle Krunoslav Prates, u Njemačkoj osuđen na doživotni zatvor zbog sudjelovanja u ubojstvu hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića.

Zbog suučesništva u njegovu ubojstvu suđenje u Njemačkoj čeka i nedavno izručeni bivši dužnosnik jugoslavenske i hrvatske službe državne sigurnosti Josip Perković kojega je Prates izvješćivao.

Prates, bivši agent Udbe, osuđen je u Njemačkoj 2008. zbog suučesništva u ubojstvu bivšega direktora Ine Stjepana Đurekovića koji je ubijen 1983. u blizini Muenchena.

Presuda se temelji i na iskazu Udbina operativca Vinka Sindičića, a Prates u prvom intervjuu otkako je u zatvoru kaže: “To je čista glupost i laž”.

Sindičić je na sudu rekao da je Đureković ubijen kako bi tadašnji visoki partijski dužnosnik Mika Špiljak zaštitio svoga sina Vanju, također tada jednog od direktora u Ini, koji je navodno bio umiješan u financijske malverzacije oko izvoza nafte. Po riječima Pratesa koji je sad “u zatvoru na jugu Njemačke”, Đurekovića je “vjerojatno ubila Udba”. “Pretpostavljam da ga je ubila Udba, poimence ne znam tko ga je ubio”, kaže. Ali “apsurd” je “priča da je iza toga Mika Špiljak”.

Prates je rekao kako je na intervju pristao jer je “spreman otvoreno govoriti o onome što me budete pitali i što vas bude interesiralo”.

Novinaru Deutsche Wellea rekao je kako je s jugoslavenskom tajnom službom prvi put stupio u kontakt u Njemačkoj 1975. “Angažirao me g. Perković. Moj je zadatak bio da ga izvještavam o događajima u emigraciji”.

Po riječima osuđenoga Pratesa koji najavljuje i pokušaj obnove procesa, s Perkovićem se samo čuo “telefonom, uvijek vrlo kratko, uvijek iz telefonske govornice i to iz Muenchena. Sastajali smo se jednom do dvaput na godinu kad sam ja išao na godišnji odmor. Ja sam mu javio unaprijed kamo idem i onda bismo se sastali i par sati pričali. To je bio sav naš kontakt”, rekao je.

Tvrdi da nije dobivao plaću nego da su mu “podmireni troškovi, za telefon” i što je “morao ići iz svoga mjesta u Muenchen, to je oko 35 kilometara”. “To je bilo pokriveno”, rekao je, a više, “nit sam tražio, nit sam dobio”, kaže.

Sud u Muenchenu je utvrdio da je Prates upravo Perkoviću predao ključeve garaže koju je Đureković koristio kao tiskaru, a Perković je, kako stoji u presudi iz 2008. kojom je Prates osuđen na doživotni zatvor, ključeve predao nepoznatim osobama koje su Đurekovića 28. lipnja 1983. dočekale u garaži te su ga usmrtile.

Đureković je ubijen u garaži u bavarskome mjestu Wolfsrathausenu. Prates za Deutsche Welle opisuje kako je on pronašao Đurekovićevo mrtvo tijelo. “Otvorio sam (vrata) samo dopola i vidio sam njegove noge i krv. Krv je već bila potpuno crna, gotovo crna, odmah se vidi da je stara krv. I njegove noge. On je uvijek nosio nekakve smeđe hlače, tako da mi je odmah bilo jasno. Povirio sam iza vrata i vidio krv. Bilo mi je upravo zlo”, Pratesova je verzija događaja za koji je pravomoćno osuđen na doživotni zatvor.

Sa svojim nekadašnjim šefom Perkovićem koji u njemačkom pritvoru čeka suđenje za Đurekovićevo ubojstvo, sada nije u kontaktu, rekao je: “Sada nisam jer ne mogu bit”.

Početkom siječnja Perkovićev odvjetnik Anto Nobilo objavio je Sindičićevu izjavu da je na muenchenskom sudu “lažno teretio” Pratesa, Perkovića te Zdravka Mustača kojega je Hrvatska odbila izručiti Njemačkoj. Za svoj je muenchenski iskaz Sindičić rekao da je “dan uz ogromne prijetnje i potpuno po uputama osoba iz njemačkih vlasti”, te da nije “ništa drugo nego čista laž”.

Na suđenju Perkoviću, Prates očekuje da “ako bude sve po ovome što imam, ako mu se sudi prema mojoj presudi, bit će oslobođen”. “Imam sve dokaze da to nije bilo tako i da je i sam sudac jako puno stvari krivotvorio i da je presuda vrlo loša i da je to jedan apsurd”, kaže Prates za DW i dodaje da se osjeća nepravedno osuđenim i najavljuje borbu za obnovu postupka.

“Osjećam se žrtvom njemačkoga pravosuđa. Želim obnoviti postupak, prikupio sam sve dokaze, samo što je u Njemačkoj jedna od najtežih stvari obnoviti postupak. Nije dovoljno da imate dokaz, nego je jako jako teško uspjeti u tome”, tvrdi Prates.

Miro je bio moj prijatelj. bio mi je u kući. Potraga Interpola je bila za njim. Moja supruga ga je strpala u auto sa našom djecom koje je vozila u školu, pokrila Miru pokrivačima da ga ne bi uhode koje su vrebale za njim pripoznale, dok sam ja otišao sređivati drugi plan rada kako bi ga neprimjetno prebacili u Paragvaj. Fala dragom Bogu da se je sve izvršilo po planu. Miro je stigao gdje je trebao ići. Pokojni Mile M. i ja smo jedini koji znamo za sav taj slučaj, jer u protivnom, tajna nije tajna i ne bi bila tajna ako bi ju više od dvojice ljudi znali.

Sve je to bila naša hrvatska emigrantska ljubav, zadaća  i borba za našu Hrvatsku. Za nas žrtve nisu bile velike niti prevelike. Radili smo kako smo znali. Sve vlade svijeta su bile protiv nas. Nije bilo lako, ali iz ljubavi se je sve činilo. Iako nas nije bilo mnogo, rekao bih, oni koji smo za istu stvar radili, da smo se takmičili tko će više učiniti za Hrvatsku. Ima nas još nekoliko živih. Kada sa njima danas govorim, iako smo u godinama, svaki od nas kaže da bi to ponovno činio, jer, da je život jedan i da je Hrvatska jedna. Takav ti je bio Miro Barešić. bio je skoro svake godine u hrvatskim državotvornim publikacijam HRVAT GODINE! Mnogi su ga se tada u emigraciji odricali i izbjegavali su ga. A danas bi svak htio biti njegov prijatelj i knjigu o njemu pisati. Doći će vrijeme da ću i ja nešto o tome reći, jer sam bio žrtva skupa sa Mirom Barešićem.  Otporaš/kamenjar.com

Dragi moj Miro neka ti je Vječna Slava! Miro Barešić s nama je! Otporaš.

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari