Pratite nas

Pernar i Živi zid odbili pomoći ženi jer se nije htjela javno odreći HDZ-a

Objavljeno

na

Aktivist udruge Ivan Pernar u objavi na službenoj stranici udruge navodi kako su ženi ponudili pomoć ako se odrekne stranke, pokaje zbog članstva u njoj i osudi politiku koju zagovaraju

zivizid

Udruga Živi zid koja pomaže ljudima kojima prijeti deložacija, odbila je zahtjev za zaštitom, jer se žena koja bi danas mogla biti izbačena iz svog doma, nije javno htjela odreći HDZ-a, stranke u kojoj je već 20 godina.

Aktivist udruge Ivan Pernar u objavi na službenoj stranici udruge navodi kako su ženi ponudili pomoć ako se odrekne stranke, pokaje zbog članstva u njoj i osudi politiku koju zagovaraju, a nakon što je to odbila, udruga je odlučila kako obitelji Šepić iz Sesveta neće pomoći.

Pernar je najavio i kako će sutrašnju deložaciju snimiti ‘kao opomenu drugima koje su posljedice lojalnosti režimu’.

U nastavku pročitajte cjelokupnu izjavu:

“Danas se prvi put dogodilo da je obitelji koju deložira kreditni sustav odbijen zahtjev za našom zaštitom. Naime, žena čiju se obitelj deložira članica je HDZ-a. Unatoč tome, mi smo je htjeli braniti, ali pod uvjetom da se javno (pred kamerom) odrekne HDZ-a, osudi politiku koju oni zagovaraju i pokaje zbog članstva u toj organizaciji.

Nakon što je više puta odbila prihvatiti naš uvjet, uzeo sam komad papira i napisao “biti lojalan HDZ-u i biti deložiran” i odmah ispod toga “odbiti poslušnost HDZ- i biti spašen od deložacije“. Žena je potom počela pričati o tome kako je već 20 godina u HDZ-u i da ih se ne može odreći. Upozorio sam je da će to sa sobom povući određene posljedice, ali je rekla da će, ako mora, radije biti deložirana nego se odreći HDZ-a. Samim time, sutrašnju deložaciju nemamo namjeru spriječiti, već ćemo je samo snimiti kao opomenu drugima koje su posljedice lojalnosti režimu.

Ivan Pernar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska i Izrael: Neka pati koga smeta

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MORH/ T. Brandt

Zbog sve boljih odnosa države Hrvatske i države Izraela nisu u zemlji i oko nje svi sretni. Naprotiv, neki među nama i oko nas ne kriju iznenađenje, pa i razočaranje.

Izrael su, kao važnog međunarodnog igrača, koji presudno utječe i na SAD, određeni krugovi huškali na Hrvatsku. Jer, kako Izrael može biti prijatelj s jednom profašističkom državom?

Odnosi dviju država zaista su bili opterećeni sudbinom Židova u vremenu NDH. Pojedini izraelski aktivisti kao Efraim Zuroff, veliki prijatelj naših „antifašista“, koji se nada da Europa Hrvatskoj neće oprostiti Oluju dok on Srbiji oprašta Srebrenicu, panično traga za ostacima ustaštva i preživjelim nacistima, a i pojedinci u Hrvatskoj, kao Ognjen Kraus, predsjednik Koordinacije židovskih općina, opterećen negativnim emocijama, sjećanjima i predrasudama, nikako ne želi zajedno s predstavnicima vlasti na službene komemoracije.

Svoj prilog nepovjerenju dali su i bivši predsjednici Hrvatske Stipe Mesić i Ivo Josipović denuncijanski trabunjajući u Tel Avivu o još živoj ustaškoj zmiji, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Srbija u svojoj difamacijskoj strategiji igra na kartu progona Židova (i Srba) u Hrvatskoj, a da se nikada tamo ne spominje, recimo, Nedićev Judenfrei.

Početkom devedesetih KOS je organizirao rušenje židovskoga groblja u Zagrebu kako bi se to onda podmetnulo novoj državi.

Određene probleme predstavlja još uvijek neriješeno pitanje povratka židovske (ali ne samo židovske) imovine oduzete što u vrijeme NDH, što u vrijeme Jugoslavije.

No, srećom, kao da je to mučno razdoblje optužbi i dokazivanja iza nas, barem što se tiče službene Hrvatske i službenog Izraela. Nema u Hrvatskoj političara ni političke stranke koja se nije odredila prema Pavelićevu režimu i izrazila žaljenje zbog stradanja Židova.

Pomoć hrvatskih kanadera pri gašenju požara u Izraelu djelovala je kao poticaj stvaranju jednog novog prijateljstva.
Ne treba zanemariti ni privatno-poslovne veze, primjerice Jakova Sedlara ili Dragana Primorca.

Onda je došla kupnja borbenih zrakoplova koje smo vidjeli za proslave Oluje zajedno s izraelskom i američkom delegacijom.

Na zgražanje Aleksandra Vučića i na njegovu usporedbu Oluje s holokaustom reagirala je vrlo oštro Julija Koš iz Židovskog informativno-edukacijskog centra.

Povrijedilo ju je izjednačavanje holokausta kao plana uništenja jednog naroda s akcijom Hrvatske vojske da „reintegrira stranom vojnom agresijom i civilnom oružanom pobunom okupirani teritorij“, što je na taj način, kako ona navodi, definirano i presudama međunarodnih sudova.

I Izrael i Hrvatska trpe, doduše ne u istoj mjeri, neprijateljsko okruženje i to je još nešto što ih povezuje. Povezuju ih, ne treba idealizirati, i politički, vojni i trgovinski interesi. Postoji i jedan mali rizik, a zove se izlaganje međunarodnom terorizmu.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Zajednički let hrvatskog i izraelskog pilota u MiG-u 21

 

 

Politički i vojni vrh na Plesu obišao izraelske zrakoplove koji će na obljetnicu Oluje preletjeti Knin

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Biskup Košić: Gospa mora biti uzor današnjim ženama

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Sisačka biskupija

Svetkovina Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo svečano je u srijedu, 15. kolovoza proslavljena u Marijanskom svetištu Majke naših stradanja u Gori, misnim slavljem koje je predvodio sisački biskup Vlado Košić.

U koncelebraciji bili su svećenici Petrinjskog i Glinskog dekanata, generalni vikar mons. Marko Cvitkušić te rektor svetišta preč. Paško Glasnović, koji je na početku i pozdravio sve okupljene.

Blagdanskom slavlju nazočilo je nekoliko tisuća hodočasnika, od kojih je dio pristigao pješice iz tri petrinjske župe te iz Gline, a prisutni su bili i predstavnici gradskih i županijskih vlasti.

Mons. Vlado Košić, biskup sisački

Homilija na Veliku Gospu

Gora, Svetište majke naših stradanja, 15. kolovoza 2018.

Draga braćo i sestre hodočasnici, dragi svećenici, rektore ovog našeg marijanskog svetišta Majke naših stradanja, dragi štovatelji BDM!

Danas čitava crkva slavi Uznesenje BD Marije na nebo.

Upravo je ta riječ Uznesenje danas bitna jer mi promatramo Mariju i njezinu konačnu proslavu u Bogu. Premda je ona Bogorodica, njoj za života ljudi nisu podigli ni jedan spomenik, nisu joj dali nikakvo priznanje ni posebnu počast. Pa ipak ona je bila i jest nagrađena više od svih ljudi jer nju je – nagradio sam Bog uznesenjem na nebo!

Braćo i sestre, nama je Marija neizmjerno važna jer ona je majka našega Spasitelja, ali ona je i naša zagovornica, naš uzor u vjeri. Ali i još više! Ona i sada u nebeskoj slavi majčinski ljubi Crkvu (LG 65) i svojom moćnom ljubavlju utječe na naše putove, na naš sadašnji život. Smijemo čak i to reći: bez nje bili bismo izgubljeni jer ona je kompas, putokaz, ona je vrelo radosti i nježna majčinska ruka nad svakim od nas, koja nas usmjeruje da se na putu života ne izgubimo, da na kraju dođemo – pa i preko lutanja, padova i kroz vlastite rane – do našeg životnog cilja. Ona je to uspjela jedino Božjom milošću.

I kad ju danas promatramo Uznesenu u nebesku slavu, znamo, to je Bog njoj učinio, ta velika djela. No, ona je bila ponizna službenica Gospodnja i surađivala je s Božjom milošću.

Sve su to poruke i za nas, da Djevicu i mi nasljedujemo.

Koje su njezine najveće odlike koje mogu i nama biti primjer i poticaj?

Najprije, Marija je bila žena velike i duboke vjere, bezgraničnog pouzdanja i povjerenja u Gospodina. Kada nju zovemo našom majkom, onda prije svega mislimo kako je ona majka naše vjere. Poput Abrahama za koga se kaže da je otac ili praotac naše vjere, ona je tako majka naše vjere… Abraham je povjerovao Bogu kad ga je pozvao da ode iz svoga zavičaja te da će od njega, premda je bio star i bez djece, nastati velik narod. Marija je još više vjerovala Bogu kad je prihvatila biti majkom Sina Božjega premda to nije razumjela niti imala muža… prihvatila je odgovor anđelov kako je Bogu sve moguće.

Takvu vjeru kakvu je imala Marija možemo svi gajiti, kako žene tako i muškarci.

Zagledani u lice Marijino, vidimo crte Duha Svetoga. On koji je nježni lahor Božje milosti i ljepote ispisao je najljepše lice jednog čovjeka, jedne žene, puno blagosti i dobrote, iskrenosti i ljepote… Marijin je lik zato najljepši, ona je najljepša među ženama jer je u njoj u punini nastanjen Duh Sveti, Duh Božji. Sva bez ikakve ljage grijeha, sva Božja, cijelim bićem službenica Gospodnja, brižna zaručnica i supruga svoga Josipa, neizmjernom ljubavlju ispunjena majka svoga sina Isusa. To je Marija. Koja se raduje, koja je sva Božja, koja je sva nježna, koja je odlučna, brižna, koja se moli, radi i ljubi. Ona je ikona Duha Svetoga… ili kako bi rekao veliki teolog kardinal Suenens, ona je sva sjedinjena s Duhom Svetim: „između Duha Svetoga i njegova sredstva Bl. Djevice Marije postoji jedinstvo… to jedinstvo Duha Svetoga i Marije može se primijeniti na svečana Božja obećanja njegovu izabranom narodu, kojem je Marija cvijet i kruna.“ (L.J. Suenens, Teologija apostolata, 39). Ona je u svemu slušala Duha Svetoga, bila i ostala njegovo sredstvo, s njime uvijek sjedinjena.

Nadalje, Marija je bila žena, supruga i majka. Ona je stoga uzor današnjim ženama, suprugama i majkama… Danas je pitanje žene svedeno često na nadmetanje žena s muškarcima, kao da bi žene trebale istisnuti muškarce i zauzeti u svemu njihovo mjesto. Sigurno je da su kroz povijest mnoge žene trpjele neravnopravnost s muškarcima, i to treba ispraviti. Međutim nije potrebno da žene zamijene i istisnu muškarce, nego da budu komplementarne s muškarcima. Mnogo toga mogu dobro vršiti jednako i muškarci i žene, ali neke su mogućnosti pridržane samo muškarcima, druge samo ženama. Npr. samo žene rađaju i to će tako ostati do kraja svijeta. Ženi je svojstveno biti majka. Stoga je ona utočište i dom za svaki dijete, dapače svim je ljudima, i malim i velikima, majka potrebna, kao simbol ljubavi i prihvaćanja, kao osoba koja grli, prašta, razumije i moli se za svoje dijete. Dobro je napisao naš pok. profesor T.J. Šagi-Bunić kako je kršćanstvo utjecalo da su se u društvu među ljudima stvorili sve više odnosi bratstva, da se naime odnosimo jedni prema drugima kao prema braći i sestrama. Ali još nismo uspjeli da bi se svi ljudi jedni prema drugima odnosili kao majka prema svojoj djeci. Jer Gospodin je rekao: “Tko je moj brat, sestra i majka? Oni koji riječ Božju slušaju i vrše.” Taj majčinski osjećaj značio bi da ne želimo ni u kojem slučaju iskoristiti svoga bližnjega nego mu u svemu željeti dobro, kao majka koja s brigom i ljubavlju prati korake svoga djeteta.

Sveti Papa Ivan Pavao II. govorio je o „ženskom geniju“, a Papa Franjo neprestano govori o promociji žene: „Upravo u razdobljima u kojima su žene bile najviše isključene Duh Sveti davao je svetice čija je privlačnost pobudila novu duhovnu snagu i važne reforme u Crkvi… jako želim podsjetiti na mnoge nepoznate ili zaboravljene žene koje su, svaka na svoj način, snagom svoga svjedočanstva podupirale i preobražavale obitelj i zajednice.“ (GE, 12)

No, najveća među ženama je Bl. Djevica Marija, majka našega Spasitelja. Dostojanstvo žene najviše se pokazuje upravo u Mariji… (Mulieris dignitatem). A ona je uzor svim ženama, i djevicama i majkama.

Valja nam svakako naglasiti da se dostojanstvo žene temelji na činjenici da je ona osoba, da je dijete Božje i da je jednakovrijedna pred Bogom kao i svaki čovjek, bez obzira bilo to dijete, muškarac ili žena.

Marija je živjela u obitelji i zato je zajedno sa svetim Josipom uzor svete obitelji. Obitelj je ono svetište gdje se rađaju i podižu djeca, a to znači ljudi. Prva iskustva svaki čovjek kao malo dijete stječe u obitelji. Stoga je obitelj toliko važna. Znali su to i znaju i oni kojima nije stalo do čovjeka pa su napadali, razarali i slabili obitelj u svakom pogledu. Naš bl. Alojzije rekao je da nema zdravog naroda bez zdravih, snažnih i sretnih obitelji. A kako naše obitelji mogu biti takve? Prije svega ako se oslanjaju na Boga, ako poštuju Božje zapovijedi, supružnici njeguju bračnu vjernost, prihvaćaju djecu kao Božji dar i otvoreni su brojnom potomstvu, ako odgajaju djecu u pobožnosti i pružaju im prvenstveno primjer vlastitog vjerničkog života, poštujući svetost nedjelje tako da slave svetu misu, ustrajni u molitvi vlastitoj i zajedničkoj, posebno obiteljskoj, u poštivanju svakoga čovjeka, gledajući u svakome brata i sestru i pomažući svima, posebno potrebitima, siromašnima, bolesnima, osamljenima.

Kako je lijepo kada krizmanici mogu reći, i za svoje kumove a posebno za svoje roditelje: moj tata i moja mama svake nedjelje idu na svetu misu, svaki se dan mole i vole i pomažu sve ljude kao svoju braću!

Marija je također nosila svoj križ, svoje boli, svoje žalosti. Ona je i Majka boli, mi smo ju ovdje u Gori prozvali Majkom naših stradanja. Svjesni da se samo po križu dolazi do uskrsnuća, molimo nju, koja je nosila patnje i sa svojim Sinom supatila, da i nama pomogne da shvatimo križ i nosimo ga da bismo bili s njom i u nebeskoj proslavi.

Marijine su značajke toliko lijepe i velike i toliko ih ima da bismo mogli još dugo razmatrati o njima, osobito jer nas ona svojim vrlinama potiče da i sami slijedimo njezin primjer.

O Mariji govore i današnja čitanja Svetoga pisma.

Knjiga Otkrivenja (Otk 11,19a; 12,1-6a.10ab) prikazuje Mariju na nebo uznesenu: obučena u Sunce, mjesec joj pod nogama, a oko glave joj vijenac od 12 zvijezda… Ona nam je rodila Sina Božjega, našeg Spasitelja da satre glavu zmaju, da pobijedi zloga i svako zlo u nama i u svijetu. Mi ju stoga slavimo i Bogu zahvaljujemo za nju, jer po njoj nam je došlo oslobođenje, mir i radost.

Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima (1Kor 15,20-27a) govori i o Mariji i o svima nama koji smo, poput nje, pošli za Kristom Gospodinom želeći ga donijeti svijetu. Po Kristu, novom Čovjeku /Adamu, koji je nazvan „prvinom usnulih“, dolazi preobraženje ovoga svijeta i novi život uskrsnuća: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu biti svi oživljeni. Ali svatko u svom redu: prvina Krist, a zatim koji su Kristovi, o njegovu dolasku; potom – svršetak, kad preda kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu.“ Marija je prva poslije Krista doživjela tu pobjedu života nad smrću, ona je završivši svoj zemaljski život uznesena dušom i tijelom na nebo da bi Bog pokazao koja je to budućnost kojoj se trebaju nadati svi ljudi. To je budućnost vječnog uskrsnuća, vječne radosti i vječnoga života. Marija je to, što baš danas slavimo, ostvarila, ili bolje: na njoj se to ostvarilo. Bog ju je zamilovao, pokazao da ju ljubi i uzvisio za kraljicu neba i zemlje, tako što nije dao da „njezino tijelo truleži ugleda“, tijelo čisto i sveto iz kojeg se rodio naš Spasitelj.

U današnjem blagdanu Uznesenja Marijina dušom i tijelom na nebo progovara Crkva kao učiteljica i o teologiji tijela. Tijelo naše nije stvoreno za jedan trenutak, niti samo za ovaj zemaljski život, nego u njemu mi stječemo spasenje, i u njemu nas Bog želi preobraziti za vječni život. Tijelo je stoga sveto, ono je hram Duha Svetoga… ono će Krist na kraju povijesti, kad ponovno dođe, uskrisiti jer mi vjerujemo „u uskrsnuće tijela i život vječni“, kako ispovijedamo u Vjerovanju.

U Evanđelju (Lk 1,39-56) smo čuli, kako je Elizabeta pozdravila Mariju koja joj je došla u pohod prije nego će roditi Ivana. Ona kaže za nju: „Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!“ Zaista, Marija je sve što joj je Bog činio prebirala u svome srcu, razmišljala je o velikim djelima koja joj je Gospodin učinio i – ona mu je vjerovala! To Mariju čini drukčijom od svih ljudi na ovome svijetu. Svi mi doživljavamo ovo i ono u životu, veće i manje znakove Božje dobrote i ljubavi, ali sve to brzo zaboravljamo jer nam često nedostaje da – povjerujemo da će Bog sve ispuniti, da se ne smijemo prepustiti očaju, beznađu, tuzi i depresiji. S Bogom je sve moguće! Božji su ljudi, uči nas tome Marija, uvijek optimisti. Ako naime vjerujemo, sve je moguće… dakako Bogu ne nama, ali Bogu povjerovati znači poći u nepoznato, ali ne u nešto nepostojeće ili besmisleno. Da je zapravo s Bogom najljepše hoditi kroz život, sama Marija potvrđuje pred Elizabetom svojom pjesmom „Veliča duša moja Gospodina!“

Naš sveti Blaženik Alojzije Stepinac često je govorio: „Kršćanstvo i pesimizam ne mogu ići zajedno!“ Jedan naš suvremeni teolog pak kaže: „Kršćanski pogled ne trpi katastrofičnost!“ I nastavlja: „Marija uznesena uzdiže nam pogled prema nebu. Svetkovina Uznesenja stoga je uvijek poziv na nadu da može i da treba biti drugačije, da u čovjeku postoje izvori energije i snage koje mu Bog nudi da se može uzdignuti iz onoga što ga sputava i krenuti prema gore.“ (Mladen Parlov, GK, V. Gospa 2018).

Doista, previše je crnila i negativnosti u našem društvu, ali često i u našim pojedinačnim životima. Današnji blagdan Marijina Uznesenja na nebo poziv je da se okrenemo vedroj budućnosti koju nam ona pokazuje i da hrabro i s povjerenjem i mi kročimo ovom zemljom izgrađujući ju u svjetlu Kristova uskrsnuća, obnavljajući ju svojom ljubavlju, ulažući same sebe do kraja za Krista i njegovu proslavu.

Zaključimo ovo razmišljanje molitvom Bl. Djevici koju je napisao i izrekao na dan proglašenja dogme o Marijinom Uznesenju 1. studenoga 1950. godine papa Pio XII.:

O Bezgrješna Djevice, Majko Boga i Majko ljudi,

Sa svim žarom vjere vjerujemo da si dušom i tijelom slavno uznesena na nebo, gdje si proglašena Kraljicom svih korova anđela i svega mnoštva svetih. I mi se s njima ujedinjujemo u hvaljenju i blagoslivljanju Gospodina koji te je uzdigao nad sva stvorenja, i izručujemo ti svoju odanost i svoju ljubav.

Znademo da tvoj pogled, koji je nekoć majčinskom nježnošću bdio nad poniznim i trpećim Isusovim čovještvom, sada u nebu uživa u gledanju proslavljenoga čovještva nestvorene Mudrosti, i da veselje tvoje duše, zbog gledanja preslavnoga Trojstva licem u lice, igra u tvome srcu blaženom nježnošću. A mi, bijedni grješnici, kojima tijelo još otežava let duše, ponizno molimo da očistiš naše osjećaje kako bismo umjeli, već ovdje na zemlji, prepoznati Boga, Boga samoga, u čudesnoj ljepoti njegovih stvorenja.

Uzdamo se da ćeš svrnuti svoje blage oči na nas i da vidiš našu bijedu i naše tjeskobe, naše muke i naše slabosti, da se tvoje usne smiješe našim radostima i našim uspjesima i da čuješ Isusov glas kako govori za svakoga od nas, kao ono nekoć za ljubljenoga učenika: „Evo ti sina!“ I mi koji te nazivamo svojom Majkom, uzimamo te, kao nekoć učenik Ivan, da nam budeš prethodnica, snaga i utjeha na našem smrtnome putu.

Ispunja nas sigurnost da tvoje oči, koje su plakale nad zemljom natopljenom Isusovom krvlju, vide ovaj svijet, zasužnjen ratovima, progonima, ugnjetavanjima pravednih i nemoćnih. I mi, koji smo u tami ove suzne doline, iščekujemo od tvoga nebeskoga svjetla i od tvoje blage miline, okrjepu u bolima našega srca i u kušnjama koje pogađaju Crkvu i našu Domovinu.

Vjerujemo da si – u slavi u kojoj kraljuješ, zaodjevena suncem i okrunjena zvijezdama – nakon Isusa najveća radost i veselje svih anđela i svih svetih. A mi, s ove zemlje kojom još uvijek hodočastimo, okrijepljeni vjerom ubuduće uskrsnuće, upiremo pogled u tebe, koja si naš život, naša slast i naša nada; privuci nas blagošću svoga glasa i pokaži nam, jednoga dana, nakon ovoga progona, Isusa – blagoslovljeni plod utrobe tvoje, o blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo.

Amen.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari