Pratite nas

Pernar i Živi zid odbili pomoći ženi jer se nije htjela javno odreći HDZ-a

Objavljeno

na

Aktivist udruge Ivan Pernar u objavi na službenoj stranici udruge navodi kako su ženi ponudili pomoć ako se odrekne stranke, pokaje zbog članstva u njoj i osudi politiku koju zagovaraju

zivizid

Udruga Živi zid koja pomaže ljudima kojima prijeti deložacija, odbila je zahtjev za zaštitom, jer se žena koja bi danas mogla biti izbačena iz svog doma, nije javno htjela odreći HDZ-a, stranke u kojoj je već 20 godina.

Aktivist udruge Ivan Pernar u objavi na službenoj stranici udruge navodi kako su ženi ponudili pomoć ako se odrekne stranke, pokaje zbog članstva u njoj i osudi politiku koju zagovaraju, a nakon što je to odbila, udruga je odlučila kako obitelji Šepić iz Sesveta neće pomoći.

Pernar je najavio i kako će sutrašnju deložaciju snimiti ‘kao opomenu drugima koje su posljedice lojalnosti režimu’.

U nastavku pročitajte cjelokupnu izjavu:

“Danas se prvi put dogodilo da je obitelji koju deložira kreditni sustav odbijen zahtjev za našom zaštitom. Naime, žena čiju se obitelj deložira članica je HDZ-a. Unatoč tome, mi smo je htjeli braniti, ali pod uvjetom da se javno (pred kamerom) odrekne HDZ-a, osudi politiku koju oni zagovaraju i pokaje zbog članstva u toj organizaciji.

Nakon što je više puta odbila prihvatiti naš uvjet, uzeo sam komad papira i napisao “biti lojalan HDZ-u i biti deložiran” i odmah ispod toga “odbiti poslušnost HDZ- i biti spašen od deložacije“. Žena je potom počela pričati o tome kako je već 20 godina u HDZ-u i da ih se ne može odreći. Upozorio sam je da će to sa sobom povući određene posljedice, ali je rekla da će, ako mora, radije biti deložirana nego se odreći HDZ-a. Samim time, sutrašnju deložaciju nemamo namjeru spriječiti, već ćemo je samo snimiti kao opomenu drugima koje su posljedice lojalnosti režimu.

Ivan Pernar

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Pater Ike Mandurić: Hrvatska ima milijun intelektualaca… ali, svi oni nisu toliko pamenti ni odgovorni koliko je to jedan predsjednik stranke

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska ima:
– tisuće doktora znanosti,
– tisuće vrlo uspješnih gospodarstvenika
– stotine tisuća inženjera, ekonomista, pravnika…
– milijun intelektualaca…

Ali, svi oni nisu toliko pamenti ni odgovorni koliko je to jedan predsjednik stranke da bi znali sa liste probrati onoga koga žele da ih predstavlja u Saboru.

Jako je opasno takvim tipovima dati pero u ruke da zaokruže onoga koga žele. Sve to treba prepustiti predsjedniku stranke  On je, time što je postao predsjednik, valjda poprimio božanske sposobnosti…

Stoga nam tako i ide.

Ne nipošto mijenjati ovaj tako prokušan i dokazan model. To bi, nakon svega, stvarno bilo šteta velika… 

 

Pater Ike Mandurić: Pa sad ti nemoj dat potpis za referendum!

 

Pater Ike Mandurić: Hrvatska ima samo jedan problem: KRIVI POLITIČARI

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

’25. MAJ’ – Titova štafeta ubijene mladosti

Objavljeno

na

Objavio

Svaki “25. maj” je nelagodno sjećanje na dan koji je mladima u YU komunističkoj tiraniji bio Dan mladosti, a danas u slobodi – nakon svih strahota i zadnjeg rata 90-ih prošlog stoljeća u kojem je ubijena brojna mladost – preživjelima je Dan žalosti.

Mladost u bivšoj YU nije znala kako slavi pogibelj stotine tisuća ubijene hrvatske mladosti na Križnom putu, niti je slutila svoju buduću pogibelj ili ubijanje svoje djece. Tito je mladosti u naslijeđe ostavio istu onu sudbinu koju je u ljubljanskoj bolnici doživjela njegova amputirana noga.

Nakon što se preselio na onaj svijet u Danteov kafić “Devetka” iza njega je ostao njegov zločinački duha zatvoren u boci lažnog bratstva i jedinstva, Taj zločinački duh najbolje je u svojoj pjesmi opisao mađarski književnik Lajos Zilahy:

U strašnoj noći, sumorno, tegobno

Lupi na nebu u bubanj razbješnjeli anđeo

Naš stari sluga tiho pobježe

A nogu nam slomi najmlađe ždrijebe

Udarac u bubanj naznačio je rat. Stari sluga što bježi u dubokoj starosti je umrli zločinac Tito i komunistička elita, a najmlađe ždrijebe sa slomljenom nogom predstavlja ubijenu mladost.

Na jednoj strani u uniformama tzv. JNA u agresiji je ginula mladost svih naroda i narodnosti “od Vardara pa do Triglava“, poglavito srpska mladost zavedena hegemonističkom ideologijom, a na drugoj strani u obrani je ginula mladost Slovenije, Hrvatske, BiH i na Kosovu koja se borila za dugo iščekivanu slobodu i neovisnost.

Sve je počelo 05. svibnja 1945. kada je štafeta nosila ime “Titova štafeta. Zatim je 1957. godine diktator Josip Broz Tito izmišljeni datum svojeg rođenja “25. maj“ odredio za “praznik omladine“ – Dan mladosti – i od tada nosi ime “Štafeta mladosti”. Nakon Titove smrti od 1981. do 1987. Štafeta nosi naziv “I polije Tita – Tito”.  U to ime diljem YU nošena je lokalne štafete dok je  originalnu štafetu u ruke Titu predavao najbolji omladinac-omladinka na stadionu JNA u Beogradu.  Paradi samoljubivog diktatorskog kiča prethodio je cjelovečernji program poznat kao “slet“ koji se danas može vidjeti jedino još u komunističkoj Sjevernoj Koreji, piše Filip Antunović / Kamenjar.com

Prva štafeta mladosti krenula je Kumrovca i nju je Titu u ruke uručio Mika Tripalo. Nakon Titove smrti zadnja štafeta je krenula iz Slovenije 1987. Godin i nju je Haimu Redžepiju – tadašnjem predsjedniku Omladine Jugoslavije – u ruke predala Rejmonda Bočaj s Kosova.

Plakat urađen za zadnja štafetu umalo je glave koštao dizajnere ljubljanskog ateljea “Novi kolektivizam” jer je njihovo rješenje bilo u stvari prepravljeni plakat iz postojećeg asortimana nacističke Njemačke.

Je li ovaj nacistički plakat namjerno ili slučajno izjednačavanje crnog i crvenog fašizma nije ni bitno jer je usporedba opravdana. Razlika je samo u tome što je crveni fašizam bio višestruko ubojitiji od crnog i još i danas u Hrvatskoj ubija.

U to vrijeme zadnje štafete “naprednim kulturnjacima” je već bio “pregorio osigurač” jer nisu više mogli naći ni motiva a ni straha za izmišljanje glupih pjesmica. Pijano povraćanje podobnih kvazi pjesnika inače je Tita uspoređivalo s brojnim vrstama cvijeća. Ništa nije tako intenzivno smrdjelo na užganu bljuvotinu mamurnog jutra kao ti stihovi autorizirani od podobnih ispičutura. Kičasto okićeni bogatom florom, a ponekad i faunom, partijskim dekretom su od Tita pravili botanički i zoološki vrt: “Druže Tito ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela”, “Druže Tito ti si naše cvijeće, za tobom se cijeli narod kreće”, “Druže Tito sokolovo oko, ti namigni a mi ćemo skokom”,  itd. i itd……

Tko je bio Tito i zašto je njemu u čast žrtvovano stotine tisuća života mladih ljudi?!

Slučajno rođen u Kumrovcu (je li?!) njegov lik i djelo zasluženo se nalazi na desetom mjestu najvećih svjetskih zločinaca. Kao mlad bravarski šegrt otisnuo su u Rusiju pomoći Lenjinu pri teljenju najkrvoločnije ideologije koju je ovaj svijet ikad doživio, a koju su krstili imenom komunizam i prezimenom “Oktobarska revolucija”.

Nakon što se vratio u tadašnju Kraljevinu SHS bio je užasno brutalan prema ideološkim neprijateljima na kojima je usavršavao boljševički sadizam. Najprije je bio disident da bi WWII iskoristio za diktatorsko preuzimanje vlasti koju je zadržao sve do svoje smrti. Volio je kad bi ga oslovljavali s “Najveći sin svih YU naroda i narodnosti”, a sve ono što je Tito volio po automatizmu su morali zavoljeti i svi narodi i narodnosti. Ili je Tile ipak bio ruski spermatozoid kojeg nam je umjesto pravog Jože podmetnula ruska tajna služba?!

Po tvrdnjama nekih povjesničara pravi Joža ke poginuo na ulicama oktobarske revolucije. Sumnju u podrijetlo sjemenke od koje je nastao posebice je pojačavalo šegrtovo zaplitanje jezikom dok se mučio govoreći na hrvatskom jeziku.

Bez pomoći Zapada i Rusije Tito bi u ratu s Hitlerom bio do tabana potučen. Jer po svojem bitisanju diktatori ne trpe konkurenciju između njega i Staljina su ubrzo pukle tikve. Sa džeparcom dobivenim od Zapada izigravao je sultana “Pokreta nesvrstanih” koji je u stvari bio udruga diktatora trećeg svijeta. Umislili su si da mogu po potrebi “Hladni rat” zagrijavati ili hladiti. Okružen zgodnim ženama, bijela odijela, skupocjena auta, kubanske cigare i čaša whiskya u ruci, bili su tipičan Titov imidž moćnog i prebogatog komunističkog biznismena.

Kao u onoj priči “Pas koji je volio vlakove” i Tito je volio svoj privatni “Plavi vlak”, iako – ruku na srce – od vlaka je više volio voz iz kojeg je za života teatralno mahao “spontano” okupljenoj masi obožavatelja. Svi su bili ukrašeni naređenim osmijesima. Ukočeno su se kiselili na licu umornom od cjelodnevnog  programa koji je veličao Potemkinova sela. Od silnog pjevanja osušenih usta su do besvijesti ponavljali “Internacionalu”, borbene partizanske pjesme, kao i one u kojima je Tito mirisao na cvijeće čak i kad je kenjao. I sve to uz podaničko-posvojnu krilaticu “Mi smo Titovi, Tio je naš”!

Osobito žalosno je bilo gledati komunističku perverziju nad malom djecom odjevenu “pod konac” u pionirske plave kute, oko vrata crvene marame, a na glavi plave partizanske kape s kojih je prijetila crvena petokraka. Iako su u tom uzrastu djeca sposobna voljeti tek svoju obitelj u stavu mirno pjevali su koliko vole Tita: “Pioniri maleni mi smo vojska prava da čuvamo granice i Tita maršala”!

Za razliku od “motivacije” kod odraslih, kojima su se kosti ledile zbog namrštenih obrva u kožnim mantilima, maloj djeci bilo je teško i nezgodno usaditi komunistički strah i zato su pionirske glasne žice kupovane sokom na slamčicu “Dvojni C”, Smokijem od brašna, bombonima Ki-Ki i čokoladicama Kandit i Kraš. Pionirima s iznemoglim grlom dijeljena je medicina Bronhi bombone je s njima se lakše se diše. Nakon ovakvog “podmićivanja”, od korsko udruženih pionirskih glasića prijetilo je pucanje svih okolnih stakala. Sav ovaj naručeni igrokaz je Tiletu i te kako godio.

Od silne sreće srce mu je galopiralo od grkljana sve do donjeg dijela trbuha. Kako mu srce ne bi do ispod jaja propalo tregeri su mu pridržavali hlače podignute tik do ispod pazuha.  Pored “spontanih” dočeka volio je krstarenje, opijanje i orgije na njegovom brodu “Galeb”. Na njemu je iz dalekih zemalja dovozio razne egzotične životinje za svoj privatizirani otok Brijuni.

Brijune je u privatno vlasništvo naslijedio tijekom Domovinskog rata odbjegli Rade Šerbedžija, Dražina loza preobučena u kazališni kostim Titovog pionira, koji se vratio po nasljedstvo nakon što je na vlast u HR došao unuk Idriza Ujdurovića Stjepan Mesić i četničko-komunistička bratija. u Hrvatskoj osvojila vlast. I neka sada netko kaže kako u komunizmu, osim društvenog vlasništva i privatizacije. Moralo se biti zaslužan ali samo približno kao Tile, nikako više od njega. U suprotnom “zaslužni” bi vječinm počivalištem privatizirao samo zemlju dva metra dužine, metar širine i metar i pol dubine.

Od svih naroda i narodnosti bivše YU i od cijelog „bratstva i jedinstva“ Tito je najviše volio mlade i jedre skojevke. Njihovu lojalnost provjeravao bi hvatajući ih za sise čak i u direktnom prijenosu pri uručivanju cvijeća. Ako bi se skojevke usprotivile sjedinjenju njihovog tijela s tijelom partije, dakle Tito=partija, on bi im poklonio odmor na egzotičnom „Golom otoku“. One s malo više sreće bi po zatvorima dugi niz godina učile što to znači žrtvovati se u ime naroda i partije. Među njihovim raširenim nogama uvježbavane su “omladinske radne akcije”!

Proizvoljnim crtanjem međurepubličkih granica, Hrvatima je otimao njihovu domovinu, a domovini Hrvatskoj njene Hrvate. Klaonica koju je vodio bravarski šegrt iz Kumrovca ne može se usporediti s kumicom koja na tržnici prodaje piliće uređene u kućnoj radinosti, nego s industrijsko-serijskom efikasnošću u mesnici “Gavrilović”. Slično Kiklopu iz Rankovićevog romana, ovi gurmani izuzetno su uživali u ljudskom mesu koje se najlakše, najjeftinije i najmasovnije nabavlja u ratu. Jedino je nedostajalo salate koja je 90-ih naručivana u pjevajućim stihovima, “Kućo cvijeća pošalji salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate”. Zapravo, pjevano je  Slobodane a ne kućo cvijeća, ali sasvim je jasno čija je ostavština inspirirala stihove. Baš kao danas u Sarajevu Titove i Erdoganove jarane.

Tito je iza zastora režirao komunistički lutkarski igrokaz koji se uvijek plaćao životima, a najčešće hrvatskim. I dan danas crveni vampiri sišu krv hrvatskom narodu i to će trajati sve dok Tito ne bude i službeno osuđen.

U Hrvatskoj je današnja ljevičarska “internacionala” leglo Titoista. I pored dokumentiranih masovnih zločina oni Tita i dalje štuju, slave i po hrvatskim gradovima nazivaju ulice njegovim imenom. A kako i ne bi kad ih on i mrtav iz groba – upakiran u nakaradno prisvojen antifašizma – i danas gura u sam vrh vlasti. Iako jedna cjepanica drveta ima po društvo puno veću kaloričnu vrijednost od današnjih drvenih ljevičara, dezorijentirani hrvatski narod i dalje se grije njihovim bezočnim lažima umjesto  istinskim vrijednostima kao što su domovinski rat, branitelji, domoljublje i hrvatsko jedinstvo.

Za kraj, pruka hrvatskoj mladosti.

Unatoč počinjenim zločinima po Hrvatskoj se i dalje nosi štafeta, a u Kumrovcu slavi tzv. Dan mladosti. Sljedbenici zločinačke ideologije prkosno se otimaju dozvati pameti baš kao sotona pozivu egzorciste. Savjest i kajanje i tako nikada nisu imali.

Biti među nositeljima štafete, u špaliru koja štafetu ispraća, ili na taj dan slaviti u Kumrovcu znači svjesno biti dio zla koje slavi svojeg najvećeg zločinca. Zadnji krvavi rat, jame nastale nakon WWII pune kostiju hrvatskih žrtava,  današnje četnikovanje i komunističko orgijanje u Saboru R HR dokazuju kako zlo još nismo stavili u karantenu – lustracija.

Iskazivati divljenje prema Titu ujedno je divljenje i prema zločinačkom komunizmu, a to je anomalijska fascinacija zlom i moralna kapitulacija pred njim. Slavljenje Tita i štafeta su ritualni obredi kojim se hrvatskom narodu priziva krvoločni vampir.

Filip Antunović / Kamenjar.com

 

Tužnog tog’ svibnja četrdeset pete, križnim putem, moj narod hodi!

 

20. svibnja 1945. Varaždin – Tito u govoru obećao konačni obračun s ‘hrvatskim smradom’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari

No Recent Comments Found