Pratite nas

Kolumne

Pero Kovačević: Sjećanje na prijatelja Zvonka Bušića (1946. – 2013.)

Objavljeno

na

Zvonko Bušić

Ovu kolumnu posvećujem svom i našem prijatelju Zvonku Bušiću, najpoznatijem hrvatskom emigrantu i uzniku. Zvonko nas je napustio 1. rujna 2013. prije pet godina.

Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi Julienne, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je učinio, jer više nije mogao izdržati.

Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Očito mu je bilo lakše sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje koje je prošao nego izdržavati hrvatsku zbilju.

Ostavio nam je i poruku i znakovitu metaforu o Platonovoj pećini. Ljudima koji predugo žive u mraku, koji ne znaju ili neće izaći iz mraka, a kad se neki od odvaži i krenu prema svjetlu, onda ih ono zaslijepi, jer je navikao samo na mrak. Nije govorio samo o sebi kad je napisao kako ne može više živjeti u Platonovoj pećini, htjeli mi to ili ne priznati – mislio je i na nas. Mi smo ti koji smo izabrali živjeti u mraku.

Te 2013. proveli smo zajedno ljeto u našoj Rovanjskoj. Smatram da su naši sugrađani, nedovoljno informirani, tko je Zvonko Bušić, a pojedini mediji i „antifašisti“ga neutemeljeno i dalje etiketiraju kao terorista.

Stoga im predlažem da pročitaju ovu kolumnu.

Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti.

U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julien Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz se ubrzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29.studenog 1970., s prijateljicom je s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne su se vjenčali u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

Otmica zrakoplova

Skupina hrvatskih političkih aktivista 10. rujna 1976., Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom ”Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin.

Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota su proslijedili informacije o njoj.

Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No, prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a trojica su bila ranjena.

Suđenje i zatvor

Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.

Bušić

Supruga poginuloga policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.

Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.

Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.

Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina.

Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup.

Državni ured SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni.

Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.

Bušić

Na sjednici 13. prosinca 2002 godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.

Bušić je 2006 godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinski odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.

Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora. Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene”, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku.

”Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca”, navodi list.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008 nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države.

U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata. Prema tome, smatram da je nekoretno etiketirati Zvonka Bušića teroristom, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela, bio osuđen na doživotni zatvor za sabotaže i postavljanja preko 200 eksplozivnih naprava. Isti slučaj je i sa Jaserom Arafatom i Sharonom Perezom, također dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Josipa Broza Tita, ne treba ni spominjati jer su njemački sudovi donijeli desetak pravomoćnih presuda da je Broz nalogodavac ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj.

Zvonko, prijatelju, hvala ti za sve, neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio.

Pero Kovačević

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Izbori u HDZ-u odredit će i ishod parlamentarnih

Objavljeno

na

Objavio

Još se nije slegnula prašina oko predsjedničkih, a javnost se već zabavlja novim, unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Članstvo te stranke će na koncu birati između dvije opcije, Plenkovića i “desne oporbe” koju predvode Stier, Kovač i Penava.

Iako se još ne zna datum izbora, Plenkovićeva kampanja se već zahuktala, i to u dva osnovna pravca. Započelo je obilno medijsko pomazanje. No, paradoksalno, Plenkovića hvale isključivo lijevi novinari. Je li stvarno prosječnom članu HDZ-a važno koga na čelu te stranke preferiraju novinari medija koji uvjeravaju javnost da je Plenković najbolji, najmoderniji, najkohezivniji izbor?

Druga poluga kampanje su “spontani” iskazi potpore. Niz istaknutih HDZ-ovaca ovog je tjedna iskazao potporu Plenkoviću uz obrazloženja koja su vrlo slična, kao da su pisana jednom rukom.

Opća mjesta u tim javnim iskazima ljubavi i odanosti je da je vođa 1. moderan, 2. podigao ugled Hrvatske u EU i 3. pozicionirao HDZ “točno tamo gdje je htio pokojni predsjednik Tuđman”. O vrlo niskom mišljenju koje vladajući imaju o sposobnosti rasuđivanja biračkog tijela svjedoči i to što ne prestaju s mistificiranjem hrvatskog polugodišnjeg predsjedanja Vijećem EU.

Jednu birokratsku rotaciju, u kojoj smo sada mi došli na red, prezentiraju kao pothvat gotovo veći od stvaranja i obrane države. Ni u jednoj drugoj zemlji koja je do sada predsjedala to se nije ni blizu ovoliko spominjalo.

Jandroković svojevremeno na pitanje koja je zemlja predsjedala u prethodnom mandatu nije znao odgovor, a nas uvjeravaju kako živimo šest zlatnih mjeseci hrvatske povijesti i da su, eto, oči cijele Europe uprte u naše ćate. Ministar vanjskih poslova kori medije jer propituju imovinu ministra Kujundžića “umjesto da prate naše predsjedanje Vijećem EU”.

Dakle, zašto pišu o nečemu, a ne o ničemu? Taj adut im je, dakle, još slabiji od “modernog”. Stratezima Plenkovićeve kampanje silno je važno otkloniti prigovore da je stranku odveo ulijevo i izgubio birače na desnici. Papagajski ponavljaju kako ju je smjestio u desni centar. Sve je relativno, pa Plenković može biti blagi desni centar, ali samo onda ako je Beljak u centru.

Potpore su brižljivo orkestrirane, što znači da je pomno određen tajming, tempo i redoslijed guđenja pojedinih instrumenata. Brzo su ih ispucali kako bi ostvarili dojam lavine potpore, koja bi onda povukla i druge.

Prvo su krenule prve violine poput Kalmete, a u pozadini linija puhača iz Splita, Boban, Opara & co, a potom je posebno dojmljiva bila smijenjena Murganić koja je isplivala poput neke neočekivane solo oboe. Oglasilo se i puno nepoznatih, lokanih udaraljkaša. Sve te iskaze ljubavi i odanosti znakovito su najviše prenosili lijevi mediji, što je smisleno kao da u vegetarijanskom glasilu oglašavaš svinjske polovice.

Vidjet ćemo uskoro kakav je odgovor na sve to Plenkovićevih oponenata. Predstojeći izborni obračun u HDZ-u odrediti će umnogome i ishod parlamentarnih izbora. Ako ostane na čelu stranke, nastavit će se tendencija gubljenja tradicionalnih birača, pogotovo ako se konsolidira i nastupi zajedno konzervativni blok koji je na predsjedničkim izborima podržao Škoru.

Crni labud je uspio dovesti Milanovića na Pantovčak, dovest će i Bernardića u Banske dvore. Predvidiljivo je da u tom slučaju SDP dobiva izbore, ali će za formiranje vlasti morati koalirati s Plenkovićem kao manjim partnerom. To će u sljedećem ciklusu značiti definitivni potop HDZ-a.

U slučaju da na čelo HDZ-a dođe netko iz “desne oporbe”, stranci se, berem teorijski, otvaraju dvije mogućnosti, koje su zatvorene s Plenkovićem. Prvo je djelomičan povratak tradicionalnog biračkog tijela.

No upitno je hoće li ti birači povjerovati da je odjednom sve drugačije, i da u nekom novom budućem spletu okolnosti i nova ekipa neće činiti isto kao pod Plenkovićem ili Sanaderom?

Povratak povjerenja tih birača ovisit će o tome hoće li u novim timu biti onih koji su držali ljestve Plenkovićevoj većini s HNS-om, opstruirali referendum, glasali za Istanbulsku konvenciju. Ako i skinu Plenkovića čeka ih veliki posao sanacije političke štete.

Plenkovićevi stranački oponenti, za razliku od njega, imaju potencijal postizborne suradnje s novim konzervativnim savezom. Ali i tu im je teren sklizak. Zašto bi opcija koja je narasla na praznini nastaloj odvlačenjem HDZ-a ulijevo pristala pomoći novom, desnijem HDZ-u formirati vlast i time dugoročno izbiti sebi političko tlo ispod nogu?

Formirati vlast s deplenkiziranim HDZ-om ima im smisla jedino ako nametnu jasna pravila igre, očekivanja i zasluge za njih. Test je li u HDZ-u ista dubinska struktura samo zamijenila istrošenu figuru na čelu novom vrlo je jednostavan – dovoljno je uvjetovati formiranje vlasti otvaranjem arhiva i zakonom o lustraciji. U svakom slučaju, počela je zanimljiva politička sezona, piše Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Dujmović: Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj nema vlasti bez HDZ-a!

Objavljeno

na

Objavio

Na povijesne promjene u hrvatskom političkom životu koje su već de facto nastupile, prvi žig će, pobijedi li izgledni favorit Andrej Plenković, po svoj prilici sjevnuti na unutarstranačkim izborima u HDZ-u. Drugi, ključni štambilj, dobit će te promjene na jesen, na parlamentarnim izborima i to će u odnosu na dosadašnjih 30 godina hrvatske samostalnosti uistinu biti dramatični iskorak. Do sada neviđen. Taj iskorak u prvom redu unosi svojevrsni red na hrvatsku parlamentarnu scenu, jer se HDZ iz pokreta pretvara u stranku i to stranku centra. Definitivno! Piše Tihomir Dujmović u kolumni za portal Direktno.hr.

Ona će dakako imati svoje neimenovano lijevo i desno krilo, ali to više neće biti Tuđmanova stranka nastala na zasadama starčevičanstva, radićevštine i pozitivnih tekovina hrvatske ljevice. Plenkovićevom pobjedom to će sutra postati stranka centra, sa stanovitim nježnim simpatijama spram desnog centra, no, to će biti stranka koja će svoj krajnji desni dio dragovoljno izručiti u ruke Miroslava Škore. To je samo srce promjena koje se već naziru. Što god tko mislio o Škori, njegovim mrljama iz prošlosti, te neizravnoj, ali neupitnoj pomoći Zoranu Milanoviću, Škoro postaje lider desnice i kako povijest pokazuje, to bi mogao biti jedini čovjek koji uistinu može ujediniti rakovu djece hrvatske političke desnice. Uspije li u tome, zauzet će dragocjeno mjesto na policama hrvatske političke povijesti! Jer, to u ovih 30 godina nikad nikome nije uspjelo. No, krenimo redom.

Da je bilo važno i nužno, promidžbeno gotovo neizostavno, dati jasnu i glasnu potporu aktualnom lideru HDZ-a i to baš u Dalmaciji i njenom naglašeno nacionalnom županijskom zaleđu, tom srcu stranke koja nije ni ovaj put izdala, to se može razumijeti. Potpora koju su dakle iskazali čelnici županijskog HDZ-a kandidaturi Andreja Plenkovića, iz više je razloga razumljiva. Ali, da sad svaka županijska organizacija kao da je prozvana, ovako, upravo infantilno, daje potporu “voljenom vođi” neukusno je Anno domino 2020! Nepotrebno! Pretjerano! Možda propagandistički snažno, ali brate, 2020. godine  u prvom redu nepotrebno. Pa onda te boljševičke teze da se “Plenkovića očito želi srušiti”. Čekajte, pa to su demokratski izbori u kojima jednom čovjeku istječe mandat! Kako se moguća promjena nakon isteka mandata može zvati “rušenje”? Kakvo rušenje? O čemu govorite? Dakle, 40 godina nakon Titove smrti mi ovdje u jeku legitimnih, normalnih, kalendarski uvjetovanih izbora, u trenutku dakle demokratskih izbora u jednoj stranci, baratamo pojmovima “rušenja” onoga kome je mandat istekao! Jezivo! A onda abecednim redom županijska vodstva javno izriču odanost svom lideru! Čemu to? Kome to treba? Zar se u ovoj praksi ne osjeća zadah komunizma?

Nitko ne zna kakve se sve bitke spremaju u kuhinjama “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”, uostalom, Milijan Brkić kao svojevrsna ikona stranačke desnice, još se nije očitovao, no sve što se do danas može vidjeti sugerira da Plenkovićeva oporba nema snage. Ni snage ni lidera ni, ako hoćete, petlje. U ovom trenutku, molim! Imamo ispred sebe još dosta vremena, ali ništa ne ukazuje na promjenu. Bude li tome tako kako sad stvari stoje, HDZ uistinu postaje stranka centra, sa stanovitim ustupcima svojoj, sad već mahom  folklornoj desnici i to vam je kao žrtva figure u šahu. Na početku gubiš, da bi kasnije dobio! Na prvu loptu silno se gubi tom promjenom, ali na kraju bitke se broje mrtvi i ranjeni. I uistinu, tako gledajući, a pogotovo gledajući iz perspektive Škorinog rezultata, HDZ se, tu govorimo o desnici, povlači na “rezervne položaje”. Po prvi put! I to je šok! No, Plenković neće moći u cijelosti odustati od desne dimenzije, jer bi to bilo čisto političko samoubojstvo. Osim toga, ovo što sada Plenković radi uz stanovite dodatne deformacije, nije nešto što već nismo vidjeli u HDZ-u. Od kada je Tuđman umro, a Pašalić nije uspio ne samo pobijediti, negoli niti uskrisiti svoj “Blok” kao veliku desnicu, a ne zaboravimo u svakom selu je imao “svog” čovjeka, HDZ je pokazao što se zapravo krije u utrobi stranke s 220.000 glasova.

Pobjedom Ive Sanadera i porazom Ivića Pašalića, HDZ-ov brod se već tada nezaustavljivo nagnuo lijevo. Mi smo u ideološkom smislu sa Sanaderom doživjeli more iznenađenja, od toga da smo iz državne pričuve pomagali “Feral Tribuneu”, do toga da je Stanimirović došao na vlast! I sve se to otrpjelo i opet se za Sanadera glasovalo! Jer se više cijenio put i ulazak prema Uniji, negoli ovakvi ideološki ispadi. Uostalom, Titov brod u riječkoj luci je nota bene legalizirao Sanaderov ministar kulture proglasivši ga kulturnim dobrom! To da su ustaške insignije protuzakonite, ali ne i komunističke, nije izmislio Plenković, nego je u zakon uvrstio Ivo Sanader, odnosno njegova vlast! I kad danas Plenković sa čuđenjem pita, a gdje sam ja to skrenuo ulijevo, kako god to pitanje zvučalo neiskreno, gledajući iz perspektive dva Sanaderova mandata i svega što se ideološki tamo događalo, njegovo je pitanje razumljivo. Nije li uostalom i Tuđman u svim svojim Vladama imao 70-75 posto tehnomenadžera kako smo tepali ljevici i maksimalno 25 posto desničara?

Nisu li samo Šušak i Hebrang u prvoj Vladi bili ljudi koji jednog jedinog dana nisu bili u partiji? Je li ikad bilo punog ideološkog ravnovjesja u Tuđmanovim HDZ-ovim vladama? On je tome davao ton, to je jasno, ali strukture je zapunjavao kadrovski odabir u omjeru cca 75:25 posto u korist ljevice zar ne? Nisu li, da ne idem dalje, gotovo svi suci Ustavnog i Vrhovnog suda u Tuđmanovo doba bili bivši članovi partije? Pa nije Mirka Galića, Pupovac doveo na HTV, nego Tuđman! Onda dolazi Račan i čisti zadnje džepove otpora. I evo nas kod Ive Sanadera. Koji koalira sa SDSS-om, 15 godina prije Plenkovića, dakle kad su rane bile još krvavije. Pa je Sanader izabran i u drugom mandatu zar ne? Pa ide taj drugi mandat, a tu je i mandat Jadranke Kosor. Koja je izabrana aklamacijom! Kao Josip Broz 1946. godine! U njenom vaktu, u njenom mandatu, smo sagradili spomenik u Srbu i dopustili da jedan časni hrvatski general umre u zatvoru, premda se znalo da s obzirom na zdravstveno stanje ne može izdržati u ćeliji bez klime na 40 stupnjeva Celzijusa. Pa nije tad na vlasti bio Milan Martić!

Što je kadrovski novo u Plenkovićevoj politici? Pogledajte Karamarkove ministre i pogledajte Plenkovićeve ministre. Gotovo su sva imena ista, osim imena Zlatka Hasanbegovića i još par ljudi ako se ne varam, zar ne? Istanbulska? Odite na internet, pa ćete vidjeti kako pet godina ranije HDZ na čelu s gospođom Mađerić, ali i gospodinom Mirom Kovačem afirmativno, da ne velim vatreno, govori o uvođenju Istanbulske deklaracije. Žurim reći kako nema sumnje da je Plenković taj brod nakrenuo na lijevo, ali nipošto onako dramatično kako to izgleda iz medijskih analiza. Tim analizama nedostaje –analiza! Taj brod je naime odavno, u prvom redu od Tuđmanove smrti, ozbiljno nakrivljen na lijevo. Plenković je tu još dodatno stisnuo gas, ali on sad zapravo legalizira 20 godina prošlosti, stvari zove pravim imenom i jer je zadnjih 20 godina ovako izgledalo, a članstvo je redovito stajalo uz elitu i Sanaderovu i Kosoričinu, po meni je Plenkovićeva pobjeda na unutarstranačkim izborima nezaustavljiva. Jer, HDZ, u zadnjih 20 godina suštinski nije drugačiji negoli danas. Ponavljam: ako Ivić Pašalić nije uspio, onda je uistinu nerealno očekivati da će promjene bilo kada, bilo tko drugi uspješno inicirati u tom smjeru. Jer, nitko nije imao onu snagu koju je na terenu imao Pašalić i nije uspio!

Desni su digli ruku i za Sanadera i za Kosor, a dobar dio i za Mesića

Plenkovićeva sadašnja žrtva figure čitat će se kao izdaja krajnjeg desnog krila stranke, ali težina te krajnje desnice na terenu i u stranci je marginalna i odatle ta lakoća Plenkovićevog strateškog poteza. Ono gdje on eventualno može doživjeti neugodna iznenađenja jest teren, jer HDZ-ovo biračko tijelo, obični birači na terenu, u pravilu jesu desno orijentirati. No sve tako desno orijentirati, digli su ruku i za Sanadera i za Jadranku Kosor! Dobar dio njih i za Mesića kao predsjednika, jer kako bi Mesić pobijedio Budišu, ako ne glasovima HDZ-a?! Tko bi mu inače donio onaj broj glasova? Gledajući HDZ zadnjih 20 godina, analizirajući temeljito Tuđmanov, a pogotovo post Tuđmanov HDZ,  Plenković je zacijelo uvidio da je Tuđman ljevici u stranci radio bitno veće ustupke negoli desnici. O Tuđmanovim nasljednicima da ne govorimo! I sve je to prolazilo.

Nema osobitog razloga da ne prođe još jednom, jer je evidentno da uz sav desni folklor, HDZ-ovi birači cijene čitav niz drugih relacija. Stabilnost države i vlasti, gospodarske relacije, ali i vanjskopolitičke dosege. To je primjerice Sanaderu donijelo drugi mandat. Unatoč svim mogućim ideološkim krivudanjima! Pozicionirajući stranku na samom centru, Plenković misli da je došao na sanjani položaj: bez nas u zemlji nema vlasti, ali baš nikakve! I to je točno! Pitanje je jedino, koliko će izgubiti time da je vojsku povukao s krajnje desnice, gdje je Škoro ušao bez ispaljenog metka. Plenkovićeva matematika očito govori da Škorin maksimum ne može biti više od 20 zastupnika, realno vjerojatno očekuje i manje, a koliko god dobio on i ne može drugo negoli koalirati s HDZ-om. Još kad je Škoro rekao da sa SDP-om i HSS-om koalicija ne dolazi u obzir, bilo je jasno da dragovoljno ide u dvore “najhrvatskije od svih hrvatskih stranaka”. To bi značilo da je pred nama koalicija centra i desnice, nota bene, na dobrobit svih domoljuba i stoga i ovaj moj početnički optimizam, jer tu koaliciju unaprijed pozdravljam kao najbolje rješenje za zemlju. Naime, ako smo sada povijesno po prvi put odredili da je HDZ centar, a da je desnica-desnica, onda smo definirali i buduće koalicije barem sljedeća dva mandata. Pogotovo ako se sjetimo da su Škoro i Kolinda zajedno dobili 52 posto glasova! Jer, Plenkovićeva  izborna baza, ne samo da očekuje koaliciju sa Škorom, nego je za HDZ u toj koaliciji, izgledan i bitno veći dio kolača s desnicom, čiji limit zacijelo ne prelazi 20-tak zastupnika.

U riječ, ako smo sada dobili novi HDZ na centru i jasno definiranu desnicu, mi smo zapravo dobili potpuno novu konstrukciju hrvatske političke zgrade! Koja  iz ukupne domoljubne hrvatske perspektive uopće ne mora biti loša. U prijevodu, više nema foliranja! Kako će se ta vlast konstituirati, kako složiti zajednički program, kako pomiriti nepomirljivo, tih odgovora sada nema, al će te važne odgovore ubrzati adrenalin vlasti. S druge strane, ova nova arhitektura parlamentarne scene, stavlja u  zavisan položaj i ljevicu. Ako se HDZ prostre po centru, u Hrvatskoj je gotovo nemoguća samostalna vlast ljevice! I tu se krije najveća moguća dobitna formula Plenkovićevih promjena!U tom smislu Plenkovićeva matematika kako god ideološki izgledala suspektnom, Hrvatskoj,  a i HDZ-u donosi zapravo benefite. Škoro ne može sam, SDP ne može sam, u Hrvatskoj dakle, nema vlasti bez HDZ-a! S tom matematikom na ustima HDZ-ovi birači će ostati disciplinirani i na jesen i Plenković to savršeno razumije.

Pred pravim izazovima se zapravo nalazi Miroslav Škoro. U mudrom intervjuu Večernjem listu, on govoreći o meritumu aktualnih problema, lukavo govori tobože o “nomotehničkim stvarima”. A govorimo zapravo o formiranju listi što je trajno srce problema na desnici. Kako složiti listu desnih lidera, kako podijeliti buduće funkcije i nezanemarivu količinu novca koja dolazi s vlašću? Naime, za svaki mandat, za svakog zastupnika, Sabor isplaćuje strankama oko 30 tisuća kuna mjesečno. Dakle, 50 tisuća eura godišnje. Imate li 20 zastupnika dobijete godišnje milijun eura! Za četiri  godine cca 30 milijuna kuna! Ako svi idu na listu Miroslava Škore kako je najavljeno, dobiti će onoliko koliko im on udjeli, bazično sve ide njemu, ali, ako stranke idu sa svojim imenom na njegovu listu, novac ide u dobroj mjeri, primarno, njima. To vam je tzv. nomotehničko pitanje!

To se sad dakle tretira kao “nomotehnički problem”, no to je sve samo ne nomotehnički problem. To je jedan od problema, drugi problem je taština i smjer u kojem će Škorina lista ići. Hoće li prevagu dobiti Most ili Zekanović i Hasanbegović? U svakom slučaju pred Škorom je veliki posao , tim prije što će se taj posao po važnosti i političkoj dramaturgiji protegnuti i na iduću godinu kad su lokalni izbori. Ta dinamika izbornih ciklusa otvara pitanje tko će primjerice biti Škorin kandidat za gradonačelnika Zagreba? Hasanbegović kako se nagađa ili ipak netko drugi? Sve u svemu, kako sam rekao na početku, pred nama je posve nova arhitektura hrvatske političke scene, arhitektura koja sad dobiva  nove konture i bude li elementarne pameti, domoljubna opcija može mirno spavati. Prevladaju li politički hormoni, iracionalizam i bolesna taština, politička budućnost u Hrvatskoj se smiješi SDP-u. Ima li bar sad svijesti, pameti i odgovornosti na centru i desnici? Za sada jasnog odgovora nema.

Tihomir Dujmović/Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari