Pratite nas

Kolumne

Pero Kovačević: Sjećanje na prijatelja Zvonka Bušića (1946. – 2013.)

Objavljeno

na

Zvonko Bušić

Ovu kolumnu posvećujem svom i našem prijatelju Zvonku Bušiću, najpoznatijem hrvatskom emigrantu i uzniku. Zvonko nas je napustio 1. rujna 2013. prije pet godina.

Zvonko je napisao dva oproštajna pisma, supruzi Julienne, rodbini, prijateljima i Hrvatima u kojima ih moli za oprost zbog onoga što je učinio, jer više nije mogao izdržati.

Na jednom mjestu u pismu kaže da više nije mogao živjeti u Platonovoj pećini. Očito mu je bilo lakše sanjati slobodnu Hrvatsku uz sve nevolje koje je prošao nego izdržavati hrvatsku zbilju.

Ostavio nam je i poruku i znakovitu metaforu o Platonovoj pećini. Ljudima koji predugo žive u mraku, koji ne znaju ili neće izaći iz mraka, a kad se neki od odvaži i krenu prema svjetlu, onda ih ono zaslijepi, jer je navikao samo na mrak. Nije govorio samo o sebi kad je napisao kako ne može više živjeti u Platonovoj pećini, htjeli mi to ili ne priznati – mislio je i na nas. Mi smo ti koji smo izabrali živjeti u mraku.

Te 2013. proveli smo zajedno ljeto u našoj Rovanjskoj. Smatram da su naši sugrađani, nedovoljno informirani, tko je Zvonko Bušić, a pojedini mediji i „antifašisti“ga neutemeljeno i dalje etiketiraju kao terorista.

Stoga im predlažem da pročitaju ovu kolumnu.

Zvonko Bušić rođen je 1946. u hercegovačkom selu Gorica, a gimnaziju je završio u Imotskom kad je dobio nadimak Taik kojim ga zovu i pamte svi njegovi mještani. Maturirao je u Zagrebu, a s dvadeset godina emigrirao u Beč na studij slavistike i povijesti.

U Beču je tri godine kasnije, 1969. upoznao američku studenticu Julien Eden Schultz, koja je usavršavala znanje njemačkog jezika. Julienne Eden Schultz se ubrzo uključila u rad hrvatske političke emigracije i na nagovor Zvonka Bušića, na Dan Republike 29.studenog 1970., s prijateljicom je s nebodera na današnjem Trgu bana Jelačića bacala letke antijugoslavenskog sadržaja, radi čega su uhićene i zadržane u zatvoru. Nakon puštanja vratila se u Beč, a godine 1972. Zvonko i Julienne su se vjenčali u Frankfurtu, te nakon toga preselili u SAD.

Otmica zrakoplova

Skupina hrvatskih političkih aktivista 10. rujna 1976., Zvonko i Julienne Bušić, Petar Matanić, Frane Pešut i Slobodan Vlašić otela je putnički zrakoplov Boeing TWA 355 na letu od New Yorka do Chicaga sa 76 putnika, s namjerom da iz njega izbace letke nad Londonom i Parizom, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost s naslovom ”Poziv na borbu protiv srpske hegemonije”, a konačni cilj trebali su biti Zagreb i Solin.

Glavni cilj otmice zrakoplova bilo je pokušaj prisiljavanja američkih i europskih medija da objave Bušićeve letke u kojima je bila sadržana istina o srpskom zlostavljanju hrvatskog naroda u Jugoslaviji.

Sa sobom nisu nosili oružje već materijal od kojeg su napravili lažni eksploziv koji su omotali oko svojih tijela, a pravu bombu kao i propagandni materijal Bušić je ostavio u pretincu newyorške podzemne željeznice, o kojoj su preko pilota su proslijedili informacije o njoj.

Nakon što su na njihov zahtjev proglasi, u kojima se objašnjava hrvatski slučaj u tadašnjoj Jugoslaviji i poziva na njezinu neovisnost, objavljeni u američkom tisku, zrakoplov je sletio u Pariz gdje su se otmičari predali. No, prilikom pokušaja deaktiviranja te bombe poginuo je američki policajac Brian Murray, a trojica su bila ranjena.

Suđenje i zatvor

Pri izricanju osude sudac je izjavio u zapisnik kako gospodin Bušić “nije terorist i kriminalac” i da su njegove akcije, iako pogrešno vođene, bile motivirane plemenitim idealima tj. hrvatskom neovisnošću. Sudac je tom prigodom izjavio da je povreda drugih osoba bila potpuno nenamjerna, te zatražio da se gospodin Bušić pusti na uvjetnu slobodu nakon izdržane kazne u trajanju od deset godina.

Bušić

Supruga poginuloga policajca pokrenula je sudski postupak protiv nadležnih policijskih tijela zbog velikog nemara koji su pokazali te osudila njihovu spremnost da svu krivnju prebace na Bušića, a njezinog supruga prikazuju kao žrtvu “terorista”.

Pritisci jugoslavenske diplomacije uočili su se i na suđenju kada je okružni sudac John Bartels 22. srpnja u New Yorku izrekao kaznu doživotnog zatvora za Zvonka i Julienne Bušić i višegodišnje kazne zatvora ostalima iz skupine.

Prema izjavama tadašnjih djelatnika Bijele kuće, jugoslavenska je vlada vršila snažan i uspješan pritisak na Državni ured SAD da oštro postupi sa Zvonkom Bušićem i njegovom skupinom.

Temeljem američkog Zakona o borbi protiv otmica, Zvonko Bušić osuđen je zbog otmice i djela koje je dovelo do smrti druge osobe, na kaznu doživotnog zatvora s mogućnošću pomilovanja nakon 10 godina.

Takva kazna predviđala je puštanje na slobodu nakon 30 godina izdržanog zatvora, odnosno 11. rujna 2006. godine. Iako je u međuvremenu Hrvatska postala neovisna, to nije izmijenilo pristup.

Državni ured SAD-a još uvijek podupire držanje Zvonka Bušića u zatvoru te je Komisija za pomilovanje 2006. godine odbila zahtjev za pomilovanje, dok su ostali osuđenici iz skupine pušteni.

Julienne Bušić oslobođena je 1990. godine.

Bušić

Na sjednici 13. prosinca 2002 godine, Hrvatski sabor donio je Rezoluciju o transferu Zvonka Bušića u Hrvatsku koja je potom predana Vijeću Europe.

Bušić je 2006 godine prebačen u deportacijski pritvor američkog ministarstva domovinske sigurnosti od kuda je vrlo brzo trebao biti deportiran. Od tada se za njegovo oslobađanje počeo zalagati Hrvatski helsinski odbor, jer su uvjereni kako su odbijenicom za pomilovanje poslije 30 godina robije SAD prekršile njegova ljudska prava.

Bušić je u novi objekt zatvora Terre Haute u Indiani premješten iz federalnog zatvora Allenwood u Pennsylvaniji, gdje je u ljeto 2006. odslužio tridesetu godinu zatvora. Bivši odjeljak za optuženike na smrt u zatvoru Terre Haute u Indiani preuređen je za prijem drugorazrednih terorističkih zatvorenika, većinom Arapa muslimana, čije su mogućnosti kontakta sa vanjskim svijetom strogo ograničene”, piše Post, navodeći kako su im telefonski pozivi i pošta ograničeni i nadzirani, posjeti svedeni na četiri sata mjesečno, a njihova međusobna komunikacija mora se odvijati na engleskom jeziku.

”Jedini nemuslimanski zatvorenici su jedan neidentificirani kolumbijski militant i Zvonko Bušić (61), bivši vođa hrvatske ekstremističke skupine koja je 1976. otela putnički zrakoplov i postavila bombu koja je ubila policajca”, navodi list.

Zvonko Bušić pomilovan je početkom srpnja 2008 nakon 32 godine zatvora i premješten iz zatvora Terre Haute pod nadležnost Imigracijske i carinske službe radi deportacije u Hrvatsku, bez prava na povratak u Sjedinjene Države.

U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata. Prema tome, smatram da je nekoretno etiketirati Zvonka Bušića teroristom, tim više što je javna tajna da je dobitnik Nobelove nagrade za mir Nelson Mandela, bio osuđen na doživotni zatvor za sabotaže i postavljanja preko 200 eksplozivnih naprava. Isti slučaj je i sa Jaserom Arafatom i Sharonom Perezom, također dobitnicima Nobelove nagrade za mir. Josipa Broza Tita, ne treba ni spominjati jer su njemački sudovi donijeli desetak pravomoćnih presuda da je Broz nalogodavac ubojstava hrvatskih emigranata u Njemačkoj.

Zvonko, prijatelju, hvala ti za sve, neka ti je laka hrvatska gruda koju si toliko volio.

Pero Kovačević

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će i vas jednog dana osloboditi…

Objavljeno

na

Objavio

Na blagdan rana svetog Frane, na otoku Badiji pokraj Korčule hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović otkrila je 17. rujna 2019. spomen-bistu mučeniku dr. fra Bernardinu Sokolu, članu Franjevačke provincije svetog Jeronima sa sjedištem u Zadru.

Sokol, podrijetlom iz Kaštel Sućurca, gdje je rođen 20. svibnja 1888., jedna je od prvih žrtava, od ukupno 667 biskupa, svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova i sjemeništaraca iz cijele Crkve u Hrvata, okrutno umorenih tijekom krvave odmazde u svibnju 1945.

Jugopartizani su se osobito iživljavali na nevinim žrtvama, uglavnom pripadnicima hrvatskog naroda, tijekom križnog puta u kojem su u četveroredovima sprovodili naše ljude od Bleiburga do Gevgelije.

Masakrirali su ih ponajviše u Sloveniji: Tezno, Teharje, Kočevski rog, Zidani Most, Trbovlje, Slovenj Gradec, zloglasna Huda jama s nedavno otkrivenom masovnom grobnicom Barbarin rov, samo su neka od poznatijih stratišta Hrvata u susjednoj Deželi.

Toliki martirologij klerika nije iskusila ni jedna crkva u većinski katoličkim zemljama u Europi. Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja Marijina, za vrijeme, pred kraj i nakon samog završetka Drugog svjetskog rata gotovo je prepolovljena. Ubijen im je provincijal fra Leon Petrović i 65 subraće fratara. Najteže je prošao samostan na Širokom Brijegu. Samo u jednom danu, 7. veljače 1945., ubili su partizani 12 fratara, poput 12 apostola, koje su se zatekli u samostanu, među njima i 80-godišnjeg starca na umoru, fra Marka Barbarića. Njihova mrtva tjelesa nađena su spaljena u protuzrakoplovnom skloništu, a najviše su umrli od metaka kojima su prostrijeljeni u zatiljak, piše Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

Zadarski franjevci: Uz stare lažne optužbe ponovno se želi ubiti nevinog subrata fra Bernardina Sokola

O tome sam i nedavno pisao za “Slobodnu”, a jedna anonimna gospođa iz Sinja na to mi je u pismu prigovorila: “Kako to partizanske jedinice, komunisti, kako Vi pišete kao o zlotvorima, nisu srušili u svom oslobađanju od fašista i nacista, niti jednu katedralu, crkvu, kapelicu, križ…” Moj je odgovor: Dopuštam mogućnost da jugopartizani nisu razbijali spomenike, ali su zato nemilice posmicali i ubijali, pa i svoje ljude, poput hrvatskog člana Politbiroa CK KPJ Andrije Hebranga!

Fra Bernardin Sokol odveden je iz samostana na otoku Badiji kod Korčule 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. Zahvaljujući fra Jozi Zovku i hercegovačkim fratrima, kojima su “zadarski” fratri ustupili badijski kompleks na 99 godina, otvorena je umjetnička Galerija sa Sokolovim imenom i njegova bista.

Indexovci, kako bi Sokola prikazali kao kvislinga, navode knjigu Nikole Anića “Dubrovnik u Drugom svjetskom ratu – Od okupacije do oslobođenja”, u kojoj piše kako je fra Bernardin špijao položaj skupine od sedam partizana Nijemcima, koje su oni poslije pobili. I pišu: “Nije se, Sokol, po običaju, poslije mise na Vrniku vratio na Badiju nego je otišao u Korčulu u njemačku komandu grada i oficire Abvera obavijestio o boravku partizana na Vrniku. Tumač u tom razgovoru bio je Vilim, Nijemac, koji je kao brijač još od prije rata živio na Korčuli…”

Komentira ovo na Twitteru kolega novinar Anto Mikić, da mu je “zanimljiv navod kako je u navodnom razgovoru fra Bernardina s njemačkim zapovjednikom bio potreban tumač (prevoditelj) Vilim. Fra Bernardin je glazbu studirao u Austriji, na odjelu Bečke akademije za crkvenu glazbu”(!).

Drugovi i drugarice, u laži su kratke noge. Istina će, nadam se, i vas jednog dana osloboditi. Samo budite spremni za nju.

Ivan Ugrin / Slobodna Dalmacija

 

Što to Markovina zna o fra Bernardinu Sokolu?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Višnja Starešina: Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski politički vrh dvojako reagira na vanjskopolitičke i sigurnosne izazove. Ili ih ne primjećuje, ili su iznenađeni. Programska deklaracija bošnjačke Stranke demokratske akcije (SDA), u kojoj iznose cilj dokidanja sadašnje teritorijalne podjele i stvaranja Republike BiH, polučila je mješovitu reakciju – nešto su kao probuđeno iznenađeni. No iznenađenju zaista nema mjesta.

Deklaracija pod upraviteljskom palicom Bakira Izetbegovića iz rujna 2019. godine nastavak je ostvarenja istih, velikobošnjačkih i panislamskih ciljeva koji su definirani zaključcima Drugog bošnjačkog sabora 27. i 28. rujna 1993., pod upravljačkom palicom njegova oca Alija Izetbegovića.

Cilj je i tada, baš kao i sada, bio svesti pitanje teritorijalnog razgraničenja BiH na bošnjačko-srpsko pitanje i ostvariti muslimansku državu s panislamskim potencijalom u najvećim mogućim granicama. Sukladno cilju na tom Saboru su dekretom tadašnji Muslimani (što je bila Titova inovacija jedinstva vjere i nacije) preimenovani u Bošnjake, koji su teritorijalno prošireni na sve južnoslavenske muslimane.

Alija Izetbegović i savjetnici su tada dobro izabrali trenutak. Imali su zaleđen ratni sukob sa Srbima u BiH i potpisanu Deklaraciju Izetbegović-Krajišnik, koja je definirala način srpsko-muslimanskog razlaza i izlaska na more.

Sve su svoje vojne potencijale usmjerili prema Hrvatima, odnosno HVO-u, s dobrim izgledima da izlaz na more dolinom Neretve osvoje oružjem (operacija Neretva 93). I na Saboru su donijeli zaključak da odbiju tadašnji Owen-Stoltenbergov mirovni plan i nastave rat.

Njihovi tadašnji islamistički prijatelji i organizacije poput Al-Qa’ide u svojim su propagandnim materijalima promovirali muslimansku državu u BiH sa širokim izlazom na more dolinom Neretve, kao bazu za nastavak džihada u Europi.

Koncept promjene granica, eliminacija Hrvata kao političkog naroda iz BiH i obnova neke nove jugoslavenske zajednice pod srpskom dominacijom, sa srpskim poludržavama u Hrvatskoj (SAO Krajina) i BiH bio je i sasvim u duhu tadašnje britanske politike, koja je uvjerljivo dominirala u mirovnom procesu.

Doduše, sa stvaranjem islamske države u središtu Europe, Britanci baš i nisu bili presretni. Ali imali su razloga vjerovati da je taj proces pod njihovim nadzorom. Središnja Bosna je preko njihova vojno-obavještajnog angažmana u UN-ovim mirovnim snagama bila i njihov, a ne samo Bin Ladenov laboratorij za razvoj suvremenog džihada.

I Hrvatska, sa zaleđenom srpskom okupacijom i Hrvati u BiH bili su dodatno oslabljeni snažnom propagandom o agresiji na BiH i u najgoroj političko-vojnoj poziciji nakon pada Vukovara. Ukratko, bio je otvoren put prema finalnom srpsko-bošnjačkom dogovoru, u nekoj jugoslavenskoj asocijaciji koja je zbog rasporeda stanovništva odgovarala objema stranama.

Dovršena država

Postojala je samo jedna slaba točka u tom planu. U njemu nije bilo SAD-a i njegove nove uloge u Europi, s NATO-om kao glavnim zapadnim obrambeno-sigurnosnim menadžerom. I na toj je točki pao plan. Na toj se točki u sljedeće dvije godine Hrvatska uspjela prometnuti od izvjesnog gubitnika do jedine države pobjednice daytonskog mirovnog procesa.

Poslije SAD-a kao glavnog pobjednika, dakako. Moguće je danas lamentirati jesu li neke stvari mogle biti definirane drukčije. No ono što je uistinu važno jest da je iz mirovnog procesa jedino Hrvatska izišla kao dovršena država, sa zapadnom euro-atlantskom perspektivom.

Uspjela je to jer je imala vodstvo koje je prepoznalo trenutak i znalo iskoristiti priliku: predsjednika Franju Tuđmana, koji je znao da bez snažne vojske i savezništva sa SAD-om ne može dobiti rat, i njegove najbliže suradnike u tom procesu, ministra obrane Gojka Šuška u vojnom dijelu i posebnog izaslanika Miomira Žužula u političkom dijelu procesa.

Rujan 2019. umnogome politički podsjeća na nastavak rujna 1993. Traže se novi okviri za nedovršene postjugoslavenske države – BiH, Kosovo, Srbiju, Sjevernu Makedoniju, Crnu Goru. Za američku, kao ni za ojačanu rusku politiku, promjena granica više nije tabu.

Posebni izaslanik američkog državnog tajnika Mathew Palmer za nedavnog je posjeta državno nedovršenoj regiji najavio promjenu Daytonskog sporazuma. Deklaracija Izetbegovića mlađeg samo je pažljivo tempirani potez u tom procesu. I Srbi i Bošnjaci nastoje ga opet svesti na srpsko-bošnjački dogovor.

Njihov zajednički specijalni rat protiv Hrvatske, a s ciljem slabljenja hrvatske pozicije u procesu, već je odavno u tijeku preko migrantske krize i programiranih antifa-provokacija. Ali to ne bi trebao biti problem za Hrvatsku kao članicu NATO-a pa i EU.

Problem je što današnja Hrvatska nema vodstvo koje prepoznaje političke procese i izazove trenutka, niti ideje kako se u njima postaviti. Problem je što Andrej Plenković kao dominantna izvršna funkcija u državi uistinu vjeruje da su smisao i sadržaj državne politike namjestiti svoje senior-hostese u sinekure birokratskih, sadržajno ispraznih multilateralnih organizacija.

U Americi vidi prijetnju svojoj bajci malog činovnika-namjesnika većih europskih činovnika. To je istinska opasnost za hrvatsku budućnost u ovome procesu. A ne ni Vučićeve provokacije, ni Izetbegovićeve deklaracije.

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija

 

Kako je SDA ‘izišla iz ormara’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati