Pratite nas

Kolumne

Pero Kovačević: ‘Ugroženi’ Milorad Pupovac i Furio Radin?

Objavljeno

na

Milorad Pupovac, Furio Radin i ostali ljevičari ,te Andrej Plenković i njegovi ministri, naravno šire lažnu propagandu i govore o ukidanju prava manjina što je notorna laž.

Naime, nitko ne govori građanima da je preporuka Venecijanske komisije da predstavnike nacionalnih manjina ne treba birati na povlašteni način! Zemlje koje su u EU smatra se da su dosegle dovoljan demokratski standard glede tretiranja manjinskih prava. Ova naša čini se jedino nije dosegla standard za zaštitu većine od stranaka i pojedinaca bez legitimiteta!

Protivnici inicijative „Narod odlučuje“ govore o ukidanju prava manjina. Međutim, u mnogim drugim zemljama EU nigdje ne postoje prava kao u Hrvatskoj?

Imaju li zastupnici nacionalnih manjina opći politički mandat da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat. Na ova pitanje, analizu našeg izbornog rješenja o zastupljenosti manjina,odgovor na pitanje  o zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina u članicama Europske unije možete naći odgovore u ovoj analizi.

Koliko nam je nakaradan izborni zakon, odnosno kako Zakon o izboru zastupnika u Hrvatski sabor izigrava i poništava volju birača pokazat ću vam vrlo zorno na primjeru izbora zastupnika nacionalnih manjina.

Treba odmah reći punu istinu. Zastupnici nacionalnih manjina su posebna priča i dodatno pokazuju kako se i izigrava i poništava volja birača i odstupa od utvrđenog ustavnog načela općeg i jednakog biračkog prava iz članka 72. Ustava RH. Zastupnici nacionalnih manjina nemaju niti ostvaruju opći politički mandat da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Ova analiza će vam dokazati da zastupnici nacionalnih manjina nemaju niti ostvaruju opći politički mandat da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade, glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Pravo na zastupljenost u Hrvatskom saboru imaju dvadeset i dvije nacionalne manjine. Neke samostalno, neke zajednički, odnosno prema zakonu predstavlja ih ukupno osam zastupnika.

Taj je zakon po mnogočemu jedinstven u Europi kao i u svijetu, stoga i ne čudi da se već godinama lome koplja o tome je li loš i treba li ga mijenjati ili je pak samo napredan.

Što kažu propisi o izboru zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatski sabor?

piše: Pero Kovačević/Kamenjar.com

U skladu s odredbama članka 19. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, Republika Hrvatska jamči pripadnicima nacionalnih manjina prava na zastupljenost u Hrvatskom saboru. Pripadnici nacionalnih manjina, biraju najmanje pet a najviše osam svojih zastupnika u posebnim izbornim jedinicama, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor, a čime ne mogu biti umanjena stečena prava nacionalnih manjina.

Pripadnicima nacionalnih manjina koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s više od 1,5% stanovnika jamči se najmanje jedno, a najviše tri zastupnička mjesta pripadnika te nacionalne manjine, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Pripadnici nacionalnih manjina, koji u ukupnom stanovništvu Republike Hrvatske sudjeluju s manje od 1,5% stanovnika imaju pravo izabrati najmanje četiri zastupnika pripadnika nacionalnih manjina, u skladu sa zakonom kojim se uređuje izbor zastupnika u Hrvatski sabor.

Znači, Ustavni zakon jamči pripadnicima nacionalnih manjina pravo na zastupljenost. Zastupljenost  ne znači da predstavnici nacionalnih manjina imaju i ostvaruju opći politički mandat te da mogu odlučivati u pitanju sastavljanja vlade glasovanja o vladi i nekim drugim pitanjima koja traže da zastupnik ima opći politički mandat.

Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor nije definirao pojam zastupljenosti te utvrdio znači li zastupljenost da zastupnik nacionalnih manjina ima opći politički mandat i ako da, kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine ostvaruje opći politički mandat, a kad ta zastupljenost znači savjetodavni karakter bez prava općeg političkog mandata.

 

Političkom trgovinom zastupnici nacionalnih manjina uspjeli su u Zakonu o izboru zastupnika u Hrvatski sabor ostvariti pravo na izbor osam zastupnika nacionalnih manjina i to

– pripadnici srpske nacionalne manjine biraju tri zastupnika u Sabor;

– pripadnici mađarske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici talijanske nacionalne manjine biraju jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici češke i slovačke nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor;

– pripadnici austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor i

– pripadnici albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine biraju zajedno jednog zastupnika u Sabor.

Što nam pokazuje raščlamba zadnjih održanih parlamentarnih izbora u vezi izbora 8 zastupnika nacionalnih manjina?

Za izbor tri zastupnika srpske nacionalne manjine glasovalo je samo 19 534 ili 14,10% birača od ukupno upisanih 138 539 birača u birački popis.

Nešto bolji odaziv birača je za izbor ostalih pet zastupnika nacionalnih manjina i to kako slijedi:

  • za izbor zastupnika mađarske nacionalne manjine glasovalo je 5 212 birača od ukupno upisanih 9 981 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika talijanske nacionalne manjine glasovalo je 2 338 birača od ukupno upisanih 11 440 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika češke i slovačke nacionalne manjine glasovalo je 1 590 birača od ukupno upisanih 6 763 birača u birački popis;
  • za izbor zastupnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske nacionalne manjine glasovalo je 3 832 birača od ukupno upisanih 14 757 birača u birački popis i
  • za izbor zastupnika albanske, bošnjačke, crnogorske, makedonske i slovenske nacionalne manjine glasovalo je 5 396 birača od ukupno upisanih 29 777 birača u birački popis.

Broj osvojenih glasova izabranih zastupnika nacionalnih manjina dodatno pokazuje da nemaju osvojen legitimni mandat zastupnika s općim političkim mandatom.

Naime, najmanje pet izabranih zastupnika nacionalnih manjina ne mogu imati legitimitet koji je u potpunosti legalan legitimitetu zastupnika izabranih na temelju općeg biračkog, pa je stoga politički, etički, pravno i zdravo razumski u kojoj mjeri oni mogu biti čimbenik, a poglavito presudan čimbenik u proceduri određivanja mandatara za sastavljanje vlade te glasovanju o izboru vlade.

Emina Lekaj Prljaskaj dobila je 1 345 glasova, Furio Radin dobio je 1 676 glasova, Vladimir Bilek 1 329 glasova, Veljko Kajtazi 2 010 glasova, Robert Jankovics 2 731 glas.

Isto tako je upitan legitimitet dvojice izabranih zastupnika srpske nacionalne i to Mile Horvata koji je dobio 12 175 glasova i Borisa Miloševića koji je dobio 11 479 glasova.

Nema dvojbe da oni u toj i takvoj proceduri ne bi trebali sudjelovati i izigravati i poništavati volju  većinskog hrvatskog naroda jer tako diskriminiraju volju većine.

Milorad Pupovac je jedini od izabranih zastupnika nacionalnih manjina s osvojenih 16 166 glasova za kojeg bi se moglo reći da je izborom stekao uvjetan legitimitet zastupnika s općim političkim mandatom. Zašto uvjetan, zato što je za tri predstavnika srpske nacionalne manjine ukupno glasovalo 19 534 birača, a svaki birač ima pravo glasovati za tri predstavnika.

Kako je pitanje zastupljenosti predstavnika nacionalnih manjina riješeno u članicama Europske unije?

Model sličan Hrvatskoj ima Slovenija, čiji se zastupnici talijanske i mađarske nacionalne manjine biraju također relativnom većinom u posebnim jedinicama.

Slovenija je, dakle, uz Hrvatsku jedina zemlja Europske unije gdje postoje manjinski zastupnici. Međutim, to se odnosi samo na Talijane i Mađare, koji se smatraju autohtonim nacionalnim manjinama. Građani doseljeni iz drugih republika bivše države koji čine 20 posto stanovništva nisu priznati kao manjine jer se smatraju ekonomskim emigrantima.

Prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju većina država članica EU nema predstavnika nacionalnih manjina u svojim parlamentima i to: Belgija, Italija, Austrija, Finska, Grčka, Češka, Estonija, Francuska, Irska, Nizozemska, Španjolska, Litva, Luksemburg, Portugal, Švedska, Velika Britanija. Isto tako i Švicarska i Turska nemaju predstavnika nacionalnih manjina u svom parlamentu.

Zanimljivo je da Italija u svom Ustavu (članak 67.) naglašava da ‘svaki zastupnik u parlamentu predstavlja Naciju‘. Stoga ne postoje mjesta rezervirana za predstavnike nacionalnih (lingvističkih, u Italiji) manjina ni u jednom domu talijanskog parlamenta.

Evo kakva su zakonodavna  rješenja u nekim državama u vezi izbora predstavnika nacionalnih manjina i ostvarivanja prava na opći politički mandat, prema podacima Europskog centra za parlamentarna istraživanja i dokumentaciju.

CIPAR – VOULI TON ANTIPROSÓPON

Tri mjesta uz ukupan broj zastupničkih mjesta (56) ili pet posto od ukupnih mjesta u Zastupničkom domu Republike Cipar pripada predstavnicima armenske, maronitske i latinske religijske skupine. Te se religijske skupine oslanjaju na grčku zajednicu i imaju pravnu obvezu izbora zastupnika u Zastupnički dom. U skladu s Izbornim zakonom Republike Cipar svi građani Cipra (uključujući pripadnike religijskih skupina) obvezni su glasovati.

Ista procedura ili metoda glasovanja primjenjuje se i na predstavnike religijskih skupina. Sudjelovanje zastupnika, koji su veza između svoje skupine i države, savjetodavne je prirode. Uživaju iste privilegije kao i ostali zastupnici, sudjeluju u radu parlamentarnog Odbora za obrazovanje i prisustvuju plenarnim sjednicama. Iako mogu iznijeti svoja mišljenja vezana za određenu religijsku skupinu, nemaju pravo glasovati. Predstavnici religijskih skupina s pravom glasovanja su oni koje je izabrala čitava grčko-ciparska zajednica kojoj te skupine pripadaju.

MAĐARSKA – ORSZÁGGYÜLÉS

Od 2014. godine nacionalne manjine mogu osvojiti mjesto s lista nacionalnih manjina tijekom općih izbora. Kandidati nacionalnih manjina koji ne prijeđu zadani izborni prag još uvijek mogu djelovati kao nacionalni zagovornici bez prava glasa u parlamentu (drugim riječima, glasnogovornici) s pravom sudjelovanja u raspravi. U skladu s temeljnim mađarskim zakonom – Proglašavamo da nacionalne manjine koje žive zajedno s nama čine dio mađarske političke zajednice i konstitutivni su dio države“ – i Zakon XXXVI iz 2012. o Nacionalnoj skupštini 13 mjesta zagarantirano je za nacionalne manjine u mađarskom parlamentu uz 199 drugih zastupničkih mjesta.

U sadašnjem sazivu parlamenta ukupno ima 198 zastupnika, a zastupljenost nacionalnih manjina je 6,2 posto. Zaključno, 198 zastupnika i 13 nacionalnih zagovornika (koji nisu zastupnici) zajedno rade, a postotak varira ovisno o tome pribrojimo li broj zagovornika zastupnicima ili ne.

RUMUNJSKA – CAMERA DEPUTATILOR

U skladu s rumunjskim ustavom status manjina ovako je reguliran: ‘Organizacije građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, a ne prikupe dovoljno glasova za zastupanje u parlamentu, imaju pravo na jednog zastupnika svaka prema odredbama izbornog zakona. Građani nacionalnih manjina imaju pravo biti zastupljeni od jedne organizacije’.

Dakle, rumunjski ustav i izborni zakon omogućavaju legalno formiranim organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama, u slučaju kada ne uspiju osvojiti ni jedno zastupničko mjesto na izborima za donji dom ili senat, ‘pravo’ na jedan zastupnički mandat ako su diljem zemlje osvojili broj glasova koji čini bar pet posto prosječnog broja glasova važećih diljem zemlje za izbor jednog zastupnika.

Mandati dodijeljeni, u skladu s izbornim zakonom, organizacijama građana koji pripadaju nacionalnim manjinama dodaju se zastupničkim mandatima koji su proistekli iz predstavničke norme.

Rumunjski parlament je dvodoman i sastoji se od Zastupničkog doma i Senata. Predstavnici nacionalnih manjina zastupljeni su u oba doma

NJEMAČKA – BUNDESRAT

Prema zastupničkom konceptu Bundesrata ne postoji izborni postupak biranja zastupnika nacionalnih manjina u parlament. Sve se svodi na to tko je pobijedio na izborima za državni parlament u jednoj od Laender (federalne države), pa stoga može oformiti zemaljsku vladu. U skladu s Člankom 51 njemačkog temeljnog zakona, Bundesrat se sastoji od predstavnika zemaljskih vlada koje ih imenuju i opozivaju.

To znači da je preduvjet članstva u Bundesratu mjesto i pravo glasa u jednom od zemaljskih parlamenata. U Bundesratu ima 69 mjesta. U sadašnjem sazivu postoji jedan zastupnik Bundesrata koji zastupa državu Schleswig-Holstein koji je predstavnik nacionalne manjine, odnosno danske manjine u sjevernom Schleswig-Holstein (predstavnik svoje stranke Sudschleswigscher Wahlerverband SSW). Nisu definirana nikakva ograničenja mandata predstavnika nacionalnih manjina.

NJEMAČKA – BUNDESTAG

Njemačkim Ustavom (Grundgesetz, GG) nije definirana specifična norma o zaštiti nacionalnih i etničkih manjina. Za vrijeme trajanja 12. saziva njemačkog Bundestaga Zajedničko povjerenstvo za Ustav preporučilo je da se zaštita etničkih manjina uvrsti u Ustav u novom članku 20b koji bi glasio: ‘Država poštuje identitet etničkih, kulturnih i jezičnih manjina’.

Međutim, zakonodavac ovu preporuku nije prihvatio. S druge strane, opći savezni zakoni sadrže brojne pravne propise koji služe zaštiti skupina obuhvaćenih Okvirnom konvencijom o zaštiti nacionalnih manjina od 1. veljače 1995.

Priznate manjine u Njemačkoj su Danci s njemačkim državljanstvom, Lužički Srbi, Frizi s njemačkim državljanstvom te Sinti i Romi. Valja istaknuti da Savezni izborni zakon (BWG) sadrži posebne propise za stranke nacionalnih manjina. Oni se odnose samo na stranke koje zastupaju interese nacionalnih manjina.

‘Povlasticu manjine’ mogu koristiti samo izvorne stranke manjina, ali ne i one koje za cilj imaju zastupanje više postojećih manjina.

Zaključak

Ova analiza i raščlamba sa i zakonodavna rješenja država koje imaju predstavnike nacionalnih manjina pokazuje da je nužno izmijeniti naše izborno zakonodavstvo u vezi izbora zastupnika u Hrvatski sabor i razraditi kad i pod kojim uvjetima zastupnik nacionalne manjine stječe legitiman opći politički mandat, a kad su savjetodavno zastupljeni u Hrvatskom saboru bez prava glasa. Budući zakonodavna vlast i vladajući nisu to učinili niti žele učiniti , to je učinila inicijativa „Narod odlučuje“ i građani.

Prema tome,nema govora da se ukidaju prava nacionalnih manjina,da se ukidaju stečena prava da se narušava načelo ravnopravnosti. Ukidaju se ne pripadajuća prava Milorada Pupovca i Furia Radina.

Pero Kovačević / Kamenjar.com

Pero Kovačević: Vlast mora početi konačno djelovati ili nas ne će biti

 

Pero Kovačević: Vlast mora početi konačno djelovati ili nas ne će biti

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

PISKAČ: Karamarkov ‘probni balon’ prekinuo je zasluženi odmor Mirka Galića

Objavljeno

na

Objavio

Početkom kolovoza hadezeovac Tomislav Karamarko dao je bezazleni intervju u tjedniku 7dnevno najavljen na naslovnoj stranici porukom – vraćam se. U intervjuu nema ničega novoga. Uglavnom je riječ o poznatim dijagnozama naše svakodnevne glupe perspektive o kojima godinama pišu „ustaše“, „narodni neprijatelji“, „marginalne skupine“ i „populisti“. Nejasno je iz intervjua kamo se Karamarko navodno vraća, na vrh HDZ-a – što je čisto gubljenje vremena, ili se nudi za nacionalnog vođu – što je pak pretenciozno budući da za takvo što nije ponudio nacionalni program.

Na reakciju uvijek budnoga režima nije trebalo dugo čekati. Politički magazin Obzor Večernjega lista od subote 11. kolovoza 2018. objavio je tekst Mirka Galića na pune tri stranice pod nadnaslovom „Povratak otpisanih“ i naslovom „Karamarko se nudi za vođu ‘prave desnice’: treba li nam novo utapanje u prošlosti?“. Hrvatska je već utopljena u prošlosti jugoljevice i to je ključan razlog ovome tekstu.

Vjesnik socijalističkoga saveza i bard nelustrirane Hrvatske

Iako je Karamarkov intervju probni balon i svojevrsna provokacija režimu, odlučeno je da poredak mora djelovati preventivno, odmah i sad, te suzbiti „negativnu tendenciju“. Nije problem u intervjuu na kojega Galić intervenira, već u tomu što Karamarko ima uvid u to kako jugokomunizam u Hrvatskoj funkcionira iznutra. Pa, prema tome možebitno zna i kako ga se i kojim alatima može demontirati. Osim toga, opasan je i zbog ovoga navoda: „Osnovna strategija jugo komunističkih ostataka je bila i ostala razjediniti i posvađati branitelje, domoljube i kršćanske demokrate u Hrvatskoj kao potencijalnu relevantnu političku snagu koja prijeti mentalno komunističkim ostacima“. Citat je gola istina.

Režim je za reakciju odabrao medij i autora. Večernjak je preuzeo ulogu Vjesnika Socijalističkoga saveza radnoga naroda Hrvatske, poznatu u godinama agitpropovanja poslije „oslobođenja“. Mislim na oba „oslobođenja“ – ono od 8. svibnja 1945. i ono od 3. siječnja 2000., nakon kojega je odnarođeni režim Galića inkluzivirao i poslao u ofenzivu oslobođenja HRT od hrvatstva.

Mirko Galić (r. 1948.) nije od jučer. On je od prekjučer! Režimski novinar Socijalističke Republike Hrvatske formatiran je na revolucionarnim tradicijama „Fakulteta političkih nauka“ (diplomirao 1969.). Taj je faks partijska „fabrika“ za proizvodnju „društvenopolitičkih radnika“ jugokomunističkoga smjera. Ulaznica u pravovjerni intelektualni proletarijat.

Od godine 2000. Galić je sedam godina bio šef HRT-a. Baš te godine počela je čistka urednika i novinara koji su na HRT-u dobili medijski rat protiv agresora. Poslije čišćenja HRT-a kao zaslužno „staro željezo“ (M. Galić) postao je diplomatom „bolje prošlosti“ od „Tuđmanova režima“ (isto). Kad je isteklo uhljebljenje na HRT-u i u Parizu, Galić je 2013. pronašao novo. Bio je savjetnikom Ivice Todorića u Agrokoru. Najbolji mu je savjet bio da vlastitoga sina zaposli u Agrokoru.

Opće je poznato da režimlije nikad ne odu u zasluženu mirovinu. Galićeve su usluge visoko cijenjene u strogo kontroliranim režimima. On je stup nelustrirane Hrvatske. Bard. U lustriranoj ne vjerujem da bi se snašao. Tržište rada u Hrvatskoj je namijenjeno samo za niže klase. Nelustrirana je viša i povlaštena. U nju spada i „intelektualni proletarijat“.

Galić nije skrenuo s puta

Uređivao je sve i svakoga. Sad bi uređivao tko se smije, a tko ne baviti politikom. Zaslužio je mirovinu, no, još je aktivan sedamdesetogodišnjak i čini se da će dosegnuti dugovječne perspektive Budimira Lončara i Josipa Manolića. Duboka država ne angažira bardove intelektualnoga proletarijata zbog sitnica, osim kod krivih procjena. Ta, oni znaju prenositi stavove donesene gore i pretočiti ih dolje i to na takav način da prikriju totalitarni karakter crvene buržoazije gore i bijedu intelektualnog proletarijata smještenoga između onih gore i onih dolje. A oni gore procijenili su da im je Karamarko dodatna opasnost poslije svih šokova „mekih ustaških udara“ što ih zadesiše tijekom ovoga ljeta, zbog kojih moraju raditi i na godišnjem odmoru, a moguće i pripremiti izvanredne izbore, da se spasi što se spasiti može pred najezdom „marginalnih skupina“. Karamarko je ovdje poslužio i kao pokazni primjer što čeka one koji se namjeravaju suprotstaviti poretku na demokratskim izborima. Valjak „revoljucije“ (Tito) gazi sve osim svojih. Pa i njih kad „skrenu s puta“. Galić nije skrenuo.

Zanat gaženja i valjanja političkoga terena u Hrvatsku je instalirao još 1937. neumrli generalni sekretar Partije, Josip Broz. Agitpropovski zanat daje i učeniku i profesoru i partiji i režimu u cjelini osjećaj da su bog i batina prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Mirko Galić je u svojoj društvenopolitičkoj karijeri bio i bog i batina intelektualnoga proletarijata. Iz njegova uratka uperena protiv Karamarka proviruje više batina negoli bog. Je li ga režim angažirao za toliko i toliko nečega po kartici, ili je riječ o osobnoj umirovljeničkoj inicijativi ne znam, no svi znaju da on volonter nikad nije bio, niti ima takvih pretenzija. Osim, ako nije dragovoljno sudjelovao na omladinskim radnim akcijama.

U Jugi se nije zalagao za hrvatsku državnu samostalnost, već za ravnopravnost naroda i narodnosti, republika i pokrajina unutar jednopartijske „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. U Tuđmanovom desetljeću balansirao je tako da se ne zamjeri starom totalitarnom poretku, niti novom – demokratskom. Sad je pak doktor demokracije. Njegovo je najplodnije doba došlo s 3. siječnjem 2000. kad je dao svoj nemjerljivi prinos novoj etapi državnoga etatizma, protiv kojega se navodno borio još u Danasu zajedno s medijskim prvoborcima jugoslavenske ideje. Uskoro će vjerujem dobiti i nagradu za životno djelo, ako već nije – što je puno izglednija mogućnost, koju nisam provjeravao jer me ne zanima ni lik, niti djelo.

Galić je živi dokaz da je Hrvatska utopljena u prošlost. Premda on misli da će se Hrvatska utopiti ako na političku scenu umjesto Plenkovića ispliva Karamarko. Galić je preventivno zabrinut za Plenkovićevu sudbinu. I treba biti. Njegov je politički pad postao razvidnim nacionalnim interesom. To su skužili i u hadezeu, a onda i „navijači hrvatske nogometne reprezentacije“.

Uzbuna najvišeg „stepena“: Hrvati se u Hrvatskoj hoće baviti politikom!

Kakav god bio, Karamarko ne spada u plemenito potomstvo komunističko feudalnih obitelji Plenkovića, Milanovića, Milića, Todorića, Galića, Josipovića i drugih znanih i neznanih. Nezamjenjivi su ne zato što je riječ o monarhističko-komunističko-revolucionarnome nasljednom pravu, već zato što je u Hrvatskoj izostala obična civilizirana lustracija otaca, koju je svojedobno sramežljivo najavio Karamarko uhićenjem Josipa Boljkovca. Spriječivši lustraciju nelustrirani su na velika vrata uveli nacionalnu frustraciju. Frustraciju umjesto lustracije u društvo mogu uvesti samo odnarođene strukture.

Nelustriranci, a ne Karamarko, doveli su državu u nigdinu. Nikako im nije jasno, vidljivo je iz Galićeva agitpropovanja, da unatoč svemu poduzetome postoje Hrvati koji još nisu ubijeni u pojam. Daju čak i intervjue zaobilazeći medijski intelektualni proletarijat.

U tekstu je autor demonstrirao sve značajke profesije. Svi koji se suprotstavljaju poretku, ili bi mu se mogli suprotstaviti u bilo kom obliku, svi su oni – trajno sumnjivi. To je polazište, premda Karamarko ne iznosi nikakav nacionalni ili stranački program kako bi se nametnuo za novoga stranačkoga ili nacionalnoga lidera. Galić, međutim, reagira kao da su obje opcije izgledne. Koja frka u redovima poretka! Sama najava mogućega povratka u politiku, koja je (barem u ovom trenutku) više provokacija negoli ponuda, dovoljna je za uzbunu najvišega „stepena“.

Uteg starog željeza utapa Hrvatsku

Iz teksta Mirka Galića ispada, međutim, kako je Karamarkov intervju neobično važan, gotovo programatski. Iako je riječ o krivoj procjeni, Galić nemilosrdno ismijava, omalovažava, relativizira i na svaki mogući način nastoji ogaditi eventualni Karamarkov politički angažman. Galiću je stalo prije svega da se ovaj ne angažira u HDZ-u, jer HDZ trenutno ima odličnoga predsjednika, kao što ga je imao i u Sanaderu i u Kosorovoj. Jedino je Karamarko bio loš. I Tuđman, dakako. Ne branim Karamarkove politike, niti sam s njima upoznat, ali branim njegovo pravo da se bavi politikom.

Vidljivo je čak i u vrhu HDZ-a kako je Karamarkova stranačka alternativa – Plenković, puno lošija i od najlošijega izdanja Karamarka. Galić međutim, upozorava Karamarka, plaši narod, izmišlja doskočice i parole, reciklira stare misaone sklopove. Jako mu je stalo od Karamarka napraviti dežurno strašilo.

Čega sve tu nema!? Pogledajmo samo uvod teksta (ostatak pročitajte sami). Misleći da opisuje Karamarka, Galić zapravo govori o sebi: „već viđeno uvijek vrijedi manje od neviđenoga“; „staro željezo“, „Tuđmanovo je vrijeme u tom smislu prošlo“ i tako dalje. Uvod završava starom komunističkom soclogikom želudca: „Kad politika siđe u nove katove i dođe do čovjekova želuca, sve postaje moguće“. Autor ne shvaća da se komunisti više ne bave podilaženjem želučanim enzimima širokih narodnih masa, već homić zanimacijom.

Mirko Galić spada u red jugoslavenski orijentirane medijske scene, aktivne i u demokratskim okolnostima samostalne Hrvatske u kojoj je uspostavila paralelni političko-hranidbeni lanac sreće. Osim njega tipični su predstavnici Tomislav Jakić, Igor Mandić, Jelena Lovrić, Gojko Marinković, Inoslav Bešker, Goran Radman, Drago Hedl, Boris Dežulović, Miljenko Jergović, pok. Jasna Babić, Slavenka Drakulić, Mirjana Rakić, Saša Leković, Zoran Šprajc, Aleksandar Stanković, Branimir Pofuk, Boris Pavelić, Karlito Pilsel, Branko Mijić, Žarko Puhovski… S cijelom tom plejadom „starog željeza“ Hrvatska je potopljena u prošlost. Galićevu „analizu“ Karamarkova intervjua ne treba stoga uzeti previše srcu i pameti, a može se fino probaviti ako se pročita kao besplatna reklama Karamarku u sezoni kiselih krastavaca.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Međugorje ne smije dijeliti Hrvate

Objavljeno

na

Objavio

Početkom lipnja imao sam uvodno predavanje na međunarodnoj konferenciji na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Doći u Hercegovinu, a ne otići u Međugorje jest “grijeh propusta”.

Tako odoh i ja s dva prijatelja, kolega. Uđoh u crkvu, mir, tišina kroz koju je milovala molitva krunice. I sam se pomolih Gospi. Ljudi sa svih strana svijeta, ugođaj uistinu sakralan, pučka pobožnost u svojem najčistijem obliku. Jako lijepo iskustvo.

Razgovarao sam s narodom, sve su to naši vrijedni hercegovački ljudi koje je oblikovao škrti krš i katolička vjera. Da, zahvaljujući Gospi ljudi žive puno bolje, kao u svakom hodočasničkom mjestu, jer gost mora negdje prespavati, mora nešto pojesti, kupiti uspomenu, krunicu ili bilo kakav suvenir.

Svugdje oko velikih Gospinih svetišta prirodno se razvijaju mnoge djelatnosti, posao, pa predbacivati Međugorcima “vjerski biznis” nije samo licemjerno, nego i glupo.

Biskupovi dokazi

Rekoh, hodočasnici moraju jesti, spavati…, pa naravno da morate izgraditi hotele, infrastrukturu, da morate ulagati. Ne treba smetnuti s uma da Međugorje, kada već govorimo o financijskom kontekstu, čini dvije trećine ukupnih prihoda od turizma u Bosni i Hercegovini.

Je li se Gospa uistinu ukazala u Međugorju? Meni kao katoliku to uopće nije bitno, kao svetište ono je de facto zaživjelo, kao i moj Aljmaš, kao Marija Bistrica, kao Sinj… Uostalom, privatne objave me ne obvezuju. No, ne bježim tu zauzeti stav, doktor teologije sam kad je autentičnost, vrhunaravnost ukazanja u pitanju.

Proučio sam mnoge dokumente, mnogih komisija, počevši od one prve još iz vremena Biskupske konferencije Jugoslavije, pa u potpunosti dijelim stav mjesnog biskupa Ratka Perića, koji je prošlog mjeseca ponovio papinskom izaslaniku Hoseru o nevjerodostojnosti ukazanja u Međugorju.

Biskup Ratko ne govori napamet, ima sve dokumentirano, a dio tih teško oborivih Ratkovih dokaza već sam nekoliko puta iznio javno pa ću samo podsjetiti na neka: od evidentnih utjecaja fratara na vidjeoce koji rabe riječi koje nisu znali objasniti što znače (da Gospu vide “trodimenzionalno”), do Gospinih poruka koje su se pokazale krivima, a da izdvojim samo najdrastičniju kada je “Gospa” rekla da u Bosni i Hercegovini neće biti rata, ili kada je vidjelac Ivica rekao da će na mjestu ukazanja niknuti crkva koja nikada nije nikla, do naknadno pisanog Vickina dnevnika, pa sve do ozdravljenja do kojih nije došlo, koja su izmišljena.

Podsjećam samo na ono što se dogodilo i u jednoj raspravi koja se vodila između pokojnog don Živka Kustića i dr. Mate Zovkića s jedne strane, te zagovornika Međugorja fra Ljudevita Rupčića s druge. Rupčić je na inzistiranje don Živka Kustića da predoči i medicinsku dokumentaciju o čudesima o kojima priča odgovorio: “Ja vjerujem ljudima koji su ozdravili, a tko ne vjeruje, neka traži dokaze!” No, potvrda je stigla uskoro.

Iziritirana sumnjama teologa u vjerodostojnost čudesa, jedna je katolkinja iz Sarajeva došla Zovkiću s izjavom o ozdravljenju od neke bolesti očiju koje joj se dogodilo u Međugorju.

Zovkić je zamolio da mu najprije donese potvrdu svog okulista o prijašnjem i sadašnjem zdravstvenom stanju. Nakon tjedan dana došla je bijesna na okulistkinju (koja je također praktična vjernica) jer joj to nije htjela učiniti.

No, problem ipak nije bio u liječnici, spomenuta osoba nikad nije bolovala ni od kakve bolesti očiju. Ovakvih, u najmanju ruku sumnjivih, slučajeva ozdravljenja ima poprilično.

Prijeteće pismo

Posebna priča je ona s prijetećim pismom koje je vidjelac Ivan poslao biskupu 21. lipnja 1983. Pozivajući se na svoje viđenje od 19. lipnja, Ivan opominje biskupa da ga čeka Isusova i Gospina kazna, jer je Gospa u ukazanjima stala na stranu fratara (!?), ako se ne obrati u slučaju Međugorja i ako ne prestane “progoniti” fratre.

Cijela ova sapunica vezana uz “Gospino” navijanje za fratarski neposluh razriješena je od strane samih zagovornika Međugorja kad je 1987. fra Rupčić napisao kako Gospa ipak nema ništa s porukama podrške fra Prusini i fra Vegi.

Ako su, dakle, cijelo vrijeme neki fratri krivo razumjeli i interpretirali “Gospu” tjerajući je na svoj mlin, logično je postaviti pitanje ozbiljnosti ostalih njenih poruka i ukazanja uopće. Uostalom, nevjerojatan je broj tih 40.000 Gospinih ukazanja, koje je papa Franjo prokomentirao da Gospa nije djelatnica poštanskog ureda pa da svaki dan šalje poruke.

Ako netko smatra da su ukazanja u Međugorju autentična, nemam ništa protiv, rekoh, meni je to sporedno. Ja ću opet s obitelji hodočastiti Gospi Međugorskoj, a pozivam i sve, tamo mogu doživjeti i čuti samo dobro.

Nadbiskup Hoser je tamo, vrijeme je da se ovo velebno svetište u svakom smislu, pa i u financijskom, stavi pod kontrolu, da se još bolje uredi infrastruktura za hodočasnike iz cijelog svijeta, da se narod moli i donosi plodove obraćenja.

Međugorski fratri to jako dobro rade. I, što god bio pravorijek Vatikana, jedino je bitno da Međugorje prestane dijeliti Hrvate, i tako malobrojne. (Međugorska) Gospa je Kraljica mira!

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

 

Nadbiskup Schoenborn: Imenovanjem Hosera Crkva je priznala dobre plodove Međugorja

 

 

Vise desetaka tisuća mladih iz 72 zemlje svijeta na Mladifestu u Međugorju

 

 

Blanka Vlašić podijelila svoju životnu priču s mnoštvom mladih na Mladifestu u Međugorju (AUDIO)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari