Pratite nas

Kolumne

Pešorda: ‘Nije u šoldima sve’

Objavljeno

na

Idem neki dan Maksimirskom ulicom, prolaze dvojica mlađih muškaraca. Razgovaraju – a o čemu bi drugom – o nogometu. Jedan stasit, bradat, malo duže kose, umjetnički tip. Proklinje imaginarne novinare koje će kupiti ili je već kupio .. mali štakor”, ”utajivač poreza…”. Ovo ‘utajivač poreza’ rekao je s tolikim gađenjem kao da se radi najgorem kriminalcu, silovatelju ili ubojici. Ah, to je jedan od onih naših poreznih patriota koji budno paze da oni koji rade plaćaju poreze. Jer od tih poreza, zapravo, takvi tipovi i žive, kao aktivisti, umjetnici čija umjetnost nikoga ne zanima, udrugaši, Esdepeova mladež, profesionalni antifašisti i slična klatež. Čovjeku kojemu je Luka Modrić problem, a Obersnel, Stazić, Maras i slični živopisni likovi rješenje – nema pomoći. Smrtno je zaražen ideologijom zavisti.

Čitam u novinama kako su naši nogometaši nakon dramatične utakmice i pobjede nad Danskom u autobusu pjevali pjesmu Mladena Grdovića Nije u šoldima sve. Kao i kad se pobjeda nad Argentinom slavila uz pjesmu Čavoglave, tako je i ovaj put izbor pao na pravu pjesmu. Kao što su Čavoglave loše sjele Vučiću, tako i pjesma Nije u šoldima sve, pretpostavljam, loše sjeda poreznim patriotima. Gotovo svi naši nogometni reprezentativci dosadašnjim transferima riješili su materijalnu stranu egzistencijalnog pitanja. Oni doista s punim pravom mogu reći da ”nije u šoldima sve”, a svojom srčanom igrom dokazali su da i te kako prepoznaju i neke druge vrijednosti i da ih žive, djeluju u skladu s njima. To običan svijet također prepoznaje i slavi zajedno sa svojim nogometašima dok nacionalni naboj – koji nije ništa drugo nego afektivno zajedništvo naroda – raste.

S druge će strane porezni patrioti, kako nekoć o nekim drugima a zapravo istima reče Vlado Gotovac, ”umrijeti u pustoši svoga mrtvoga srca”. Jer im je umrla voljena Jugoslavija, a oni žive u Hrvatskoj samo zato što ni u jednoj drugoj zemlji na svijetu porezni obveznici ne bi dopuštali da oni žive na njihov račun, naslanjajući svoju uzaludnost, zlobu i neinventivnost na državni proračun. Luka Modrić i ostali momci iz reprezentacije krivi su im što im pokazuju da se novac može zaraditi i na pošten način na otvorenom tržištu prodajući nešto što se visoko cijeni, dok se oni moraju umrežavati. A još im više smetaju zato što vole svoju domovinu Hrvatsku. Takav se ”ustašluk” ne može nikomu oprostiti.

Dirljiva je ta jugobolna žica kod medijskog krila naših poreznih patriota. Dva najveća dnevna lista u zemlji prepuna su vijesti tko sve u Srbiji navija za Hrvatsku, za koga će navijati Vučić, što misli Milojko Pantić… Treba nekako te veličanstvene hrvatske pobjede ugurati u jugoslavenski okvir, otupiti nacionalni naboj u njima. Hrvatska nogometna vrsta otišla je daleko, predaleko za osjetljiva jugonostalgičarska srca. Ako ih ne možeš pobijediti, rezoniraju oni, onda im se prijetvorno pridruži, pa u prvoj zgodnoj prilici… Ovo nogometno prvenstvo u Rusiji na neki način rekapitulira hrvatske devedesete, kad su se prikriveni hrvatski neprijatelji pritajili, čak i hrvatovali jer su nacionalni naboj i zajedništvo bili toliko veliki da im se nije bilo pametno otvoreno suprotstavljati, no svoje su pravo lice pokazali dočim se zanos zbog novostečene slobode malo slegao.

Zbog svega toga pobjede hrvatske nogometne vrste nisu samo sportske pobjede, one su puno više od toga. U specijalnom ratu koji se vodi protiv Hrvatske oni su nepredviđeni problem koji se ispriječio kreatorima ubijanja hrvatskog nacionalnog ponosa. Oni će sve učini da tu prepreku zaobiđu i da vodu opet svrnu na svoj mlin. Na nama je da im to ne dopustimo, a nogometaši su pjesmom Nije u šoldima sve poručili da odlično razumiju psihologiju poreznih patriota i svih sitnih duša. I da je preziru. Uistinu, ”nije u šoldima sve”. Tek kada se ono drugo sredi, doći će i šoldi. A to drugo su: nacionalna kohezija, građanska odgovornost i jasan smjer kretanja. Tu doista spada i plaćanje poreza, ali tek kao jedan detalj puno šire slike.

Damir Pešorda /Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Sud je sud i sud treba slušati’, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu

Objavljeno

na

Objavio

Iako je sezona kiselih krastavaca, bar još malo, neki se ne drže recepata, stavljaju previše octa pa se krastavci prekisele i postadoše neupotrebljivi. Tako i naš Miro umjesto da zasvira tamburicom i pusti pjesmu, ono što najbolje zna raditi, krenu izigravati velikog političara, retoričara i doajena političke filozofske misli.

Piše: Ante Rašić

Baviti se politikom, pogotovo biti predsjednički kandidat, nimalo nije lako, pogotovo ako niste politički i psihički spremni za upuštanje u tu avanturu. Tu više ne igra estradna ili bećarska komunikacija s masama, sad je to nekoliko nivoa više i ulazak u tok političke rijeke, prepune virova, koja će s tebe ogoliti i najveće tajne, odnosno iskopa ti se sve od „stoljeća sedmog”. Mene zapravo, Škoro podsjeća na naturščika, glumi političara i svojim istupima razotkriva više o sebi nego što je mislio.

Iako je očekivao da će dolaskom u Aljmaš na svetkovinu Velike Gospe ostvariti političke poene, njegove izjave u kontekstu najnovijih događanja, pretvorile su dolazak u potpuni fijasko, kako politički tako i osobni. Upravo se u Aljmašu pokazalo kako nije isto obraćati se narodu preko Facebooka i odgovarati na pitanja novinara u live prijenosu.

Odgovor koji je u skladu s Milanovićevim i Josipovićevim komentarom sudske presude za pjevanje pjesme Bojna Čavoglave – „Sud je sud i sud treba slušati”, samo potvrđuje tezu o podmetanju kukavičjeg jaja desnom biračkom tijelu. Osim što tom izjavom podržava kažnjavanje pjevanja uvodne strofe pjesme, Škoro podržava i zabranu izvođenja, zaboravljajući ili ne znajući da sud ne zabranjuje već zakon, a ako zakon nešto nije zabranio to se smatra dozvoljeno. Kada je shvatio što je rekao, pokušao se neumjesno i nemaštovito izvući no rečeno se više obrisati ne može.

Kažu da najbolje pamćenje ima Google, pa se sad pojavio zanimljiv intervju iz ožujka 2017. koji je Škoro dao jednom čitanom portalu iz susjedne države u kojem između ostalog kaže: „Volio bih da je Osijek više kao Sarajevo”. Ostaje pitanje na koje je Sarajevo mislio, ono nekad ili ovo danas? Bi li se iz Slavonije još više ljudi iselilo da je više kao Sarajevo? Žele li Slavonci biti Sarajevo?

Osim toga Škoro kaže :”Grad je prekrasan, a Sarajevo je danas prije svega talent. Nevjerojatno je koliko talenta ima per capita u Sarajevu i koliko odavde izlazi dobrih pisaca, pjevača, glumaca, režisera. Mislim da je Sarajevo kreativni epicentar Europe. Ne podilazim i volio bih da je to možda u Osijeku, ali nije”

Kaže kako je Sarajevo talent i kako daje pisce, pjevače, glumce režisere. Osijek daje i više, Ružička i Prelog su nobelovci, biskup Strossmayer je bio teolog, političar, utemeljitelj središnjih hrvatskih znanstvenih i kulturnih institucija i pisac. Je l’ treba uopće spominjati Krežmu, Kuhača, Dobrišu Cesarića? Zna li Škoro tko su Branko Lustig i Branko Schmidt i da su čak dva Oskara osvojili Osječani? Sjeća li se da je i on iz Osijeka i da slovi za izvrsnog glazbenika?

Nije Škoro davao intervju samo BiH medijima, dao je on intervju 2015. godine i Nacionalu. Ništa čudno i neobično za glazbenu zvijezdu, ikonu, ali malo su čudni odgovori za pjesmu „Sude mi”. Ispada da eto, on tu pjesmu nije skladao radi generala Gotovine, ali da su mu to prišili i šikanirali ga.

Kako Škori ne preostaje ništa drugo osim populizma ili možda mu Vojko plati koncert u Rijeci, osvanula je nova Facebook objava u kojoj poziva „protukandidate” da se očituju o njegovoj inicijativi. Ne znam tko mu vodi stranicu, Mate 1 ili Mate 2 ili on sam, no nije važno, jer je blesavo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari