Pratite nas

U potrazi za Istinom

Petar Penava – Odgovor na knjigu Tomislava Micica: ‘Enigma u potrazi za varanjem Hrvata’

Objavljeno

na

Nedavno je kontroverzni Tomislav Micic (dalje TM) izdao knjigu “U potrazi za Hrvatskom“ u kojoj je na nekoliko mjesta i o meni napisao obicne lazi i izmisljotine. Cak je i u kazalu imena naveo slijedece podatke o meni: “Penava, Petar, udb.-njemacki zbir 227, 407, 408, 344, 414“. TM me na drugom mjestu optuzuje da sam lazno svjedocio na münchenskom sudu protiv jugokomunistickih i udbaskih krvnika Perkovica i Mustaca, koji su bili jedni od glavnih organizatora likvidacija hrvatskih politickih emigranata diljem svijeta.

Hrvatska javnost nije dovoljno upoznata sa nedjelima koje je TM pocinio kako u emigraciji tako i u slobodnoj i neovisnoj RH. Zato je moja duznost i obaveza da odgovorim na njegove lazi, podvale i dezinformacije. Takodjer je i moja duznost i obaveza da napisem sve ono sto je on u svojoj knjigi presutio i izostavio a da bi sebe mogao pokazati kao neku pozitivnu osobu i u nekom pozitivnom svjetlu.

Kao sto je hrvatskoj a i svjetskoj javnosti poznato, za grozno ubojstvo Stjepana Durekovica 28.07.1983. u Wolfratshausenu pored Münchena, osudjeni su na dozivotne kazne zatvora: Krunoslav Prates, Zdravko Mustac i Josip Perkovic. Oni nisu osudjeni zbog pomaganja u ubojstvu vec kao “supocinitelji“. Ovo svirepo ubojstvo Durekovica obiljezuju “podmuklost“ kao i “niske pobude“. Niske pobude “postoje kada motivi ubojstva s gledišta općeg ćudoređa zaslužuju prezir i kada su na najnižoj razini.“ Toliko o pravnim kvalifikacijama njihovih presuda.

Sudjenje Krunoslavu Pratesu 2008. godine u Münchenu

Nakon raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije na Hrvatsku, mnogi su se iskreni domoljubi vratili u domovinu i stavili se novoj hrvatskoj vlasti na raspolaganje u obrani nase drzave. Tako sam i ja dosao u Zagreb gdje sam bio u cestom kontaktu sa TM-om. U tim nasim kontaktima TM mi je ispricao detalje o likvidaciji Stjepana Durekovica 1983. u Njemackoj.

Tom prilikom TM mi je ispricao da je Josip Perkovic imao jednog dugogodisnjeg suradnika u hrvatskoj emigraciji i da je on bio tajnik Hrvatskog Narodnog Odbora i glavni urednik njihovog glasila “Hrvatska Drzava“. Taj Perkovicev suradnik je bio Krunoslav Prates i on je imao dva pseudonima: “Stiv“ i “Boem“. Prates je preko dr. Ivana Jelica, predsjednika HNO-a, upoznao Stjepana Durekovica. Nakon nekog vremena Prates je pomagao Durekovicu u tiskanju njegovih antijugoslavenskih knjiga i tako stekao njegovo povjerenje. Krunoslav Prates je posjedovao jednu garazu u Wolfratshausenu pored Münchena koju je nakon nekog vremena preuredio u tiskaru. Pratesova tiskara je bila idealno mjesto za likvidaciju Durekovica. Durekovic je, naime, vjerovao Pratesu i mislio je da skoro nitko ne zna da ta garaza-tiskara postoji. Josip Perkovic i Branko Trazivuk su isli u Luxembrugu na sastanak sa Krunoslavom Pratesom koji je ovom prilikom Perkovicu predao kljuc od tiskare u kojoj je kasnije Durekovic ubijen. Svu ovu akciju oko ubojstva Durekovica vodio je Zdravko Mustac.

Kada je njemacka policija uhitila Krunoslava Pratesa, TM mi je ispricao da je Prates optuzen za pomaganje u ubojstvu Stjepana Durekovica 1983. u Wolfratshausenu. Nakon nekog vremena otisao sam u Stuttgart gdje me je TM nazvao i zamolio za hitan sastanak. Sastanak smo dogovorili u hotelu Schlossgarten u Stuttgart-u. Ja sam dosao prvi u hotel i sjeo sam za stol. Za drugi stol su sjela dva sluzbenika kriminalisticke policije  iz Stuttgart-a (LKA Baden-Württemberg) koji su snimili nas ragovor. Ja sam tek kasnije saznao da je nas razgovor snimljen kada sam od bavarske kriminalisticke policije (LKA Bayern) pozvan na razgovor.

Nakon kratkog vremena dolazi i TM u hotel. On naruciva kavu i otvara temu oko Pratesa i Perkovica. “Znas Petre, sta ste sve vi radili po Njemackoj. Postavljali bombe i palili jugo klubove. Perkovic sve to zna. Ako osude Pratesa eto ti i Perkovica. Mi moramo svim sredstvima sprijeciti istragu i svjedociti za Pratesa.“

Kada sam shvatio kuda TM okrece vodu i kakva mu je namjera, ja sam ga samo slusao. TM nastavlja pricati da ce i Tomislav Durasovic svjedociti u korist Pratesa jer je Durasovic u svojoj knjigi “Svjedok olovnih vremena“ povoljno pisao o Pratesu. TM mi predlaze da odem sa njime u Frankfurt kod odvjetnika Rosebrocka kojeg ce on angazirati da brani nevinog Pratesa. TM nastavlja pricu i tvrdi da su Perkovic i Mustac spremni financirati Pratesovu obranu.

Ja sam o svemu ovome dao izjavu njemackim istraziteljima koji su vodili istragu i koji jos uvijek vode istrage o ubojstvu Durekovica i ostalih Hrvata koje je UDBa likvidirala (Bebana, Kostica, Nizica, Zagajskog, atentati na Luku Kraljevica).

“U procesu protiv Pratesa svjedočio je i hrvatski politički emigrant Petar Penava iz Stuttgarta, koji je, kako kaže, za vrijeme tog procesa dobio brojne prijetnje smrću, ali ih se ne plaši, nego se u Njemačkoj sprema za novo svjedočenje protiv Josipa Perkovića i za raskrinkavanje Udbinih nedjela.

– Za vrijeme münchenskog suđenja Krunoslavu Pratesu otvoreno su mi likvidacijom prijetili Perkovićevi kolege, najavljujući kako će me pojesti crna noć, crne vrane i rđa. Udbaši me nisu uspjeli zaplašiti kao ni za vrijeme likvidacija nedužnih hrvatskih domoljuba koji su ubijeni samo zato što su voljeli svoj narod i zemlju – kaže emigrant, a kasnije i djelatnik hrvatskog SIS-a Petar Penava, koji je na Perkovićevu umiješanost u ubojstvo Đurekovića 1983. godine u Münchenu bacio novo svjetlo posvjedočivši na sudu u Njemačkoj kako je Krunoslav Prates osobno upravo Perkoviću predao ključeve tiskare u kojoj je kasnije likvidiran Đureković.“

Izvor: https://www.maxportal.hr/vijesti/emigrant-petar-penava-sefa-hrvatske-udbe-josipa-perkovica-poslat-cu-na-dozivotnu-robiju/

Sve sto je kontroverzna Enigma TM o meni i o mome svjedocenju protiv Pratesa i Perkovica napisao je obicna laz i kleveta.

TM u potrazi za laznim svjedocima

TM je isao i u Dubrovnik kod pokojnog profesora Muse i nagovarao ga da svjedoci u korist Pratesa. Prof. Musa ga je, naravno, odbio. TM je bezuspjesno tvrdio da je Perkovic veliki Hrvat i da on nije organizirao niti jedno ubojstvo hrvatskih emigranata u Europi vec da su to odradjivali Savezna UDBa i Beograd.

Nakon neuspjeha sa cestitim Hrvatima koji nisu nasjeli na njegove price, TM ide u potragu za srpskim kriminalcima da mu pomognu laznim svjedocenjima. Tako TM stupa u kontakt sa Centinim sinom i moli ga da mu pomogne pridobiti Andriju Draskovica za svjedoka obrane. Naime, Andrija Draskovic se je tada nalazio u zatvoru i oni su njega prilikom njihovih posjeta trebali intruirati i pripremiti da svjedoci na sudu u Münchenu i da kaze da je Arkan ubio Durekovica. Medjutim, münchenski sud i sudac dr. Dauster su uhvatili Draskovica u lazi. Njemacki istrazitelji su znali sve detalje oko toga kako je TM pokusao uvuci Draskovica kao laznog svjedoka obrane. Draskovic je, nakon sto je uhvacen u lazi, priznao da je sve te podatke o ubojstvu Durekovica citao u zagrebackom Globusu kojeg mu je poslao TM!

Ovo je ziva istina!

Novac za Pratesova njemackog odvjetnika

TM je od Josipa Perkovica dobio oko 35.000 Eura da ih preda njemackom odvjetniku Krunoslava Pratesa. TM je odvjetniku Rosebrocku prvi puta predao 10.000 Eura, drugi put mu je po jednom vozacu autobusa poslao 12.000 Eura i trecom prilikom mu je jos dao 8.000 Eura. Ostalih 10.000 Eura TM je zadrzao za sebe kao nadoknadu za svoj odradjeni “posao“.

Sudac Dauster i drzavni odvjetnik Weiss ovako su komentirali svjedocenje TM na sudjenju Perkovicu i Mustacu video-vezom iz Zagreba:

“Posebno je sudac dr. Manfred Dauster ispitivao Micica o vezama Perkovica i Nobila s Pratesovim odvjetnikom Rosebrockom koji je na saslušanju pred sudom priznao da je, preko Micica, primio 23.000 eura od Nobila. Micic je danas izjavio da su ga dvojica neimenovanih Hrvata zamolila da pokuša angažirati Rosebrocka kao branitelja Krunoslava Pratesa. Micic je potvrdio da je predao Rosebrocku 23.000 eura, ali je ustvrdio da Nobilo i Perkovic s tim nemaju ništa.

Sudac Dauster prokomentirao je ovakav iskaz svjedoka rijecima: “Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao”. U raspravu se također umiješala sutkinja iz Zagreba napomenom da svjedok ocigledno ne želi odgovarati na pitanja na primjeren nacin, na što joj je Micic odgovorio da ocigledno nema pojma o predmetu. Na ovo je regirao sudac Dauster vrlo oštrim upozorenjem svjedoku.

Saslušanje je nastavljano serijom pitanja o skukobima Micica s Petrom Penavom. Micic je potvrdio da poznaje Penavu i da zna sadržaj Penavine izjave na suđenju Mustacu i Perkovicu pred sudom u Münchenu te da je da primio izvješce o Penavinom iskazu. Na pitanje tko ga je o tome obavijestio, rekao je da mu je sadržaj Penavinog iskaza ispricao Tomislav Đurasovic, bivši politički emigrant koji je bio nazocan na suđenju kad je ispitivan Penava.

Kako sudsko vijece nije imalo daljnjih pitanja za Micica, svjedocenje je nastavljeno ispitivanjem od strane zastupnika optužbe Lienharda Weissa. Odgovarajuci na Weissova pitanja, Micic je naveo da je od srpnja 1991. radio za SIS i da mu je šef bio Josip Perkovic. Prema iskazu, sve aktivnosti SIS-a bile su demokratske i u skladu s propisima. Dodao je da je on uvjeren da Josip Perkovic nije kriv za ubojstvo Stjepana Đurekovica jer mu je sam Prekovic rekao da se radilo o akciji savezne Udbe i da je savezna Udba poslala kriminalce da likvidiraju Đurekovica.

Razmjena pitanja i odgovora između Weissa i Micica završila je Weissovom izjavom upucenom Micicu. Weiss je doslovce rekao: “Gospodine Micic, Vi lažete ovdje u sudnici samo da biste bili sigurni da ce hrvatske novine sutra donijeti naslov: ‘Micic: Perkovic je nevin!’ Još k tome to ste izveli na tako nezgrapan nacin da Vam nitko u sudnici ne vjeruje”.

Izvor: www.narod.hr od 27. srpnja 2015.: Sudac Dauster: Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao!

Novac za Vinka Sindicica

Prije izrucenja Perkovica i Mustaca u SR Njemacku, TM krece u jos jednu akciju spasavanja svoga “oca“ Perkovica i “ocuha“ Mustaca. Naime, Vinku Sindicicu je Josip Perkovic obecao 100.000 Eura nagrade ako povuce svoj iskaz koji je dao njemackim istraziteljima u slucaju ubojstva Durekovica u kojem je tesko teretio i Perkovica i Mustaca. Nakon toga Vinko Sindicic odlazi kod javnog biljeznika i izjavljuje, da su njegove izjave koje je dao njemackoj policiji cista izmisljotina odnosno konstrukcija njemackih istrazitelja. Ali, umjesto obecanih 100.000 Eura, Vinko Sindicic dobiva sitnis od svega 15.000 Eura. Taj novac mu je predao nitko drugi nego TM! Vinko Sindicic i njegova talijanska prijateljica Maria Rodriquens su sve detalje oko ove predaje novca ispricali na münchenskom sudu.

Sindičić je sastavio i jednu izjavu, prije promijenjenog iskaza, i jednu nakon tog iskaza, a koje je sakrio radi svoje sigurnosti. Za taj promijenjeni iskaz je dobio 15.000 eura.

Izvor: https://direktno.hr/direkt/udbin-killer-sindicic-svjedocit-ce-i-dokrajciti-perkovica-i-mustaca-13107/

TM izmislja da sam ja na sudu u Münchenu izjavio, da mi je Perkovic dao eksploziv da ga podmetnem kod nakladnika Rolf Schulz-a pored Münchena, koji je trebao objaviti Titove memoare. To je jos jedna perfidna udbaska podvala i obicna laz. Ja to, naravno, nisam nikada govorio niti sam pred sudom svjedocio. Svjedocio sam samo ono sto mi je TM pricao o ubojstvu Stjepana Durekovica. To je ono sto njega stvarno muci i zbog cega on mene u svojoj knjigi lazno prikazuje.

Toliko o mome svjedocenju u Münchenu i istini. Sve sto TM u svojoj knjigi pise je obicna laz!

Jozo Vrbic

TM u svojoj knjigi pise da sam dijelio letke nekog Joze Vrbica sto je isto obicna laz. Ja tog Vrbica nikada u zivotu nisam vidio. Pokojni Rudolf Arapovic mi je jednom prilikom rekao da ako dobijem nekakav pamflet od tog Vrbica da ga odmah bacim u smece. Moja njemacka adresa je bila javna jer sam ja bio predstavnik Hrvatskog Lista za Europu. TM pokusava mene ovom podvalom ocrniti i pokazati kako sam ja u emigraciji stetio hrvatskoj stvari.

Istina je, da su TM izbacili iz HNV-a, Hrvatskog Lista i Kroatische Berichte jer se je pokazao i dokazao de je osoba od nepovjerenja i da ne odradjuje svoje preuzete poslove i obaveze.

TM nastavlja dalje sa neistinom i tvrdi da sam ja sirio “Hrvatsku revoluciju“ koja je bila glasilo HRP-a. Ja nisam nikada sirio njihovo glasilo. Clanovi HRP-a nisu znali tko je njihov clan slicno kao sto je to bio slucaj i kod HRB-a. HRP i HRB su imali isti cilj: rusenje svake Jugoslavije. TM nije imao saznanja o nasim aktivnostima i zbog toga je sve nas optuzio da smo udbasi.

Ali zato TM ne pise o svome ocu Perkovicu i ocuhu Mustacu koji su na Visem Zemaljskom Sudu u Münchenu zbog supociniteljstva u likvidaciji Stjepana Durekovica osudjeni na dozivotne kazne zatvora.

Prijetnje Amerikancima

TM pise da sam ja osudjivan zbog svoje firme ali presucuje izrucenje dr. Andrije Artukovica kada me je nagovorio da zaprijetim Amerikancima da cemo napraviti osvetu i da cemo im dignuti konzulat u zrak. Zbog te prijetnje sam bio uhicen. Nakon toga dolazi TM sa odvjetnikom Rosebrockom kod mene u zatvor da me oslobodi. Ali njemacki sud je to odbio jer su Amerikanci ulozili protest i naredili Nijemcima da im cuvaju predstavnistva.

Gradjevinska firma

TM suti kao zaliven i ne spominje da je samnom otvorio gradjevinsku firmu P+M Bau GmbH koja je bila prijavljena na adresi njegovog zemljaka Tome Sedle u Frankfurtu. U Frankfurtu smo poceli raditi i kada je trebalo isplacivati radnike TM im je bacao suzavac u oci i galamio na njih da mu treba novac za borbu i hrvatske stvari.

Ja sam odmah napustio fimu kada sam vidio sta sve on radi i kako se ponasa prema svojim radnicima. TM je preuzeo firmu i jedno je vrijeme radio na podrucju Bodenskog jezera. Radnici na tim gradjevinskim poslovima su bili vecinom Hercegovci koje je sve prevario i kojima nije isplatio place. Zbog utaje poreza i neplacanja socijalnih i mirovinskih obaveza TM biva osudjen na dvije godine zatvora.

Ovo je jos jedna epizoda iz “uspjesne“ poslovne karijere TM koja je prebogata raznoraznim aferama. TM njih, naravno, presucuje!

Isto tako TM presucuje svoje dobre i dugogodisnje veze sa jugoslavenskim kriminalcima koji su harali po Frankfurtu. Na prvom mjestu je njegov burazer Ljubomir Magas – Zemunac. Sa Zemuncem, Bagaricem i Andrijom Draskovicem, zvanim Rene, jer je nosio odijela od Renea, je ispio bezbroj kava.

Andrija Draskovic se sumnjici za ubojstvo Albanca Hadrija u Briselu 1990e. Draskovic i Zemunac su bili udbini placenici. Goran Vukovic-Majmun ubio je Zemunca 1986. pred sudom u Frankfurtu. TM stupa na scenu i organizira obranu za likvidiranog Zemunca.

TM je u tu svrhu pokusao pridobiti Zeljka Sunjica i mene da svjedocimo protiv Vukovica. Sunjic i ja smo tada bili u istom zatvoru zajedno sa Vukovicem. Nas dvoje smo bili pozvani kao svjedoci na sud u Frankfurtu. Sunjic je odbio bilo sta reci. Ja sam samo rekao da sam bio u istom zatvoru sa Vukovicem i da o tom slucaju nista ne znam niti mogu reci. Jos sam izjavio da sam dobio informacije da se tu radi o medjusobnom obracunu jugoslavenske Udbe. Nakon moga svjedocenja napustam sud i TM mi prijeti sto nisam lagao protiv Vukovica jer je Zemunac njegov Hrvat.

TM u svojoj knjizi spominje i Jozu Vukelica, koji je bio ljubavnik njegove zene dok je on boravio u zatvoru. To mi je sve ispricao moj suborac i prijatelj Nediljko Vegar. Zato je TM u svojoj knjigi objavio lazno pismo koje mu je navodno iz zatvora pisao i poslao Nediljko Vegar. Za ovaj falsifikat TM imam svjedoke.

TM-Enigma je sirio lazi da Luka Kraljevic nije slijep i da na njega uopce nije izvrsen atentat. Isto je tako sirio lazi o Tomislavu Naletilicu i tvrdio da mu je zena bacila otrov u oci i to iz ljubomore. Kada se je TM vratio u Zagreb, u krilo svoga Perkovica, sirio je lazi da Sindicic uopce nije pucao na Stedula.

TM nastoji svojim udbaskim podvalama diskreditirati sve postene Hrvate emigrante.

TM suti i o tome kako je, nakon sto je Racan preuzeo vlast, optuzio Nediljka Vegara, Vernera Ilica i mene da smo podmetnuli pakleni stroj pod neki partizanski spomenik na Mirogoju te u Kumrovcu pod masovnog ubojicu i zlocinca Tita. Kada mu je ta akcija propala onda nas je prijavio policiji da planiramo oteti Perkovica. Bijedna SOA me je prisluskivala i pozivala sve osobe na razgovor sa kojima sam imao kontakt. Optuzio je Franju Bubalo, Dragoju, Prebeka, Vukusica i mene, ali mu je sve to palo u vodu.

Njegov caca Perkovic i ocuh Mustac leze dozivotno u zatvoru i ja znam da mu nije lako.

TM je svjetska Varalica koji je masovno Hrvate varao. Da ih je sve postrojiti koje je prevario, bili bi to dugi kilometri.

  1. DIO

 

TM pise u knjizi kako ga je KOS trazio gdje je stanovao. Moram za hrvatsku javnost reci da to nije istina. Njega su trazili njegovi radnici koji su kod njega radili i koje nije uredno isplatio.

Trazili su ga Tomislav Naletilic i Stanko Lasic. Naime, UDBa je izvrsila atentat na Naletilica tako sto su mu bacili kiselinu u oci. Taj atentat na Tomu Naletilica je priznao i opisao udbin zlikovac Bozidar Spasic u svojoj knjigi. TM je nazivao ljude i sirio lazi da na Naletilica nije izvrsen antentat vec da je to ucinila njegova ljubomorna supruga. Iz tog razloga se je on zamjerio Naletilicu i kada je Naletilic saznao da je TM kod Perkovica on mu je minirao kucu u Gracanima.

TM pise da nije mogao normalno raditi zato sto ga je UDBa stalno progonila.

TM se je medju prvima vratio u Jugoslaviju i odmah je kupio stan za 150.000 DM u Zagrebu i poslije kucu u Zagrebu u Gracanima. Ako TM zbog progona UDBe nije mogao normalno zaradjivati novac, neka onda objavi tko mu je i zasto dao taj novac sa kojima je kupio vrijedne nekretnine.

TM ne spominje svoju bracu i ne pise o njihovoj suradnji sa UDBom. Ali zato lazno napada mene jer nisam htio lazno svjedociti protiv Vukusica i Vukojevica a pravdati njegova Pratesa i Perkovica. To je pravi razlog zasto je on mene lazno oklevetao i zasto sam ga tuzio.

TM se pravda za ubojstva Milicevica i Milosa. Postoji li razlog zasto TM ne moze otici slobodno u Njemacku? Kao sto je poznato, ubojstvo u Njemackoj ne zastarjeva!

TM pise u svojoj knjizi kako se je “borio“ za Hrvatsku.

Hrvatskoj javnosti i hrvatskim domoljubima moram slijedece reci: TM se je odmah smijestio kod svoga cace Perkovica i ocuha Mustaca te je vodio istrage o hrvatskim emigrantima. Istrazivao je tko minira partizanske spomenike i kuce zlocinaca. Za to je optuzivao nevine ljude. Eto, to je bila njegova “borba“ za Hrvatsku. A bojisnicu je samo sa televizije poznavao.

Uskoro izlazi moja knjiga i dozivljaji “NA NISANU UDBe” u kojoj ce biti dosta govora i o tom zlikovcu TM-u.

  1. DIO

TM pise i o pokojnom Nikoli Milicevicu-Bebanu. TM navodi da je pok. Beban bio kockar i da ga je to stajalo glave. Naravno da je to sve obicna laz i izmisljotina.

Istina je da je pok. Beban TM-u posudio 7.000 DM i da mu ih ovaj nije vratio.

Pok. Beban je susreo TM u bistrou Dinamo, koje je bilo u vlasnistvu Marijana Konte, uhvatio ga za vrat i dao mu ultimatum do kada da mu vrati pozajmljeni novac. To je bilo dan prije ubojstva Bebana.

Nekoliko sati prije ubojstva Bebana, TM salje Marijana Sutu, zvanog Mrma, u lokal Slavonske noci da izvidi da li se unutra nalazi Milicevic. Marijan Suto-Mrma obavijestava TM-a da je Beban unutra i nekoliko sati poslije on je ubijen na parkiralistu gdje je stanovao.

Hrvatska emigracija ne stoji iza TM-a i njegove knjige koju je izdao najvjerovatnije po uputama UDBe i KOSa samo da ocrni hrvatske borce. Njegova knjiga je puna lazi i udbaskih dokumenata.

Pokojni Marko Veselica mi je rekao da je TM jedini iz Hrvatskog Proljeca kojega UDBa nije dirala i koji je bez problema otisao vani u Njemacku. Njega je navodno u Zadru pridobio i angazirao KOS.

Hrvatski povjesnicari bi morali istraziti tko je TM.

Uglavnom, otkad je TM dosao u emigraciju, ubijeni su Bruno Busic, Nikola Milicevic i legionar Jozo Milos.

Petar Penava

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Širenje mržnje prema Hrvatima i Židovima potječe još prije stvaranja Jugoslavije!

Objavljeno

na

Objavio

Glavno glasilo Srba u Hrvatskoj s kraja 19. stoljeća bio je Srbobran. To je bilo službeno glasilo Srpske Samostalne Stranke, čiji je čelnik Svetozar Pribičević praktički bio politička figura broj jedan u Hrvatskoj. Taj časopis je bio toliko šovinistički nastrojen da je otvoreno širio mržnju prema Hrvatima i Židovima, te čak Hrvate optuživao da imaju naklonost prema Židovima (kao da bi to bilo nešto loše).

Iz tog vremena, još prije stvaranja Jugoslavije, potječu sumanute velikosrpske ideje o ugroženim Srbima i negiranja postojanja Hrvata.

Na današnji dan 7. prosinca 1902. obnovljene su novine Srpske samostalne stranke u Zagrebu pod imenom Novi Srbobran. Te novine su bile obnova srpskog šovinističkog časopisa Srbobran koji je do tada izlazio u Zagrebu, s izrazito mrziteljskim stavom prema Hrvatima, ali i Židovima. Srbobran je ugašen zbog bijesa Zagrepčana koji su danima u žestokim sukobima s policijom demolirali u centru grada prostorije Srbobrana i druge objekte u vlasništvu Srpske samostalne stranke, te u vlasništvu srpskih trgovaca i drugih.

Velikosrpstvo, kult ‘ugroženog Srbina’, ideja da ne postoji Hrvatska, negiranje postojanja Hrvata, agresivna propaganda o ugroženosti Srba…

Većina ljudi ne zna da su ove bolesne velikosrpske ideje razvijane i u Hrvatskoj (ne samo Srbiji) davno prije II. svjetskog rata, davno prije stvaranja Jugoslavije, davno prije nego što su Hrvati slutili što im Beograd za svojom hrvatskom „petom kolonom“ sprema u budućnosti. A to su krvavi ratovi, progon, teror, ubijanja i isplanirani genocid s ciljem stvaranja Velike Srbije.

Jedan do glavnih promidžbenih alata velikosrpstva bilo je glasilo Srbobran, koje je izlazilo u Zagrebu od 1894-1902 godine. Upravo, Zagreb je Srbija odabrala kao glavno središte Srba u Austro-Ugarskoj, a najveći problem za Beograd je bilo što su u to vrijeme 19/20. stoljeća, domicilni stanovnici Zagreba bili žestoki hrvatski domoljubi.

Cijenu svega je upravo platio – Srbobran. Dva dana trajao je bijes Zagrepčana na ulicama grada zbog članka ‘Do Istrage vaše ili naše‘ koji je pozivao na istrebljenje Hrvata, a više od 100 ljudi završilo je u zatvoru zbog ovih demonstracija.

Stvaranje pojma ‘ugroženosti Srba’ u 19. stoljeću – dio plana za Veliku Srbiju

Srpska samostalna stranka bila je glavna politička stranka koja je okupljala krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća pravoslavce u Hrvatskoj koji su se smatrali Srbima. Na njenom čelu bio je Svetozar Pribičević, čovjek koji je prema vlastitom kasnijem priznanju radio za Srbiju s ciljem ostvarivanja velikosrpskih ideja na račun Hrvatske i njezinog teritorija. Glavno glasilo stranke bio je Srbobran, koje je izlazio u Zagrebu od 1884. – 1902. Tada je, pod blagonaklonim pogledom bana Khuena, kojega nisu bez razloga nazivali “srpski ban”, srpski narod razvio svoje temeljne društvene, gospodarske i političke institucije.

Tada je položen temelj za izrazito dominantan položaj Srba u Hrvatskoj tijekom gotovo cijeloga 20. stoljeća, piše glas-slavonije.hr

Srpska samostalna stranka bila je najvažnija stranka Srba u Hrvatskoj u to vrijeme. Njoj pripada zasluga za osnivanje mnogih gospodarskih pothvata srpskog naroda u Hrvatskoj: Srpska banka, Srpske zemljoradničke zadruge, Srpsko privredno društvo – Privrednik, te mnoga kulturna i druga društva u središtu Zagreba, smještena uglavnom oko Cvjetnog trga. Privrednik je društvo koje je 1897. – 1947. omogućilo obrazovanje za trgovački, obrtnički ili ugostiteljski poziv oko 37.000 mladih ljudi srpske narodnosti, i to ponajprije iz siromašnih seoskih slojeva.

Od privilegija, spomenimo da od Mažuranićeva vremena 1870-ih Srbin je stalno podban Hrvatske, ili predsjednik Sabora (pa i onda kad je Monarhija sa Srbijom bila u ratu), predsjednik vrhovnog suda je Srbin, polovica velikih župana su Srbi, svi srpski zastupnici u Saboru su u vladinoj stranci (osim dvojice kojima je i ta vlast bila premalo srpska) i dr.

Sve se može reći, ali ne i da su Srbi bili ugroženi u Hrvatskoj.

Ipak, kult „ugroženog Srbina“ pažljivo je razvijan već tada, davno prije stvaranja Jugoslavije. Bio je to svjesno isplaniran konstrukt, samo naoko samosažaljiv, plačljiv i tugaljiv, a u osnovi agresivan velikosrpski. Služio je kao kotač zamašnjak iz Beograda za mobilizaciju Srba u Hrvatskoj (Austro-Ugarskoj) s krajnjim ciljem stvaranje Velike Srbije na račun Hrvatske.

Posrbljivanje Hrvata i agresivna politika Beograda preko Svetozara Pribičevića

Srpska samostalna stranka otvoreno je posrbljivala svu hrvatsku kulturu, negirala postojanje hrvatskog naroda (u kalendaru Srbobran, koji je izdavala, i koji je izlazio u 40.000 primjeraka, što znači da ga je mogla imati svaka druga-treća srpska kuća, u statistici naroda u Hrvatskoj, nema jedino – Hrvata).

Glasilo Srbobran je financirala srpska vlada, naravno tajno. Ona je i slala najekstremnije članove uredništva, poput Sime Lukinog Lazića, kao svoje agente u Hrvatsku. Ali nije on jedini. I kad je Srbobran preuzeo Svetozar Pribićević, on je bio čovjek srpske vlade. Sam je o tome pisao. Tajno je slao svojega brata Adama u Beograd, kojemu je Pašić davao instrukcije po kojima je Svetozar Pribićević, kao najmoćniji čovjek u hrvatskoj politici do 1918., usklađivao svoj rad u Hrvatskoj.

Osim ovih gospodarskih društava i lista Srbobran, u Zagrebu i drugim mjestima diljem Hrvatske Srbi su stvorili mnoštvo banaka, novina, kulturnih društava itd., što dokazuje da je to bio narod kojemu se nikako nisu stavljale zapreke u organizaciji vlastitoga narodnog života i očuvanja identiteta.

Temljni uzrok hrvatsko-srpskih sukoba tada, a možemo reći i cijelo 20. stoljeće, koji se prenio i u 21. stoljeće, jesu različite državne koncepcije. Za Srpsku samostalnu stranku Srbija je “Pijemont” “vascelog Srpstva” i “srpskih zemalja”. A “srpske zemlje” su: Istra, Hrvatska, Dalmacija, Slavonija, Srijem, južna Ugarska, Srbija, Bosna, Hercegovina, Crna Gora, Makedonija, zapadna Bugarska. U svim tim zemljama “čisti su Srbi”. U nekim se od tih “srpskih zemalja” Srbi zovu “predelnim, mesto narodnog imena Srbin”, pa tako imamo “Hrvat, Dalmatinac, Slavonac, Bošnjak, Maćedonac”.

Rasistički članak navijestio uništenje Židova i Hrvata izazvao bijes u Zagrebu

Godine 1902. u zagrebačkom Srbobranu izišao je programatski članak “Srbi i Hrvati”, koji je taj list prenio iz beogradskoga Srpskoga književnoga glasnika. Beogradski list iznio je izvjesnu ogradu, koju nije prenio Srbobran. Autor, Nikola Stojanović, na temlju djela Ludwiga Gumplovicza i Houstona Stewarta Chamberlaina, koji su idejni začetnici i prethodnici nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerova sustava, navijestio je uništenje hrvatskoga naroda u 20. stoljeću jer su Srbi nadmoćnija rasa, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.

Tako Srbobran piše: „Jedna stranka mora podleći. Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost, što žive posvuda pomešani sa Srbima i proces opšte evolucija u kojem ideja Srpstva znači napredak“.

Žestoko je napao Katoličku Crkvu jer je smatrao da je ona spriječila što srpstvo nije do sada prevladalo. No, itekako je provjerljiva činjenica da hrvatstvo nije bilo toliko identificirano s katolicizmom kao što je pravoslavna vjera sa srpstvom. “Popovi” i “čivuti” glavni su faktori političkog života u Hrvatskoj. Srpski samostalci su uz Katoličku Crkvu smatrali židovstvo najvećim neprijateljem afirmacije srpske državne ideje, i to prije nego što je u Stranku prava stupio Frank. Kad se hoće nekoga najviše ocrniti, onda mu se nadijeva pogrdan epitet “čivutsko-hrvatski” (židovsko-hrvatski).

Srpska samostalna stranka u svom glavnom glasilu Srbobran, dakle, širi velikosrpsku propagandu i napada hrvatsku opoziciju za filosemitizam, tvr­deći u polemikama da su Hrvati mješavina svega i svačega, osobito „sinova Judinih“, da su slaboga slavenskog osjećaja te istovremeno osuđuje Židove zato što „usmjeruju hrvatsku politiku na štetu srpskog naroda i što su napra­vili od Zagreba drugu Palestinu“. Srbobran (1902.) najavljuje usred Zagreba program koji će ući u srpske intelektualne krugove 20. stoljeća, a u kojem se Hrvatima naviješta rat „do istrage naše ili više“, tj. do istrebljenja, a istovremeno se u tekstovima toga glasila preko svake mjere blate Židovi te pogrdno izruguje njihov karakter.

O tom odnosu i prema Židovima i prema Hrvatima najbolje govore ovi stihovi pjesme „Dinastija Frank“ o hrvatskom političaru židovskih korijena:

„Pro­šao je Jerusalim, čivutska je pala kruna. /

Nema više car Davida, nema više Solomuna. /

Pa nema im ni proroka! Ali Bog vidi Izrailja; /

Ta Hrvata obre­zanih bar imade izobilja“. (Vrač pogađač, br. 12, Zagreb, 1896.).

Na istome mitu o srednjovjekovnom srpskom carstvu, koji je njegovala SPC u nastojanjima da održi srpski narod i njegov identitet pod gotovo 500-godišnjom turskom vlašću, što su vodeće intelektualne snage crkvene i svjetovne hijerarhije nastojale od 19. stoljeća ostvariti u obliku homogene nacionalne države, utemeljeni su i po­litika prema Hrvatima i antisemitizam.

Zato su Židove nastojali obespraviti i otjerati, sve pravoslavce u Hrvatskoj posrbiti, Hrvate pokušavali ili učiniti Srbima katoličke vjere ili ih zatrti kako bi zauzeli njihovu zemlju, a sve pod izlikom „obrane ugroženih Srba“ koji su se tu naseljavali zajedno s drugim pravoslavnim življem bježeći pred Turcima. Mit o Nebeskoj Srbiji, nekoj vr­sti nebeskog carstva u koje nakon smrti odlaze pobožni Srbi koji su dali život za vjeru i Kosovo, pretvorio se u sredstvo motivacije za politički projekt Veli­ke Srbije, kojem su intelektualnu podlogu dali pojedinci iz hijerarhije SPC-e i sama SPC kao državna crkva u kojoj su kult države nacije i crkve sljubljeni i nerazdvojni, zatim Srpska akademija nauka i umetnosti te Udruženje knji­ževnika Srbije, piše hkv.hr prenosi Narod.hr

Taj  pojam „čivutsko-hrvatski“ u nekim je srpskim novinama stalno u simbiozi.

Filosemistvo Hrvata za samostalce je bio jedan od bitnih uzroka sukoba Hrvata i Srba. Cijeli ovaj programatski članak, koji je Srbobran u malom, protkan je jednom mišlju: uništenje hrvatskog naroda i potpuna afirmacija srpske nacionalne i državne ideje. Da će Hrvati biti uništeni, autoru jamče dvije činjenice: veća brojnost Srba i “okolnost što žive (Hrvati) svuda pomešani sa Srbima”. Drugi razlog za uvjerenje da će Hrvati (što je za Stojanovića sinonim za klerikalca) biti uništeni jest to što “ima među Hrvatima priličan broj svesne inteligencije, koja taj proces ubrzava, uviđajući da jedino srpska nacionalna misao znači ekonomsku, političku i kulturnu nezavisnost…”

Tu “svesnu inteligenciju” (iz Hrvatske op.) odgojio je Massaryk.

Zločinačka ideologija i ideje velikosrpstva potječu u Hrvatskoj iz vremena Austro-Ugarske

Ne možemo ne uočiti koliko je kroz cijelo 20. stoljeće ova misao Nikole Stojanovića o dva ključna hendikepa za Hrvatsku u borbi za opstanak bila aktualna. I na njih se velikosrpski politički projekt oslanjao. Kroz cijelo 20. stoljeće na “svesnu inteligenciju”, koja i danas u 21. stoljeću ima istu zadaću, koju joj je dalekovidno odredio Nikola Stojanović na početku 20. stoljeća. Najdramatičniji učinak kulta “ugroženog Srbina”, mit o 700.000 i milijun ubijenih Srba u Jasenovcu, koji je jedan episkop Srpske pravoslavne Crkve u svojoj propovijedi i “Poslanici…  Živoj crkvi povodom dolaska svetih moštiju Cara Lazara”, pretvorio u “milijone i milijone”, stvorila je upravo ta hrvatska “svesna inteligencija”. Ta “svesna inteligencija” pomogla je time da se cijeli hrvatski narod i danas proglašava genocidnim.

Ta zločinačka ideologija je već u 19. stoljeću zagovarala širenje novobnovljene srpske kneževine, uz pomoć Austro-Ugarske, na jug prema Makedoniji i Kosovu, a na zapad preko Drine prema Bosni, Hercegovini i Hrvatskoj, sve do Karlobaga, rijeke Kupe i Virovitice.

Srbobran je kratko prestao izlaziti, a tri mjeseca kasnije na današnji dan počinje izlaziti pod imenom Novi Srbobran s drugom redakcijom, na čelu sa Svetozarom Pribićevićem i Jovom Banjaninom.

Nakon što je godinu dana kasnije 1903. u puču Crne Ruke ubijen srbijanski kralj i kraljica iz dinastije Obrenović, te se Srbija odrekla austrofilske politike koja ju je pomagala gotovo 100 godina, i u Hrvatskoj lokalni Srbi stvaraju politiku „novog kursa“ – suradnji s mađarskom opzicijom i Hrvatsko-srpskom koalicijom, što je 1918. bitno olakšalo ulazak Hrvatske u Jugoslaviju. A Jugoslavije je u svojim temeljima bila izrazito velikosrpska država s dominacijom Srba. Kulminacija svega bio je napad Vojske Jugoslavije na goloruki hrvatski narod, sa željom njegovog istrebljenja na vjekovnim ognjištima.

Zato samo naivan ili zlonamjeran čovjek može smatrati Jugoslaviju državom ravnopravnih naroda ili poželjnom državom za život Hrvata.

Jugoslavija je bila sve drugo, a samo to ne.

Cijeli tekst i intervju s dr. Matom Artukovićem za Glas Slavonije možete pročitati ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Nika Pinter: Vrijeme će pokazati što se zbilja dogodilo

Objavljeno

na

Objavio

Ispivši otrov u haškoj sudnici, general Slobodan Praljak 29. studenog 2017. ušao je u povijest odbivši presudu riječima ‘General Praljak nije ratni zločinac, s prijezirom odbacujem vašu presudu’.

Dvije godine kasnije, njegova odvjetnica Nika Pinter kazala je u izjavi za portal Direktno kako se nakon presude morala pribrati s obzirom na to da su uslijedila policijska ispitivanja.

Nakon izricanja presude i satima nakon toga u mojoj su glavi misli bile nepovezane, isprepletene, svezane u čvor, no morala sam razmrsiti misli, zatomiti osjećaje i  rekonstruirati dane, mjesece, godine zbog ispitivanja na policiji, kazala je Printer.

Vrijeme će, smatra generalova odvjetnica, pokazati što se zbilja dogodilo u BiH u vremenskom razdoblju za koje je šestorka osuđena.

– Kao onda i danas mislim da presuda nije odraz činjenica koje su putem dokaza obrana, ne samo obrane generala Praljka, prezentirane sudu. Danas sam uvjerena da će vrijeme, pa makar i kada me više ne bude, pokazati što je stvarno bilo u vremenskom razdoblju 1992. do 1994. na području Bosne i Hercegovine i HZ/HR HB.

Danas kada razmišljam o tom danu povezujem ga s kineskom poslovicom ‘Sve zablude imaju svoje vrijeme, a i najmanja istina i nakon sto milijuna poteškoća, mudrolija i spletaka ostaje uvijek ono što je bila’, istaknula je Pinter.

Na upit jesu li Hrvati, posebno oni u BiH, išta naučili iz Praljkovog čina, Pinter se ponono poslužila kineskim poslovicama.

-Ako se oblaci ne nakupe, neće biti kiše; ako se narod ne ujedini, neće biti snažan’. ‘Ako su trojica ljudi jednodušna, i žutu zemlju pretvorit će u zlato; ako misle svatko za sebe, i žuto zlato pretvorit će u prah’, riječi su odvjetnice generala Praljka.

Podsjetimo, general Slobodan Praljak i vodstvo nekadašnje Herceg Bosne osuđeni su 29. studenog 2017. u Haaškom sudu pravosnažnom presudom za zločine nad Bošnjacima tijekom proteklog rata kao i za “udruženi zločinački poduhvat” u jednom razdoblju 1993. na području tadašnje Herceg Bosne.

U petak, na dan godišnjice smrti, u mnogim hrvatskim mjestima diljem BiH paljenjem svijeća bit će odana počast generalu Slobodanu Praljku.

M.M./HRsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari