Pratite nas

U potrazi za Istinom

Petar Penava – Odgovor na knjigu Tomislava Micica: ‘Enigma u potrazi za varanjem Hrvata’

Objavljeno

na

Nedavno je kontroverzni Tomislav Micic (dalje TM) izdao knjigu “U potrazi za Hrvatskom“ u kojoj je na nekoliko mjesta i o meni napisao obicne lazi i izmisljotine. Cak je i u kazalu imena naveo slijedece podatke o meni: “Penava, Petar, udb.-njemacki zbir 227, 407, 408, 344, 414“. TM me na drugom mjestu optuzuje da sam lazno svjedocio na münchenskom sudu protiv jugokomunistickih i udbaskih krvnika Perkovica i Mustaca, koji su bili jedni od glavnih organizatora likvidacija hrvatskih politickih emigranata diljem svijeta.

Hrvatska javnost nije dovoljno upoznata sa nedjelima koje je TM pocinio kako u emigraciji tako i u slobodnoj i neovisnoj RH. Zato je moja duznost i obaveza da odgovorim na njegove lazi, podvale i dezinformacije. Takodjer je i moja duznost i obaveza da napisem sve ono sto je on u svojoj knjigi presutio i izostavio a da bi sebe mogao pokazati kao neku pozitivnu osobu i u nekom pozitivnom svjetlu.

Kao sto je hrvatskoj a i svjetskoj javnosti poznato, za grozno ubojstvo Stjepana Durekovica 28.07.1983. u Wolfratshausenu pored Münchena, osudjeni su na dozivotne kazne zatvora: Krunoslav Prates, Zdravko Mustac i Josip Perkovic. Oni nisu osudjeni zbog pomaganja u ubojstvu vec kao “supocinitelji“. Ovo svirepo ubojstvo Durekovica obiljezuju “podmuklost“ kao i “niske pobude“. Niske pobude “postoje kada motivi ubojstva s gledišta općeg ćudoređa zaslužuju prezir i kada su na najnižoj razini.“ Toliko o pravnim kvalifikacijama njihovih presuda.

Sudjenje Krunoslavu Pratesu 2008. godine u Münchenu

Nakon raspada Jugoslavije i velikosrpske agresije na Hrvatsku, mnogi su se iskreni domoljubi vratili u domovinu i stavili se novoj hrvatskoj vlasti na raspolaganje u obrani nase drzave. Tako sam i ja dosao u Zagreb gdje sam bio u cestom kontaktu sa TM-om. U tim nasim kontaktima TM mi je ispricao detalje o likvidaciji Stjepana Durekovica 1983. u Njemackoj.

Tom prilikom TM mi je ispricao da je Josip Perkovic imao jednog dugogodisnjeg suradnika u hrvatskoj emigraciji i da je on bio tajnik Hrvatskog Narodnog Odbora i glavni urednik njihovog glasila “Hrvatska Drzava“. Taj Perkovicev suradnik je bio Krunoslav Prates i on je imao dva pseudonima: “Stiv“ i “Boem“. Prates je preko dr. Ivana Jelica, predsjednika HNO-a, upoznao Stjepana Durekovica. Nakon nekog vremena Prates je pomagao Durekovicu u tiskanju njegovih antijugoslavenskih knjiga i tako stekao njegovo povjerenje. Krunoslav Prates je posjedovao jednu garazu u Wolfratshausenu pored Münchena koju je nakon nekog vremena preuredio u tiskaru. Pratesova tiskara je bila idealno mjesto za likvidaciju Durekovica. Durekovic je, naime, vjerovao Pratesu i mislio je da skoro nitko ne zna da ta garaza-tiskara postoji. Josip Perkovic i Branko Trazivuk su isli u Luxembrugu na sastanak sa Krunoslavom Pratesom koji je ovom prilikom Perkovicu predao kljuc od tiskare u kojoj je kasnije Durekovic ubijen. Svu ovu akciju oko ubojstva Durekovica vodio je Zdravko Mustac.

Kada je njemacka policija uhitila Krunoslava Pratesa, TM mi je ispricao da je Prates optuzen za pomaganje u ubojstvu Stjepana Durekovica 1983. u Wolfratshausenu. Nakon nekog vremena otisao sam u Stuttgart gdje me je TM nazvao i zamolio za hitan sastanak. Sastanak smo dogovorili u hotelu Schlossgarten u Stuttgart-u. Ja sam dosao prvi u hotel i sjeo sam za stol. Za drugi stol su sjela dva sluzbenika kriminalisticke policije  iz Stuttgart-a (LKA Baden-Württemberg) koji su snimili nas ragovor. Ja sam tek kasnije saznao da je nas razgovor snimljen kada sam od bavarske kriminalisticke policije (LKA Bayern) pozvan na razgovor.

Nakon kratkog vremena dolazi i TM u hotel. On naruciva kavu i otvara temu oko Pratesa i Perkovica. “Znas Petre, sta ste sve vi radili po Njemackoj. Postavljali bombe i palili jugo klubove. Perkovic sve to zna. Ako osude Pratesa eto ti i Perkovica. Mi moramo svim sredstvima sprijeciti istragu i svjedociti za Pratesa.“

Kada sam shvatio kuda TM okrece vodu i kakva mu je namjera, ja sam ga samo slusao. TM nastavlja pricati da ce i Tomislav Durasovic svjedociti u korist Pratesa jer je Durasovic u svojoj knjigi “Svjedok olovnih vremena“ povoljno pisao o Pratesu. TM mi predlaze da odem sa njime u Frankfurt kod odvjetnika Rosebrocka kojeg ce on angazirati da brani nevinog Pratesa. TM nastavlja pricu i tvrdi da su Perkovic i Mustac spremni financirati Pratesovu obranu.

Ja sam o svemu ovome dao izjavu njemackim istraziteljima koji su vodili istragu i koji jos uvijek vode istrage o ubojstvu Durekovica i ostalih Hrvata koje je UDBa likvidirala (Bebana, Kostica, Nizica, Zagajskog, atentati na Luku Kraljevica).

“U procesu protiv Pratesa svjedočio je i hrvatski politički emigrant Petar Penava iz Stuttgarta, koji je, kako kaže, za vrijeme tog procesa dobio brojne prijetnje smrću, ali ih se ne plaši, nego se u Njemačkoj sprema za novo svjedočenje protiv Josipa Perkovića i za raskrinkavanje Udbinih nedjela.

– Za vrijeme münchenskog suđenja Krunoslavu Pratesu otvoreno su mi likvidacijom prijetili Perkovićevi kolege, najavljujući kako će me pojesti crna noć, crne vrane i rđa. Udbaši me nisu uspjeli zaplašiti kao ni za vrijeme likvidacija nedužnih hrvatskih domoljuba koji su ubijeni samo zato što su voljeli svoj narod i zemlju – kaže emigrant, a kasnije i djelatnik hrvatskog SIS-a Petar Penava, koji je na Perkovićevu umiješanost u ubojstvo Đurekovića 1983. godine u Münchenu bacio novo svjetlo posvjedočivši na sudu u Njemačkoj kako je Krunoslav Prates osobno upravo Perkoviću predao ključeve tiskare u kojoj je kasnije likvidiran Đureković.“

Izvor: https://www.maxportal.hr/vijesti/emigrant-petar-penava-sefa-hrvatske-udbe-josipa-perkovica-poslat-cu-na-dozivotnu-robiju/

Sve sto je kontroverzna Enigma TM o meni i o mome svjedocenju protiv Pratesa i Perkovica napisao je obicna laz i kleveta.

TM u potrazi za laznim svjedocima

TM je isao i u Dubrovnik kod pokojnog profesora Muse i nagovarao ga da svjedoci u korist Pratesa. Prof. Musa ga je, naravno, odbio. TM je bezuspjesno tvrdio da je Perkovic veliki Hrvat i da on nije organizirao niti jedno ubojstvo hrvatskih emigranata u Europi vec da su to odradjivali Savezna UDBa i Beograd.

Nakon neuspjeha sa cestitim Hrvatima koji nisu nasjeli na njegove price, TM ide u potragu za srpskim kriminalcima da mu pomognu laznim svjedocenjima. Tako TM stupa u kontakt sa Centinim sinom i moli ga da mu pomogne pridobiti Andriju Draskovica za svjedoka obrane. Naime, Andrija Draskovic se je tada nalazio u zatvoru i oni su njega prilikom njihovih posjeta trebali intruirati i pripremiti da svjedoci na sudu u Münchenu i da kaze da je Arkan ubio Durekovica. Medjutim, münchenski sud i sudac dr. Dauster su uhvatili Draskovica u lazi. Njemacki istrazitelji su znali sve detalje oko toga kako je TM pokusao uvuci Draskovica kao laznog svjedoka obrane. Draskovic je, nakon sto je uhvacen u lazi, priznao da je sve te podatke o ubojstvu Durekovica citao u zagrebackom Globusu kojeg mu je poslao TM!

Ovo je ziva istina!

Novac za Pratesova njemackog odvjetnika

TM je od Josipa Perkovica dobio oko 35.000 Eura da ih preda njemackom odvjetniku Krunoslava Pratesa. TM je odvjetniku Rosebrocku prvi puta predao 10.000 Eura, drugi put mu je po jednom vozacu autobusa poslao 12.000 Eura i trecom prilikom mu je jos dao 8.000 Eura. Ostalih 10.000 Eura TM je zadrzao za sebe kao nadoknadu za svoj odradjeni “posao“.

Sudac Dauster i drzavni odvjetnik Weiss ovako su komentirali svjedocenje TM na sudjenju Perkovicu i Mustacu video-vezom iz Zagreba:

“Posebno je sudac dr. Manfred Dauster ispitivao Micica o vezama Perkovica i Nobila s Pratesovim odvjetnikom Rosebrockom koji je na saslušanju pred sudom priznao da je, preko Micica, primio 23.000 eura od Nobila. Micic je danas izjavio da su ga dvojica neimenovanih Hrvata zamolila da pokuša angažirati Rosebrocka kao branitelja Krunoslava Pratesa. Micic je potvrdio da je predao Rosebrocku 23.000 eura, ali je ustvrdio da Nobilo i Perkovic s tim nemaju ništa.

Sudac Dauster prokomentirao je ovakav iskaz svjedoka rijecima: “Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao”. U raspravu se također umiješala sutkinja iz Zagreba napomenom da svjedok ocigledno ne želi odgovarati na pitanja na primjeren nacin, na što joj je Micic odgovorio da ocigledno nema pojma o predmetu. Na ovo je regirao sudac Dauster vrlo oštrim upozorenjem svjedoku.

Saslušanje je nastavljano serijom pitanja o skukobima Micica s Petrom Penavom. Micic je potvrdio da poznaje Penavu i da zna sadržaj Penavine izjave na suđenju Mustacu i Perkovicu pred sudom u Münchenu te da je da primio izvješce o Penavinom iskazu. Na pitanje tko ga je o tome obavijestio, rekao je da mu je sadržaj Penavinog iskaza ispricao Tomislav Đurasovic, bivši politički emigrant koji je bio nazocan na suđenju kad je ispitivan Penava.

Kako sudsko vijece nije imalo daljnjih pitanja za Micica, svjedocenje je nastavljeno ispitivanjem od strane zastupnika optužbe Lienharda Weissa. Odgovarajuci na Weissova pitanja, Micic je naveo da je od srpnja 1991. radio za SIS i da mu je šef bio Josip Perkovic. Prema iskazu, sve aktivnosti SIS-a bile su demokratske i u skladu s propisima. Dodao je da je on uvjeren da Josip Perkovic nije kriv za ubojstvo Stjepana Đurekovica jer mu je sam Prekovic rekao da se radilo o akciji savezne Udbe i da je savezna Udba poslala kriminalce da likvidiraju Đurekovica.

Razmjena pitanja i odgovora između Weissa i Micica završila je Weissovom izjavom upucenom Micicu. Weiss je doslovce rekao: “Gospodine Micic, Vi lažete ovdje u sudnici samo da biste bili sigurni da ce hrvatske novine sutra donijeti naslov: ‘Micic: Perkovic je nevin!’ Još k tome to ste izveli na tako nezgrapan nacin da Vam nitko u sudnici ne vjeruje”.

Izvor: www.narod.hr od 27. srpnja 2015.: Sudac Dauster: Nikada mi nitko nije ovako u lice lagao!

Novac za Vinka Sindicica

Prije izrucenja Perkovica i Mustaca u SR Njemacku, TM krece u jos jednu akciju spasavanja svoga “oca“ Perkovica i “ocuha“ Mustaca. Naime, Vinku Sindicicu je Josip Perkovic obecao 100.000 Eura nagrade ako povuce svoj iskaz koji je dao njemackim istraziteljima u slucaju ubojstva Durekovica u kojem je tesko teretio i Perkovica i Mustaca. Nakon toga Vinko Sindicic odlazi kod javnog biljeznika i izjavljuje, da su njegove izjave koje je dao njemackoj policiji cista izmisljotina odnosno konstrukcija njemackih istrazitelja. Ali, umjesto obecanih 100.000 Eura, Vinko Sindicic dobiva sitnis od svega 15.000 Eura. Taj novac mu je predao nitko drugi nego TM! Vinko Sindicic i njegova talijanska prijateljica Maria Rodriquens su sve detalje oko ove predaje novca ispricali na münchenskom sudu.

Sindičić je sastavio i jednu izjavu, prije promijenjenog iskaza, i jednu nakon tog iskaza, a koje je sakrio radi svoje sigurnosti. Za taj promijenjeni iskaz je dobio 15.000 eura.

Izvor: https://direktno.hr/direkt/udbin-killer-sindicic-svjedocit-ce-i-dokrajciti-perkovica-i-mustaca-13107/

TM izmislja da sam ja na sudu u Münchenu izjavio, da mi je Perkovic dao eksploziv da ga podmetnem kod nakladnika Rolf Schulz-a pored Münchena, koji je trebao objaviti Titove memoare. To je jos jedna perfidna udbaska podvala i obicna laz. Ja to, naravno, nisam nikada govorio niti sam pred sudom svjedocio. Svjedocio sam samo ono sto mi je TM pricao o ubojstvu Stjepana Durekovica. To je ono sto njega stvarno muci i zbog cega on mene u svojoj knjigi lazno prikazuje.

Toliko o mome svjedocenju u Münchenu i istini. Sve sto TM u svojoj knjigi pise je obicna laz!

Jozo Vrbic

TM u svojoj knjigi pise da sam dijelio letke nekog Joze Vrbica sto je isto obicna laz. Ja tog Vrbica nikada u zivotu nisam vidio. Pokojni Rudolf Arapovic mi je jednom prilikom rekao da ako dobijem nekakav pamflet od tog Vrbica da ga odmah bacim u smece. Moja njemacka adresa je bila javna jer sam ja bio predstavnik Hrvatskog Lista za Europu. TM pokusava mene ovom podvalom ocrniti i pokazati kako sam ja u emigraciji stetio hrvatskoj stvari.

Istina je, da su TM izbacili iz HNV-a, Hrvatskog Lista i Kroatische Berichte jer se je pokazao i dokazao de je osoba od nepovjerenja i da ne odradjuje svoje preuzete poslove i obaveze.

TM nastavlja dalje sa neistinom i tvrdi da sam ja sirio “Hrvatsku revoluciju“ koja je bila glasilo HRP-a. Ja nisam nikada sirio njihovo glasilo. Clanovi HRP-a nisu znali tko je njihov clan slicno kao sto je to bio slucaj i kod HRB-a. HRP i HRB su imali isti cilj: rusenje svake Jugoslavije. TM nije imao saznanja o nasim aktivnostima i zbog toga je sve nas optuzio da smo udbasi.

Ali zato TM ne pise o svome ocu Perkovicu i ocuhu Mustacu koji su na Visem Zemaljskom Sudu u Münchenu zbog supociniteljstva u likvidaciji Stjepana Durekovica osudjeni na dozivotne kazne zatvora.

Prijetnje Amerikancima

TM pise da sam ja osudjivan zbog svoje firme ali presucuje izrucenje dr. Andrije Artukovica kada me je nagovorio da zaprijetim Amerikancima da cemo napraviti osvetu i da cemo im dignuti konzulat u zrak. Zbog te prijetnje sam bio uhicen. Nakon toga dolazi TM sa odvjetnikom Rosebrockom kod mene u zatvor da me oslobodi. Ali njemacki sud je to odbio jer su Amerikanci ulozili protest i naredili Nijemcima da im cuvaju predstavnistva.

Gradjevinska firma

TM suti kao zaliven i ne spominje da je samnom otvorio gradjevinsku firmu P+M Bau GmbH koja je bila prijavljena na adresi njegovog zemljaka Tome Sedle u Frankfurtu. U Frankfurtu smo poceli raditi i kada je trebalo isplacivati radnike TM im je bacao suzavac u oci i galamio na njih da mu treba novac za borbu i hrvatske stvari.

Ja sam odmah napustio fimu kada sam vidio sta sve on radi i kako se ponasa prema svojim radnicima. TM je preuzeo firmu i jedno je vrijeme radio na podrucju Bodenskog jezera. Radnici na tim gradjevinskim poslovima su bili vecinom Hercegovci koje je sve prevario i kojima nije isplatio place. Zbog utaje poreza i neplacanja socijalnih i mirovinskih obaveza TM biva osudjen na dvije godine zatvora.

Ovo je jos jedna epizoda iz “uspjesne“ poslovne karijere TM koja je prebogata raznoraznim aferama. TM njih, naravno, presucuje!

Isto tako TM presucuje svoje dobre i dugogodisnje veze sa jugoslavenskim kriminalcima koji su harali po Frankfurtu. Na prvom mjestu je njegov burazer Ljubomir Magas – Zemunac. Sa Zemuncem, Bagaricem i Andrijom Draskovicem, zvanim Rene, jer je nosio odijela od Renea, je ispio bezbroj kava.

Andrija Draskovic se sumnjici za ubojstvo Albanca Hadrija u Briselu 1990e. Draskovic i Zemunac su bili udbini placenici. Goran Vukovic-Majmun ubio je Zemunca 1986. pred sudom u Frankfurtu. TM stupa na scenu i organizira obranu za likvidiranog Zemunca.

TM je u tu svrhu pokusao pridobiti Zeljka Sunjica i mene da svjedocimo protiv Vukovica. Sunjic i ja smo tada bili u istom zatvoru zajedno sa Vukovicem. Nas dvoje smo bili pozvani kao svjedoci na sud u Frankfurtu. Sunjic je odbio bilo sta reci. Ja sam samo rekao da sam bio u istom zatvoru sa Vukovicem i da o tom slucaju nista ne znam niti mogu reci. Jos sam izjavio da sam dobio informacije da se tu radi o medjusobnom obracunu jugoslavenske Udbe. Nakon moga svjedocenja napustam sud i TM mi prijeti sto nisam lagao protiv Vukovica jer je Zemunac njegov Hrvat.

TM u svojoj knjizi spominje i Jozu Vukelica, koji je bio ljubavnik njegove zene dok je on boravio u zatvoru. To mi je sve ispricao moj suborac i prijatelj Nediljko Vegar. Zato je TM u svojoj knjigi objavio lazno pismo koje mu je navodno iz zatvora pisao i poslao Nediljko Vegar. Za ovaj falsifikat TM imam svjedoke.

TM-Enigma je sirio lazi da Luka Kraljevic nije slijep i da na njega uopce nije izvrsen atentat. Isto je tako sirio lazi o Tomislavu Naletilicu i tvrdio da mu je zena bacila otrov u oci i to iz ljubomore. Kada se je TM vratio u Zagreb, u krilo svoga Perkovica, sirio je lazi da Sindicic uopce nije pucao na Stedula.

TM nastoji svojim udbaskim podvalama diskreditirati sve postene Hrvate emigrante.

TM suti i o tome kako je, nakon sto je Racan preuzeo vlast, optuzio Nediljka Vegara, Vernera Ilica i mene da smo podmetnuli pakleni stroj pod neki partizanski spomenik na Mirogoju te u Kumrovcu pod masovnog ubojicu i zlocinca Tita. Kada mu je ta akcija propala onda nas je prijavio policiji da planiramo oteti Perkovica. Bijedna SOA me je prisluskivala i pozivala sve osobe na razgovor sa kojima sam imao kontakt. Optuzio je Franju Bubalo, Dragoju, Prebeka, Vukusica i mene, ali mu je sve to palo u vodu.

Njegov caca Perkovic i ocuh Mustac leze dozivotno u zatvoru i ja znam da mu nije lako.

TM je svjetska Varalica koji je masovno Hrvate varao. Da ih je sve postrojiti koje je prevario, bili bi to dugi kilometri.

  1. DIO

 

TM pise u knjizi kako ga je KOS trazio gdje je stanovao. Moram za hrvatsku javnost reci da to nije istina. Njega su trazili njegovi radnici koji su kod njega radili i koje nije uredno isplatio.

Trazili su ga Tomislav Naletilic i Stanko Lasic. Naime, UDBa je izvrsila atentat na Naletilica tako sto su mu bacili kiselinu u oci. Taj atentat na Tomu Naletilica je priznao i opisao udbin zlikovac Bozidar Spasic u svojoj knjigi. TM je nazivao ljude i sirio lazi da na Naletilica nije izvrsen antentat vec da je to ucinila njegova ljubomorna supruga. Iz tog razloga se je on zamjerio Naletilicu i kada je Naletilic saznao da je TM kod Perkovica on mu je minirao kucu u Gracanima.

TM pise da nije mogao normalno raditi zato sto ga je UDBa stalno progonila.

TM se je medju prvima vratio u Jugoslaviju i odmah je kupio stan za 150.000 DM u Zagrebu i poslije kucu u Zagrebu u Gracanima. Ako TM zbog progona UDBe nije mogao normalno zaradjivati novac, neka onda objavi tko mu je i zasto dao taj novac sa kojima je kupio vrijedne nekretnine.

TM ne spominje svoju bracu i ne pise o njihovoj suradnji sa UDBom. Ali zato lazno napada mene jer nisam htio lazno svjedociti protiv Vukusica i Vukojevica a pravdati njegova Pratesa i Perkovica. To je pravi razlog zasto je on mene lazno oklevetao i zasto sam ga tuzio.

TM se pravda za ubojstva Milicevica i Milosa. Postoji li razlog zasto TM ne moze otici slobodno u Njemacku? Kao sto je poznato, ubojstvo u Njemackoj ne zastarjeva!

TM pise u svojoj knjizi kako se je “borio“ za Hrvatsku.

Hrvatskoj javnosti i hrvatskim domoljubima moram slijedece reci: TM se je odmah smijestio kod svoga cace Perkovica i ocuha Mustaca te je vodio istrage o hrvatskim emigrantima. Istrazivao je tko minira partizanske spomenike i kuce zlocinaca. Za to je optuzivao nevine ljude. Eto, to je bila njegova “borba“ za Hrvatsku. A bojisnicu je samo sa televizije poznavao.

Uskoro izlazi moja knjiga i dozivljaji “NA NISANU UDBe” u kojoj ce biti dosta govora i o tom zlikovcu TM-u.

  1. DIO

TM pise i o pokojnom Nikoli Milicevicu-Bebanu. TM navodi da je pok. Beban bio kockar i da ga je to stajalo glave. Naravno da je to sve obicna laz i izmisljotina.

Istina je da je pok. Beban TM-u posudio 7.000 DM i da mu ih ovaj nije vratio.

Pok. Beban je susreo TM u bistrou Dinamo, koje je bilo u vlasnistvu Marijana Konte, uhvatio ga za vrat i dao mu ultimatum do kada da mu vrati pozajmljeni novac. To je bilo dan prije ubojstva Bebana.

Nekoliko sati prije ubojstva Bebana, TM salje Marijana Sutu, zvanog Mrma, u lokal Slavonske noci da izvidi da li se unutra nalazi Milicevic. Marijan Suto-Mrma obavijestava TM-a da je Beban unutra i nekoliko sati poslije on je ubijen na parkiralistu gdje je stanovao.

Hrvatska emigracija ne stoji iza TM-a i njegove knjige koju je izdao najvjerovatnije po uputama UDBe i KOSa samo da ocrni hrvatske borce. Njegova knjiga je puna lazi i udbaskih dokumenata.

Pokojni Marko Veselica mi je rekao da je TM jedini iz Hrvatskog Proljeca kojega UDBa nije dirala i koji je bez problema otisao vani u Njemacku. Njega je navodno u Zadru pridobio i angazirao KOS.

Hrvatski povjesnicari bi morali istraziti tko je TM.

Uglavnom, otkad je TM dosao u emigraciju, ubijeni su Bruno Busic, Nikola Milicevic i legionar Jozo Milos.

Petar Penava

* Stavovi i mišljenja iznesena u kolumnama osobna su mišljenja njihovih autora i ne moraju nužno odražavati stajališta portala

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Sjećanje na Dianu Budisavljević – ideologija i nametnuto kolektivno sjećanje protiv povijesne znanosti

Objavljeno

na

Objavio

Svjedocima smo procesa u kojem se putem medija, kulture i politike nastoji nametnuti određeno kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević, i to nauštrb faktografije, istine i povijesne znanosti. Kako bismo se kao pojedinci i kao društvo mogli oduprijeti tim manipulacijama za početak je potrebno sagledati kronologiju događaja u tom procesu koji još traje,štoviše, koji je u svom punom jeku.

Diana (Obexer) Budisavljević rođena je 1891. u Innsbrucku (Republika Austrija). 1917. udaje se za Julija Budisavljevića s kojim 1919. dolazi u Zagreb. Umrla je 1978. u Innsbrucku.

  1. – 1945. organizirala je i pružala pomoću ratu stradaloj djeci, prije svega kozaračkoj djeci i, kako se navodi u Dnevniku, djeci pravoslavnih majki. Ovo njezino humanitarno djelovanje  nazvano je „Akcija DB”.

U razdoblju od 1945. do 2003. u javnosti se ne spominje, (uglavnom) ne postoji kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević.

Stvaranje kolektivnog sjećanja  kronologija i nekoliko primjera

– 2002. objavljen je pregledni rad Danijele Marjanić „Biografija Diane Budisavljević” (na njemačkom) na hrcak.srce.hr .

– 2002. objavljen je pregledni rad „Dnevnik Diane Budisavljević 1941. – 1945.” na hrcak.srce.hr . Ovdje treba istaknuti kako to nije izvorni tekst dnevnika pisanog na njemačkom, nego (nečiji) prijevod na hrvatski. Ipak, kao autorica je navedena pokojna Diana Budisavljević iako je riječ o prijevodu objavljenom 24 godine nakon njezine smrti.

– 2002. objavljen je pregledni rad „Auszug aus dem Tagebuch: Aktion Diana Budisavljević” (Izvod iz Dnevnika. Akcija D. B.) na hrcak.srce.hr

– 2003. godine objavljena je knjiga „Dnevnik Diane Budisavljević

– 2011. L. Filipović na tportal.hr objavljuje: „ZABORAVLJENA IAKO JE SPASILA 12.000 DJECE; Za našeg Schindlera nema mjesta u udžbenicima povijesti”

– 1. ožujka 2017. austrijski autor Wilhelm Kuehs objavljuje biografski roman „Dianas liste” koji je ubrzano objavljen u srpskom izdanju kao „Dijanina lista”

– 28. lipnja 2017. Jutarnji list objavljuje: „’AKCIJA D.B.’ Europski fond podržao film o ženi koja je spasila 10.000 djece u ustaškom režimu”; iz teksta: „film Akcija D.B. (radnog naslova Dianina lista) redateljice Dane Budisavljević u koprodukciji Hrvatske, Slovenije i Srbije s iznosom od 160.000 eura, kako je izvijestio HAVC.”

– 15. srpnja 2017. Boris Orešić u Globusu piše članak o Diani Budisavljević: „DAMA IZ VISOKOG DRUŠTVA Čudesna priča o zaboravljenoj heroini iz Zagreba”

– 6. listopada 2017. u Sisku je imenovan Park Diane Budisavljević

– 15. svibnja 2018. u Domu Vojske Republike Srbije u Beogradu otvorena izložba “Dijanina deca” posvećena Diani Budisavljević (prenose hrvatski mediji net.hrdanas.hr: „ZAŠTO ZA OVU ŽENU NITKO NIJE ČUO? Srbija ju koristi za propagandu, a Hrvatska ignorira Dianu koja je spašavala djecu iz logora”)

– 23. svibnja 2018. premijerno je prikazan dokumentarni film RTS-a o Diani Budisavljević „Dijanina deca”

–  u studenom 2018. beogradski Odbor za podizanje spomenika donosi odluku o podizanju spomenika Diani Budisavljević do kraja 2019. („Apsurdno je da Beograd diže spomenik heroini, ali ne prihvaća njezina svjedočanstva da je Stepinac pomagao u spašavanju tisuća srpskih mališana”, Davor Iavnković, Večernji list, 25. studenog 2018.)

Dnevnik Diane Budisavljević

– Dnevnik je pisan od listopada 1941. – listopada 1945., uz jedan kratki upis iz veljače 1947.

– 1993. prvi prijedlog da se Dnevnik objavi (iz predgovora)

– Dnevnik je s njemačkog na hrvatski prevela unuka D. B., Silvija Szabo, objavljen je 2003. u nakladi Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac i Hrvatskog državnog arhiva.

Pitanja koja se nameću: Zašto njezin dnevnik nije objavljen u bivšoj Jugoslaviji, između 1945. I 1990.? Zašto se tek u suvremenoj hrvatskoj državi počelo javno govoriti o Dijani Budisavljević i o njezinome dnevniku? I drugo, koja su jamstva da je Dnevnik, odnosno njegov objavljeni prijevod autentičan?

Usporedba: „Dnevnik Diane Budisavljević” i Dnevnik Anne Frank

  1. Dostupnost originalnog dnevnika

– Originalni dnevnik Diane Budisavljević nije dostupan široj javnosti, nema ga na internetu.

– Originalni dnevnik Anne Frank javno je dostupan, i na internetu.

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

Originalni dnevnik Anne Frank, fotografije s mrežnih stranica

  1. Objava Dnevnika:

– Dnevnik Diane Budisavljević nastao je 1941. – 1945.,

prvi put je kao članak objavljen 2002., 2003. prvi put je objavljena knjiga. Knjiga nije dostupna u knjižarama.

– Dnevnik Anne Frank nastao je 1942. – 1944.,

prvi put je u dijelovima objavljen u nizozemskim novinama „Het Patrool”, kao knjiga je prvi put objavljen 1947., nakon čega su uslijedila mnoga izdanja. Dostupna su u knjižarama.

  1. Autentičnost:

– Dnevnik Diane Budisavljević preveden je od njezine unuke i objavljen 2003. kao knjiga. Međutim, široj javnosti nije dostupan original na njemačkom. Ne postoji javno propitivanje autentičnosti ni dnevnika ni njegova prijevoda, i nije javno dostupna stručna analiza koja bi potvrdila autentičnost dnevnika i ispravnost prijevoda.

– Dnevnik Anne Frank javno je dostupan u svome izvornom obliku, te u raznim prijevodima.

Istražena je njegova autentičnost. Uz to je 1978., u sklopu sudske parnice o autentičnosti dnevnika, obavljena i forenzička istraga od strane njemačkog Saveznog Odjela za Kriminal i dokazano je kako i papir i tinta sežu iz vremena nastajanja, prije 1950.

Film RTS-a: „Dijanina deca”

Film „Dijanina deca” iz 2018. snimljen je u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja” i emitiran je, među ostalim, na  Radioteleviziji Republike Srbije.

Iako bi, sudeći po njegovu naslovu, ovaj film trebao govoriti prije svega o humanitarnom djelovanju Diane Budisavljević, velika je pozornost posvećena vrjednovanju tadašnje hrvatske države.

Nekoliko je netočnih i krivotvorenih povijesnih podataka zbog kojih se film može promatrati kao propagandni film u svrhu falsificiranja povijesti.

Evo nekoliko primjera – kadrovi iz filma uz engleski prijevod (titlovi):

Kao što vidimo, navodi se kako su za vrijeme NDH Hrvatskoj pripadali teritoriji koji danas nisu sastavni dio hrvatske države. Uz Bosnu i Hercegovinu navodi se i Srijem. Riječ je o potpuno netočnoj informaciji. Sastavni dio hrvatskog teritorija današnje hrvatske države je i Srijem (Vukovarsko-srijemska županija).

Pogledajte ovaj primjer:

Ovdje nije samo riječ o netočnoj informaciji nego i o grubom falsificiranju povijesti u svrhu širenja ideologije. Navedeni podatak da je u NDH navodno „zaklano 750.000 nevinih i razoružanih Srba” pobijen je ne samo raznim znanstvenim istraživanjima o ratnom stradanju, nego i pukim uvidom u popise stanovništva.

(doc. dr. sc. Prof. Vlatka Vukelić, „Djelovanje sisačkog ‘Sokolskog društva’ od 1929. do 1941”;
doc. dr. sc. Stjepan Šterc, članak o popisu stanovništva;
https://www.bib.irb.hr/570290
https://narod.hr/hrvatska/stjepan-sterc-o-bleiburgu-i-kriznim-putevima-popis-stanovnistva-1948-pokazuje-gubitke-od-639-000-osoba ).

Ideologija

S obzirom na to da je film „Dijanina deca” snimljen u koprodukciji Radiotelevizije Republike Srbije i tamošnjeg „Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja”, te da je emitiran u programu javne televizije Republike Srbije RTS, može se zaključiti kako tamošnja službena politika zauzima (vanjsko)političke i u širom kontekstu društvene stavove temeljene, među ostalim, i na u filmu navedenim povijesnim falsifikatima i ideološkim propagandama.

S obzirom na tu spoznaju problematičan nije samo spomenuti film, nego i 2017. najavljeni film naslova „Akcija DB” koji se uskoro treba premijerno emitirati u Hrvatskoj, a koji je snimljen u koprodukciji Hrvatske i Republike Srbije, i Republike Slovenije.

Povijesna znanost

U Sisku je u prosincu 2018. održan znanstveni skup „Zbrinjavanje kozaračke djece i dječje prihvatilište u Sisku 1942. – 1943.“ na kojem su izneseni mnogi rezultati znanstvenog istraživanja koja potvrđuju veliku,čak i presudnu ulogu blaženog kardinala Alojzija Stepinca u zbrinjavanju i pomoći kozaračke i ostale djece stradale u ratu. Tu je činjenicu, prema zasad neprovjerenom prijevodu njezina dnevnika, potvrdila i sama Diana Budisavljević.

Međutim, iz ideoloških i propagandnih razloga ova se istina umanjuje, nerijetko i prešućuje. Imamo li u vidu kako Srpska pravoslavna crkva, koja kroz povijest, pa tako i danas, uvelike utječe na politički, društveni i kulturni život Republike Srbije, propagandno djeluje protiv beatifikacije blaženog kardinala Alojzija Stepinca, za očekivati je da će se na svim relevantnim razinama politike, društva i kulture Republike Srbije takvo djelovanje i nastaviti.

Znanstvena istraživanja predstavljena u Sisku koncem 2018. godine također su potvrdila kako u Sisku za vrijeme II Svjetskog rata nije bilo koncentracijskog logora, a kamoli logora za djecu.

Netočna informacija o postojanju logora u Sisku iz ideoloških je razloga do te mjere propagandno proširena da su je čak i vijećnici Grada Siska 2017., predlažući imenovanje Parka Diane Budisavljević, u prijedlogu eksplicite naveli: „…humanitarki koja je predvodila spašavanje srpske djece iz sisačkog logora 1942. i 1943. godine”.http://www.sisak.info/park-diane-budisavljevic-ulica-stjepana-grgca-trg-120-brigade-i-perivoj-tee-bencic-rimay/

Upravo su iz tog razloga mnogi vijećnici glasovali ‘suzdržano’, i upravo je iz tog razloga jedna vijećnica glasovala ‘protiv’ prijedloga. Nisu bili protiv imenovanja trga imenom ove humanitarke, već su bili upoznati s povijesnom činjenicom o nepostojanju logora u Sisku. Glasovali su ‘suzdržano’ i ‘protiv’ jer je obrazloženje bilo temeljeno na povijesnoj, ideološkoj i propagandnoj laži:

„Imenovanje nekoga parka po toj humanitarci nije ni najmanje sporno te je i poželjno, pogotovo u Sisku, međutim akt kojim je objašnjeno imenovanje donosi ključnu neistinu. U njemu je navedeno kako je u Sisku tijekom Drugoga svjetskoga rata postojao »koncentracijski logor za djecu«, što je apsolutna laž.” https://www.glas-koncila.hr/povjesnicarka-dr-vlatka-vukelic-razotkriva-laz-o-djecjem-koncentracijskom-logoru-u-sisku-generacije-koje-dolaze-trazit-ce-pocinitelje-zlocina-nad-svojima/

Zaključak

Iz svega navedenoga razvidno je kako kolektivno sjećanje na Dianu Budisavljević do 2003. gotovo nije postojalo.

Također se može zaključiti kako su lik i djelo Diane Budisavljević od početka 21. stoljeća počeli postajati dijelom kolektivnog sjećanja, ali uglavnom na temelju selektivnih i nedovoljno provjerenih informacija, te ideologiziranom propagandom.

Velika je oskudica relevantnih, znanstvenih, povijesnih istraživanja što otvara vrata ideologiziranju ove teme i širenju nepotpunih, iskrivljenih, propagandnih, pa i netočnih povijesnih podataka.

Sve dok se ne objavi znanstvena ekspertiza o autentičnosti dnevnika Diane Budisavljević i dok se ne naprave znanstvena istraživanja o njezinom djelovanju, sva tumačenja njezinog rada i djelovanja treba promatrati u duhu prosrpske i protuhrvatske propagande.

Građanska inicijativa Ivo Pilar

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Objavljeno

na

Objavio

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.

Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.

Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.

Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?

Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.

Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.

Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!

Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).

Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

 

Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su  -ubijeni.

Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.

Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.

Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.

A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:

Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka,  85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.

Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari