Pratite nas

Komentar

Petar Škorić: Ćirilica se u Vukovaru instrumentalizira kao simbol oružane pobune, razaranja, ubojstava i proganjanja ljudi

Objavljeno

na

Petar Škorić, predsjednik splitskog HDZ-a, prokomentirao je objavu u medijima da će se Zoran Milanović zalagati za uvođenje dvojezičnih ploča u Vukovaru. Zapitao se kome je i zašto potrebna ćirilica u Vukovaru i zašto SDSS uporno inzistira na postavljanju dvojezičnih ploča u Vukovaru?

– I to baš u Vukovaru, koji bi zbog svoje krvave prošlosti sa zastrašujućim srpskim agresorskim političkim biljegom trebao biti zadnji grad u Hrvatskoj gdje bi trebalo postaviti dvojezične ploče. Ne radi se tu o pismu, niti se radi o kulturnom obilježju niti je riječ o provedbi odluke Ustavnog suda koji svojim odlukama naglašava duh tolerancije, mira i snošljivosti, kao i suživota.

Ti uvjeti se ne ostvaruju u ovom slučaju, jer se ćirilica u Vukovaru instrumentalizira kao simbol oružane pobune, razaranja, ubojstava i proganjanja ljudi. Radi se o neviđenom korištenju jednog pisma kao oružja u kojem bi se u miru ostvarilo nešto što u ratu nisu uspjeli. Uvođenje dvojezičnosti u Vukovar nije cilj, to je sredstvo koje će poslužiti za ostvarenje nekih sljedećih ciljeva – poručuje Škorić.

Dodaje kako živimo u atmosferi u kojoj se hrvatskom narodu i svim hrvatskim građanima pokušava ograničiti pjevanje određenih pjesama domoljubnog karaktera, a sve u cilju nekakve političke korektnosti, jer tobože ‘vrijeđaju osjećaje’ i izazivaju nemir Srbima u Hrvatskoj. Istovremeno se, ističe, polazi od toga da ćirilica ili zvijezda petokraka ne izazivaju uznemirenost Hrvata, koji još nisu dovoljno oplakali svoje najbliže koji su pod tim znakovima ubijani.

– Danas, 21 godinu nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, trebamo analizirati te procese, podvući racionalnu crtu pod njih i donijeti odgovarajuće odluke. Meni je posve jasno, kao i milijunima Hrvata da ti procesi ne idu u pravcu integracije srpske manjine, nego upravo suprotno, u pravcu dezintegracije Hrvatske, što je politika naslijeđenih struktura, Srbije, njihovih eksponenata oko SDSS-a i SPC-a. Koliko u Vukovaru i u Hrvatskoj ima srpskih političkih stranaka, a samo SDSS inzistira na tome?

Zašto na tome ne inzistiraju i ostale srpske političke stranke u Vukovaru i Hrvatskoj? Zašto to ne traže oni Srbi koji su branili Hrvatsku kao svoju domovinu? Hoće li sama ćirilica Srbima u Vukovaru donijeti nova radna mjesta i bolji životni standard?! Neće! Ona će donijeti korist samo onim profesionalnim Srbima koji od nje i na račun nje žive. Umjesto obzira prema žrtvi Vukovara oni uporno otvaraju teme koje dijele, traumatiziraju i otvaraju ratne rane – smatra Škorić.

Zato će, drži Škorić, Hrvatska očito morati promijeniti pristup dosadašnjih politika i rješenja, uključujući i integraciju obrazovnog procesa kao zaloga budućnosti Vukovara, jer postojeći na dnevnoj bazi samo izaziva nova neprijateljstva i sukobe.

– I to davno prestalo biti pojedinačni slučaj, pitanje ponašanja ovoga ili onoga političara ili bilo kojega čovjeka. No, na ovome nije stalo. Svjedočimo kako se bivši premijer i sadašnji predsjednički kandidat SDP-a Zoran Milanović izjašnjava kako će utjecati da se ćirilično pismo uvede u službenu uporabu u Vukovaru više nego je to radio prije.

S tom rečenicom i s tom izjavom pred hrvatske građane stavlja vrlo jasan izbor – birajte onu politiku koja je dijelila hrvatski narod, koja je uporno vrijeđala hrvatske građane i hrvatske branitelje (koji su se, kako Milanović tvrdi još i danas, ‘pijani samoozljeđivali’) i pljuvala na naše zajedničke vrijednosti proizašle iz Domovinskog rata ili politiku koja hrvatsko društvo ujedinjuje, koja brine o interesima hrvatskog naroda i svih hrvatskih građana, koja ne potencira teme koje dijele društvo i koja brine o našim temeljnim vrijednostima i hrvatskim braniteljima – napisao je Škorić.

Karolina Vidović Krišto o incidentu u Vukovaru: Ako vas netko pita za ćirilicu u Hrvatskoj, recite ovo

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Tko ne proslavi Muku, ne dočeka Uskrsnuće

Objavljeno

na

Objavio

Cvjetnica je. Isus ulazi u Jeruzalem. Gotovo dvije tisuće godina poslije Isusova ulaska u Jeruzalem, iz godine u godinu mijenjalo se puno toga, mijenjao se i Jeruzalem, a Isus je uvijek imao kamo i kome doći.

Uvijek bi dolazio ovjenčan slavom i nadom, nekada židovske mase od oko pola milijuna ljudi okupljenih radi proslave izlaska židovskog naroda s Mojsijem iz egipatskog ropstva, kasnije, kroz stoljeća, s nadom i klicanjem milijarde ljudi, naroda koji su u Njemu tražili svijetlo. Danas je Jeruzalem svatko od nas koji vjerujemo.

U tom našem Jeruzalemu, u meni, tebi, stanuju i Isusa čekaju i Kajfa, i Pilat, i mase ljudi čije ime i uspomene baštinimo, čak i kada ih ne vidimo u daljini, u našem Jeruzalemu je i palmina grančica, i ljubičica koju smo stavljali u lavore pri jutarnjem umivanju, i snažan glas Ive Pancirova što pjeva Muku Isusovu, u našem Jeruzalemu je stalna žestoka borba između odanosti i izdaje, vjere i defetizma.

Nazad trideset godina hrvatskom je narodu Zagreb bio mitski Jeruzalem, neotkud je Isus poslao i hrvatskog Mojsija, a nakon proslave Muke Kristove, nahrlile su stotine tisuća ljudi na ulice Zagreba i stali pred Kajfe i Pilate.

Poruka stotina tisuća ljudi gdje kliču svojoj hrvatskoj slobodi ohrabrila je milijune, kukavice i slabašni postali su vukovi i lavovi, proljeće je zapjevalo pobjedničku himnu ususret smrti, koja je stolovala i u Zagrebu i u cijeloj Hrvatskoj, smrti koja se nadvijala nad narodom. Te stotine tisuća sa svojim darovanim Mojsijem prognale su smrt.

Prognale su je spremnošću davanja života. Zvonila su pobjednička zvona pjesmu slave nakon pjevanja Muke. I došao je Veliki tjedan, došla je i Posljednja večera, došla je i izdaja, došlo je i nijekanje, došla je i smrt. A došlo je i Uskrsnuće. Ljudi su, ti ljudi u nama, izašli i otrgnuli se našim unutarnjim Kajfama i Pilatima.

Nazad trideset godina izišli smo van, izišli smo iz sebe, iz straha svojih okova, iz svoga kukavičluka. I putovali smo, što stazama slave, što kao svjedoci bespuća posrnuća, što kao ponizni sudionici posrtanja. Danas smo opet u našem Jeruzalemu.

No, naš Jeruzalem se promijenio. Uzdrmalo ga je puno toga tijekom ovih trideset godina, svakakve nevolje smjenjivale su se sa slavom i uzdizanjem, godinama su uspomene Cvjetnice 1990., postajale udaljenije. Ne vidimo više Mojsija iako ga svi prizivamo. Ne možemo ga ni vidjeti jer je puno ljudi sa štapom na brdima iznad Zagreba i na stazama prema nama, s bradama i svi viču da oni dolaze i svjedoče. Nisu. Nisu zato što strahom i sljepoćom koju nam je strah darovao ne razaznajemo jesu li to štapovi oslonci koju rastvaraju mora ili su to ispružene zmije u rukama samozvanaca.

Nisu zato što mi odavno ne izlazimo, odustali smo i povukli se vraćajući prognane Kajfe i Pilate u svoj um i život, nisu zato što se Mojsija može vidjeti, čuti i prigrliti Onoga tko ga je poslao samo u golemoj masi. Vani, ne unutra. Srce i um su slobodni kada izlaze, a ne kada se zatvaraju. To bi bilo svjedočanstvo, a bez svjedočanstva nema Mojsija, nema slobode.

Danas, trideset godina kasnije, hrvatski narod Cvjetnicu slavi i prisjeća se slave i muke, uspona i padova u svojim domovima, s obiteljima. Samozatvoreni smo i kličemo takvom zajedništvu. Još samo zvona zvone. Slijedi li nam Veliki Tjedan, bez kojega nema Uskrsa?

Vrijedi danas na Cvjetnicu razmisliti o tome i prepoznati put i Mojsija. Samo je jedan put, znamo svi duboko u srcu i umu koji je to, samo je pitanje imamo li ga hrabrosti zavrijediti, odbaciti laž i prihvatiti istinu razumom, mudrošću i znanjem. Zato su nam darivani, to je Isus u nama, nasuprot Kajfe i Pilata.

Marko Ljubić / facebook

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše?

Objavljeno

na

Objavio

Shutterstock

Gotovo je nevjerojatno da se samo prije pola godine bivši ministar zdravstva natezao s liječnicima i medicinskim sestrama oko jednog postotka povećanja njihovih plaća. Stari svijet je nestao tako brzo i tako potpuno da smo ga zaboravili, piše Boris Beck u kolumni za Večernji list koju djelomično prenosimo.

Sjeća li se netko da su nekad postojali influenceri? To su vam oni besposleni dečki i cure koji se slikaju uz šampone, sokovnike i mobitele dobivene od proizvođača, i lažu na internetu da ih koriste već dugo, i da su im baš super.

(…)

Nevjerojatno, nekad su postojale premijere na kojima su se po crvenom tepihu prešetavale starlete bez gaćica, a tabloidi su nas obavješćivali o ljubavnim avanturama i bračnim nevjerama zvijezda iz tih filmova. Nezamislivo, nekad su postojali nogometaši koji su potpisivali milijunske ugovore, ženili se manekenkama i onda ih prevarili na hotelskim orgijama iza kojih bi se još dugo vukle tužbe, umirivane izvansudskim nagodbama. Gdje su sada one muške i ženske sponzoruše i posvuduše? Ne znam kako ću preživjeti bez njihove proljetne detoksikacije i prostrtog uskrsnog stola, sa zečevima od slame i gnijezdima s mucastim pilićima proizvedenima u Hong Kongu, dok oko obilne trpeze sjede bogatunska dječica u bijelim haljinicama i s leptir-kravatama.

Svijet se izvrnuo naopako, kao krepana životinja što se izvalila na leđa, ili pretovareni brod što pluta tako da mu je dno u zraku. Tko bi gori, eto je doli, rekao bi Gundulić. Nestali su modni savjetnici, srednji menadžment, prodavači magle, plesači na štangi, treneri i selektori, organizatori “evenata”, čitači tarota, “brand manageri”, DJ-evi, aranžeri cvijeća, saborski i gradski zastupnici, vlasnici kafića, modni dizajneri, župani i sommelieri za vodu.

Zato sa strahopoštovanjem gledamo u prodavače koji nas puštaju jednog po jednog u svoj dućan, i sa zahvalnošću vadimo ono čega još ima na policama i u vitrinama i stavljamo to u svoje košarice i kolica. Ona najniža kapitalistička kasta, prezreni nekvalificirani radnici, uzeti na određeno, držani na minimalcu, bez bonusa i dividendi, bez dionica i božićnica, sada hrane naciju, s beskorisnim platnenim maskama na licu, i dalje iskorištavani i tjerani da rintaju preko snage.

A oni su barem vidljivi pa im možemo iskazati zahvalnost. A što je sa skladištarima, u hladnjacima i na propuhu, s viličarima i rodlama, tim nižima od najnižih? Ili sa šoferima, koji se mrznu na odmorištima i granicama, koji ginu na poledici i na zavojima, koji za slabe novce provode život na autocestama? Odjednom se život ocrtao u realnosti, u kojoj se više veselimo statičaru pred vratima nego da nam je došla najbolje plaćena trendseterica u najizazovnijem donjem rublju. Naći dimnjačara da nam da atest za dimnjak – pa gdje ćete veće sreće! Sve one glamurozne televizijske emisije, što su ugošćavale parazite, prestale su se emitirati, ali zato svi hrlimo na vijesti i vapimo za informacijama koje nam donose, gle ironije, prezreni novinari.

(…)

Da, taman sam povjerovao da je ovaj naopaki svijet – a zapravo ispravan – zamijenio onaj stari svijet privida i prenemaganja, u kojem su fasade važnije od temelja, šok-sobe od pečenjarnica, a nogometaši od poljoprivrednika. Ali onda sam pročitao u aktima gradonačelnika da će se ovog proljeća, u organizaciji društva S2 d.o.o, održati na Trgu Nikole Šubića Zrinskog “Gastro Music Fest 2020.” kao manifestacija “od posebnog interesa za Grad Zagreb zbog svog gospodarsko-turističkog značaja”. A da će se 25. i 26. travnja 2020. u Zagrebu održati “Međunarodni kongres i sajam zdravlja i ljepote”, u organizaciji društva LOLA PR d.o.o. za usluge, što će Grad poduprijeti s 30.000 kuna.

Već zamišljam: kupci hamburgera što koštaju sto kuna, s kacigama na glavi, guraju se na Zrinjevcu, a kraj njih stoji sve duži red njihovih sugrađana za pučke kuhinje; babe s maskama na licu isprobavaju nove kreme za bore. Uzalud sam se zabrinuo za visažiste, PR-ovce, pečenjare, organizatore vjenčanja, gastronome, enologe, seratore, vračare, rašljare, estradu, golgetere, opsjenare, kozmetičare, orošivače vagina, političke i ekonomske savjetnike i aranžere uskrsnih zečeva. Budućnost je ipak njihova. Jedino je šteta da u njoj neće dugo uživati, ali preglupi su da to uvide.

Kolumnu u cijelosti pročitajte na stranicama Večernjeg lista.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari