Pratite nas

Pregled

Petir: Fašizam, nacizam i komunizam su totalitarni sustavi između kojih treba staviti znak jednakosti

Objavljeno

na

Europski parlament 19. rujna donio je Rezoluciju o važnosti sjećanja za budućnost Europe, koja govori o osudi svih vrsta totalitarnih režima. O ovoj, u hrvatskoj javnosti “prešućenoj” rezoluciji u Argumentima HKR-a 7. studenoga govorili su bivša zastupnica u Europskom parlamentu Marijana Petir, povjesničar s Hrvatskoga katoličkoga sveučilišta dr. Mario Kevo i politolog Jure Vujić.

Petir je pojasnila da rezolucija nema obvezujuću pravnu snagu, ali i dodala: “Poanta te rezolucije je da se želi pogledati prema budućnosti. Da bi se to moglo napraviti, mora se raščistiti s prošlošću. Rezolucija u jednom svom važnom i bitnom segmentu upozorava na to da su i fašizam i nacizam i komunizam u stvari totalitarni sustavi između kojih treba staviti znak jednakosti, kao i između simbola koji predstavljaju te sustave. Ujedno poziva Vijeće, Europsku komisiju i države članice, kao i rusku Dumu, da poduzmu adekvatne mjere koje preporuča Rezolucija.”

Jure Vujić je upozorio da od bivših komunističkih zemalja-članica EU samo Hrvatska i Slovenija nisu provele lustraciju. “Rezolucija jest neobavezna, ali Venecijanska komisija Vijeća Europe nadzire kako se rezolucije provode. Lustracija je u europskim zemljama učinila puno dobrih stvari”, naglasio je Vujić i dodao:

“Procesi lustracije na temelju pozitivnih iskustava u svim komunističkim zemljama otvorili su prostor depolarizacije političkog društva i pokrenuli snažne procese gospodarskog oporavka i i blagostanja”.

“To dokazuju makroekonomski parametri u Poljskoj, Češkoj, pa i Slovačkoj, tako da oni sada imaju jednu vrlo, vrlo propulzivnu gospodarsku i društvenu dinamiku.”

Vujić je spomenutu rezoluciju povezao s važnošću stvaranja memorijalne politike: “Memorijalna politika ili odnos prema monumentima i spomenicima totalitarnih sustava prepušteni su nacionalnim zakonodavstvima i tu nemate baš pravila. Ali kad napravimo komparativnu analizu svih tih memorijalnih politika, vidimo da su od devedesetih godina i pada Berlinskog zida, sve zemlje koje su uspostavili tzv. Komisije istine i provjere uklonili sve te spomenike i stavili ih u jedno skladište. Ova rezolucija baš stavlja naglasak i povezuje kulturu sjećanja. Tu je riječ o memorijalnom aspektu i izglasavanju jednog memorijalnog zakona s pravosudnim aspektom. To uključuje gonjenje svih onih koji su radili izravno ili neizravno sa službama unutar tih represivnih totalitarnih sustava.”

Povjesničar s HKS-a dr. Mario Kevo naglasio je da ima još jako puno mjesta i tema za istraživanje, ali se ne ulaže ni dovoljno energije, niti novca. “Studentima to područje nije zanimljivo, možda zato što nismo raščistili našu prošlost, a dijelimo se na ustaše i partizane.” Upitan o stotinama naslova objavljenima o temi Jasenovca, Kevo je istaknuo: “Velika većina tih knjiga je nastala prije 1990., kada je bilo popularno i moderno pisati o Jasenovcu i kad se svatko smatrao pozvanim da može reći nešto i ponuditi neku istinu. Ako stavimo na stranu sjećanja onih koji su preživjeli Jasenovac, velika većina ove objavljene literature je jako upitne znanstvene vrijednosti.”

Na pitanje o radu i zaključcima Vijeća za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, Petir je zaključila: “Imamo određeni pomak, ali bih ipak rekla da su neke odluke Vijeća sličnije kamilici nego konkretnim mjerama koje bi trebalo poduzeti da svima te mjere budu do kraja jasne. Predstoji nam vidjeti kako će se postaviti i nova povjerenica i aktualna tajnica Vijeća Europe. Nadam se da će, u kontekstu i ove rezolucije, slijediti njene preporuke, jer to im je, na kraju krajeva, i obaveza.”

 

Rezolucija Europskog parlamenta i gromoglasni muk u Hrvatskoj

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nakon Tuđmanove smrti: Iako su imali oznaku tajnosti, Mesić Haagu predao 666 transkripata

Objavljeno

na

Objavio

Kad su tri povjerenstva uredno popisala i pohranila dokumente koji su ostali iza prvoga predsjednika, činilo se da je priča s Tuđmanovim transkriptima završena barem na neko vrijeme.

No ona je tek počinjala jer je na scenu stupio novi predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, koji je “Tuđmanov režim” počeo sustavno optuživati za gospodarski kriminal, ratne zločine, etničko čišćenje i za pokušaj pripajanja dijelova Bosne i Hercegovine.

Da bi “senzibilizirao hrvatsku javnost”, njegovi savjetnici dobili su zadatak da uđu u arhiv prvoga predsjednika, izdvoje sve dokumente koje bi se moglo smatrati kompromitirajućima za hrvatsku politiku do 2000. godine te da ih dostave odabranim medijima.

Tako je počelo selektivno curenje transkripata, a Mesićeva glasnogovornica govorila je kako će se to činiti “sve dok se kriminalci ne procesuiraju”. Nakon objave u medijima, dokumenti – iako klasificirani kao državna tajna – počeli su odlaziti u Haag, a Haaško tužiteljstvo uskoro će svoje optužnice protiv generala Ante Gotovine, Mladena Markača i Ivana Čermaka potkrijepiti upravo Tuđmanovim transkriptima, kao glavnim dokazom za postojanje “zajedničkog zločinačkog pothvata”.

Koliko je transkripata završilo u Haagu? Službenog podatka o tome nema, no prema pisanju medija kojima je Mesić “dilao” dokumente (pa bi mogli biti pouzdani), iz Ureda predsjednika haaškim je istražiteljima predano 8.000 stranica izvještajnih dokumenata i 4.000 stranica transkripata. Svi ti dokumenti, dakako s oznakom tajnosti, zaobišli su Vladin ured za suradnju s Haagom i propisanu proceduru predaje službenih dokumenata tužiteljstvu, piše Večernji list.

Nešto više svjetla u razmjere nekontrolirane predaje dokumenata Haagu unio je profesor na Yaleu William Tomljanovic, koji je 18. siječnja 2006. svjedočio na haaškom suđenju glavnom uredniku Hrvatskog lista Ivici Marijačiću i suradniku toga tjednika Markici Rebiću, koje se teretilo da su objavili tajni iskaz zaštićenog svjedoka.

Kako je Tomljanovic obavljao poslove haaškog istražitelja, raspolagao je vrlo pouzdanim informacijama o transkriptima. Većina tih dokumenata, rekao je, Haagu je bila dostupna već u travnju 2000., a on je često odlazio u Ured predsjednika kako bi ih pregledao. Počeo ih je pregledati u svibnju 2000., tražio je dodatne transkripte i oko godinu dana radio na katalogiziranju kolekcije transkripata koju su dobili iz Mesićeva ureda.

z njegova odgovora sucu doznajemo da je Ured predsjednika Mesića dostavio Haaškom tužiteljstvu “točno 666” transkripata, koje je Tomljanovic “osobno sve analizirao”. Također izjavljuje da je već sredinom 2000. raspolagao i velikom kolekcijom dokumenata HVO-a. Dovedena pred gotov čin, Vlada Ivice Račana deklasificirala je većinu dokumenata koje je tražilo Haaško tužiteljstvo, no nezadovoljna curenjem dokumenata, odlučila je 11. siječnja 2001. da se arhiva predsjednika Tuđmana pohrani u Hrvatskom državnom arhivu (HDA).

Premda je odluka stupila na snagu odmah, Mesić je dokumentaciju predao tek nekoliko godina poslije. HDA počeo ju je preuzimati 31. ožujka 2005., a primopredaja se otegnula sve do siječnja 2006. godine. Sve to vrijeme bila je na raspolaganju Mesiću i njegovim savjetnicima te su je i dalje koristili za kriminalizaciju Tuđmanove politike.

Slučajno ili ne, Državnom arhivu konačno su je predali kad su u Haagu podignute posljednje optužnice protiv hrvatskih generala. Koliko su dokumenata i pod kojim uvjetima Banski dvori i Pantovčak predali haaškom tužiteljstvu, teško je i pretpostaviti. Osobito je nepoznanica koji su sve dokumenti završili u rukama Carle del Ponte. Vlada je u ožujku 2003. izvijestila Sabor da je “od travnja 2000. dostavila Haaškom sudu one dokumente koji se odnose na zločine nad Hrvatima počinjene tijekom agresije na Hrvatsku, na rat u BiH te na operacije Medački džep, Bljesak i Oluja.

Dostavljeni su i transkripti razgovora o tim događajima, vođenih u Uredu predsjednika Republike Franje Tuđmana. Sa svih dokumenata prethodno je skinuta oznaka tajnosti”. U vezi s ratom u BiH, predala je dokumente HVO-a, HIS-a, SIS-a i MORH-a, među kojima su vojne zapovijedi i izvješća raznih vojnih postrojbi, popisi Vojske Republike Srpske, osobni dosjei te zapisnici o obavijesnim i presretanim razgovorima. Istražiteljima Haaškog suda omogućen je i pristup u HDA, u kojem su 2000. pohranjeni dokumenti o ratnim operacijama u BiH. Što je s transkriptima danas? I dalje su pohranjeni u Državnom arhivu, i dalje su klasificirani kao državna tajna i do njih se može jedino uz dopuštenje Ureda vijeća za nacionalnu sigurnost.

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Pregled

S kojom namjerom migranti žele u točno definirane zemlje EU i koji im je cilj?

Objavljeno

na

Objavio

Sedam autobusa u kojima su bili ilegalni migranti napustilo je kasno poslije podne dosadašnji logor Vučjak kod Bihaća zaputivši se ka Sarajevu kako bi na novu lokaciju prevezli nekoliko stotina osoba kojima će biti osigurani prikladni uvjeti za smještaj u zimskom razdoblju.

U Temi dana HRT-a gostovao je Marinko Ogorec, stručnjak za međunarodnu sigurnost. Vlasti su, smatra, na premještanje bile primorane, prije svega zbog velikog pritiska EU.

Ogorec: Razumljivo je da je došlo do izmještanja, svidjelo se to nekom ili ne

– Sjećamo se da je bilo nekoliko, neću reći kontrola, ali dolazili su dužnosnici EU, bili su zgroženi humanitarnim stanjem i higijenskim stanjem tih kampova, u Vučjaku pogotovo i logično da je došlo do njegovog izmještanja, svidjelo se to nekome ili ne. Nije se svidjelo ni migrantima, jer im je hrvatska granica bila razmjerno blizu, sada im je prilično daleko.

Vučjak, jedan od političkih pritisaka na Hrvatsku?

Kampove bi trebalo pozicionirati na neka druga područja, međutim, ako imate blizinu granice onda je to stvar politike. Tu već govorimo specifičnom obliku politike, možda možemo reći i nekorektne politike koju je u jednom trenutku vodila Bih prema Hrvatskoj, tvrdi Ogorec.

Ako postavite kamp s nekoliko stotina ljudi i ne dajete im ni struje ni vode, i bilo kakve higijenske uvjete samo im kažete granica vam je tamo, nekoliko kilometara. Tu govorimo o tome da je to možda jedan od političkih pritisaka na Hrvatsku, nekorektnih poteza BiH u tom segmentu.

Što se tiče same humanitarne situacije za očekivati je da kampovi ne mogu biti ovakvi kakav je bio vučjak. Ljudima treba omogućiti pogotovo sad u zimskim uvjetima zidane prostore, oni moraju biti u zgradi, biti u grijanim prostorima. To su na kraju krajeva osnovna humanitarna načela, rekao je Ogorec.

7000 ilegalnih migranata u BiH

To je ono što se zna. Ima li ih više, to je teško procijeniti. Vlasti u bih bez veće pomoći EU teško to mogu riješiti, smatra Ogorec.

Što se tiče sigurnosnog pitanja otvara se cijeli niz kontroverzija oko migracija. Koji su ciljevi i zbog čega je do toga došlo, sad već govorimo o tome da veći broj ljudi dolazi iz zemalja koje nisu zahvaćene ratnim operacijama, pogotovo Pakistana i Irana.

Oni ne mogu reći da su protjerani zbog rata. Ako govorimo o ekonomskim migrantima koji idu trbuhom za kruhom kako onda tumačiti činjenicu da većina njih ima nekoliko tisuća dolara kojima plaća krijumčarenje ljudima.

S kojom namjerom migranti žele u točno definirane zemlje EU i koji im je cilj?

– Ima tu cijeli niz pitanja koji zahtijevaju prilično ozbiljne i relevantne odgovore. Što s tim ljudima i na kraju krajeva koji su njihovi ciljevi. Moraju doći u Europsku uniju, zašto? S kojom namjerom? Zašto u točno definirane zemlje, Njemačka, Francuska, Švedska? Oni su prošli cijeli niz zemalja koje su sigurne, u kojima nema sukobljavanja, u kojima su mogli tražiti azil u kojima bi ga vjerojatno dobili. Opet se vraćam na ta sigurnosna pitanja, što je njihov konačni cilj?

 

ŠOLA: Zašto invaziju iz islamskog svijeta nazivamo migracijom?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari