Connect with us

Komentar

Petnaest godina srama

Objavljeno

on

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2015/02/andric_postcard.jpg” name=”Ivo Andrić” title=”pjesnik” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]“Dugotrajno robovanje i rdjava uprava mogu toliko zbuniti i unakaziti shvaćanje jednog naroda da zdrav razum i prav sud njemu otančaju i oslabe, da se potpuno izvitopere. Takav poremećen narod ne može više da razlikuje ne samo dobro od zla, nego i vlastitu korist od očigledne štete.”[/testimonial]

Dva mandata Stipe Mesića i jedan Ive Josipovića zasigurnoće ostati kao tamna mrlja na hrvatskoj povijesti. Naravno kad jednom povjesničari budu realno i objektivno ocjenjivali njihov rad i kad Hrvatska ne bude “europski Pyongyang”.Kad je umirao Franjo Tuđman, nitko nije mogao ni naslutiti što će ga naslijediti. Sluđeni narod u koji sam i sam spadao, jedva je čekao da se riješi tog smrknutog namrgođenog čovjeka koji je plašio narod žutim i zelenim vragovima i govorio kako ima određeni postotak Hrvata koji nikad neće prihvatiti hrvatsku državu. Mislili smo da je malo šenuo, da bulazni i da nije sasvim svoj. Na moje tadašnje dosadno i uporno olajavanje Franje Tuđmana i veličanja Stipe Mesića jedan mi je stariji čovjek sa životnim iskustvom u razgovoru rekao da sam “politički glup” što je bila najbolja definicija mog misaonog stanja tada.

Manipulirani dirigiranim medijima bili smo slijepi kod očiju i savršena igrica za medijske mešetare koji mogu komotno i bez otpora za 10 dana od najvećeg zločinca napravit najvećeg pravednika a od pravednika najvećeg zločinca. To su i radili. Uvjeravali su nas da je jedina prepreka našoj sreći smrknuti autokrat, diktator, kako su ga nazivali a mi se nikad nismo zapitali, kakav je to diktator i kakav je autokrat ako novine i to sve redom tako pišu o njemu. Ismijavaju ga. Rade ruglo od njega a on ih ne hapsi. Utuvili su nam u glavu da je Tuđmanovih 200 000 maraka ogromna pljačka radi koje smo svi siromašni. Bili smo glupi tupi i neupotrebljivi. Ustvari bili smo upotrebljivi samo kao poluidioti. Poluidioti za jednokratnu upotrebu. Najžalosnija činjenica se sastoji u tome da nismo mrzili Hrvatsku, voljeli smo je, ginuli za nju ali radili smo u korist onih koji je nikad nisu htjeli, voljeli i koji mrze sami taj pojam. To je još žalosnije. Ali ne treba se previše čuditi. Moć manipuliranja učili su desetljećima a mi smo bili nesvikli na tu rabotu. Bili smo naivni kao mala djeca, prodavali su nam sitne štoseve, šibicarili su nas ko zadnje levate, prodavali nam ciglu. Plaćali smo šutke, bez riječi, kao hipnotizirani.

Kao alternativu izbacili su jednog cirkusanta, tobožnjeg šereta i narodskog čovjeka koji nije uspio ući u parlament kojih mjesec dana ranije. Izvukli su ga iz rukava ko stari kockar varalica. Sluđeni i izamanipulirani narod je kao kakva somina zagrizao ješku. I slijedilo je 15 godina sramota. 15 godina hrvatskog jada i čemera. 15 godina nesmiljene pljačke gdje se hrvatska imovina krčmila za sitniš ali i velike provizije. nastupio je tek tada sveopći grabež. Taj “narodski čovjek” se odmah potrudio praćen medijskim fanfarama osramotiti Hrvatsku gdje god je stigao. Otvorio je državni arhiv britanskim novinarama da se tamo šetaju kao po korzu, što je valjda presedan u povijesti ljudskog roda, otjerao najbolje hrvatske časnike u mirovinu pod stupidnim objašnjenjem o “puču”, dilao transkriptima mimo svakog zakona, rehabilitirao partizanštinu i odjednom su ko duhovi počeli izranjati neki tipovi za koje 90-tih nisi mogao čuti da kvrknu. Odjednom su zakreštali ko crne vrane, zarežali ko bijsne lisice. Krenula je priča o mračnim 90-tim, hrvatska borba za nezavisnost je skoro proglašena zločinom, počela su uhićenja zapovjednika obrana hrvatskih gradova kojima je malo falilo da dožive sudbinu Vukovara. Gospić, Sisak, Osijek, sve gradovi s prve linije fronte. Nizao se red. Norac, Merčep, Glavaš, Brodarac, Milanković. Zapovjednike napada na te gradove nitko nije dirao ni tražio. Obrana Hrvatske je kriminalizirana.

Hrvati su to sve gledali u šutjeli. Oni kooji se s tim nisu slagali, mrmljali su sebi u bradu a oni kojima je to bilo drago, likovali su. Stotine raznoraznih braniteljskih udruga, jedina realna snaga koja se mogla tome oduprijeti, napravljeni u tolikom broju, samo i isključivo zato da ne budu jedinstveni, da se njima manipulira, nisu bili na kraju nikakva brana. Iako su ih nazivali novim SUBNOR-om oni realno nisu imali nikakvu snagu. Njih se nitko nije plašio i služili su lijevim medijima za porugu. Hrvatska se valjala u vlastitom blatu ko tusta svinja.

Ista stvar se nastavila sa Mesićevim nasljednikom, jednim prefriganim tipom koji nije bio prostak poput Mesića, nije pričao ofucale viceve ali je bio ideološki zadrt, politički nehrvat, srbofil koji je vlastitu zemlju opanjkavao i optuživao po svijetu. Opet i naravno miljenik medija koji su mu davali castrovsku popularnost nastojeći uvjeriti narod kojega više od dva desetljeća mjese kao glinu, da uopće ne treba izlaziti na izbore jer je dosadni profesor toliko popularan u narodu da se to ne da ni čak njihovim lažljivim riječima opisati.

Tih 15 godina su bili naše otrježnjenje, da shvatilo granice vlastite gluposti, i toliko puta smo se sjetili Tuđmanovih riječi koje su nam nekad zvučale tako blesavo. Imali smo prilike vidjeti što su u stanju crveni i žuti vragovi, vidjeli smo da određeni postotak hrvatskih državljana nikad neće prihvatiti hrvatsku državu a kad se njima prikopča još određeni postotak manipuliranih, plitkih i jalnih, taj broj postane i više nego dostatan za nacionalnu sramotu.

Pali smo u vlastiti glib i nitko nam nije kriv i još će biti dobro ako smo iz toga izvukli nekakvu pouku. Sama smjena Ive Josipovića i prestanak 15 godina hrvatske sramote i samoponižavanja, čak nije, kako bi rekao Churchill, samo “kraj početka”. To je tek i samo mali koračić na početku puta. Ovo društvo je duboko kontaminirano zlom i lažju. Još je sve u njihovim rukama. Od medija do pravosuđa. Još nas drže za ovratnik, dok nam nogice lamataju u zraku i grčevito nastojimo vršcima prstiju dodirnuti tlo. Besramno bogati, usaljeni i sigurni u sebe i svoje pozicije koje im izviru iz ropskog služenja moćnima, za što im je zauzvrat dato pravo da kinje i ponižavaju vlastiti narod. Lopovi su nam 15 godina pričali o poštenju. lažljivci o istini a zločinci o pravdi. Dubok je mrak ta Hrvatska u koji treba zgaziti obučen u najbolje odijelo za dekontaminiranje. Tu smrdi smrdi, užasno smrdi. Bit će potrebno nagutati se smrada dok se sve ne provjetri. Gomila afera čeka svo e objašnjenje jer je najveći dio pljačke Hrvatske izvršen nakon što je otišao s ovoga svijeta onaj čijih su 200 000 maraka na računu, gurali nama, glupima i stupidnima, pod nos kao sav zalog naših nesreća siromaštva i bijede.

Opljačkali su nas, izrugali i napravili budalama. Bolje nismo ni zaslužili. I još su nam svaki put hraknuli u lice. I dok nam se hračak slivao niz facu stajali smo kao hipnotizirani, Izbor Kolinde Grabar Kitarović učinio je barem to da smo se probudili iz kome, podigli paraliziranu ruku i barem obrisali taj njihov hračak sa lica. Za nešto više, trebat će duboko i bez kompromisa i bez praznih priča o “jedinstvu”( mi i oni nismo isto, nema tu jedinstva niti ga može biti, ulje i voda se nedaju mješat) zagaziti duboko u hrvatski kal. U suprotnom će ovo ostati samo jedna epizodica i predah u ringu kojeg grogirani boksač dobije, prije nove porcije batina koje mu slijede u novoj rundi.

[ad id=”40551″]

Delminium Vulgaris

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari