Pratite nas

Kolumne

Petokraka s krova

Objavljeno

na

Jedna od zadaća umjetnosti je provokacija. Upravo provokacija je sredstvo skretanja pozornosti na rad umjetnika, na svijest građana  i moralne i društvene klišee.

Meta provokativne umjetnosti često je vladajući establišment. Možda nisam u pravu, ali kad je u pitanju provokacija koju neki doživljavaju kao umjetnost, na pamet mi pada Rijeka. Ono, Frljić & co. Tu je i Let 3, pa i drugi umjetnici koji su neshvaćeni u svojim sredinama, uvijek su dobro došli u grad koji teče.

Let 3 su oštro  krenuli đonom na kršćanske vrijednosti u Hrvatskoj u svom uratku „Hvala tebi Kriste“, što je normalno za ateiste i antifašiste. Kuku i motiku zamijenili su vulgarnošću palanačke smrdljive birtije.

Sjećate li se  kada je Let 3  prije par godina na zub uzeo Angelu Merkel. To se događalo u vremenu Lex Perkovića, pa mi je tako nejasno ostalo po kojem kriteriju je izabrana Merkel. Je li zbog oštrog stava prema Lex Perkoviću i ultimatuma izručenja, zbog loše gospodarske politike koju ona vodi u Njemačkoj ili zbog nekog meni nepoznatog razloga koji imao dramatične posljedice na Hrvatsku, poglavito na multietničku Obersnelovu utvrdu?

Ako si neshvaćen ili nerazumljiv kroz svoju umjetnost bilo gdje u Hrvatskoj, dođi u Rijeku i budi svoj na svom.

Osim što grad s najvećom lukom u Hrvatskoj uvozi prognane i neshvaćene umjetnike, on ih i sam producira. Osim notornog Mrle i ekipe, koja za koju godinu neće moći izvoditi sve svoje stare uspješnice naprosto zbog zamora i gubitka funkcionalnosti ostarjelih  čmarova, na scenu stiže relativno novi i nepoznati umjetnik imena Nemanja Cvijanović.
U godini kada je Rijeka dobila čast biti predstojnicom Europske kulture, Vojko je kao frontmena izabrao Nemanju.
U svom CV-u Nemanja Cvijanović o sebi kaže da se bavi propitivanjem društveno-političkih tema iz nedavne prošlosti, fasciniran fenomenom kolektivne memorije.
Svojom instalacijom, zvijezdom petokrakom na Riječkom neboderu on želi:
1. Provocirati hrvatsku fašističku prošlost
2. Rastući ili puzajući fašizam danas kod Hrvata izvan Rijeke
3. Provocirati Angelu Merkel
Uistinu ne znam odgovor na ovo pitanje, te je lako moguće da niti s jednim od tri ponuđena odgovora nisam niti blizu.

Odgovor na ovo pitanje, osim samog umjetnika, zna njegov mecena gradonačelnik Rijeke. Mecene su kroz povijest davale svoj novac umjetnicima, partija narodni novac za partijsku umjetnost, crkava crkveni za svoju umjetnost.
Iz povijesti umjetnosti znamo da neki umjetnici sa svojim radovima nisu naišli na pozitivne kritike i odobravanje mecena ili naručitelja. Među njima su Michelangelo, Caravaggio, Manet… Njihovi radovi su ocijenjeni sirovim, blasfemičnim.

Cvijanović je na prvu zadovoljio svog mecenu. Osim prvog uratka kojeg uskoro očekujemo kako zaštitnički natkriljena stoji nad riječkim korzom, bit će tu i komunističke biblije, Manifesta.
Koliko tu ima umjetnosti koja provocira, ili samo provokacije bez umjetnosti, vidjet ćemo.
Ako se držimo demokratskih načela, umjetnost ne treba zabranjivati ili osujećivati. Pustimo ju da sama za sebe kaže.

U tom kontekstu, možda je preuranjeno i po slobodu umjetnika opstruirajuće pitanje saborskog zastupnika Zlatka Hasanbegovića upućenog   Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek.

Odgovor Ministrice je da je ona za slobodu umjetničkog izražavanja. OK legitiman i diplomatski odgovor, premda ton postavljanja pitanja i davanja odgovora , jasno govori o privatnim netrpeljivostima dvoje sugovornika,  i s unaprijed prepoznatljivim razlikama u vrijednosnim i estetskim  sudovima Obuljen- Koržinek i Hasanbegovića.

Je li Cvijanovićeva umjetnost oslobođena svih utjecaja osim autorske zamisli? Je li Obersnel Cvijenovićev mecena, tutor ili/i sufler?
Bilo kako bilo, Cvijanovićeva umjetnost je politički angažirana i usmjerena. U tome uopće nema dvojbe.

Biti slobodan je neka vrsta utopije i privida. Nemanja ima jasan političko aktivistički smjer, jasan crveni kolorit koji izbija ispod svake druge boje, narudžbu usklađenu sa željom svog političkog i financijskog pokrovitelja, i to je to. Bit ću strpljiv i prihvatit ću Cvijanovićev demanti da njegova umjetnost nije u službi politike grada s najdužim komunističkim stažem u Europi.

Ne znam hoće li Cvijanović ikada poželjeti ući u svaki kut hrvatske kolektivne memorije, memorije naroda bivšeg istočnog bloka, zbog koje je ta ista petokraka kao simbol totalitarnog i krvavog režima dobila „priznanje“ od Europske komisije za zlo XX. stoljeća.

Trpimir Jurić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj

Kolumne

Ivan Hrstić: Ključni sastojci Plenkovićeve pobjede i Škorina relativnog poraza

Objavljeno

na

Objavio

Ankete su kriminalno podbacile u procjeni odnosa dviju najjačih stranaka i tako presudno oblikovale javno mišljenje, nečiju odgovornost za to bi svakako trebalo tražiti, ali prije svega donijeti političku odluku da su ovo zadnji izbori na kojima je uopće zakonski postojala takva mogućnost

U pozadini svega duboki je strah. To je prvi i ključni faktor zašto je Hrvatska na ovim izborima odabrala HDZ, točnije, Andreja Plenkovića. A u činjenici da se Hrvatska danas očito znatno manje boji Njega i Njih nego neizvjesne budućnosti pod palicom bilo koga od nevježa iz oporbe koji tvrde da se nad Hrvatskom nadvio mrak, najveća je pobjeda Andreja Plenkovića.

Nametati kampanju usred epidemioloških mjera doista je dvojbeno legitimno, no oporba je morala pristati na igru iako objektivno nije mogla biti spremna. Plenković je stavio jedan kažiprst u napuklinu na brani, drugi u uho, te nastavio gurati bitku niskog intenziteta gangajući svoju gangu sve do zadnjeg gonga.

Pjevušio je i Miroslav Škoro, iako je jasno da nije imao vremena sastaviti najbolje liste te da su mnoge bile doslovce sklepane. Pokret je još daleko od pokreta! Za neuspjeh u ostvarenju cilja – biti kingmaker, nezaobilazni katalizator i ključni dionik nove vlasti – ipak ponajviše može zahvaliti katastrofalnim anketama. Ponovno! Tjednima su prognozirale uvjerljivu pobjedu Restarta i tako presudno oblikovale javno mišljenje. Za Škoru tragično! Jer mnogi na desnici još uvijek mu nisu oprostili drugi krug predsjedničkih izbora i torpediranje “desnog” kandidata, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Pomisao da bi se taj scenarij mogao ponoviti te da bi mogli dovesti “lijevu” koaliciju u Banske dvore mnoge je natjerala da svoj glas ipak izravno ostave HDZ-u. Škorino uporno verglanje da je Plenkovićev odlazak uvjet za koaliciju, također nije nimalo pomoglo, osim možda da Plenković pokupi čak i poneki glas na lijevom centru.

Jer očito je da Hrvati u većini još uvijek nisu odlučno za Plenkovićev odlazak, barem ne dok se ne ponudi netko tko bi stvarno mogao popuniti njegovo mjesto. Da, tu je i još jedan bitan sastojak Plenkovićeve pobjede. On je 2016. s manje glasova nego Karamarko – osvojio više mandata. Ovaj put s još znatno glasova, a s posve istim skrivenim koalicijskim partnerima osigurao sebi i apsolutnu pobjedu. Plenković, za razliku od Karamarka, a danas Škore, ne mobilizira protivnike lijevo od centra. A oni koje mobilizira, očito daju glas novim ratobornijim zvijezdama “ljevice”.

Tomislav Tomašević ima građansko ozračje, no preko njegovih leđa u Sabor prvi put ulaze i crveni radikali i revizionisti, među njima i oni koji traže nacionaliziranje štednje preko 700 tisuća kuna. Predizborno vrijeme uvijek je vrijeme svetog Nikole, pa makar izbori bili u srpnju. A Plenković, Marić & Sinovi imali su savršeno opravdanje za bacanje novca prvo iz helikoptera, a zatim i malo preciznije i nešto efikasnije, kanaderski.

Pola milijuna zaposlenih Hrvata prima plaće iz proračuna, svjesni da bi inače veliki dio njih već primao naknadu za nezaposlene. Nema garancija da će je primati i nakon izbora, no, novi paket mjera je tu, a Hrvatska se “našla” među tri članice EU koje bi u sljedećem proračunskom razdoblju mogle dobiti najviše iznose.

Smiješne su tvrdnje iz SDP-a da bi nam te milijarde dodijelili bez obzira tko bio na vlasti. Iznos pripisan Hrvatskoj očit je i neotuđiv uspjeh Andreja Plenkovića, koji je uspio uvjeriti EPP-ovsku EK da Hrvatska kao najmlađa članica ipak mora dobiti neku kompenzaciju. Novac, naravno, daleko od toga da je u džepu, bitka još traje. I vjerojatno je svima jasno da Davor Bernardić nije taj kojem bi prepustili takvu bitku.

Na Plenkovića su se mediji obrušili zbog bahatosti u sučeljavanju, no zapravo je gotovo nemoguće ne ispasti bahat pred onolikom količinom neznanja koju je pokazao inače simpatični Bernardić.

Je li, dakle, na koncu ovo oda Plenkoviću? Ne baš, prije oda božici sreće koja ga je očito pomazila. Boris Johnson (po)kleknuo je pred koronom kao pred engleskom krunom, evo, i Jair Bolsonaro primio je poljubac bolesti koju je nijekao, Donald Trump potresen pandemijom i dodatno poljuljan građanskim prosvjedima, ako ne izvuče neko radikalno oružje iz rukava, mogao bi tresnuti jače od spomenika Kolumbu. Ali Plenković je među rijetkim sretnicima koje je baš smrtonosni koronavirus vratio s ivice ponora.

Plenković će u stvarnosti vladati gotovo pa sam. Kao što sam veli, u ovom trenu može što god hoće. No, Pupovac, Čačić i Štromar samo su alat, zasigurno nisu ti koji mogu poslužiti kao pokriće za teške odluke. Dapače, u tom smislu prije su teret. Mnogo lakše bi mu bilo kad bi s nekim mogao podijeliti odgovornost u teškom razdoblju koje slijedi, u kojem će od mnogih Hrvata zahtijevati nepopularne žrtve. Hrabro ili ludo? Ili drugog izbora ni nema? Grešaka će svakako morati biti, ali prava na greške – neće.

Ivan Hrstić / Večernji list

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Miljenko Stojić: Tri slike, a može i četvrta

Objavljeno

na

Objavio

Svakodnevno se oko nas zbiva mnoštvo događaja. Ako želimo shvatiti gdje smo i što smo, onda iz te šume trebamo izvući one ključne i obogatiti se novom spoznajom. To dobro znaju odnarođeni mediji pa nas zasipaju mnoštvom vijesti da ne bismo prepoznali prava događanja i da bi nas pomoću ubačenih krivih spoznaja odveli na pogrješnu stranu. Ali pobijedili smo u Domovinskom ratu, pobijedit ćemo i sada. Krenimo sada nekim redom.

Slika Prva. Mons Milan Simčić doživio je 70 godina od svećeničkog ređenja. Puno je to i za jedan život, kamo li za svećeničko djelovanje. Proveo ih je uglavnom u inozemstvu, u Rimu. Krajem Drugog svjetskog rata unovačili su ga jugokomunisti pa je morao sudjelovati u završnim ratnim pothvatima. Nakon toga odlazi u Rim dovršiti teološke studije gdje i doktorira. Želio se vratiti kući u Istru, ali jugoslavensko veleposlanstvo, odnosno ambasada, ne da mu njihov »pasoš«. I žestoko su se prevarili. Simčić im postaje opasniji u inozemstvu, nego kod kuće. Stupa u vatikansku diplomatsku službu. Redaju se pothvati. Počinje i Drugi vatikanski Koncil. Sudjeluje na njemu. Rađa se tada i Ostpolitik, ili približavanje komunizmu, vatikanskog Državnog tajništva. Mnogi od onih koje je trao komunizam ustali su protiv toga pa tako i Hrvati. Ali živjeti se moralo i pronalaziti nove puteve za to. Inače, na Drugom vatikanskom saboru tražila se osuda komunizma i to je pokrenuo hrvatski isusovac Stjepan Tomislav Poglajen. Ubrzo su nastupili i pregovori između Svete stolice i Jugoslavije. Urodili su poznatim Protokolom iz 1966. Bilo je u njemu odredbi koje se nisu sviđale hrvatskim svećenicima u iseljeništvu. Zbog toga je njih 70 potpisalo prosvjedno pismo, među njima naravno i Simčić, kao prvi da ohrabri druge. Budući da je radio u Rimskoj kuriji, trebao je biti kažnjen ali se za njega zauzeo kardinal Ottaviani. Nije mirovao ni kada su velikosrbi početkom devedesetih napali Hrvatsku. Uvijek je znao tko je i što je, bez obzira na posljedice.

Slika druga. Jugokomunizam je strašno stiskao Hrvate. Slomljeno je i Hrvatsko proljeće, u čemu je pomagao i otac Ive Josipovića imenom Ante, u Drugom svjetskom ratu pripadnik zloglasne XI. dalmatinske brigade. Pobijeni su i članovi skupine Feniks koji su pokušali podići revoluciju. Nastupio je ili nastavio trajati mrak. No, neki su i dalje razmišljali svojom glavom. Među njima je bio don Živko Kustić. Uz zauzeti novinarski rad u Glasu Koncila osmislio je i Vjeronaučnu olimpijadu. Kao pučkoškolac sudjelovao sam u njoj, što su zabilježili tadašnji crkveni mediji, ne shvaćajući kamo sve to vodi. Ali Kustić je shvaćao. Tek mnogo godina kasnije razumio sam zbog čega je plakao nakon naših dječjih odgovora ili znanja, što mi se duboko usjeklo u pamet. Ubrzo, 1975., njegovim zalaganjem i uz svesrdnu pomoć nadbiskupa Franje Kuharića započinje Nacionalni euharistijski kongres s ciljem proslave 13. st. Crkve u Hrvata. Kako neki u posljednje vrijeme otkrivaju, u svemu je itekako pomogla i udbaška krtica na Kaptolu. Nedokučivi su zaista putevi Božji, rečeno potpuno bez patetike. I trajali su ti kongresi sve do 1984. kada se na završnom skupu u Mariji Bistrici okupilo oko pola milijuna Hrvata vjernika. Udba je shvatila da je Jugoslavija propala, da se toj sili više ne može oduprijeti. A u međuvremenu je pred Boga otišao i Josip Broz Tito. Nazirala se sloboda pa su se »drugovi« nakon svega počeli prestrojavati.

Slika treća. Ovih dana Hrvati su birali zastupnike za Hrvatski (do Račana i njegovih državni) sabor. Pobijedio je tko je pobijedio i kako je pobijedio. Ipak, u zraku je ostalo visjeti pitanje: Je li pobijedila i Hrvatska? Pobjednici su slavili mahanjem nekih sitnih zastavica, ne široko i domoljubno razigrano kao nekada. U pobjedničkom govoru Andrej Plenković reče da se zahvaljuje »svim građanima« i da nastupa »novi suverenizam«. A ja se sjetih Kate Šoljić čija je obljetnica smrti padala tih dana. I u onome i u ovome ratu gubila je i braću, i sinove (njih po četvoricu)… Život je nije mazio, ali je ipak ostala uspravno te opravdano zaradila naziv »majka hrabrost«. Sjetio sam se i zločina Armije BiH počinjenih u Fojnici. Nisu imali milosti. Ubijali su i žive spaljivali. Preživjeli smo i dočekali dan da možemo glasovati, kažu, na 45 biračkih mjesta u Herceg Bosni, BiH, a zapravo se radi samo o 6. Koja ti, naime, korist od toga ako možeš glasovati u susjednoj prostoriji, a do nje dolaziš kroz isti ulaz u zgradu, čekaš na istom hodniku… I na kraju biraš samo 3 zastupnika, zajedno s čitavom iseljenom braćom i sestrama po raznim kontinentima, što je puno teže za ostvariti nego da si neka manjina u Hrvatskoj. Njima je zajamčeno čak 8 mjesta, a moglo bi se dogoditi da dobiju i ministarsko mjesto, bez obzira što su mnogi od njih oružjem u rukama ustali protiv države u kojoj žive i što nečega sličnoga nema nigdje u svijetu. Zbog toga i dalje ostaje lebdjeti u zraku pitanje: Je li i Hrvatska pobijedila? Tako bi dobro bilo da jest!

Može još kratko i ova slika, četvrta. Čitam da su antibjelački rasistički pokret Black Lives Matter osnovale radikalne feministice Alicia Garza, Patrisse Cullors i Opal Tometi. Garza je navodno najutjecajnija među njima. Njezino je izvorno prezime Schwartz i sebe smatra Židovkom. Prezime Garza preuzela je od transrodnog »muškarca« (nekoć žena), za kojeg se udala 2008. Ujedno tvrdi da je nadahnjuje Assata Shakur, stvarnim imenom Joanne Deborah Byron, radikalna feministica, ekstremistička marksistica i antibjelačka rasistica koja je hladnokrvno ubila policajca Wernera Forestera na dužnosti (a bilo je toga još), kasnije pobjegla iz tamnice zbog čega je na popisu FBI-a kao najtraženiji bjegunac. Zna to Donald Trump, dok razvikani mediji u našem društvu nama o tomu ništa ne govore, pa javno kaže da će poraziti radikalnu ljevicu.

Kad malo ove slike poredamo u svojoj glavi, za upitati nam je se ima li tko povesti hrvatski puk ovih dana, i u redovima Crkve i u redovima društva? SDP jest naoko poražen, na izborima gdje je izišlo manje od polovice birača i zbog čega se neki odgovorni trebaju zamisliti, ali smo dobili radikalne ljevičare, bez dlake na jeziku. Dao Bog da tako i ostane, ali kad ih čovjek gleda samo se pita gdje im je još »kapa s tri roga što se bori protiv Boga«, »mašinka« u rukama te bomba kragujevka o pasu. Moram ovdje ponoviti neke prijašnje misli. Neka nam je Bog na pomoći! Ako je bio za vrijeme jugokomunizma, bit će i sada. Pitanje je samo, ima li tko s njim surađivati?

Miljenko Stojić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Oglasi

Komentari