Pratite nas

Reagiranja

Petokraka vrijeđa osjećaje hrvatskog naroda

Objavljeno

na

Braniteljska udruga HEROJI OSIJEKA reagirala je na ‘skandalozno, neprimjereno i neprijateljsko’ obilježavanje tzv. “Dana mladosti-radosti” u Kumrovcu 25. svibnja 2019. Njihovo priopćenje objavljujemo u cijelosti:

Obilježavanje tzv. Dana mladosti u Kumrovcu, parada agresivnog komunističkog militarizma, agresorskih uniformi zločinačke JNA, isticanja jugoslavenskih zastava, jugoslavenske petokrake, izazivaju izuzetno loše i negativne osjećaje većine samosvjesnih i domoljubnih građana. Petokraka kao simbol totalitarnog komunističkog režima i agresora na Republiku Hrvatsku vrijeđa osjećaje hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, invalida, zatočenika logora, stradalnika, prognanika, njihovih obitelji i većine hrvatskog naroda.

Nezamislivo je da u ujedinjenoj Europi u kojoj su listom zabranjeni svi simboli totalitrnih režima i komunističke petokrake sukladno Rezoluciji Vijeća Europe 1481 od 25. siječnja 2006. jedino u Hrvatskoj tzv. antifašiti još uvijek nesmetano nameću svoju nazadnu zločinačku ideologiju, a niti su odgovarali za zločin i ubijanje razoružanih pripadnika njemačke i domovinske vojske, civila, staraca, muškaraca, žena i djece, nego ga skrivaju, minoriziraju i opravdavaju uz izrugivanje žrtava.

Nažalost, u Hrvatskoj  je gotovo u potpunosti zabranjen sveti znak HOS-a – Hrvatskih obrambenih snaga iz Domovinskog rata, čiji su pripadnici zajedno sa Hrvatskom vojskom obranili i vratili okupirane teritorije, dok je petokraka još uvijek dobrodošla.

Krajnje je vrijeme trajno zabraniti isticanje crvene petokrake zvijezde, simola komunističkih zločina, a time na jasan način poslati poruku da moderna Hrvatska država nema tolaranciju za zločine i ubijanje stotina tisuća građana bez suđenja, zbog različitog političkog stava ili vjerske pripadnosti.

U Osijeku smo 15. siječnja 1992. na dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske trajno uklonili  petokraku sa zgrade kinematografa u središtu grada. Moramo stalno naglašavati da su pod simbolom  petokrake u Domovinskom ratu ubijena 1327 hrvatska branitelja i 397 građana Osijeka, srušeno je i oštećeno 128 tvornica i tvrtki i čak 18 500 stambenih objekata. Ukupna procjenjena ratna šteta  počinjena pod zloglasnim simbolom petokrake samo u Osijeku iznosi 2, 2 milijarde eura.

Hrvatska država sukladno rezolucijama Međunarodne zajednice ne bi smjela zanemariti obvezu da zauzme jasno stajalište o zločinima koji je  počinio tototalitarni komunistički režim, za što su najodgovorniji negovi čelnici. Nezamislivo je da u velikom dijelu Hrvatske i to u elitnim turističkim središtima najvažnije ulice nose imena komunističkih zločinaca.

Rezolucija Vijeća Europe 1481 poziva sve komunističke ili postkomunističke stranke država-članica koje to još nisu učinile da preispitaju povijest komunizma i vlastitu prošlost, da se nedvosmisleno distanciraju od zločina što su ih počinili totalitarni komunistički režimi i da ih nedvosmisleno osude.

Vlada Republike Hrvatske ima obvezu postupiti u skladu sa Rezolucijom Vijeća Europe 1096 i 1481 o osudi zločina komunističkog režima. Rezolucije jasno osuđuju komunističke zločine, izražavaju sućut žrtvama i savjetuju državama članicama da se jasno opredijele za osudu komunizma.   Komunistički su simboli izrijekom zabranjeni i uklonjeni su spomenici veličanju zločinačkih režima u Poljskoj, Mađarskoj, Litvi, Latviji, Ukrajini, postkomunističkim zemljama, na koje bismo se morali ugledati i to učiniti bez daljnjeg odlaganja.

Sve bivše komunističke zemlje Europe, osim Bjelorusije, danas su članice Vijeće Europe, a zaštita ljudskih prava i pravna država temeljne su vrednote koje Vijeće Europe zastupa.  Sukladno tomu, Parlamentarna skupština EU snažno osuđuje masovna kršenja ljudskih prava koja su počinili totalitarni komunistički režimi te odaje poštovanje žrtvama tih zločina.

Totalitarni komunistički režimi koji su vladali u Središnjoj i Istočnoj Europi u prošlome stoljeću, a kakvi i danas postoje u nekoliko zemalja u svijetu, bili su bez iznimke obilježeni masovnim kršenjem ljudskih prava. Ta kršenja, koja se razlikuju ovisno o kulturi, zemlji i povijesnom razdoblju, uključivala su ubojstva i pogubljenja, kako individualna tako i kolektivna, umiranje u koncentracijskim logorima, smrt od gladi, deportacije, mučenje, prisilni rad i druge oblike kolektivnog fizičkog mučenja, progone zbog etničkih ili vjerskih razloga, odricanje slobode savjesti, mišljenja i izražavanja, slobode tiska, te odsutnost političkog pluralizma.

Zločini su se opravdavali teorijom klasne borbe i načelom diktature proletarijata. Interpretacijom tih dvaju načela legitimirala se »eliminacija« onih kategorija osoba koje se smatralo štetnima za izgradnju novoga društva te, prema tomu, kao neprijatelje totalitarnih komunističkih režima. U svakoj zemlji žrtve su velikim dijelom bile državljani te zemlje. Osobito to vrijedi za stanovništvo bivšeg Sovjetskog Saveza, u kojem je broj žrtava državljana te zemlje bio mnogo veći od broja žrtava drugih nacionalnosti. U bivšoj Jugoslaviji žrtve totalitarnog komunističkog režima, osim zbog političkih razloga bile su posebno zbog pripadnosti hrvatskom nacionalnom korpusu koji je stoljećima težio stvaranju nacionalne, demokratske države.

Europska Skupština smatra da će nedvosmislenost stajališta osude komunističkog i svih totalitarnih režima od strane međunarodne zajednice potaknuti na pomirbu. Treba se nadati da će to stajalište potaknuti povjesničare da nastave svoja istraživanja sa svrhom utvrđivanja i objektivnog sagledavanja povijesti.

Javno veličanje zločinca Tita u Hrvatskoj, koji je odgovoran za smrt više od 570 tisuća političkih neistomišljenika i zazivanje povratka komunističke Jugoslavije, nije  primjereno i u suprotnosti je sa modernim, demokratskim društvom i promicanjem europskih civilizacijskih vrijednosti. Nije nevažno podsjetiti na podatak da je Tito početkom Drugog svjetskog rata podržavao Hitlera i opravdavao napad na Poljsku sve do 22. lipnja 1941. i napada Trećeg Reicha na SSSR.

Nevjerojatno je danas da u Saboru Republike Hrvatske, umjesto u zatvoru, sjedi osoba koja zagovara mržnju i zločine i javno izriče kako žali da partizani nisu dovoljno temeljito obavili posao 1945. godine.  S obzirom na egzekucije i zločinački karakter komunističkog pokreta na području bivše Jugoslavije, vrlo je jasno što se time implicira.

Građani Hrvatske napokon trebaju prihvatiti činjenice i prestati veličati zločine. Tek tada, moći ćemo svi zajedno, graditi zdravu budućnost na zdravim temeljima. Vrijeme je da se podvuče crta i da se postavi jasna granica između slobode govora i veličanja zločinačkih režima.

Nadam se kako je konačno došlo vrijeme, kada ćemo istinski osuditi zločine i sve zločince, ograditi se od svih totalitarizama i na temeljima mira i prosperiteta graditi sretnu budućnost za sve građane i buduće generacije.

Heroji Osijeka

Što vi mislite o ovoj temi?

Reagiranja

Župane, dvorac Janka Draškovića u Rečici je i Vaša briga!

Objavljeno

na

Objavio

Poštovani gospodine župane Damir Jelić građani RH, imaju pravo znati istinu.

U tom smislu javljam Vam se, ovim otvorenim pismom sa nadom i željom, kako bi se čim prije riješio već dva desetljetni problem dvorca Janka Draškovića u Rečici.

Problem je još veći nastao čudnom prodajom, kažem čudnom, jer nam kupoprodajni ugovor nije javno poznat zašto je uopće dvorac prodan.

Umjesto da  koristi u više namjena, rečičkim udrugama i društvima. Dvorac je prodan praktično mladima ispred nosa, jednoj zagrebačkoj obitelji, koja kako se vidi ni nema puno daljnjeg interesa o tom dvorcu, još od vremena Vašeg gradonačelničkog mandata u 2007. godini. Te prolazi od tada do sada, iako posjeduje veliko kurtološko, književno i povjesno 18 stoljetno bogatstvo, u sve veću ništavinu što nikome ne koristi.

Koliko je meni poznato dvorac je prodan 2007godine i ako je udruga „ZUK“ Rečica, nakon izrade žitne lađe,- Zora, koja danas plovi rijekom Kupom i prevaža domaće goste i turiste. Sa velikim žarom i zalaganjem je htjela preuzeti brigu i za dvorac Janka Draškovića, što bi više gledano društveno, turistički i gospodarski išlo u prilog, svima jednako dobrom.

Na žalost to se dosada nije dogodilo, pa ni  ono najnužnije, zaboravilo se je svake godine, najmanje tri puta i više pokositi park te očistiti okoliš oko dvorca. Problemi se i dalje nastavljaju i proširuju. Čovjek si može lagano zamisliti da se je dvorac od 2007godine do danas uređivao sobu po sobu, danas bi stajao ponosno i služio bi za sve jednako dobro i ponos selu Rečici i gradu Karlovcu.

Naša je pak ljudska, moralna građanska i seoska zadaća, kako se mladi nebi više iseljivali iz gradova i hrvatskih sela. Da na sve te nezgodne problematične, okolnosti i opozoravamo one koji ih prave, kako bi čim prije nestale.

Jer kako drugačije shvatiti da u mjesto u današnje vrijeme, koračamo korak naprijed, mi još uvjek koračamo, dva koraka u nazad.

Potrebno nam je uvjek imati na umu i pameti. Sve u stvari što danas dobro i kvalitetno zajednički činimo, činimo to za budućnost uz sebe i za buduće mlade naraštaje u generaciji koje nam u susret dolaze.

Eto i ništa drugo su moji dobronamjerni poticaji, na koje čekam pozitivan odgovor i nadam se da će Vam 4 tjedna vremena biti dovoljno.

Sa visokim poštovanjem i iskrenim pozdravom.

Josip Josef Mayer

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Reagiranja

Tko i danas štiti partizansko-komunističke zločine i zločince?

Objavljeno

na

U povodu 75. obljetnice masakra nad Hrvatima, posjetili smo Maceljsku šumu koju još neki zovu i „Titovo lovište“, nadomak Krapine. Tu je nakon 1945. život izgubilo od 12-15.000 Hrvata, bez suda i suđenja. Ovo područje, prekrito gustim šumama, najveća je klaonica Hrvata, gdje je među ostalim ubijen i 21 biskupijski svećenik, franjevac i bogoslov, koji su ovamo dovedeni, vezani žicom, iz Franjevačkog samostana i Župnog ureda u Krapini.

Na  lokacijama koje smo obišli u društvu Damira Borovčaka, koji je objavio i monografiju o ovim stradanjima, dočekala nas je  jadna i žalosna slika.

Bijeli križevi iznad zapuštenih  i travom obraslih jama ukazivali su da je tu bila jedna od 23 dosad otkrivene masovne gronice u kojima je nađeno 1163 žrtava, koje su 22. listopada 2005. svečano pokopane kod crkve Muke Isusove, prije svega zahvaljujući nekolicini agilnih članova Udruge Macelj 1945., koji još jedini ne dopuštaju da se ovaj strašan partizansko-komunistički zločin ne zaboravi.

A znate kako su bili pokopani svi ti ljudi? U malim bijelim sanducima na kojima je umjesto imena i prezimena jedino pisalo „Macelj“ i broj, od 1 do 1163!

Još je veliki broj masovnih grobnica koje nisu otvorene. Hrvatska država to ne dopušta, kao ni proganjanje zločinaca, od kojih su mnogi već umrli, u „partizanskoj“ slavi i u svojim vilama koje su dobili za nagrade i priznanja za veliki „posao“ kojeg su obavili za Tita i partiju.

Hrvati su doista morali biti ubijeni da bi Jugoslavija živjela!

Na jednom od  neistraženih grobišta susrećemo još jednog agilnog člana maceljske Udruge – Milana Pavića- Vukinu. Pokazuje nam karte s brojnim još neistraženim lokacijama. Kaže da je s time upoznao i Ministarstvo hrvatskih branitelja, koje je tek sada, pred parlamentarne izbore, počelo na nekima od njih obavljati ekshumacije. Njemu, koji im je ukazao na neotkrivena grobišta bezobrazno su rekli da on više „nema što tu tražiti“.

Ponizili su me do daske-kako se kaže – rekao je te dodao da pretpostavlja da će nešto malo kopati, a onda ponovno sve prepustiti zaboravu.

Nu, obilazeći maceljska gubilišta, ne možemo a da se ne zapitamo: kakva je to država koja ne da vodi skrb o ovakvim lokacijama, nego koja ne želi ni da otkopa na tisuće Hrvata koji su ovdje (ali i drugdje) u najvećim mukama, vezani žicom, okončali svoje živote?

Dr. Andrija Hebrang svojedobno je predlagao i ponudio prijedlog zakona da se i ovo područje proglasi od nacionalnog interesa, da ima status Memorijalnog područja, kao recimo Jasenovac. Ta ideja dočekana je nažalost u državnim institucijama na marginaliziranje i prešućivanje.

Na taj način kao da se željelo i želi poručiti da su zločini partizana-komunista i dalje nedodirljivi (kao što jesu), kao i oni koji su klali, ubijali, mučili…

U Hrvatskoj se još uvijek optužuje, sudi i osuđuje hrvatske branitelje iz pobjedničkog Domovinskog rata i po tzv. zapovjednoj odgovornosti. I to na dugogodišnje stroge kazne zatvora.

Članovi Udruge Macelj 1945., kaže nam Borovčak, ali i neki drugi, već su davno došli do saznanja da je i u ove teške zločine u Maceljskoj šumi, uz samu zagorsku magistralu (!) bio umiješan i notorni Stjepan Heršak, zvani Štef, po zanimanju krojač, ali i okrutni zapovjednik OZNA-e u Krapini, koji je bio iznimno blizak sa bivšim žalosnim predsjednikom RH Stjepanom Mesićem. Dovoljno je bilo da za svog života javno izjavi putem medija da on „nema veze“ s nikakvim zločinima i na temelju toga dalje ga, kao ni druge partizanske zločince, nitko nije  ispitivao ni proganjao!

U vrijeme komunizma ovo su strašno  gubilište čuvali, (gdje još i danas iz zemlje izviru kosti nesretnih Hrvata), dobro plaćeni „šumari“, ljudi iz okolnih mjesta, od kojih su mnoge obitelji nažalost bile povezane sa tim zločinima.

Izraelci, ali i mnogi drugi, ne dozvoljavaju da se zaboravi i jedan život izgubljen u Drugom svjetskom ratu i nakon njega, a evo što rade Hrvati (svaka čast iznimkama) – niti ne otkopavaju svoje mrtve, a kamoli da ih i dostojno pokopaju.

O Maceljskoj šumi djeca ne uče u školama niti ovdje kao primjerice u Jasenovac dolaze „kolone“ političara i politikanata sakupljati političke i ine bodove. Hrvatski sabor nije prihvatio ni pokroviteljstvo nad 75. obljetnici masakra u „Titovu lovištu“, a još manje raspravljao o ovoj strašnoj temi.

A netko reče – zločin je zločin!

Nu, drugovi i drugarice, gospodo i gospođe, pitanje svih pitanja i danas ipak glasi: tko i dalje štiti partizansko-komunističke zločine i zločince? I zašto?

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari