Pratite nas

Kronika

Petrinja 1992 – kako su Srbi pokušali ubojstva ruskih novinara pripisati Hrvatima?

Objavljeno

na

U travnju 1992. godine na područje okupirane Petrinje u potrazi za ubijenim novinarima prispjela je skupina ruskih diplomata, a među njima je bio Vladimir Mukusev, tada zamjenik Vrhovnog Sovjeta Ruske Federacije. Tadašnje vlasti tzv. SAO Krajine iskopale su pred njima olupinu vozila, a odgovornost za njihovo ubojstvo pripisale hrvatskim snagama s majurskog groblja.

Ovo je samo jedan od niza slučajeva u Domovinskom ratu, ali i novijoj povijesti, gdje Srbi svoje zločine negiraju i pripisuju Hrvatima.

Ruske novinare Victora Nogina i snimatelja Genadija Kurinnoya, su u jesen 1991. u Panjanima kraj Kostajnice ubili pripadnici Martićeve paravojne srpske milicije.

Koji sat prije toga u Kostajnici su razgovarali s hrvatskim vojnicima, a usprkos njihovom upozorenju da je opasno, krenuli su put Petrinje u komandu bivše JNA. Do tamo nisu stigli jer su u Panjanima upali u zasjedu Martićevih milicajaca, koji su ih izrešetali, a tijela, zajedno s automobilom, zapalili i zakopali u selu Kukuruzari. Sedam mjeseci nakon ubojstva, u prisustvu ruskih diplomata iz Beograda i predstavnika Vojnog suda iz Banja Luke, koji su obavili uviđaj, iskopan je zapaljeni automobil, ali tijela nesretnih novinara nije bilo, piše vecernji.hr

Ivica Pandža Orkan, umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske, smatra da se detalji zločina brižljivo skrivaju kako se ne bi narušili rusko-srpski odnosi.

“Pronađena je dokumentacija o tome kada i tko je likvidirao novinare i sve je potpuno jasno, no zločinci i dan danas mirno žive u Bosni, sigurni od progona, jer ni Rusima ni Srbima nije u interesu razotkriti pravu istinu koja baca sjenu na mit o “složnoj braći”. Doda li se tome izjava svjedoka zločina koji kaže kako je teško ranjeni Victor Nogin, prije nego što je dokrajčen, povikao “Ne pucajte, mi smo braća!”, jasno je da je riječ o vrućem krumpiru za obje strane. Ako već “braći” nije stalo da utvrde sve okolnosti ovog zločina, mi, hrvatski branitelji iz Sisačko-moslavačke županije, odlučili smo postaviti barem spomen obilježje na mjesto ubojstva,” kaže pukovnik Ivica Pandža.

Kada su se nekoliko mjeseci nakon nestanka novinara iz Rusije počeli raspitivati o njihovoj sudbini, službeni predstavnici srpskih vlasti tzv. Krajine i Srbije tvrdili su da su ih ubili pripadnici hrvatske vojske.

No, dokumenti koji su pronađeni nakon Oluje, a koji su dijelom danas u posjedu Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra, jasno pokazuju da su toga dana Nogin i Kurinnoy ubijeni kada su svojim automobilom, diplomatskih tablica ruskog konzulata i s vidljivim znakom Press, prilazili kontrolnoj točki na kojoj su bili članovi zloglasne jedinice Kaline Komogovina, koja je počinila brojne zločine na prostoru Banovine. Iz kasnijeg priznanja jednog od člana te jedinice, Steve Borojevića – Ćuka, pred srpskim pravosuđem, na automobil su, na raskrižju cesta Hrvatska Kostajnica – Petrinja – Sunja, s kontrolnog punkta zapucali pripadnici jedinice Kalina Komogovina, među kojima su bili i zamjenik zapovjednika Ilija Čizmić te Zdravko Matijašević.

Specijalnu jedinicu Kaline Komogovina činili su pripadnici Martićeve policije predvođeni Stevom Borojevićem – Gadafijem. Sjedište jedinice je bilo u spomen domu u selu Komogovina, a ta jedinica je počinila brojne zločine na Banovini nad Hrvatima, civilima, starcima, ženama i djeci. Danas su ti zločini pali u zaborav, premda se radi o zločinima koji su bili brutalni, učestali i masovni.

Zločini na Banovini – zastrašujući zaborav strašnog etničkog nasilja nad Hrvatima

*Nakon završetka Domovinskog rata u blizini spomenutog spomen-doma pronađeno je više masovnih grobnica sa tijelima ubijenih Hrvata (Plavićevac, Lovča – Marveno groblje, Slopačka kosa), a pripadnike jedinice sumnjiči se i za masakr nad 56 Hrvata u Baćinu.

Do sada je na teritoriju Hrvatske otkriveno 150 masovnih grobnica ubijenih Hrvata po etničkom ključu, od kojih se 101 masovna grobnica nalazi na područjima dviju županija; 57 u Vukovarsko-srijemskoj i 44 u Sisačko-moslavačkoj, kojoj pripada i Banovina s brojnim nemasovnim grobnicama na određenim područjima, koja se mogu proglasiti masovnim stratištima.

Isti dan kada je Vukovar okupiran masovni zločin učinjen je i u Škabrnji, a samo tri dana prije, 15. studenoga 1991., na Banovini, u selu Kostrići, koje je potpuno nestalo. Tog su dana srpski pobunjenici ubili, piše Raguž, „sve stanovnike koje su zatekli, njih ukupno 15, uključujući dvoje djece, od dvije i četiri godine, opljačkali kuće te spalili selo“, a koji dan poslije ubili su i „šesnaestog stanovnika“, koji se na dan zločina „nije zatekao u selu“. Bio je to Zlatko Jurić, otac dva ubijena sina i supruge, kojega je smrt obitelji rastrojila pa se sam predao zločincima otkad se gubi svaki trag o njemu. Do danas nisu pronađeni njegovi zemni ostaci.

Zločin su počinili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a SAO Krajine, prozvani „Kaline“, iz baze u Komogovini, pod zapovjedništvom Stevana Borojevića Gadafija, koje su izravno bile podređene Milanu Martiću. Većina ih je prošla specijalnu obuku u kampu Golubići kod Knina, u kojem je glavni instruktor bio Dragan Vasiljković, poznat kao Kapetan Dragan, nedavno osuđen na splitskom sudu za zločine počinjene u Domovinskom ratu. Početkom lipnja 1991. Vasiljković svečano otvara centre za obuku specijalaca na Šamarici, gdje je imao štab, a obučava još u Majskoj Poljani na Kordunu i Komogovini u dotadašnjem Domu boraca NOB-a, gdje je bila stacionirana specijalna jedinica Kaline.

U Sisačko-moslavačkoj županiji ubijene su ili nestale 942 osobe (272 su ekshumirane iz masovnih grobnica i 453 iz pojedinačnih), a traži se još 217 nestalih. Samo u Pounju do sada je otkriveno jedanaest masovnih grobnica u kojima su pronađeni ostaci ubijenih ili cijela tijela 114 žrtava. Mnogi se još traže. Tu se nalazi masovna grobnica u selu Baćin, iz koje je ekshumirano 56 žrtava, poslije Ovčare s najviše ekshumiranih. Na tom je području i najmonstruoznije stratište, spomenuti Kostrići, u kojem su 15. studenog 1991, pobijeni svi zatečeni stanovnici sela.

Na nevelikom prostoru, koji je do rata pripadao općini Hrvatska Kostajnica, a danas je razdijeljen na više općina, otkriveno je devet masovnih grobnica, dok se dvije – Bašćine / Donji Hrastovac i Slopačka kosa / Drainska kosa – nalazi u općinama Sunja i Petrinja. Ostalih devet nalazi se na prostorima koji se protežu od Zrinske gore do Une. U općini Donji Kukuruzari nalaze se dvije, Plavićevac / Mečenčani i Marveno groblje / Lovča. Već spomenuti Kostrići i Vasića Bare / Meminska nalaze se na području općine Majur. Na sadašnjem području općine Hrvatska Kostajnica otkrivene su tri masovne grobnice: Groblje sv. Ane, Kurbanovo brdo i Novljani. Osim spomenute grobnice u Baćinu na teritoriju općine Hrvatska Dubica otkrivena je i grobnica na lokaciji Višnjički bok / Cvetin vir. Po mnogima masovna grobnica je i rijeka Una.

Mnoge neće biti otkrivene jer su po nekoliko puta premještane da im se zamete trag.

Izvor: narod.hr/vecernji.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Dan sjećanja na žrtve velikosrpske agresije nad mještanima Sotina

Objavljeno

na

Objavio

Današnji dan uvod je u tužnu i emotivnu jesen koja će trajati kroz cijeli listopad i studeni, kada nažalost imamo i previše ovakvih mjesta koje trebamo posjetiti, sjetiti se ubijenih sumještana, a nažalost sa svima njima priča i scenarij je vrlo sličan. 28 godina nakon, za ljudima se još uvijek traga, ne znamo gdje su, krivci za njihovu sudbinu nisu dobili primjerene kazne, a njihove obitelji nisu dočekale pravdu.

Pitamo se, koja je točka i cilj s kojim bi bili zadovoljni? Činjenica je da smo davnih godina prošli točku kada smo mogli biti zadovoljni, a proteklih 28 godina nikome ne služi na čast i ponos s aspekta osuđivanja ratnih zločinaca i pronalaska sudbina ljudi.

Sotin je 1991. godine ostao bez 68 mještana. Posmrtni ostatci 17 njih još uvijek nisu pronađeni. Istina je da se u zaboravu i proteku vremena ne možemo sakriti, a svaka godina koja prođe nas udaljava od točke kada smo mogli biti spokojni.

Ivan Penava

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

Dan sjećanja na ramske žrtve – pogledajte iskaze svjedoka toga vremena

Objavljeno

na

Objavio

Kroz povijest, Rama je često doživljavala tragedije, razaranja, paljevine… Stradavale su i brojne nevine žrtve. To se posebno odnosi na početak listopada 1942. godine, kada su četnici kao talijanski saveznici u operaciji „Alfa“ u tri dana svoga divljanja na prostoru Rame pobili više od tisuću ljudi.

Nakon što se smjelo javno spominjati žrtve, posebno one četničke iz 1942. godine, ramski franjevci, zajedno s narodom započeli su s obilježavanjem Dana sjećanja na ramske žrtve kroz sve ratove. Svake godine, druge nedjelje u listopadu, crkva na Šćitu postaje mjesto molitve za sve stradale čija imena su upisana na spomen obilježju podno Ramskog križa, njih ukupno 1529.

Uz suslavlje sedam svećenika,u župnoj crkvi sv. misu predvodio je i pod njom propovijedao fra Drago Pranješ, gvardija franjevačkog samostana u Gučoj Gori. Nakon sv. mise, pred pločama s imenima pobijenih, zapaljene su svijeće i izrečena je molitva za pokojne – Opijelo.

Na Dan sjećanja na ramske žrtve ispred ploča s imenima zapali se bezbroj svijeća koje navečer svojim svjetlom razbijaju tamu i podsjećaju da i u tami, koliko god jaka bila, tračak svjetlosti je jači od nje.

Bez obzira na mržnju koja je prouzročila ove brojne žrtve, postoji i nada da one nisu bile uzaludne i da se one nikad neće više ponoviti. Rama i hrvatski narod u njoj nije, a niti će zaboraviti svoje žrtve, između ostalog i zbog budućnosti – Narod koji nema prošlosti, nema niti budućnosti, piše rama-prozor.info

Četnički pokolj u Rami listopada 1942. (opis događaja & fotografije iz tog vremena)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari