Pratite nas

Povijesnice

Petrovaradin

Objavljeno

na

Nekadašnji hrvatski (danas srpski) grad Petrovaradin u nekadašnjem hrvatskom (danas srpskom) istočnom Srijemu

Petrovaradin je nekadašnji hrvatski utvrđeni grad uz rijeku Dunav, dok je danas dio užeg gradskog područja Novog Sada. Petrovaradinska tvrđava (na slici) poznata je kao ”Gibraltar na Dunavu“.

Svetac zaštitnik Petrovaradina je sveti Petar.

Početkom 19. stoljeća, Petrovaradin je po udjelu Hrvata bio hrvatskiji grad od primjerice Zagreba. U Petrovaradinu je živilo 98% Hrvata, za razliku od zagrebačkih 92%.

Prije srpske agresije na Hrvatsku, u Petrovaradinu je živjelo 19,81% Hrvata.

Prema popisu stanovništva iz 2002. godine, u Petrovaradinu je živjelo 13.973 stanovnika, od kojih su Srbi činili 69,5%; Hrvati 9,8%; Jugoslaveni 5,6%; Mađari 2,8%; Crnogorci 1,6%; Rusini 1% i ostali.

Prema najnovijim podacima iz registra stanovništva iz 2005., u mjestu živi 15.266 stanovnika.

Poznati Petrovaradinci

U Petrovaradinu rođen je Josip Jelačić Bužimski, 16. listopada 1801., general i hrvatski ban od 1848. do 1859.

U Petrovaradinu kapelan je bio Josip Juraj Strossmayer.

Pjesnik i skladatelj Franjo Štefanović, autor “Šumske kraljice”.

Jasna Melvinger, hrv. književnica, dobitnica Goranova vijenca 2008. godine.

Miroslav Vaupotić, hrv. pjesnik, književni povjesničar i kritičar, pisac podlistaka, esejist, pjesnik, sveučilišni profesor, autor više tisuća radova.

Od protjerivanja Turaka iz Petrovaradina pa do 1918. godine u Petrovaradinu su bile samo rimokatoličke crkve. Do 1781. godine bilo je pet rimokatoličkih crkvi i dva samostana. Josip II ukida franjevački samostan u petrovaradinu i pretvara ga u bolnicu zajedno s franjevačkom crkvom.

– Crkva sv. Jurja u Petrovaradinu
– Crkva Gospe Snježne na Tekijama
– Crkva Uzvišenja sv. Križa u Petrovaradinu
– Crkva Sv. Roka u Petrovaradinu
– Franjevačka crkva u Petrovaradinu

Prva pravoslavna crkva u Petrovaradinu izgrađena je tek poslije 1918. godine u krugu današnje vojne bolnice.

Na prostoru petrovaradinske tvrđave prvo ljudsko naselje postojalo je još 4500. godina prije Krista, ali nakon arheoloških otkrića na samom početku istraživanja povijest ovog prostora pomaknuta je na razdoblje 19.000-15.000 godina prije Krista.

Istraživanjem ostataka naselja iz mlađeg brončanog doba arheolozi su pronašli i bedeme pojačane kolcima i palisadama koji svjedoče da je još u vrijeme tzv. vučedolske kulture postojalo utvrđeno naselje.

petrovaradinOko stote godine prije Krista prostor Petrovaradina naseljavaju Kelti koje sto godina kasnije smjenjuju Rimljani koji utvrđivanjem granice na Dunavu grade tvrđavu Kuzum (lat.: Cusum) koju će u petom stoljeću razoriti Huni. Polovicom XIII. stoljeća skoro na istom mjestu naseljavaju se katolički redovnici cisterciti ( lat.: ordo cisterciensis). Dozvolom hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. grade samostan koji nazivaju Belakut. Samostan je nakon tatarske provale utvrđen.

Veći značaj tvrđava dobiva opasnošću od Turaka Osmanlija. U Petrovaradinu je često boravio hrvatsko-ugarski kralj Matija Korvin. Tu je 1463. godine sklopio ugovor s Mletačkom Republikom i istovremeno razgovarao s vlastelom oko obrane od Turaka. Godine 1475. godine Korvin je odlučio zaratiti s Turcima. Hrvatsko-ugarski kralj Vladislav II. također posjećuje Petrovaradin gdje raznim olakšicama potiče napore u sakupljanju radne snage na popravkama kula i bedema. Nadbiskup Petar Varadi 1501. godine uz velike napore uspijeva obnoviti tvrđavu.

Godine 1525. u Petrovaradinskoj tvrđavi bilo je svega 1000 konjanika i 500 običnih vojnika da bi se krajem godine taj broj povećao na 4000 vojnika. Pred opasnošću od Turaka zapovjedništvo nad Petrovaradinom preuzeo je Pavle Timori, raniji zapovjednik Budimskog grada. Njegovi zahtjevi za pojačanjem u vojsci i novcu nisu stizali. Umjesto pomoći, od kralja Ludovika II., stiže uputa da se s glavnim snagama prebaci na lijevu obalu Dunava, a zapovjedništvo nad tvrđavom prepusti hrvatskom plemiću Jurju Alapiću. Pod zidine Petrovaradina 13. srpnja 1526. godine je stigla turska vojska jačine 40 000 ljudi predvođena velikim vezirom Ibrahimom. Sultan Sulejman I. se s glavninom svojih snaga ulogorio kod Iloka. Nakon jednomjesečne opsade i uz miniranje, Turci su koncem srpnja 1526. uspjeli osvojiti tvrđavu čiji su gotovo svi branitelji poginuli.

Petrovaradin pod turskom vlašću, kao i ogroman dio Ugarske, ostaje sve do Velikog bečkog rata (1683. – 1699.). Nakon upada u Austriju i neuspjele opsade Beča turska vojska počinje povlačenje i u nizu poraza napušta većinu gradova pa i Petrovaradin. Glavnina carske austrijske vojske koju su činili 27 bataljuna pješaštva i 77 eskadrona konjaništva stigla je u Petrovaradin 18. srpnja 1688. godine.

Petrovaradin je poslije oslobo­đenja od Turaka, bio pun vojske. Radilo se mnogo radi što boljeg utvrđivanja. U tu svrhu poslao je bečki papinski nuncij u Petrovaradin izdašnu svotu, a donjoaustrijska vlada veći broj radnika, zidara, kolara, itd. Rušenje starog grada počelo je 1690. godine, a kamen temeljac današnjoj tvr­đavi položen je 18. listopada 1692. godine.

U petrovaradinski vojni garnizon su, 1693. godine, došli isusovci iz Osijeka, a potom, 1695., bosanski franjevci s fra Šimunom Dabićem. Oni su predvodili Hrvate Bunjevce i ostale katoličke izbjeglice iz Bosne koji su se naseljavali po Bačkoj, ali i Srijemu, jer su utvrde i jake vojne posade pružale, u onim nevoljama, sigurnost i mogućnost prodaje seljačkih proizvoda za opskrbu vojske.

Njemačke obrtnike, pretežno iz Austrije i Švapske, privukle su plodne njive i vinogradi, a još više potražnja i procvat svakojakog obrta u novooslobođ­enim krajevima, kojemu domaće stanovništvo, bez tradicije, nije bilo toliko vješto. Čim je 1699. godine sklopljen Karlovački mir i nastala stanovita sigurnost, petrovaradinski isusovci (jezuiti) i franjevci (fratri) počinju gradnju prostranih crkava i rezidencija u Donjoj tvr­đavi. Petrovaradin je bio glavno mjesto dunavskih šajkaša, to jest oboružanih riječnih lađ­a. U neposrednoj blizini Petrovaradina izvan tvrđave razvija se naselje.

Za vrijeme kolonizacije Vojvodine nakon 1945., u Vojvodinu su naseljavani i Hrvati. U Petrovaradin se naselilo nešto manji broj Hrvata, uglavnom iz Gorskog Kotara te Bosne i Hercegovine.

Petrovaradinski vjernici, ali i vjernici iz cijele Srbije, tradicionalno slave blagdan Gospe Sniježne, kojoj je posvećeno svetište Tekije kod Petrovaradina. Tekije su podignute prije 300 godina, u čast čudesne pobjede nad osmanskim osvajačima, kada je usred ljeta pao snijeg.

Prvi redovnici koji su došli u Petrovaradin, nakon oslobađanja od Turaka, bili su isusovci 1693. i franjevci 1695. Isusovce je doveo kardinal, grof Leopold Kolonić (Kolenić). Kralj Leopold I. im je dao na korištenje Donju tvrđavu, kao i dušebrižništvo za vojnu posadu. Franjevci su se više usmjerili na rad sa doseljenim bunjevačkim Hrvatima, kao i inim rimokatoličkim hrvatskim izbjeglicama iz Bosne.

U Donjoj tvrđavi su isusovci i franjevci izgradili mnoštvo crkava i rezidencija; ista je bila župno središte, kome su pripadala i predgrađa s većinskim hrvatskim stanovništvom.

1702. je osnovana rkt. župa i crkva sv. Jurja mučenika. U istoj samostanskoj crkvi je i kršten Josip Jelačić, koji je kasnije postao hrvatski ban.

Prva katolička škola u Srijemu je otvorena u Petrovaradinu.

28. siječnja 2001., u crkvi Uzvišenja sv. Križa, je ostvaren prvi TV-prijenos jedne katoličke sv. mise u istočnom Srijemu, na tlu AP Vojvodine, tj. SRJ. Težina je događaja u tome što je vodstvo TV Novi Sad odlučilo snimiti rimokatoličku svetu misu u jednoj srijemskoj crkvi, ali misu koju slave Hrvati. Prijenos je ostvaren na želju pomoćnog biskupa đakovačkog i srijemskog, mons. Đure Gašparovića.

Do 1990-ih, u Petrovaradinu su brojne ulice i institucije nosile imena po hrvatskim velikanima. Niti nakon Drugog svjetskog rata većinom nisu mijenjana imena ulica. Dolaskom na vlast srpskih ekstremista u Srbiji, krenulo se s mijenjanjem imena, tako da su ulice izgubili Matija Gubec, Zrinski, Vladimir Nazor i ini.

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

19. listopada 1991. – Bitka za Novi Farkašić (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 1991. godine odigrala se konačna bitka za Novi Farkašić, malo mjesto na desnoj obali Kupe.

Novi Farkašić, selo na lijevoj strani rijeke Kupe, potkraj listopada 1991. bilo je poprište velike bitke kombinirane tenkovsko-pješačke postrojbe agresorske JNA te pobunjenih Srba s malobrojnim gardistima Prve satnije 2. brigade ZNG-a, legendarnih Crnih mambi.

Sudeći prema zapovijedima JNA, konačni cilj napadača bio je prodor preko Kupe i spajanje s postrojbama JNA kod Velike Gorice, ne bi li u predviđenim deblokadama vojarni JNA bili izravna prijetnja gradu Zagrebu. No u Novi Farkašić samo nekoliko dana prije stiglo je 20-ak pripadnika Crnih mambi koji su brzo uočili njegovu stratešku važnost kao jedinog pravca kojim se agresorska vojska morala kretati, piše HRT

Uz pomoć nekoliko domaćih branitelja pripremili su kružnu obranu, iskopali rovove na rubovima sela koje su osigurali protutenkovskim minama. 18. listopada, nakon zračnog i topničkog bombardiranja, slijedio je kombinirani tenkovsko-pješački napad mnogo nadmoćnijeg neprijatelja iz dva smjera, Vratečkog i Donjih Mokrica. Trajao je cijeli dan, a završio je potpunim porazom agresora kojemu je onesposobljeno više tenkova i borbenih vozila te je iz stroja izbačen velik broj pješaka.

Nakon ostvarene pobjede, branitelji su izvidjeli rezervni položaj neprijatelja koji se pripremao za novi napad. Ustanovili su da unatoč tome što je dodatno ojačan ljudstvom i tehnikom, zbog velikih gubitaka u redovima protivnika vlada rasulo i zbunjenost.

Stoga su rano izjutra, 19. listopada 1991. izveli iznenađujući napad koji je nadmoćnog neprijatelja demoralizirao i natjerao u panično povlačenje. Ojačana satnija Crnih mambi krenula je u progon te nekoliko dana poslije doprla skroz do Glinske poljane gdje se neprijatelj napokon uspio reorganizirati.

Sam uspjeh motivirao je zapovjedništvo u Sisku za daljnje protunapade i oslobađanje niza okolnih sela. Pobjeda Davida nad Golijatom kod Novog Farkašića omogućila je prvo oslobađanje okupiranog teritorija Hrvatske 1991. godine i stoga se s pravom obilježava kao Dan branitelja Sisačko moslavačke županije.

 

 

Premijerno prikazan “Boj za Novi Farkašić”

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Pokolj hrvatskih vojnika u Odesi – Grozote Odese

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska povijest je magla, gusta magla da bi se skrivala od hrvatskog naroda brojna slavna ali i vrlo tragična događanja, koja se jednostavno nisu smjela znati – radi političke koncepcije suživota na ovim balkanskim vjetrometinama koju je nametnula velikosrpska koncepcija vlasti. Kroz obje Jugoslavije nije se smjelo znati ni što je u hrvatskoj povijesti Gvozdansko, junaštvo bez premca dotad nezabilježeno u svjetskoj historiografiji, nije se smjelo znati ni o Jurišiću tadanjem hrvatskom Leonidi, i jednom od najvećih junaka u svjetskoj povijesti, i brojna druga slavna povijesna događanja koja oslikavaju hrvatski narod kao jedan od najherojskijih naroda u svijetu uopoće.

Ali nažalost, ne samo da su prešućivani slavni događaji, već su jednako tako prešućivani i tragični događaji, jer bi dali potpuno drugu – vrlo ružnu sliku o nekim južnoslavnskim narodima, jer je ta ružna slika rezervirana samo za Hrvate, a ne za druge narode na Balkanu. Nažalost, ni mlada hrvatska država RH, ne trudi se gotovo nikako da se ta slavna i tragična povijest zapamti i da bude dostupna cijelome narodu, ali i svjetskim povjesničarima. To je prepušteno samo pojedincima da tu i tamo o tome napišu koji članak.

Godine 1916. na istočnim frontovima pod utjecajem Jugoslavenskog odbora i srpske vlade, počelo se novačiti hrvatske domobrane iz ruskog zarobljeništva (što nije bilo u skladu s međunarodnim ratnim pravom), kako bi stvorili neku jugoslavensku dobrovoljačku postrojbu na solunskom bojištu. Okupljeni u Odesi, Hrvati-dragovoljci tražili su da budu upućeni na bojište pod jugoslavenskim, a ne srpskim imenom i znakovljem, čemu su se protivili srpski časnici. U napetu ozračju, punom nepovjerenja, izbijali su sukobi s tragičnim posljedicama. Među njima najpoznatiji je pokolj prvih 18 dragovoljaca u listopadu 1916. godine. Dovoljni sami sebi, Srbi, ne samo da nisu cijenili dragovoljce nego su radili sve da bi im zagorčali život: Dragovoljci-časnici bili su neravnopravo materijalno tretirani, kazne nad vojnicima bile su drastične a bilo je i nasilnog regrutiranja tzv. »silovoljaca«. Slučaj s dobrovoljcima u Odesi bio je nagovještaj odnosa u budućoj državi ako pobijedi srpska koncepcija o njezinu stvaranju.

Tako su još tijekom 1916. i 1917. godine Srbi i ruski Kozaci prisiljavali hrvatske vojnike u ruskom zarobljeništvu da pristupe jugoslavenskoj legiji. Pri tome su se služili fizičkom prisilom (premlaćivanjem), obrednim ponižavanjima (hrvatske vojnike su tjerali da kopaju vlastite grobove), ubojstvima (nabijanjem na kolce) i ponižavanjem mrtvih tijela (bacanjem istih u more).

Prema podacima dr. Slavka Pavičića i ing. Franje Perše, počinitelji su Srbi i ruski Kozaci. Mjesto zločina je Odesa. Točan broj nikada se neće saznati, a prema tim izvorima on se kreće i do nekoliko tisuća hrvatskih vojnika i časnika koje su Srbi i ruski Kozaci na razne načine pobili i bacili u Crno more.

Razlog zašto su smaknuti je taj što su odbili pristupiti tzv. jugoslavenskoj legiji pod srbijanskim insignijama, šajkače, kokarde i sl. Osim što je prisilna mobilizacija ratnih zarobljenika nedopustiva, tzv. jugoslavenska legija je bila i nacionalno ponižavanje hrvatskih zarobljenika, jer ih se u njoj tjeralo da se odreknu hrvatskog imena i da postanu Srbi.

Već prije toga su Srbi brojne hrvatske zarobljenike nabili na kolce ili su ih osakatili žive, odrezavši im djelove tijela Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese koji je rekao da su mu Srbi jedne noći dovezli tijela 18 Hrvata da ih ukopa. Kad je zaiskao osobne podatke mrtvih Hrvata, jer se to moralo po propisima, Srbi su mu doslovno odgovorili: “To su Hrvati, pa ne morate znati”. Dr Aleksandar Horvat, predsjednik Čiste stranke prava, doznavši o odeskim grozotama, reagirao je 6. srpnja 1918. u Hrvatskome državnom saboru interpelacijom naslova – Grozote u Odesi.

Tom prilikom mu, u tadanjem Hrvatskom saboru, nitko nije povjerovao u istinitost tih događanja, a kamoli da su iz svega toga izvukli neku pouku. Događanja u Odesi bila su prvi i vrlo uvjerljivi dokaz što se Hrvatima piše ako uđu u zajedničku tvorevinu – Jugoslaviju.

O tome je Miroslav Krleža pisao:

“U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u »Kanatnom zavodu«, gdje se masakriralo en mass i gdje su pokapajući mrtvace rekli onom grobaru, da ne treba da znade tko su ti ljudi, »jer to su Hrvati«. U Odesi se klalo, tamo su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici.”

Gotovo cjelokupna povijest dvadesetog stoljeća (od 1916. do 1995. g.) bila je u znaku masovnog stradanja Hrvata po uzoru na prva odeska masovna stradanja 1916. i 1917. g.

Pouke svega toga ni do dan danas nisu sjele u glave i srca mnogih ljudi u Hrvatskoj, a poglavito ne u glave nekih političara. Ne smijemo zatvoriti svoju knjigu povijesti da bismo znali voditi svoj narod u budućnosti. Vuk nije kriv što je zaklao ovce, već pastir koji ih nije čuvao. Permanentna komponenta hrvatske politike je – politička naivnost sve do dana danas. A dobri politički pastiri u hrvatskom narodu vrlo rijetko se rađaju da bi ga mogli voditi u slobodi i dostojanstvu.

Nikada ne zaboravljajmo povijest jer je najveća učiteljica života, a posebno malim narodima. Događaji u Odesi iz 1916. i 1917. g. moraju nam uvijek biti pred očima kao opomena da se čuvamo i u budućnosti. Povijest se često puta – ponavlja. Povijest i patnja nas uče cijeniti slobodu.

Ništa nije sažalnije vidjeti do li političara kad izgubi političku moć,
a toga nije svjestan. Političari za razliku od umjetnika,
uglavnom spadaju u – zaboravnu kategoriju.

Mile Prpa/Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori

Komentari