Pratite nas

‘Petrovdan’ – Sveti Petar Apostol: Od priprostoga galilejskog ribara do stijene na kojoj je Crkva sazdana

Objavljeno

na

[quote]Od priprostoga galilejskog ribara do stijene na kojoj je Crkva sazdana – što je sve trebao učiniti sv. Petar da prevali taj put? Zašto je Isus baš njega izabrao za prvoga poglavara Crkve, za prvoga papu? Zašto je upravo sv. Petru dao “ključeve kraljevstva nebeskoga” (znak po kojem će ga se kasnije lako prepoznavati na brojnim umjetničkim prikazima)?[/quote]

[dropcap]P[/dropcap]ovršnom čitatelju Svetoga pisma teško će biti pronaći taj odgovor. Istina, Petar se tu spominje kao jedan od onih koji je s Kristom u prisnijim odnosima – ali zar nije Ivan taj kojega se naziva “najmilijim Isusovim učenikom”? Teško da je i po učenosti i znanju Petar bio među prvima… Jer, možda je on bio kao i većina ribara uobičajeno bistar, žilav i strpljiv, ali se sigurno nije načitao puno knjiga! Osim toga, zar nije stalno Isusu pravio neke “probleme”? Triput ga se odrekao “prije nego je pijetao zapjevao”, pravio se kao da ga ne poznaje kad su ga uhvatili… Pa onda, još prije toga, kad su na Maslinskoj gori došli uhititi Isusa, Petar se začas dohvatio mača i odsjekao uho sluzi velikoga židovskog svećenika, tako da mu je Isus morao uho “namještati”, a Petra opominjati da vrati mač u korice, “jer svi koji se mača hvataju od mača ginu”… Kao da Petar nije bio ni baš silno smjeran i pobožan? Pa opet, baš je on izabran za apostolskog prvaka! Zašto?

Bit će da je to bilo, ponajprije, upravo zbog tih njegovih slabosti! Zbog toga što je bio čovjek “od krvi i mesa”, spreman i silom na nepravdu uzvratiti, ponekad slab i grešan – ali iskren i predan u potpunom pokajanju, u uviđanju svoje grešnosti. I najveći u jednostavnosti onih “siromašnih duhom čije je kraljevstvo nebesko”! Jer, kad je Isus u Cezareji zapitao svoje učenike znaju li tko je on, onda je upravo iz Petra prvoga progovorila ta velika vjera koju nosi jednostavno i otvoreno ljudsko srce: “Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga Živoga!” I na te riječi Isus mu je odvratio: “Ti si Petar – Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati” (Mt 16,15-19).

I to se dokazalo – i u kasnijem Petrovu životu kad je nakon Isusova uzašašća pronosio Radosnu vijest širom Male Azije i u Rimu sve do svoje smrti, također na križu (ali naglavce, kako je sam tražio smatrajući se nedostojnim da umre na isti način kao Isus), ali i u nizu papa koji su ga slijedili i slijede na čelu Crkve sve do današnjih dana.

glas koncila

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna

Objavljeno

na

Objavio

U Grudama je 18. studenoga 1991. godine uspostavljena Hrvatska zajednica Herceg-Bosna, sa sjedištem u Mostaru. U njen sastav ušlo je 30 općina: Jajce, Kreševo, Busovača, Vitez, Novi Travnik, Travnik, Kiseljak, Fojnica, Dobretići, Kakanj, Vareš, Kotor Varoš, Tomislavgrad, Livno, Kupres, Bugojno, Gornji Vakuf, Prozor, Konjic, Jablanica, Posušje, Mostar, Široki Brijeg, Grude, Ljubuški, Čitluk, Čapljina, Neum, Stolac i Ravno.

U Odluci o uspostavi Hrvatske zajednice Herceg-Bosne je naglašeno da će Hrvatska zajednica Herceg-Bosna poštovati demokratski izabranu vlast Republike Bosne i Hercegovine sve dok postoji državna nezavisnost Bosne i Hercegovine u odnosu na bivšu ili svaku drugu Jugoslaviju.

Stvaranje obrambene zajednice dobilo je potporu i iz Republike Hrvatske ponajprije zbog teške i neizvjesne situacije u kojoj se ona tada nalazila. Taj dan pao je Vukovar i došlo je do teškog stradanja hrvatskog naroda u istočnoj Slavoniji. Hrvatska zajednica Herceg-Bosna zamišljena je kao privremeno tijelo vlasti u funkciji obrane onih dijelova Bosne i Hercegovine gdje su Hrvati bili u većini ili su barem činili značajan udio stanovništva.

Osnivači Herceg Bosne vjerovali su da će uz pomoć Muslimana uspjeti obraniti te prostore. Predsjednik Herceg-Bosne Mate Boban je na pitanje razloga formiranja Herceg Bosne odgovorio je: „Bosna ponosna prestala je biti ponosna. Njenim cestama, željeznicom, eterom njenim – kruži zlo. Ona je okupirana. Hrvatski narod, ponosan narod, morao je učiniti nešto da u tome ne sudjeluje, da dadne do znanja da to ne želi.”

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Nakon pada Vukovara JNA i srpske paravojne formacije, načinili su mnoga ubojstva i ratne zločine. Pojedini Vukovarski Srbi koji su se u skloništima mjesecima skrivali od granata, sada su se bacali „oslobodiocima“ u naručje i prokazivali branitelje i obitelji branitelja. Stoga su po cijelom području grada Vukovara ljudi streljani, a najveći organizirani i masovni zločin dogodio se nad ranjenicima iz bolnice u Vukovaru i braniteljima te civilima kojih je 200 identificirano iz masovne grobnice na Ovčari.

Više od 90 posto zgrada u Vukovaru je uništeno ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominiraju uništeni silos, vodotoranj, ostaci crkve, baroknih palača. Agresor slama posljednji otpor u Lušcu i Borovu Naselju. Većina branitelja više i nema streljiva.

Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostaje i hrane. U gradu više nema ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Ima tek na stotine novih grobova, šačica preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.

Nakon okupacije u gradu počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci – major Šljivančanin i Miroslav Radić – odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.

Napad na grad i luku na ušću Vuke u Dunav počeo je tri mjeseca prije. Najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske opkolile su grad s oko 600 tenkova i s oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika. Vukovar brani ukupno 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde i dragovoljaca. Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no Vukovarci ne misle tako. Održali su se tri mjeseca i zadali jugo-četničkim snagama neviđene gubitke. Uništili su ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više.

Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska je vojska posve oslabljena. Ona više nije sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol Hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode.
Nekoliko godina poslije, nakon munjevitih akcija Bljesak i Oluja kojima je oslobođen najveći dio Hrvatske, Erdutskim je sporazumom dogovorena mirna reintegracija zapadnog Srijema i Baranje. U siječnju 1998. završen je mandat UN-a i Hrvatska je preuzela nadzor nad svojim granicama na Dunavu. Vukovar se počeo obnavljati, a u znak sjećanja na herojsku borbu i žrtve 18. studenoga Hrvatski je sabor proglasio Danom sjećanja na Vukovar.

Pokolj u Škabrnji je bio srpski ratni zločin iz doba srpsko-crnogorske agresije na Hrvatsku. Izveli su ga domaći pobunjeni Srbi uz pomoć snaga JNA 18. studenog 1991. Za posljedicu je imao ubijena 84 Hrvata, 26 branitelja i 58 civila, odnosno, svako domaćinstvo u Škabrnji je nakon tog napada bilo “zavijeno u crno“.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari