Pratite nas

Kolumne

Picula kao HDZ

Objavljeno

na

Na najnovije izvješće o BiH Rumunja Cristiana Dana Preda, koje će se nakon određene rasprave u Odboru za vanjsku politiku sredinom travnja naći pred Europskim parlamentom, hrvatski su zastupnici, na tragu Rezolucije EP iz veljače prošle godine, uložili nekoliko važnih amandmana. Točnije, učinila su to četvorica HDZ-ovaca: Davor Stier, Andrej Plenković, Iva Maletić i Dubravka Šuica te Marijana Petir iz HSS-a. Oni se zalažu za ustavne reforme u ovoj zemlji koje bi osigurale jednakopravnost sva tri naroda, za javni TV servis na jezicima sva tri naroda te za simetričnu, umjesto sadašnje “asimetrične” distribucije proračunskih sredstava među kantonima.

Slične amandmane predložio je i Tonino Picula, koji dolazi iz onoga drugog krila našega zastupstva u Bruxellesu i, što je posebno zanimljivo, on je još precizniji i još, recimo tako, radikalniji u svojim prijedlozima. Dok skupina iz desne koalicije ne spominje ni federaciju ni Hrvate, nego se zadovoljava načelnim stavovima o jednakopravnosti sva tri naroda, Picula traži da EP pozove čelnike u BiH da slijede načela federalizma. Štoviše, prema njegovu mišljenju, BiH ne bi mogla biti kandidatom za ulazak u EU dok se ne osiguraju ustavni uvjeti jednakosti svih građana i konstitutivnih naroda. I on je za javni TV servis za sva tri naroda, kao i za uravnoteženo predstavljanje svih naroda u predstavničkim i izvršnim tijelima države. Izrazio bi još i zabrinutost zbog pridruživanja mladih iz BiH terorističkim borcima ISIL-a.

Realnost federalizacije

Valja primijetiti stanovit nesklad između onoga što zagovaraju naši eurozastupnici i njihovi stranački šefovi u zemlji. Vidjeli smo kako se Tomislav Karamarko i Milijan Brkić nisu libili jasno se založiti za federalizaciju BiH, dok su njihovi ljudi u EP ostali na uopćenim formulacijama, što je možda stvar nijansi ili stupnjevitosti. Piculin je stav, pak, u potpunom neskladu sa stavovima Zorana Milanovića, koji je Karamarkovo pismo Hrvatskom narodnom saboru ocijenio kao jeftini populizam koji nema veze sa stvarnošću. Picula je također potpuno usamljen i u odnosu na druge svoje kolege iz SDP-a, koji nisu pokazali nikakav interes za BiH, posebice za položaj hrvatskog naroda u njoj.

Podsjetimo, Hrvatski je narodni sabor u Mostaru prošle subote, uz sudjelovanje baš svih političkih struktura koji među tamošnjim Hrvatima nešto predstavljaju i znače, usvojio posebnu deklaraciju kojom je izraženo nezadovoljstvo Daytonskim sporazumom i njezinom primjenom, zatražene su ustavne reforme u pravcu nove teritorijalne organizacije države u tri ili četiri federalne jedinice, što je ocijenjeno kao preduvjet bilo kakvih društvenih promjena i približavanja EU-u. Naravno, pitanje je koliko su ti ciljevi realni.

Prvi uvjet ostvarivosti jest upravo sloga i odlučnost da se oni postignu. Do sada je dio političara među Hrvatima bio ustrašen raznim prijetnjama, dio potkupljen novcem i pozicijama, bilo od strane međunarodnih predstavnika, bilo od strane jačega i brojnijeg političkog partnera koji nije igrao fer-igru. Tako se dogodilo da je, apsurdno, hrvatske stavove zbog svojih interesa i zbog svoje vizije države najjasnije i najdosljednije zastupao, a čini on to i dalje, Milorad Dodik. No, i ta činjenica čini ideju federalizacije realnijom, kao što je izglednom čine i novi pogledi u EU-u, kao i nešto izmijenjene vanjskopolitičke okolnosti koje pokazuju da u sukobima s Rusijom i dijelom islamskog svijeta jedini pouzdan saveznik Zapada na Balkanu ostaje Hrvatska i Hrvati u susjednoj zemlji.

Bošnjačko odbijanje

Činjenica da riječi poput Herceg-Bosna, treći entitet, (kon)federacija, HVO i slične, koje su u samoj Hrvatskoj donedavno gotovo bile uklonjene iz javnog diskursa, barem u svojoj pozitivnoj konotaciji, više ne izazivaju jezu i da se o svemu tome može slobodno govoriti. Ostaje, međutim, ono što smo spomenuli, a to su još uvijek velike razlike u političkom vrhu, razlike između vlasti i opozicije, razlike u samoj oporbi, pa i u samoj vlasti. Primjerice, Vesna Pusić otvoreno oponira predsjednici države. Ona govori o bezuvjetnoj potpori ulasku “zemalja regije” u EU-u, misleći pri tome na BiH, a osobito na Srbiju, suprotno od onoga što govori predsjednica. Ona se oslanja na neku britansko-njemačku inicijativu koja je pisana u tom duhu, nikada ne spominjući Rezoluciju EP. Promjenama koje će vjerojatno uslijediti nakon parlamentarnih zbora i spomenute bi razlike morale izblijedjeti. Kad Milanović govori o federalizmu BiH kao o nerealnom populizmu, on je tim nerealniji ako ga premijer ne želi.

No, najveći je problem odbijanje bošnjačke strane da uopće razgovara o nekakvoj hrvatskoj federalnoj jedinici. Ona uporno straši podjelama, iako hrvatski političari i s ove i s one strane granice redovito ističu poštovanje suverenosti, nezavisnosti i cjelovitosti zemlje. Milanović je svojedobno i sam žestoko napadnut samo zbog dolaska u Mostar, a Milanu Bandiću oduzeta je titula počasnoga građanina, najprije Sarajeva, sada i Srebrenice, jer je i on spomenuo “treći entitet”. Ovdje se zapravo radi o zamjeni teza. Protivljenje federalizaciji i ustavnoj jednakopravnosti i nije pledoaje za jedinstvo, nego za dominaciju, ali je i utiranje puta za sve veće udaljavanje.

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Ivan Hrstić: Jesu li učitelji i nastavnici zaslužili veće plaće? Evo zašto nisu!

Objavljeno

na

Objavio

Kad je ministrica obrazovanja i znanosti Blaženka Divjak kročila u prostoriju, izgledajući kao da je upravo obrisala suze, svima nama koji smo je čekali prostrujala je ista misao – gotovo je, dat će ostavku!

Dok je govorila, ja sam već za svaki slučaj unaprijed pred njom natipkao tweet o tome, stavivši njezinu pokislu fotografiju.

No, iako je očito u sebi nastavila gutati suze, a brada joj podrhtavala dok je govorila, ubrzo je postalo jasno, ministrica obrazovanja još nije donijela presudnu odluku. Suze su očito posljedica još svježeg razgovora s premijerom Andrejom Plenkovićem, a njega očito nisu dirnuli njezini osjećajčići ni dvojbe.

Umjesto demonstrativne javne ostavke, najavila je svoj vlastiti štrajk i opalila premijer Plenkoviću ništa manje demonstrativnu javnu pljusku: U igri moći sindikata i premijera ne želim sudjelovati!

Teška je to optužba, koja sugerira da premijer Plenković nema argumente u nepopuštanju štrajkašima, već da se sve vodi na igre moći, u prijevodu – problem je njegova taština. Što to zapravo znači?

Prvi odgovor koji se nameće jest da Divjak ne želi sama dati ostavku, već izazvati Premijer Plenkovića da joj da otkaz, kako ne bi ispalo da ona sama odustaje ne samo od fotelje, već i od svoje “reforme”.

Da premijer Plenković nije nekoliko dana zauzet političkim igrokazom s brojnim uglednim gostima iz svoje političke obitelji, Europske pučke stranke, možda Divjak ne bi preživjela noć. No, čim premijer isprati svoju europsku obitelj, ministrica Divjak vraća se na dnevni red, piše Ivan Hrstić / Večernji list

Ministrica ne može pobjeći od svojeg dijela odgovornosti za štrajk. Otpočetka je dala krila zahtjevima prosvjetara, a na koncu podigla ruku za ovakav proračun, poručivši im da je ovo najviše što se sad moglo ispregovarati. Jasno je, u HDZ-u vlada čvrsti konsenzus da popuštanja nema, jer da ne može biti opravdanja za štrajk u vrijeme u kojem kontinuirano osjetno povećavaju plaće.

Ministrica nije jedina koja ovih dana vrti mantru da su “učitelji zaslužili veće plaće”, no to je jedna od ispraznijih i štetnijih floskula među mnoštvom onih koje se u hrvatskom društvu uporno ponavljaju, bez obzira radilo se o prosvjetarima ili radnicima u škveru. Ništa nije dalje od istine. Radnici u Uljaniku nisu zaslužili svoje plaće, jer to nema veze s tim koliko krvi, znoja i suza netko ulaže u svoj posao.

To što netko uredno svako jutro dolazi na radno mjesto, čak ako daje cijelog sebe, malo znači ako nema rezultata. Ako škverani nisu sagradili brod, onda nisu zaslužili plaću. Čak i ako su ga sagradili, ali ga nisu prodali, nisu zaslužili plaću. Ako su ga prodali, ali ispod cijene, ponovno – nisu zaslužili plaću. Ako nisi zaradio, nisi ni zaslužio, koliko god se pritom trudio. A ako škverani nisu zaslužili plaću, ako radnici Đure Đakovića nisu zaslužili plaću, ako ni stotine tisuća drugih nisu svojim proizvodima i uslugama zaradili dovoljno da bi zaposleni u javnom sektoru dobili plaće od kojih se može živjeti dostojno čovjeka, onda u takvom hrvatskom društvu ni učitelji nisu zaslužili veće plaće.

Da ne govorimo o tome da ni njihov priželjkivani proizvod – za 21. stoljeće spremna hrvatska djeca – nipošto ne zadovoljava te da mnogi od učitelja na nekom otvorenom tržištu nikad ne bi mogli dobiti čak niti plaće koje sad dobivaju iz proračuna. A te plaće su za hrvatske uvjete itekako solidne. Pitajte sve one koji u posljednjih 30 godina nisu mogli računati na plaću prvog u mjesecu.

Profesori kažu, ovo nije bitka za veće plaće, nego za dostojanstvo. Nisu zadovoljni ni povišicom, ako svi drugi dobivaju veće povišice nego oni. Naravno, u pravu su, divim se onima koji se organizirano bore za svoja prava, no, meni isto tako smeta zašto bi svaki učitelj dobio jednako. Ima predivnih profesora kojima podučavanje djece nije posao već životna misija, onih koji zaslužuju i trostruku plaću. A ima i onih koji su mojem i tisućama druge djece samo zagorčavali život i koji ne zaslužuju ništa više nego otkaz.

Dakle, i meni je kao roditelju dosta te socrealističke uravnilovke i ne želim da vrijedni i nevrijedni dobiju jednako. Itekako nam je nužan posve novi sustav plaća, kakav se ne može stvoriti preko noći! Ovaj štrajk mora hitno biti prekinut, i to tako da ne bude pobjednika ni poraženih, jer u svakom slučaju najkraći kraj će izvući naša djeca.

Plenković ne smije inzistirati na tome da porazi profesore, jer od poraženih i poniženih ne može se očekivati provođenje bilo kakve reforme, pa ni ove lažne. Vrlo je jednostavno. Premijer već sutra štrajkašima treba ponuditi najavljenih 2 postotka povećanja koeficijenta, umjesto uvjetno od 1. lipnja. A štrajkaši to moraju prihvatiti, prekinuti štrajk i strpjeti se do cjelovite reforme u koju se također mora krenuti odmah. U suprotnom, i premijer i oni suočit će se s opravdanim gnjevom roditelja. Nadajmo se samo da to nikom nije cilj, piše Ivan Hrstić / Večernji list

 

JEFTINA DEMAGOGIJA MINISTRICE DIVJAK!

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je nama Vukovar

Objavljeno

na

Objavio

foto: grad Vukovar

Za neke je Vukovar simbol izdaje i čak namjernog žrtvovanja. Uglavnom, ta lažna simbolika dolazi iz kuhinje velikih manipulatora koji, unatoč svemu, nisu prežalili bivšu državu i koji bi htjeli sve zamutiti i relativizirati, i u krajnjoj liniji optužiti sam hrvatski državni vrh za sve ono što se događalo u ovome gradu.

Vukovar se, srećom, na krilima istine izdignuo u znak i značenje nečega drugoga. On je simbol patnje i stradanja, simbol otpora i dostojanstva, simbol zajedništva i suosjećajnosti. Koliko god se svake godine slike ponavljale, svaki put ostajemo dirnuti tim upaljenim svijećama po svim našim gradovima, kao i tisućama ljudi koji iz svih krajeva hodočaste prema Koloni sjećanja.

Ni tako često ponavljana formulacija kako se Hrvatska sjeti Vukovara samo na Dan sjećanja nikako ne stoji. U relativno kratkom vremenu grad je doslovce izniknuo iz pepela, posve obnovljen vraćen je u život, pa evo i jedan naizgled sitan detalj koji to potvrđuje. Ove je godine broj djece u jaslicama povećan za njih četrdeset.

Grad ima i sjajnu perspektivu. Leži na najplodnijoj zemlji i na moćnoj i plovnoj rijeci koja povezuje deset europskih država.

Nažalost, on svih ovih godina nije postao simbolom još nečega, a tako važnog i tako potrebnog. Nije postao simbolom pomirenja. I dalje postoje odvojeni jaslice, vrtići i škole. Ne bi li bilo dovoljno da srpska djeca imaju dopunsku nastavu iz jezika, povijesti i geografije? Ali ne, ona su pošteđena učenja o onome što su njihovi stariji sunarodnjaci učinili ovome gradu.

Ćirilično pismo, koje se doživljava kao simbol okupacije i zločina, nastoji se svim silama nametnuti, dok silovane žene susreću na ulicama svoje silovatelje, a majke ubojice svojih sinova. Za stravičan zločin na Ovčari nitko u Hrvatskoj nije osuđen, predvodniku masakra dvanaestorice policajaca u Borovu Selu podignut je spomenik.

Vođa je hrvatskih Srba uoči Dana sjećanja u znak pijeteta prema poginulim Srbima ove, kao i prošle godine, spustio vijenac u Dunav, koji je otplovio prema Beogradu, gdje će ga preuzeti Aleksandar Vučić ili Vojislav Šešelj. Iako je ove godine vijenac položio i na Ovčari, ovaj njegov potez djeluje cinično. On govori o svim žrtvama i o mržnji na objema stranama. To nije, ili ne bi trebalo biti sporno.

Svaka žrtva zaslužuje žalovanje, kao što i svaka mržnja nikada nije dobrodošla. Ali to nije ono najvažnije. Mrtve nitko ne može oživiti. Mora se u interesu mira i suradnje konačno priznati kako je sve počelo, tko je bio agresor, tko je ubio cijeli jedan grad i tko je htio dio Hrvatske pripojiti Srbiji. Bez toga nikada neće biti pravoga mira ni povjerenja. A to je tako mali, a ipak tako težak korak.

Josip Jović/SlobodnaDalmacija.hr

Nema zaborava i nema inverzije povijesti, zna se i uvijek će se znati tko je bio tko u tom ratu!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari