Pratite nas

Komentar

PILSELOVE BUDALAŠTINE

Objavljeno

na

Naš poznati dirigent i diplomat Nikola Debelić podpredsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta ovako je komentirao treću sjednicu HNES-a na kojoj su pročitane etičke osude za veleizdaju Vesne Pusić, Stjepana Mesića i Milorada Pupovca

Najveća je nagrada svima koji smo u subotu predstavili 3. knjigu Hrvatske veleizdaje nazočnost tolikog broja domoljuba koji nisu bili publika nego sudionici i sukreatori u ovom radu. Pažnja kojom su praćena izlaganja i premalo mjesta za sve zainteresirane slatke su brige za organizatore skupa, svatko voli punu i prepunu dvoranu.

A nažalost bilo je puno ljudi koji nisu mogli ući u Malu dvoranu Lisinski, pa je čak intervenirala i policija. Veliki mediji naravno potpuno su ignorirali jedan ovakav skup. Ne bez razloga. Ipak oni sprovode politiku onih koji su optuženi za veleizdaju, pa logično te optužbe i doživljavaju kao osude njih samih.

Zato je zanimljivo da se HNES-u javio jedan od poznatih pripadnika „vučjeg čopora“ koji je zbog svojih tekstova svojevremeno zaslužio mjesto savjetnika osuđenog za veleizdaju bivšeg predsjednika Josipovića, piše akademik Josip Pečarić.

Iako je poziv za Sjednicu HNES-a dobio prije same sjednice, reagirao je poslije nje, dakle u vrijeme kada je vijest o velikom zanimanju za Sjednicu bila poznata.:

Šalje: drago pilsel
Datum: 19. travnja 2015. u 22:09
Predmet: Re: POZIV HRVATSKOG NACIONALNOG ETIČKOG SUDIŠTA ZA 18.04.2015.
Prima: HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE

 

Molim da me ne spamate vašim budalaštinama.
Hvala.
Drago Pilsel

Odmah poslije osnivanja HNES-a bio sam gost u emisiji „Oluja“ Ozane Bašić. Tada sam upozorio kako je velika grupa državotvornih intelektualaca prije osnivanjaHNES-a djelovala pišući otvorena pisma. Prvo takvo pismo, koje je svojevremeno izazvalo šok  kod vlasti i u tadašnjoj oporbi bio je Apel za obnovu političkih procesa: O Mili Budaku, opet – Deset činjenica i deset pitanja s jednim apelom u zaključku iz kolovoza 2004. I tada se javio Pilsel. I tada je, vjerovali ili ne, govorio o budalaštinama. Kada sam uočio taj tekst odgovorio sam na portalu HRVATI AMAC – Forum, 4. veljače 2005. i u “Spremnost – hrvatski tjednik”, Sydney, 15. veljače 2005.

[ad id=”68099″]

Evo tog teksta:

PILSELOLOGIJA I MILE BUDAK

JUGONOSTALGIČARIMA HRVATI UBIJAJU I ZAKONOM O KULTURI

Čini mi se da je cilj hajke na književnika Milu Budaka koja traje i dandanas ponajbolje opisana u jednoj tvrdnji iz mog interviewa “Slobodnoj Dalmaciji” od 25. kolovoza 2004., a to je da se iznova pokušava dokazati kako su Hrvati genocidan narod pa eto i zakonom o kulturi ubijaju druge ljude. Potvrdu za takvo mišljenje dao je Drago Pilsel. Naime, on je istog dana na internetu “Index.hr” objavio tekst Sveti Ante Pavelić. Zanimljivo je da istog dana njegov tekst prenosi (?) mreža s jugoslavenskom adresom http://www.pcnet.cg.yu/

Pilsel na početku teksta piše: “U očekivanju da Ivo Sanader naredi pokretanje bagera koji će u Svetome Roku srušiti spomen obilježe ustaškog doglavnika i ministra NDH Mile Budaka, branitelji lika i djela supotpisnika rasnih zakona pokrenuli su peticiju koju je potpisalo 120 sveučilišnih profesora, znanstvenika, kulturnih i javnih djelatnika.”

Odmah zatim pokazuje da ga je u biti najviše pogodio moj interview u “Slobodnoj”, posebno taj dio o “dokazivanju” genocidnosti hrvatskog naroda:
“Jedan od autora peticije, akademik Josip Pečarić, bokeljski Hrvat, obrazovan u Beogradu koji se, prema meni dostupnim izvorima, izjašnjavao i kao Srbin, a u Hrvatsku stigao sredinom osamdesetih uz pomoć struktura JNA (pomogle su mu, naime, veze supruge, kćeri oficira te vojske), da bi se danas žestoko busao u svoja hrvatska prsa i grlato galamio protiv navodnih širitelja tvrdnje o genocidnosti hrvatskog naroda, a to su isti oni koji zagovaraju uklanjanje spomenika Budaku i svih ulica koji taj ratni zločinac ima po Hrvatskoj (“Novi list” podsjeća da ih trenutno ima u 17 gradova), smatra da Mile Budak nije i ne smije biti smatran ratnim zločincem.”

Tako sam doznao da sam se izjašnjavao kao Srbin. Vjerojatno zato i nisam mogao u Beogradu godinama napredovati s doktoratom iz matematike i velikim brojem objavljenih radova (moj petogodišnji stvaralački rad imao je po tamošnjim kriterijima koeficijent 158,5 dok je prvi matematičar poslije mene imao koeficijent manji od 50!). Očito su Pilselovi “izvori” dobro znali da samo njemu mogu prodati takvu glupost, ili barem da je on jedini toliko priglup da to i objavi.
Pilselu tako dragi Srbi nisu mi mogli oprostiti što sam se “izjašnjavao kao Srbin”. Valjda sam zato tek dvije godine poslije predaje doktorata uspio doktorirati i to poslije niza javnih napada na moj rad? A uspio sam samo zato što sam pokazao da nije pogrešan moj doktorat već doktorat njihovog glavnog eksperta, koji je i dobio zaduženje da mi onemogući doktoriranje!  

A možda su Pilselu njegovi izvori samo ispričali jednu moju priču (ili je on sam pročitao) iz koje je on zaključio da sam se ja izjasnio kao Srbin. Naime, kada smo svojevremeno doznali za srpsku priču kako je cijela Dalmacija srpska zemlja, rekli smo majci: “Mama, pa Ti nam nisi rekla da si Srpkinja!” A ona će nama: “Pa ja vam to ne znam ni izgovoriti!” Razina inteligencije g. Pilsela je takva da je on ovo i mogao razumjeti kao izjašnjavanje Srbinom. 

A koliko li tek Pilsel obožava JNA. Doista, kako se neki znanstvenik s velikim brojem objavljenih radova, koji kao Hrvat nije mogao napredovati u Srbiji, može doseliti u Hrvatsku. Pa naravno: pomoću JNA! Zna se tko se borio za bratstvo i jedinstvo: JNA. Kada su vidjeli da jedan takav Hrvat ne može biti izabran u Beogradu, JNA mu je odmah našla mjesto u Zagrebu. A s obzirom na njihovu izuzetnu vrijednost lako su mogli prevariti matematičare u Zagrebu. Uvjerili su ih da je to što radi Pečarić dobro, iako to očito nije kad objavljuje u imperijalističkim zemljama kao što su SAD i sl. Ovi, znajući da su ovi iz JNA mnogo bolji matematičari od njih samih, odmah su napisali pozitivno izvješće. Vjerojatno su i upozorili ostale na Matematičkom odjelu PMF-a da su Pečarićev rad pozitivno ocijenili vrhunski matematičari kakvi su oni iz JNA, pa ga je Fakultetsko vijeće jednoglasno izabralo u zvanje izvanrednog profesora, preskočivši zvanje docent, a ubrzo prijevremeno i u zvanje redovitog profesora. Vjerojatno su za te preporuke iz JNA znali i u HAZU pa je vjerojatno to i bilo ključno u izboru za akademika. Puno voli JNA ovaj naš Pilsel, zar ne?

Ili možda Pilsel zna da je za moj dolazak u Zagreb važnu ulogu odigrao profesor Hrvoje Kraljević, kasnije ministar u Račanovoj vladi? Hoće li nam sa svojom tvrdnjom sugerirati na nekakve veze Kraljevića s JNA? Ali, zar i to ne bi bilo priglupo? U tom trenutku je možda samo jedan matematičar u Hrvatskoj mogao imati stotinjak objavljenih radova koliko sam ih imao ja. Pa valjda Kraljević zna da je ta činjenica itekako dovoljna da budem izabran, i da mu za to ne treba nikakva veza s JNA? Tko je doista mogao uvjeriti Pilsela u neki takav podatak? Je li mu se samo netko narugao, a on pametan koliko jeste, povjerovao da je istina nešto tako priglupo i smiješno? 

Moja supruga se oduševila kad je od Pilsela doznala da je kćer oficira JNA. Misli da će Pilselova preporuka pomoći da joj tata dobije mirovinu oficira JNA. Ona u stvari ne razumije što Pilsel hoće reći. Naime, kako je lako ustanoviti da joj otac nije oficir JNA očito je kako Pilsel zna da joj je majka petljala nešto s nekim oficirom JNA. Jasno je da Pilsel mora znati što je neki oficir JNA radio po slavonskim selima tamo neke 1947. godine, zar ne? 

Pilsel dalje piše: “Zašto? Pečarić tvrdi da Budak osobno nikoga nije ubio. Slijedeći tu logiku, ratni zločinci nisu ni Pavelić, ni Mussolini, ni Hitler, ni Milošević, ni mnogi drugi. Likovi poput akademika Pečarića tvrde da je Budak samo provodio rasne zakone. Pa bismo tako mogli blaženo promatrati ljude poput Eichmanna ili Maksa Luburića jer su i oni samo provodili neke zakone.”
Zabavno je vidjeti kako Pilsel doslovno shvaća pojedine iskaze iz tog mog neautoriziranog telefonskog razgovora iz “Slobodne Dalmacije”. Tamo doista stoji kako sam ja tvrdio da Budak osobno nikoga nije ubio. Naravno, jasno je zašto Pilsel ne citira pitanje i cijeli moj odgovor:

“- Znači, Budak je bio rodoljub i domoljub, a ne ratni zločinac?
– Naravno da nije ratni zločinac. On osobno nikoga nije ubio. Sramotno je što se danas o Budaku pita jednog Puhovskog koji je bio sudionik u političkim procesima i osobno je svojim svjedočenjima slao ljude na robiju. Budak je, za razliku od njega, spašavao ljude.”

Po Pilselovoj “logici” ispada da je Puhovski “osobno svojim svjedočenjima slao ljude na robiju”. Iole pismenijem čitatelju jasno je da je Puhovski osobno pomogao, a ne da ih je on osobno slao u zatvore. Dakle, isto preneseno značenje je i u izričaju za Budaka. Možemo razumjeti da Pilsel tako nešto i ne mora razumjeti. To doista netko na njegovoj razini i ne mora razumjeti. Zbog takvih i jesam tražio autorizaciju teksta, što mi nije omogućeno. Međutim, ako i jest razumio, onda mu je tako nešto trebalo da bi Budaka povezao s Pavelićem, Mussolinijem, Hitlerom i Miloševićem. Kad vidimo kako je on kasnije tvrdio da smo imali “i u Tuđmanovom režimu tihe i marljive zločince poput Gojka Šuška i razmahana laprdala poput Šime Đodana” (jasno je da su za Pilsela oni zločinci kada su pobijedili njegovu voljenu JNA), moramo Pilsela još i pohvaliti kako je u negativnom kontekstu uopće spomenuo Miloševića. Valjda je i to samo zato što je svijet napokon odlučio suditi Miloševiću (zbog toga što nije pobijedio Hrvate).
Vratimo se početku Pilselovog teksta. Vidimo da on spominje Budaka kao supotpisnika rasnih zakona. Dakle, rasnih zakona u množini. U mom interview-u u “Slobodnoj” napadani su novinari koji uporno ponavljaju tu neistinu. Ponavlja je i on. Ali za razliku onih inteligentnijih koji ostaju dosljedni svojoj laži, Pilsel u nastavku svog teksta pokazuje kako zna da je Budak supotpisnik samo jedne zakonske odredbe. Tekst je pisao istog dana kada je objavljen i moj interview pa valjda nije mogao tako brzo razumjeti razliku između jednine i množine.
Da bi dokazao moje “budalaštine” Pilsel polemizira s jednim tekstom iz “Vjesnika” u kome se, kako sam Pilsel kaže, tvrdi da “Budak nije autor rasnih niti represivnih zakonskih odredaba.” Time nam Pilsel opet hoće pokazati kako nije razumio razliku između riječi “autor” i “supotpisnik”. 

Također polemizira i s Vinkom Nikolićem: “Tvrdnju da Budak nije potpisao nijednu represivnu rasnu odredbu iznio je prije osam godina, u “Vjesniku” od 28. siječnja 1996., Vinko Nikolić, saborski zastupnik i bivši ustaški ideolog za vrijeme NDH. On se, rekao je, ‘potrudio i ustanovio u Hrvatskom državnom arhivu da te nesretne zakone od 30. travnja i 4. lipnja 1941. nije potpisao Mile Budak, nego su potpisali dr. Milovan Žanić i dr. Andrija Artuković’.

No, već za mjesec dana, 1. ožujka 1996., u Novom listu je opovrgnuta Nikolićeva tvrdnja, naime, objavljen je pretisak iz službenih “Narodnih novina” od 4. lipnja 1941. s punim tekstom ‘Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda’, koju je potpisao ministar Mile Budak, uz Pavelića, Artukovića i Dumandžića. Sutradan, 5. lipnja 1941. i ustaške novine Hrvatski narod objavile su tekst te odredbe. Naslov je glasio: ‘Židovi po rasi ne smiju suradnjom utjecati u izgradnji narodne i arijske kulture’.” 

Time nas sam Pilsel upozorova kako su hrvatski “ljevičari” sigurno još 1996. godine znali da Budak nije potpisnik rasnih zakona već se radilo samo o supotpisu jedne takve zakonske odredbe – one o kulturi. Ili on nije morao razumjeti da to što je objavljena odredba od 4. lipnja, ne dokazuje da je supotpisnik i onih od 30. travnja na koje se obično i misli kada se govori o rasnim zakonima a to su odredbe: o državljanstvu, o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Tako se te tri zakonske odredbe navode u knjizi Ustaša – dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb 1995., koju je priredio Petar Požar, prije “Tumačenja rasnih zakonskih odredbi” iz Hrvatskog naroda, Zagreb, broj 80., 3. svibnja 1941. U tom tumačenju komentiraju se samo ove tri zakonske odredbe. I Goldsteini u poglavlju “Pravna diskriminacija: Treći Reich kao uzor” u knjizi Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001. spominju ove “tri ključne protužidovske zakonske odredbe” (str. 119.).

Ipak ima i nešto zanimljivo u Pilselovom tekstu. On nam, naime, pokazuje tko je inspirator ove igre o korištenju zakona o kulturi u dokazivanju navodne genocidnosti hrvatskog naroda. Pilsel piše: ” Upravo je ta “Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda”, koju je potpisao ministar Mile Budak, smatra povjesničar Ivo Goldstein, jedan od najsurovijih rasnih zakona koji je pripremao ustaše za masovni pokolj Židova i drugih.”

A istina je da u poglavlju “Tko je odgovoran” na str. 583. Goldsteini doista tvrde da je Budak “supotpisnik jednog od najsurovijih rasnih zakona”, a taj zakon nisu ni spomenuli u poglavlju o rasnim zakonima. Zar je doista najsurovije što su Židovi doživjeli u NDH to što nisu mogli sudjelovati u kulturi? Dakle nešto slično poznatoj “moralno-političkoj podobnosti”, koje su kao komunisti provodili u drugoj Jugoslaviji prema nekim drugima, im je najsurovije? Rugaju se oni žrtvi svoga naroda?

Pilsel u ovom tekstu to objašnjava jednako priglupo. On misli kako je itekako bio važan taj rasni zakon o kulturi da bi se Židovi mogli slati u logore: “Kao ustaški ministar ‘nastave i bogoslužja’, Budak je tako izgnao sve nearijce iz škole, kazališta, filma, kulturnih društava i ustanova, da bi zatim oni kao Židovi bili internirani u sabirne centre i na kraju u logore, gdje je većina ubijena od krvnika Maksa Luburića.” Dakle, morali su prvo po ovom zakonu biti otpušteni, pa da valjda tako vlast utvrdi tko je Židov po rasi i da ih onda šalju u logore. Bez rasnog zakona o kulturi to ne bi bilo moguće.Kako su ustanovili tko su Židovi ako nisu radili u kulturi? Pa onda tu svoju budalaštinu komentira: “I već bi ovo bilo dovoljno da se odgovori budalaštinama koje izgovara akademik Pečarić u “Slobodnoj Dalmaciji” (25. kolovoz).” Kada su Goldsteini vidjeli tu njegovu priglupu interpretaciju njihova teksta odmah su mu se pridružili. Tako u “Novom listu” od 28. kolovoza 2004.:

“Po toj citiranoj Zakonskoj odredbi od 4. lipnja više od tisuću ljudi otpušteno je iz službe i upravo su takvi bili među prvima na udaru, kada su potkraj toga mjeseca započela masovna hapšenja i deportacije u logore u Gospiću, na Velebitu, na otoku Pagu i zatim u Jasenovac i jedva je dvadesetak tada deportiranih preživjelo sve te logore. Glavni dio otpuštanja iz službe provelo je Budakovo ministarstvo. Istina je da je on osobno izuzeo barem desetak osoba, s obrazloženjem da su nezamjenjivi stručnjaci. Ali od koga ih je izuzeo? Od samoga sebe, koji je mirno potpisao otpuštanje preostalih više od tisuću.” 

Je li Goldsteinima uopće jasno da njihova tvrdnja znači da je zakon o kulturi bio nužan da se Židovi šalju u logore? Odnosno, kako oni objašnjavaju da su u logorima bili i oni koji nisu bili kulturnjaci? Radi li se doista o nevjerojatnoj gluposti Goldsteinovih, ili ih je mržnja toliko zaslijepila?

I Pilselu je važno to što je Budak autor izreke “Bježte psine preko Drine”. On se i tu poziva na knjigu Goldsteinovih str. 564., ali je ne citira. Naime, Goldsteini pišu kako “Katolički list” podržava Milu Budaka “kada u rujnu govori protiv javne uporabe kletve, usprkos tome što se vrlo dobro znalo da je on autor izreke ‘Bježte psine preko Drine!'” Je li Pilsel znao da je to Budak napisao mnogo ranije (što pišu Goldsteini u spomenutom tekstu iz “Novog lista”) i da to što nije želio upotrebljavati nešto što bi se moglo i protumačiti da se odnosi na Srbe (I. Gabelica u “Novom hrvatskom slovu” od 19. studenoga 2004. pokazuje kako se to odnosi na jugoslavenski državni aparat – vojsku, oružništvo, redarstvo, činovništvo i sl.) samo govori Budaku u prilog? Malo vjerojatno da bi Pilsel to i razumio, zar ne? Ali ovdje to i nije toliko zanimljivo koliko pitanje zašto Pilsel nije citirao Goldsteinovu knjigu. Jednostavno zato da bi mogao i njih krivotvoriti. Naime, on piše:
“Budak možda nije pripadao koljačkoj vertikali ustaškog pokreta ali joj je ideološki i intelektualno vjerno služio a zločine koje je vršila ova vertikala  potpomagao. To bi se, dakako, dokazalo da se kojim slučajem obnovi ili revidira Budakov proces kako traže potpisnici peticije za zaštitu lika i djela Mile Budaka. “Katolički list” kao glasilo Katoličke crkve u NDH (17/1941) potvrđuje Budaka kao autora izreke “Bježte psine preko Drine” (Vidi u Goldstein, Holokaust u Zagrebu, str. 564).”

Da bi malo kasnije napisao: 

“Andrija Artuković i Eugen Dido Kvaternik nisu bili sami u organizaciji ubijanja – svjesni i proračunati upravljači i autori koljačkog plana bili su sam Pavelić i najintimniji krug oko njega (Budak, Lorković, Puk, Dido Kvaternik, itd) … dok su brojni izvršitelji koljači bili često nesvjesno oruđe pravih krivaca, zasljepljeni rasnim i drugim teorijama (Isto, str. 627).”

I sada će netko biti u dvojbi: ruga li se Pilsel Goldsteinima ili samo nastavlja sa svojom priglupom “logikom”: Budak im “nije pripadao koljačkoj vertikali” već je “proračunati upravljač i autor koljačkog plana”.  

I tu nije kraj Pilselovim priglupim interpretacijama. Naime, iole pametnijem čitatelju knjige Goldsteinovih jasno je da “Katolički list” podržava Milu Budaka “kada u rujnu govori protiv javne uporabe kletve”, a da je dio “usprkos tome što se vrlo dobro znalo da je on autor izreke ‘Bježte psine preko Drine!” – komentar Goldsteinovih. Vjerojatno je samo Pilsel razumio da “Katolički list” potvrđuje Budaka kao autora spomenute izreke. A Pilsel je komentator u našim novinama, a očito ne razumije ni jednostavan tekst napisan na hrvatskom jeziku!
Međutim strašno je vidjeti kako se danas u Hrvatskoj može uopće uz Budakovo djelovanje vezivati riječ “koljač” kao što to rade i razni goldsteini, pilseli, puhovski,… Zakon o kulturi koji je on supotpisao im je “jedan od najsurovijih rasnih zakona”. U siječanjskom broju časopisa “Politički zatvorenik”, glasila “Društva hrvatskih političkih zatvorenika”, tiskan je članak odvjetnika Tomislava Jonjića u kome Jonjić komentira razgovor s poznatim zagrebačkim glumcem Josipom Bobijem Marottijem, objavljen u splitskome tjedniku “Feral Tribune” 17. prosinca 2004. u kome Marotti svjedoči o intendantu zagrebačkog HNK: “U to vrijeme, intendant HNK Dušan Žanko na posao je stalno dolazio u ustaškoj uniformi. Ali, činjenice pokazuju da je on bio tolerantan. On je u jednoj prilici pozvao glavnog tajnika HNK, pokojnog Jožu Kavura, i rekao: ‘Slušajte, ja vas molim da vi vašu crvenu pomoć kupite malo više u tajnosti jer ću, kako se to zna, biti prisiljen stvar prijaviti! Dajte, rekao mu je, budite malo oprezniji’. Dakle, to je jedna nevjerojatna činjenica, ali je istina da je on to tako rekao. Ja sam bio đak druge godine glumačke škole, kad se tajnik drame g. Karasek razbolio. I Gavella je otišao intendantu Žanku, kojemu je rekao – čujte, imamo ovdje jednog malog, bokca, siromašan je: bi li on mogao zamijeniti Karaseka, da ga nekak’ malo platimo, znate, njega je Hitler prognao iz Maribora. Intendant je pitao je li dečko talentiran, jest, hoće li biti glumac, hoće. I sve je bilo u redu. I sama Bela je normalno igrala…” Jonjićev komentar pokazuje što je “koljaštvo” hrvatskih kulturnjaka o kome pišu goldsteini, pilseli, puhovski….: ” To nije otkriće, nego potvrda poznatih činjenica. Oni koji su htjeli znati, mogli su znati da su u Hrvatskome državnom kazalištu i nakon uspostave NDH nastavili igrati i raditi suradnici židovskog podrijetla (npr. dirigent Milan Sachs) ili Srbi poput Mihajla Markovića, da su najistaknutije uloge imali prononsirani komunistički simpatizeri poput Vjekoslava Afrića ili pjesnika Drage Ivaniševića, koji je čak bio urednikom Hrvatske pozornice. Na repertoaru hrvatskih kazališta, recimo, u sezoni 1942./43. bili su, prema podatcima iz Prosvjetnog života, glasila Ministarstva nastave (br. 4.-5./I. iz listopada-studenog 1942., str. 227.), brojni strani auktori, od Shakespearea do Ibsena, od Moličrea i Racinea do Gogolja i Vaznesenskog, od Schillera i Lessinga do Tolstoja i Goldonija, od Strindberga do Pirandella, izvodile su se skladbe Wagnera i Verdija, Straussa i Smetane (…) Šteta je što ovako Marotti nije svjedočio prethodna dva i pol desetljeća, koliko Slobodan Šnajder žari i pali dramom Hrvatski Faust, u kojoj je Žanko prikazan kao mračnjak i monstrum.”
Da, takav Žanko im je monstrum i mračnjak. Vjerojatno samo zato što su mnogi istinski monstrumi i mračnjaci danas živi ili su njihovi ideološki nasljednici ti koji diktiraju hrvatskim novinarstvom i povjesnicom. 

Takav Budak je također monstrum i mračnjak. A ne oni koji su ga osudili i pogubili na jedan od najstravičnijih načina koji možemo uopće zamisliti. Naime, o svjedočanstvu njegovog pogubljenja piše Zoran Božić u “Hrvatskom slovu” od 4. veljače 2005. u tekstu u kome opisuje zvjerstava koja su provođena u privremenim zatvorima VI. ličke divizije u Gračanima: “Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ‘gračanskom bordelu VI. ličke divizije’ pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turnuti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ‘bordelu’, nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II. armije dr. Gabrijel Divljaković, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve, zatvorenom Mili Budaku.”
Tako je ubijen dr. Mile Budak. Ili nije. Zar ga ne ubijaju još i danas?
A jedan o tih koji ga i danas ubijaju je Drago Pilsel. Istina meni je lako pisati ono što mislim. Meni otac nije bio blizak Paveliću, kao što Pilsel tvrdi za svoga, pa se toga srami i mora dokazivati svoju pravovjernost. Ja se svoga oca ne stidim, a ne bih se stidio ni da jeste bio blizak Paveliću. I bez toga je zbog svoga hrvatstva odležao u komunističkom zatvoru. 

Međutim, količina neistina i gluposti u ovom Pilselovom tekstu je doista nešto što iznenadi i nas koji znamo da je osnovna karakteristika, ako ne i definicija hrvatskog “ljevičarstva” – ljubav prema bivšoj državi. Kako se zna da je inačica za Jugoslaviju Srboslavija, a poznata je ona Matoševa “lažu Srbi i to im je od Boga dano”, jasno je da nas ne iznenađuje kad vidimo kako hrvatski “ljevičari” često koriste neistine. Ali ovom Pilselovom tekstu doista u tom pogledu moramo odati posebno priznanje!

Spomenuta mreža s jugoslavenskom adresom zapravo je crnogorska adresa i oni su prenijeli i ovaj moj tekst s komentarom:

Bravo za akademika Pečarića!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Marko Ljubić: Država je uzročnik, a ne ovisnik o demografskim problemima

Objavljeno

na

Objavio

“Demografija je u ovom trenutku, nažalost, pitanje svih pitanja, o čijem rješavanju ovisi budućnost našeg naroda, a samim time i budućnost Hrvatske kao države jer bez ljudi neme ni države”, poručuje Kolinda Grabar Kitarović.

Nije demografija ključno pitanje jer demografija je znanstvena disciplina, a demografsko stanje na nekom prostoru je uvijek posljedica nekih uzroka. Uzroci mogu biti dugotrajne egzistencijalne nesigurnosti ljudi zbog ratova, bezakonja, teških klimatskih uvjeta, različitih prirodnih poremećaja i katastrofa.

U Hrvatskoj se posve očito ne radi o prirodnim i klimatskim poremećajima, ne radi se ni o ratovima i trajnim ratnim sukobima, niti se radi o neuređenim društvenim odnosima, jer Hrvatskom upravlja država Republika Hrvatska. Društveni odnosi mogu biti uređeni svakako, dobro i loše, destruktivno i razvojno, mogu poticati smrt, mogu život.

U Hrvatskoj treba razmotriti te odnose, tu je ključ problema. Višegodišnje konstatacije o opasnim demografskim trendovima svakako su primjerene demografima Akrapu ili Štercu, analitičarima u raznim institutima, kolumnistima, no nisu primjerene nekome tko se nalazi na čelu države.

Ponavljanje, i to netočnih teza, nije kako se to želi predstaviti, pokušaj senzibiliziranja javnosti i prije svega ljudi i struktura koje donose odluke i upravljaju društvenim procesima, ako je i bilo u prvim porukama toga tipa. Višegodišnje ponavljanje s pozicije predsjednice Republike je izravno priznanje neuspješnosti države, svoje osobne neuspješnosti, a ako se ponavljaju netočne teze, onda je to i puno gore od toga.

Budućnost hrvatskog naroda ponajprije ovisi od stupnja uspješnosti i ostvarenih rezultata njegove države, pogotovo o tome koliko je ta država i njezine politike utemeljena na svim pojedinačnim voljama pripadnika naroda čije ime nosi. Ili drugačije, budućnost hrvatskog naroda izravno ovisi od suglasnosti razvojnih i poželjnih ciljeva tog naroda i ciljeva državnog poretka. Ključno je pitanje, ako je odavno to upitno, jesu li ciljevi državnog poretka suglasni s ciljevima većine hrvatskog naroda?

Čak ni to ne znamo pouzdano, iako bi znati to bio prvi temeljni korak u detektiranju uzroka svih bitnih problema, zatim definiranju njihovih rješenja, pa onda otklanjanju slabosti i konačno provođenju politika razvoja.

Ne može se razgovarati o demografskim problemima na pojedinačnim i izoliranim slučajevima ili lokalitetima, a imati unitarnu državu hrvatskog naroda, koja je dužna voditi računa o cjelini nacionalnih ciljeva i stanja uspostavljanjem razvojnih ravnoteža međusobne ovisnosti skupina, podzajednica i regija.

Ne mogu se problemi s iseljavanjem iz Slavonije rješiti u Slavoniji, jer tamo nisu nastali, niti se problemi iseljavanja Slavonije mogu rješiti bez paralelnog rješavanja odumiranja Like. Niti se mogu ti problemi rješavati jednim obrascem. Ne može se govoriti o realnim uzrocima iseljavanja primjerice, bez ijednoga jedinoga složenog multidisciplinarnog istraživanja koje bi, uz ostalo, odgovorilo na pitanje – tko su ljudi koji se iseljavaju?

Jednako je važno odgovoriti na pitanje, tko su ljudi koji ne iseljavaju, te što prvi znače za prirodni priraštaj stanovništva, a što drugi? Iz kakvih obitelji potječu ljudi koji odlaze, jesu li to tradicionalne hrvatske i kršćanske obitelji, kakva im je socijalna i vrjednosna etnogeneza, kakav im je kulturološki profil i društveni status tjekom zadnjih recimo sedamdeset do sto godina, u kakvoj korelaciji su te obitelji i pojedinci iz njih bile prema državnim poretcima?

Prilično je lako i izvjesno zadati očekivani rezultatski okvir i usmjerenje istraživačkog postupka u ovom slučaju. Samo treba postaviti pitanje – kome se, kako, kojim modelima i institucionalnim upravljačkim mehanizmima države u zadnjih dvadesetak, ali i stotinu godina, isplati ostati u Hrvatskoj, tko tu ostvaruje svoj životni i društveni san, je li taj san i koliko je općehrvatski po svojim obilježjima, a tko ne može ostvariti svoj životni i društveni san, ili kome je to otežano? Onda ćemo lako doći na područje ostvarene egzistencije, realnog društvenog utjecaja i postavljenih društvenih normi, koje na sve to presudno utječu.

Tu leži razlog izrazito neugodnih demografskih procesa, jer, društveni uzori javne, u javnosti pretežite strukture, nisu ni blizu tradicionalne, one stvaralačke, natalitetne, proizvodne i stvaralačko-vrjednosne Hrvatske, kojoj preferira golema većina hrvatskog naroda, nego raspodjelne i bezuvjetno upravljačke Hrvatske, koja se množi nužno preuzimajući izvan svake konkurentnosti i dokazivanja na području stvaranja, isključivo sve manipulativnijim modelima i kontrolira sve društvene procese upravljanja. Kolinda Grabar Kitarović dovodi u vezu opstanak države s demografskim trendovima. To uopće nije zakonitost.

Države je bilo i kad je poubijano više Hrvata nego je iseljeno zadnjih par godina, države je bilo od stoljeća sedmog. Uvijek je netko upravljao, a onaj tko upravlja država je. Države se ne određuju po tome nad kim imaju ovlasti, nego po tome tko odlučuje o nositeljima državnih pozicija odlučivanja. Kada su Beč ili Budimpešta imali ključni utjecaj, država je bila njihova, kada je Beograd imao taj utjecaj, bila je srpska, a danas, kada više od pola hrvatskog naroda ne može utjecati na državne politike – nije hrvatska. Iako se tako zove. I u tom grmu leži zec.

Svi hrvatski problemi nastaju zbog tog raskoraka i ništa se ne može započeti uspješno rješavati bez spajanja izravne volje kompletnog naroda i nacionalnih ciljeva s odlučivanjem o njima. Država se može osigurati da bude neupitno hrvatska, bez obzira na demografske trendove. I mora. To je prvi preduvjet za početak zaustavljanja tih trendova, jer će isključiti namjerne poticaje, politikama ili nečinjenjem, državnih uprava obezhrvaćivanju hrvatskih životnih prostora s ciljem da ih zauzme netko drugi.

Profil i karakter države i njena hrvatska komponenta uvijek ovisi od onoga tko bira, ne od onoga nad kim se upravlja. Zato bi Predsjednica Republike, umjesto konstatacija o demografiji morala pokrenuti kampanju vraćanja države u ruke cjelokupnom hrvatskom narodu, jer je to jedini način stvaranja uprave, odnosno države, na nacionalnu sliku i priliku. Posljedično će iz toga nastati i takve politike.

Stvorit će se preduvjeti u Hrvatskoj, upravo takvim političkim odlukama, da oni koji odlaze ostaju, a vrlo vjerojatno oni koji danas ostaju jer im se isplati da oni drugi odlaze, da tada iseljavaju. Potpuno sam siguran da taj proces iseljavanja, koga bi pratio kontraproces ostajanja, ne bi loše odrazio na demografsko stanje, nego bi bilo potpuno suprotno.

Figurativno, odlazili bi promotori smrti, ostajali promotori života. Ne bi se na ulicama hodalo za život, nego u institucijama. Zato svi procesi u Hrvatskoj isključivo ovise i uvjetovani su državno političkim poretkom i njegovim kvalifikacijama, sve drugo su posljedice i jedini način rješavanja neugodnih i opasnih posljedica je promjena poretka, koji ih uzrokuje.

Nikada se nije dogodilo da uzročnik otklanja posljedice koje uzrokuje. Stoga je preduvjet rješavanja demografskih problema, a to znači kompleksa uzroka koji utječu na stanje života, potpuna promjena izbornog sustava, a samim time i državno-političkog poretka, komentirao je Marko Ljubić na facebooku

 

Predsjednica: Demografija je ključno pitanje za opstanak hrvatskog naroda i države

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Inzkovo izvješće UN-u puno je obmana i laži o Hrvatima

Objavljeno

na

Objavio

U prvome tjednu svibnja Visoki međunarodni predstavnik Valentin Inzko podnio je redovito izvješće Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda u kojemu je govorio o polugodišnjem razdoblju u Bosni i Hercegovini iznoseći gomilu laži, obmana i podvala. Uredu Visokoga međunarodnog predstavnika očito je jedini cilj održati status i nastaviti zarađivati stotine tisuća eura, dok s druge strane svojom pristranom probošnjačkom retorikom njegov prvi čovjek nastavlja održavati dominaciju ovoga naroda nad Hrvatima. Skandalozni su navodi, činjenično netočni i obmanjujući, koje je predstavio članovima svjetske organizacije koja je i utemeljila ovu funkciju u BiH. Tako se Inzku priviđaju separatizam kod Hrvata, negiranje Haaškoga tribunala, opstrukcije, a da istodobno nije predstavio nijedan grijeh druge bošnjačke strane. Po običaju i s mjerom podsjetio je na grijehe srpske strane.

Problem NVO Herceg-Bosna

Sredinom ožujka u Mostaru je održana godišnja skupština nevladine udruge Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, koja je doslovno to što predstavlja – udruga. Na njoj je govorio Dragan Čović, predsjednik Hrvatskoga narodnog sabora BiH, također još jedne udruge. To je bio događaj koji je jedva zabilježen u popisu agencijskih vijesti. No ne i za Inzka i njegov tim.

‘Kao što je napomenuto, u izvještajnom razdoblju izjavama se nastavilo osporavati suverenitet i teritorijalni integritet BiH, pri čemu je član Predsjedništva BiH Milorad Dodik najzastupljeniji predstavnik takvih proglasa. U ožujku je udruga pod nazivom ‘Hrvatska zajednica Herceg-Bosna’, kako se u ratu nazivala odcijepljena paradržava, održala kongres u Mostaru, gdje je ‘pohvaljena ratna Herceg-Bosna’, navedeno je u izvješću austrijskoga diplomata. Koliko su njegova izvješća primitivna i površna, najbolje govori stavljanje u identični kontekst Dodikovih istupa te hrvatskih dužnosnika. I dok Dodik nastavlja ondje gdje su stale srpski ratni vođe Radovan Karadžić i Ratko Mladić, Herceg-Bosna najprije je značila otpor agresiji. Mala povijesna lekcija uči nas kako je utemeljena istoga dana, 18. studenoga 1991. godine, u BiH kada je Vukovar pao u srpske ruke. Jedina logična poveznica s time jeste da je Herceg-Bosna simbol otpora agresiji koja je u BiH uslijedila pola godine kasnije. I da nije bilo Herceg-Bosne, posve je sigurno da ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Za Inzka je, pak, pozivanje na ulogu Herceg-Bosne ‘osporavanje suvereniteta i teritorijalnoga integriteta’. Istodobno, jedina je činjenica da Herceg-Bosna na žalost danas ne postoji kao entitet, odnosno republika, dok istodobno Republika Srpska itekako postoji. Nije Inzko propustio spomenuti niti rezoluciju sa zasjedanja Hrvatskoga narodnog sabora BiH održanoga u siječnju ove godine. Posebno mu je zasmetao dio u kojemu su politički predstavnici Hrvata rekli kako totalnu laž i krivotvorenje povijesti predstavlja presuda šestorici dužnosnika Herceg-Bosne koju je izrekao Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY).

‘Odbacujemo kvalifikacije ICTY-a o udruženom zločinačkom pothvatu koje su nepravedno i neutemeljeno pripisivane Republici Hrvatskoj, Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni i Hrvatskom vijeću obrane. Takva se zlonamjerna kvalifikacija, na žalost, koristi kao pokušaj ostvarivanja ratnoga cilja jedne strane u ratu u BiH u ukidanju hrvatskoga naroda kao političkoga subjekta u BiH. ICTY nije bio kvalificiran u predmetu ‘Prlić i drugi’, niti je uopće kvalificiran, kao što su oni sami presudili 2007. godine, da odlučuju o pitanjima odgovornosti države, jer imaju kaznenu nadležnost koja se odnosi samo na pojedince’.

Za kardinala Komšić kao Hitler

Ovaj navod iz Deklaracije HNS-a BiH za Inzka predstavlja negiranje ratnih zločina, iako niti jednom rečenicom ratni zločini čak niti u ovomu tekstu nisu spomenuti. Dapače, u rezoluciji HNS-a navedeno je da se osuđuju i prihvaćaju svi pojedinačni zločini posljednjega rata, ali ne i kolektiviziranje krivnje te osuda cijelih država. Skandalozno je i posve diskvalificira Haaški tribunal ocjena u predmetu Prlić da je Hrvatska bila agresor na BiH te da su istu ulogu imali Hrvati u BiH. S obzirom na to da je takva presuda političke naravi, bez ikakve pravne podloge u njegovim pravilnicima, čime su izašli izvan okvira Statuta, politički odgovor HNS-a BiH posve je primjeren takvom političkom stavu. U stvari, presuda Haaškog tribunala i nije izrečena s ciljem da se kazne ili osude šestorica dužnosnika zbog zločina nego da se Hrvatima u BiH dodijeli uloga gubitnika za zelenim stolom pravde, kada to već druga strana nije uspjela učiniti u ratu. Na vrlo ružan način, predstavljajući ih kao separatiste, zatvorene, podupiratelje ratnih zločina, Inzko je opisao Hrvate u BiH. Istodobno je pak Bošnjake, a naročito one koji ih lažno predstavljaju i prava su paradigma njihove podređene pozicije, opisao kao napredne pojedince koji žele napredak društva. To je ocjena za Željka Komšića, koji je predstavljen kao čelnik građanske, neetničke političke stranke Demokratske fronte. Riječ je o stranci u kojoj je ovaj politički Bošnjak samo pokrovitelj velikobošnjačkoga projekta.

‘Izbor Željka Komšića, čelnika građanske/neetničke političke stranke Demokratska fronta (DF), kao hrvatskoga člana Predsjedništva BiH, izazvao je značajnu reakciju glavne hrvatske političke stranke, Hrvatske demokratske zajednice (HDZ BiH), čiji službenici uporno govore kako je Komšić ‘nezakonit’ predstavnik hrvatskog naroda. U prosincu je Hrvatski sabor usvojio deklaraciju kojom kritizira Komšićeve izbore i poziva na ustavne promjene, naveo je Inzko u izvješću. Zanimljivo je kako je ovaj čovjek, koji se predstavljao kao veliki katolik, koji čak u svome rodnom mjestu svira orgulje na misama polnoćkama, zaboravio spomenuti i kako je kardinal Vinko Puljić njegov izbor usporedio s dolaskom Hitlera na vlast u Njemačkoj, da su ga sve hrvatske stranke označile kao novovjekovnoga Sejdu Bajramovića, da je njegov izbor Hrvatska akademija za znanost i umjetnost ili pak sveučilište ocijenilo kršiteljem prava Hrvata. No Inzko se zadržao samo na HDZ-u kako bi njegova pristrana priča dobila dodatno na težini i potvrdio stereotipe koje ponavlja godinama.

Podržava preglasavanje

Niti jednim slovom Inzko nije spomenuo probleme s kojima se BiH suočava s migrantskim valom, najavljenim povratkom ratnika iz Islamske države, blokadom vlasti i uspostave Vijeća ministara. Svi su ti problemi iz dvorišta bošnjačke strane i politike. No Inzku su beznačajni. Najzanimljivije je, međutim, što je posve ignorirao problem izbora parlamenta, odnosno Gornjega doma naroda Federacije BiH, za što je izravno odgovoran njegov ured. Iako je Središnje izborno povjerenstvo pronašlo neustavno i nezakonito rješenje, ostaje činjenica kako BiH doslovno nema zakonito uređeno pitanje načina izbora izaslanika za Dom naroda. Naime, to je pitanje Ustavni sud BiH izbrisao, a radi se o odredbama koje su svojedobno nametnuli iz Inzkova ureda. U više od 24 godine rada Ureda kojemu je austrijski diplomat na čelu, u posljednjih devet samo je jedna odluka bila u korist Hrvata, a sve druge, a bilo ih je na stotine, bile su na štetu Hrvata. Ta se jedina odnosila na proširenje granica Općine Žepče u kojoj su pripojene mjesne zajednice iz drugih općina s hrvatskom većinom. Sve druge, uključujući i one da Bošnjaci mogu preglasavati Hrvate, da imaju dvostruko više ministara i utjecaja u federalnim vlastima, rezultat su čovjeka čiji istupi ohrabruju upravo politiku dominacije. S obzirom na to da se radi o konstanti od 24 godine, hrvatska politika konačno mora početi tražiti njegov odlazak i zatvaranje OHR-a. Samo je u takvim okolnostima moguće da BiH napravi iskorak. Ovako će Inzko i društvo stalno podržavati ratne ciljeve jedne strane dok je posve sigurno kako takvo što Hrvati ne će prihvatiti.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik

Inzko u UN-u: ‘Hrvatski dužnosnici Komšića uporno nazivaju nelegitimnim’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati