Pratite nas

Komentar

PILSELOVE BUDALAŠTINE

Objavljeno

na

Naš poznati dirigent i diplomat Nikola Debelić podpredsjednik Hrvatskog nacionalnog etičkog sudišta ovako je komentirao treću sjednicu HNES-a na kojoj su pročitane etičke osude za veleizdaju Vesne Pusić, Stjepana Mesića i Milorada Pupovca

Najveća je nagrada svima koji smo u subotu predstavili 3. knjigu Hrvatske veleizdaje nazočnost tolikog broja domoljuba koji nisu bili publika nego sudionici i sukreatori u ovom radu. Pažnja kojom su praćena izlaganja i premalo mjesta za sve zainteresirane slatke su brige za organizatore skupa, svatko voli punu i prepunu dvoranu.

A nažalost bilo je puno ljudi koji nisu mogli ući u Malu dvoranu Lisinski, pa je čak intervenirala i policija. Veliki mediji naravno potpuno su ignorirali jedan ovakav skup. Ne bez razloga. Ipak oni sprovode politiku onih koji su optuženi za veleizdaju, pa logično te optužbe i doživljavaju kao osude njih samih.

Zato je zanimljivo da se HNES-u javio jedan od poznatih pripadnika „vučjeg čopora“ koji je zbog svojih tekstova svojevremeno zaslužio mjesto savjetnika osuđenog za veleizdaju bivšeg predsjednika Josipovića, piše akademik Josip Pečarić.

Iako je poziv za Sjednicu HNES-a dobio prije same sjednice, reagirao je poslije nje, dakle u vrijeme kada je vijest o velikom zanimanju za Sjednicu bila poznata.:

Šalje: drago pilsel
Datum: 19. travnja 2015. u 22:09
Predmet: Re: POZIV HRVATSKOG NACIONALNOG ETIČKOG SUDIŠTA ZA 18.04.2015.
Prima: HRVATSKO NACIONALNO ETIČKO SUDIŠTE

 

Molim da me ne spamate vašim budalaštinama.
Hvala.
Drago Pilsel

Odmah poslije osnivanja HNES-a bio sam gost u emisiji „Oluja“ Ozane Bašić. Tada sam upozorio kako je velika grupa državotvornih intelektualaca prije osnivanjaHNES-a djelovala pišući otvorena pisma. Prvo takvo pismo, koje je svojevremeno izazvalo šok  kod vlasti i u tadašnjoj oporbi bio je Apel za obnovu političkih procesa: O Mili Budaku, opet – Deset činjenica i deset pitanja s jednim apelom u zaključku iz kolovoza 2004. I tada se javio Pilsel. I tada je, vjerovali ili ne, govorio o budalaštinama. Kada sam uočio taj tekst odgovorio sam na portalu HRVATI AMAC – Forum, 4. veljače 2005. i u “Spremnost – hrvatski tjednik”, Sydney, 15. veljače 2005.

[ad id=”68099″]

Evo tog teksta:

PILSELOLOGIJA I MILE BUDAK

JUGONOSTALGIČARIMA HRVATI UBIJAJU I ZAKONOM O KULTURI

Čini mi se da je cilj hajke na književnika Milu Budaka koja traje i dandanas ponajbolje opisana u jednoj tvrdnji iz mog interviewa “Slobodnoj Dalmaciji” od 25. kolovoza 2004., a to je da se iznova pokušava dokazati kako su Hrvati genocidan narod pa eto i zakonom o kulturi ubijaju druge ljude. Potvrdu za takvo mišljenje dao je Drago Pilsel. Naime, on je istog dana na internetu “Index.hr” objavio tekst Sveti Ante Pavelić. Zanimljivo je da istog dana njegov tekst prenosi (?) mreža s jugoslavenskom adresom http://www.pcnet.cg.yu/

Pilsel na početku teksta piše: “U očekivanju da Ivo Sanader naredi pokretanje bagera koji će u Svetome Roku srušiti spomen obilježe ustaškog doglavnika i ministra NDH Mile Budaka, branitelji lika i djela supotpisnika rasnih zakona pokrenuli su peticiju koju je potpisalo 120 sveučilišnih profesora, znanstvenika, kulturnih i javnih djelatnika.”

Odmah zatim pokazuje da ga je u biti najviše pogodio moj interview u “Slobodnoj”, posebno taj dio o “dokazivanju” genocidnosti hrvatskog naroda:
“Jedan od autora peticije, akademik Josip Pečarić, bokeljski Hrvat, obrazovan u Beogradu koji se, prema meni dostupnim izvorima, izjašnjavao i kao Srbin, a u Hrvatsku stigao sredinom osamdesetih uz pomoć struktura JNA (pomogle su mu, naime, veze supruge, kćeri oficira te vojske), da bi se danas žestoko busao u svoja hrvatska prsa i grlato galamio protiv navodnih širitelja tvrdnje o genocidnosti hrvatskog naroda, a to su isti oni koji zagovaraju uklanjanje spomenika Budaku i svih ulica koji taj ratni zločinac ima po Hrvatskoj (“Novi list” podsjeća da ih trenutno ima u 17 gradova), smatra da Mile Budak nije i ne smije biti smatran ratnim zločincem.”

Tako sam doznao da sam se izjašnjavao kao Srbin. Vjerojatno zato i nisam mogao u Beogradu godinama napredovati s doktoratom iz matematike i velikim brojem objavljenih radova (moj petogodišnji stvaralački rad imao je po tamošnjim kriterijima koeficijent 158,5 dok je prvi matematičar poslije mene imao koeficijent manji od 50!). Očito su Pilselovi “izvori” dobro znali da samo njemu mogu prodati takvu glupost, ili barem da je on jedini toliko priglup da to i objavi.
Pilselu tako dragi Srbi nisu mi mogli oprostiti što sam se “izjašnjavao kao Srbin”. Valjda sam zato tek dvije godine poslije predaje doktorata uspio doktorirati i to poslije niza javnih napada na moj rad? A uspio sam samo zato što sam pokazao da nije pogrešan moj doktorat već doktorat njihovog glavnog eksperta, koji je i dobio zaduženje da mi onemogući doktoriranje!  

A možda su Pilselu njegovi izvori samo ispričali jednu moju priču (ili je on sam pročitao) iz koje je on zaključio da sam se ja izjasnio kao Srbin. Naime, kada smo svojevremeno doznali za srpsku priču kako je cijela Dalmacija srpska zemlja, rekli smo majci: “Mama, pa Ti nam nisi rekla da si Srpkinja!” A ona će nama: “Pa ja vam to ne znam ni izgovoriti!” Razina inteligencije g. Pilsela je takva da je on ovo i mogao razumjeti kao izjašnjavanje Srbinom. 

A koliko li tek Pilsel obožava JNA. Doista, kako se neki znanstvenik s velikim brojem objavljenih radova, koji kao Hrvat nije mogao napredovati u Srbiji, može doseliti u Hrvatsku. Pa naravno: pomoću JNA! Zna se tko se borio za bratstvo i jedinstvo: JNA. Kada su vidjeli da jedan takav Hrvat ne može biti izabran u Beogradu, JNA mu je odmah našla mjesto u Zagrebu. A s obzirom na njihovu izuzetnu vrijednost lako su mogli prevariti matematičare u Zagrebu. Uvjerili su ih da je to što radi Pečarić dobro, iako to očito nije kad objavljuje u imperijalističkim zemljama kao što su SAD i sl. Ovi, znajući da su ovi iz JNA mnogo bolji matematičari od njih samih, odmah su napisali pozitivno izvješće. Vjerojatno su i upozorili ostale na Matematičkom odjelu PMF-a da su Pečarićev rad pozitivno ocijenili vrhunski matematičari kakvi su oni iz JNA, pa ga je Fakultetsko vijeće jednoglasno izabralo u zvanje izvanrednog profesora, preskočivši zvanje docent, a ubrzo prijevremeno i u zvanje redovitog profesora. Vjerojatno su za te preporuke iz JNA znali i u HAZU pa je vjerojatno to i bilo ključno u izboru za akademika. Puno voli JNA ovaj naš Pilsel, zar ne?

Ili možda Pilsel zna da je za moj dolazak u Zagreb važnu ulogu odigrao profesor Hrvoje Kraljević, kasnije ministar u Račanovoj vladi? Hoće li nam sa svojom tvrdnjom sugerirati na nekakve veze Kraljevića s JNA? Ali, zar i to ne bi bilo priglupo? U tom trenutku je možda samo jedan matematičar u Hrvatskoj mogao imati stotinjak objavljenih radova koliko sam ih imao ja. Pa valjda Kraljević zna da je ta činjenica itekako dovoljna da budem izabran, i da mu za to ne treba nikakva veza s JNA? Tko je doista mogao uvjeriti Pilsela u neki takav podatak? Je li mu se samo netko narugao, a on pametan koliko jeste, povjerovao da je istina nešto tako priglupo i smiješno? 

Moja supruga se oduševila kad je od Pilsela doznala da je kćer oficira JNA. Misli da će Pilselova preporuka pomoći da joj tata dobije mirovinu oficira JNA. Ona u stvari ne razumije što Pilsel hoće reći. Naime, kako je lako ustanoviti da joj otac nije oficir JNA očito je kako Pilsel zna da joj je majka petljala nešto s nekim oficirom JNA. Jasno je da Pilsel mora znati što je neki oficir JNA radio po slavonskim selima tamo neke 1947. godine, zar ne? 

Pilsel dalje piše: “Zašto? Pečarić tvrdi da Budak osobno nikoga nije ubio. Slijedeći tu logiku, ratni zločinci nisu ni Pavelić, ni Mussolini, ni Hitler, ni Milošević, ni mnogi drugi. Likovi poput akademika Pečarića tvrde da je Budak samo provodio rasne zakone. Pa bismo tako mogli blaženo promatrati ljude poput Eichmanna ili Maksa Luburića jer su i oni samo provodili neke zakone.”
Zabavno je vidjeti kako Pilsel doslovno shvaća pojedine iskaze iz tog mog neautoriziranog telefonskog razgovora iz “Slobodne Dalmacije”. Tamo doista stoji kako sam ja tvrdio da Budak osobno nikoga nije ubio. Naravno, jasno je zašto Pilsel ne citira pitanje i cijeli moj odgovor:

“- Znači, Budak je bio rodoljub i domoljub, a ne ratni zločinac?
– Naravno da nije ratni zločinac. On osobno nikoga nije ubio. Sramotno je što se danas o Budaku pita jednog Puhovskog koji je bio sudionik u političkim procesima i osobno je svojim svjedočenjima slao ljude na robiju. Budak je, za razliku od njega, spašavao ljude.”

Po Pilselovoj “logici” ispada da je Puhovski “osobno svojim svjedočenjima slao ljude na robiju”. Iole pismenijem čitatelju jasno je da je Puhovski osobno pomogao, a ne da ih je on osobno slao u zatvore. Dakle, isto preneseno značenje je i u izričaju za Budaka. Možemo razumjeti da Pilsel tako nešto i ne mora razumjeti. To doista netko na njegovoj razini i ne mora razumjeti. Zbog takvih i jesam tražio autorizaciju teksta, što mi nije omogućeno. Međutim, ako i jest razumio, onda mu je tako nešto trebalo da bi Budaka povezao s Pavelićem, Mussolinijem, Hitlerom i Miloševićem. Kad vidimo kako je on kasnije tvrdio da smo imali “i u Tuđmanovom režimu tihe i marljive zločince poput Gojka Šuška i razmahana laprdala poput Šime Đodana” (jasno je da su za Pilsela oni zločinci kada su pobijedili njegovu voljenu JNA), moramo Pilsela još i pohvaliti kako je u negativnom kontekstu uopće spomenuo Miloševića. Valjda je i to samo zato što je svijet napokon odlučio suditi Miloševiću (zbog toga što nije pobijedio Hrvate).
Vratimo se početku Pilselovog teksta. Vidimo da on spominje Budaka kao supotpisnika rasnih zakona. Dakle, rasnih zakona u množini. U mom interview-u u “Slobodnoj” napadani su novinari koji uporno ponavljaju tu neistinu. Ponavlja je i on. Ali za razliku onih inteligentnijih koji ostaju dosljedni svojoj laži, Pilsel u nastavku svog teksta pokazuje kako zna da je Budak supotpisnik samo jedne zakonske odredbe. Tekst je pisao istog dana kada je objavljen i moj interview pa valjda nije mogao tako brzo razumjeti razliku između jednine i množine.
Da bi dokazao moje “budalaštine” Pilsel polemizira s jednim tekstom iz “Vjesnika” u kome se, kako sam Pilsel kaže, tvrdi da “Budak nije autor rasnih niti represivnih zakonskih odredaba.” Time nam Pilsel opet hoće pokazati kako nije razumio razliku između riječi “autor” i “supotpisnik”. 

Također polemizira i s Vinkom Nikolićem: “Tvrdnju da Budak nije potpisao nijednu represivnu rasnu odredbu iznio je prije osam godina, u “Vjesniku” od 28. siječnja 1996., Vinko Nikolić, saborski zastupnik i bivši ustaški ideolog za vrijeme NDH. On se, rekao je, ‘potrudio i ustanovio u Hrvatskom državnom arhivu da te nesretne zakone od 30. travnja i 4. lipnja 1941. nije potpisao Mile Budak, nego su potpisali dr. Milovan Žanić i dr. Andrija Artuković’.

No, već za mjesec dana, 1. ožujka 1996., u Novom listu je opovrgnuta Nikolićeva tvrdnja, naime, objavljen je pretisak iz službenih “Narodnih novina” od 4. lipnja 1941. s punim tekstom ‘Zakonske odredbe o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda’, koju je potpisao ministar Mile Budak, uz Pavelića, Artukovića i Dumandžića. Sutradan, 5. lipnja 1941. i ustaške novine Hrvatski narod objavile su tekst te odredbe. Naslov je glasio: ‘Židovi po rasi ne smiju suradnjom utjecati u izgradnji narodne i arijske kulture’.” 

Time nas sam Pilsel upozorova kako su hrvatski “ljevičari” sigurno još 1996. godine znali da Budak nije potpisnik rasnih zakona već se radilo samo o supotpisu jedne takve zakonske odredbe – one o kulturi. Ili on nije morao razumjeti da to što je objavljena odredba od 4. lipnja, ne dokazuje da je supotpisnik i onih od 30. travnja na koje se obično i misli kada se govori o rasnim zakonima a to su odredbe: o državljanstvu, o rasnoj pripadnosti i o zaštiti arijske krvi i časti hrvatskog naroda. Tako se te tri zakonske odredbe navode u knjizi Ustaša – dokumenti o ustaškom pokretu, Zagreb 1995., koju je priredio Petar Požar, prije “Tumačenja rasnih zakonskih odredbi” iz Hrvatskog naroda, Zagreb, broj 80., 3. svibnja 1941. U tom tumačenju komentiraju se samo ove tri zakonske odredbe. I Goldsteini u poglavlju “Pravna diskriminacija: Treći Reich kao uzor” u knjizi Holokaust u Zagrebu, Zagreb, 2001. spominju ove “tri ključne protužidovske zakonske odredbe” (str. 119.).

Ipak ima i nešto zanimljivo u Pilselovom tekstu. On nam, naime, pokazuje tko je inspirator ove igre o korištenju zakona o kulturi u dokazivanju navodne genocidnosti hrvatskog naroda. Pilsel piše: ” Upravo je ta “Zakonska odredba o zaštiti narodne i arijske kulture hrvatskog naroda”, koju je potpisao ministar Mile Budak, smatra povjesničar Ivo Goldstein, jedan od najsurovijih rasnih zakona koji je pripremao ustaše za masovni pokolj Židova i drugih.”

A istina je da u poglavlju “Tko je odgovoran” na str. 583. Goldsteini doista tvrde da je Budak “supotpisnik jednog od najsurovijih rasnih zakona”, a taj zakon nisu ni spomenuli u poglavlju o rasnim zakonima. Zar je doista najsurovije što su Židovi doživjeli u NDH to što nisu mogli sudjelovati u kulturi? Dakle nešto slično poznatoj “moralno-političkoj podobnosti”, koje su kao komunisti provodili u drugoj Jugoslaviji prema nekim drugima, im je najsurovije? Rugaju se oni žrtvi svoga naroda?

Pilsel u ovom tekstu to objašnjava jednako priglupo. On misli kako je itekako bio važan taj rasni zakon o kulturi da bi se Židovi mogli slati u logore: “Kao ustaški ministar ‘nastave i bogoslužja’, Budak je tako izgnao sve nearijce iz škole, kazališta, filma, kulturnih društava i ustanova, da bi zatim oni kao Židovi bili internirani u sabirne centre i na kraju u logore, gdje je većina ubijena od krvnika Maksa Luburića.” Dakle, morali su prvo po ovom zakonu biti otpušteni, pa da valjda tako vlast utvrdi tko je Židov po rasi i da ih onda šalju u logore. Bez rasnog zakona o kulturi to ne bi bilo moguće.Kako su ustanovili tko su Židovi ako nisu radili u kulturi? Pa onda tu svoju budalaštinu komentira: “I već bi ovo bilo dovoljno da se odgovori budalaštinama koje izgovara akademik Pečarić u “Slobodnoj Dalmaciji” (25. kolovoz).” Kada su Goldsteini vidjeli tu njegovu priglupu interpretaciju njihova teksta odmah su mu se pridružili. Tako u “Novom listu” od 28. kolovoza 2004.:

“Po toj citiranoj Zakonskoj odredbi od 4. lipnja više od tisuću ljudi otpušteno je iz službe i upravo su takvi bili među prvima na udaru, kada su potkraj toga mjeseca započela masovna hapšenja i deportacije u logore u Gospiću, na Velebitu, na otoku Pagu i zatim u Jasenovac i jedva je dvadesetak tada deportiranih preživjelo sve te logore. Glavni dio otpuštanja iz službe provelo je Budakovo ministarstvo. Istina je da je on osobno izuzeo barem desetak osoba, s obrazloženjem da su nezamjenjivi stručnjaci. Ali od koga ih je izuzeo? Od samoga sebe, koji je mirno potpisao otpuštanje preostalih više od tisuću.” 

Je li Goldsteinima uopće jasno da njihova tvrdnja znači da je zakon o kulturi bio nužan da se Židovi šalju u logore? Odnosno, kako oni objašnjavaju da su u logorima bili i oni koji nisu bili kulturnjaci? Radi li se doista o nevjerojatnoj gluposti Goldsteinovih, ili ih je mržnja toliko zaslijepila?

I Pilselu je važno to što je Budak autor izreke “Bježte psine preko Drine”. On se i tu poziva na knjigu Goldsteinovih str. 564., ali je ne citira. Naime, Goldsteini pišu kako “Katolički list” podržava Milu Budaka “kada u rujnu govori protiv javne uporabe kletve, usprkos tome što se vrlo dobro znalo da je on autor izreke ‘Bježte psine preko Drine!'” Je li Pilsel znao da je to Budak napisao mnogo ranije (što pišu Goldsteini u spomenutom tekstu iz “Novog lista”) i da to što nije želio upotrebljavati nešto što bi se moglo i protumačiti da se odnosi na Srbe (I. Gabelica u “Novom hrvatskom slovu” od 19. studenoga 2004. pokazuje kako se to odnosi na jugoslavenski državni aparat – vojsku, oružništvo, redarstvo, činovništvo i sl.) samo govori Budaku u prilog? Malo vjerojatno da bi Pilsel to i razumio, zar ne? Ali ovdje to i nije toliko zanimljivo koliko pitanje zašto Pilsel nije citirao Goldsteinovu knjigu. Jednostavno zato da bi mogao i njih krivotvoriti. Naime, on piše:
“Budak možda nije pripadao koljačkoj vertikali ustaškog pokreta ali joj je ideološki i intelektualno vjerno služio a zločine koje je vršila ova vertikala  potpomagao. To bi se, dakako, dokazalo da se kojim slučajem obnovi ili revidira Budakov proces kako traže potpisnici peticije za zaštitu lika i djela Mile Budaka. “Katolički list” kao glasilo Katoličke crkve u NDH (17/1941) potvrđuje Budaka kao autora izreke “Bježte psine preko Drine” (Vidi u Goldstein, Holokaust u Zagrebu, str. 564).”

Da bi malo kasnije napisao: 

“Andrija Artuković i Eugen Dido Kvaternik nisu bili sami u organizaciji ubijanja – svjesni i proračunati upravljači i autori koljačkog plana bili su sam Pavelić i najintimniji krug oko njega (Budak, Lorković, Puk, Dido Kvaternik, itd) … dok su brojni izvršitelji koljači bili često nesvjesno oruđe pravih krivaca, zasljepljeni rasnim i drugim teorijama (Isto, str. 627).”

I sada će netko biti u dvojbi: ruga li se Pilsel Goldsteinima ili samo nastavlja sa svojom priglupom “logikom”: Budak im “nije pripadao koljačkoj vertikali” već je “proračunati upravljač i autor koljačkog plana”.  

I tu nije kraj Pilselovim priglupim interpretacijama. Naime, iole pametnijem čitatelju knjige Goldsteinovih jasno je da “Katolički list” podržava Milu Budaka “kada u rujnu govori protiv javne uporabe kletve”, a da je dio “usprkos tome što se vrlo dobro znalo da je on autor izreke ‘Bježte psine preko Drine!” – komentar Goldsteinovih. Vjerojatno je samo Pilsel razumio da “Katolički list” potvrđuje Budaka kao autora spomenute izreke. A Pilsel je komentator u našim novinama, a očito ne razumije ni jednostavan tekst napisan na hrvatskom jeziku!
Međutim strašno je vidjeti kako se danas u Hrvatskoj može uopće uz Budakovo djelovanje vezivati riječ “koljač” kao što to rade i razni goldsteini, pilseli, puhovski,… Zakon o kulturi koji je on supotpisao im je “jedan od najsurovijih rasnih zakona”. U siječanjskom broju časopisa “Politički zatvorenik”, glasila “Društva hrvatskih političkih zatvorenika”, tiskan je članak odvjetnika Tomislava Jonjića u kome Jonjić komentira razgovor s poznatim zagrebačkim glumcem Josipom Bobijem Marottijem, objavljen u splitskome tjedniku “Feral Tribune” 17. prosinca 2004. u kome Marotti svjedoči o intendantu zagrebačkog HNK: “U to vrijeme, intendant HNK Dušan Žanko na posao je stalno dolazio u ustaškoj uniformi. Ali, činjenice pokazuju da je on bio tolerantan. On je u jednoj prilici pozvao glavnog tajnika HNK, pokojnog Jožu Kavura, i rekao: ‘Slušajte, ja vas molim da vi vašu crvenu pomoć kupite malo više u tajnosti jer ću, kako se to zna, biti prisiljen stvar prijaviti! Dajte, rekao mu je, budite malo oprezniji’. Dakle, to je jedna nevjerojatna činjenica, ali je istina da je on to tako rekao. Ja sam bio đak druge godine glumačke škole, kad se tajnik drame g. Karasek razbolio. I Gavella je otišao intendantu Žanku, kojemu je rekao – čujte, imamo ovdje jednog malog, bokca, siromašan je: bi li on mogao zamijeniti Karaseka, da ga nekak’ malo platimo, znate, njega je Hitler prognao iz Maribora. Intendant je pitao je li dečko talentiran, jest, hoće li biti glumac, hoće. I sve je bilo u redu. I sama Bela je normalno igrala…” Jonjićev komentar pokazuje što je “koljaštvo” hrvatskih kulturnjaka o kome pišu goldsteini, pilseli, puhovski….: ” To nije otkriće, nego potvrda poznatih činjenica. Oni koji su htjeli znati, mogli su znati da su u Hrvatskome državnom kazalištu i nakon uspostave NDH nastavili igrati i raditi suradnici židovskog podrijetla (npr. dirigent Milan Sachs) ili Srbi poput Mihajla Markovića, da su najistaknutije uloge imali prononsirani komunistički simpatizeri poput Vjekoslava Afrića ili pjesnika Drage Ivaniševića, koji je čak bio urednikom Hrvatske pozornice. Na repertoaru hrvatskih kazališta, recimo, u sezoni 1942./43. bili su, prema podatcima iz Prosvjetnog života, glasila Ministarstva nastave (br. 4.-5./I. iz listopada-studenog 1942., str. 227.), brojni strani auktori, od Shakespearea do Ibsena, od Moličrea i Racinea do Gogolja i Vaznesenskog, od Schillera i Lessinga do Tolstoja i Goldonija, od Strindberga do Pirandella, izvodile su se skladbe Wagnera i Verdija, Straussa i Smetane (…) Šteta je što ovako Marotti nije svjedočio prethodna dva i pol desetljeća, koliko Slobodan Šnajder žari i pali dramom Hrvatski Faust, u kojoj je Žanko prikazan kao mračnjak i monstrum.”
Da, takav Žanko im je monstrum i mračnjak. Vjerojatno samo zato što su mnogi istinski monstrumi i mračnjaci danas živi ili su njihovi ideološki nasljednici ti koji diktiraju hrvatskim novinarstvom i povjesnicom. 

Takav Budak je također monstrum i mračnjak. A ne oni koji su ga osudili i pogubili na jedan od najstravičnijih načina koji možemo uopće zamisliti. Naime, o svjedočanstvu njegovog pogubljenja piše Zoran Božić u “Hrvatskom slovu” od 4. veljače 2005. u tekstu u kome opisuje zvjerstava koja su provođena u privremenim zatvorima VI. ličke divizije u Gračanima: “Pojedine odraslije djevojčice i mlađe žene držane su stanovito vrijeme na životu, da bi u svojevrsnom ‘gračanskom bordelu VI. ličke divizije’ pružale seksualne usluge partizanskim oficirima, koji su u tu svrhu džipovima dolazili iz grada. Neke od njih uspjele su gračanskim seljacima turnuti papirić s porukom upućenom obitelji ili prijateljima. U navedenom je ‘bordelu’, nakon mnogostrukog silovanja i neopisiva mučenja, život okončala i Grozda Budak. Partizanke su joj stolarskom pilom pilile udove vrlo polako odrezak po odrezak, potom su joj isjekle prsnu kost i izvukle srce, te na kraju još uvijek živ torzo nabile na kolac i ispekle na žaru. Izvor ovih podataka, načelnik Vojnog suda II. armije dr. Gabrijel Divljaković, tvrdio je, štoviše, kako je svaki akt opisanog mučenja snimljen fotoaparatom, te su on i Vlado Ranogajec uoči smaknuća snimke pokazali ocu žrtve, zatvorenom Mili Budaku.”
Tako je ubijen dr. Mile Budak. Ili nije. Zar ga ne ubijaju još i danas?
A jedan o tih koji ga i danas ubijaju je Drago Pilsel. Istina meni je lako pisati ono što mislim. Meni otac nije bio blizak Paveliću, kao što Pilsel tvrdi za svoga, pa se toga srami i mora dokazivati svoju pravovjernost. Ja se svoga oca ne stidim, a ne bih se stidio ni da jeste bio blizak Paveliću. I bez toga je zbog svoga hrvatstva odležao u komunističkom zatvoru. 

Međutim, količina neistina i gluposti u ovom Pilselovom tekstu je doista nešto što iznenadi i nas koji znamo da je osnovna karakteristika, ako ne i definicija hrvatskog “ljevičarstva” – ljubav prema bivšoj državi. Kako se zna da je inačica za Jugoslaviju Srboslavija, a poznata je ona Matoševa “lažu Srbi i to im je od Boga dano”, jasno je da nas ne iznenađuje kad vidimo kako hrvatski “ljevičari” često koriste neistine. Ali ovom Pilselovom tekstu doista u tom pogledu moramo odati posebno priznanje!

Spomenuta mreža s jugoslavenskom adresom zapravo je crnogorska adresa i oni su prenijeli i ovaj moj tekst s komentarom:

Bravo za akademika Pečarića!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Thompson: ‘Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo koristili u Domovinskom ratu’

Objavljeno

na

Objavio

Management pjevača Marka Perkovića Thompsona na službenoj je Facebook stranici objavio post koji završava pokličem ‘Za dom spremni’.

“Pozdravljamo Vas sa starim hrvatskim pozdravom kojeg smo s ponosom koristili u Domovinskom ratu – ZA DOM SPREMNI!”, stoji u objavi na facebook profilu Marka Perkovića Thompsona uz koju je objavljen i video s koncerta gdje izvodi pjesmu ‘Bojna Čavoglave’.

Navodno je riječ o snimci snimljenoj tijekom koncerta na Dan pobjede 5. kolovoza u Kninu prije nekoliko godina

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Andrija Hebrang: Budimir Lončar i Ivica Račan najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Budimir Lončar u utorak je priopćenjem izvijestio kako niti može niti želi primiti Medalju grada Zagreba jer ne želi, kako navodi, ni na koji način sudjelovati u žalosnom igrokazu koji sramoti njegovu domovinu, Republiku Hrvatsku, nakon što je, ističe, postao predmetom “kampanje koja poprima sve odlike javnog linča” te neutemeljenih i bespredmetnih optužbi na koje institucije države “znakovito šute”. Za Andriju Hebranga, ovakav je rasplet događaja sramota hrvatske Države.

-Sramota je hrvatske države da je medalju odbio Budimir Lončar, a da dodjelu medalje prethodno nije spriječila Vlada Republike Hrvatske, Hrvatski sabor i institucije koje po ustavu moraju štititi Domovinski rat. Zašto Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju, dapače samo duboku i oštru osudu – rekao je Andrija Hebrang u izjavi za Direktno.hr, prenosi Hrsvijet

Hebrang nadalje navodi kako je nekadašnji jugoslavenski ministar vanjskih poslova odgovoran za smrt 7.263 civila.

– Ulogu Budimira Lončara dobro sam istražio kad sam radio svoju knjigu ‘Zločini nad civilima u srpsko-crnogorskoj agresiji na Republiku Hrvatsku’. Tada sam analizirao Ivicu Račana koji je predao oružje Beogradu, odnosno, KOS-u i analizirao sam Lončara koji je glasao u ime Jugoslavije za embargo. Ustvrdio sam u svojoj knjizi da su njih dvojica najodgovorniji za smrt 7.263 civila u Hrvatskoj jer čim smo se naoružali, nažalost ilegalno pa je dulje trajalo, onda se zaustavilo ubijanje civila jer smo ih mogli braniti – kaže Hebrang.

Ocijenio je kako ulogu Budimira Lončara iz 1991. godine možemo pobliže vidjeti iz knjige Carole Hodge ‘Britain and the Balkans (Routledge Advances in European Politics)’, Britanke koja je bila u službi u Ujedinjenim narodima.

Zbog embarga je pao Vukovar, zbog toga smo imali puno žrtava, jer se nismo imali čime braniti

-Kroz to što je ona napisala, čemu je tada svjedočila i ono što sam ja tada svjedočio, imamo cijelu priču o tome što se dogodilo, tvrdi ratni ministar zdravstva.

Smatra kako postoje najmanje dva razloga zbog kojih Budimir Lončar nije zaslužio nikakvu medalju već samo duboku i oštru osudu.

-Jedan razlog je što je poput Josipa Manolića 1945. godine bio načelnik OZN-e i to je nešto što će povijest jednog dana istražiti i reći svoju konačnu prosudbu i oko toga nam Lončar i njegovi istomišljenici mogu lagati koliko hoće. Ali u vremenu u kojem smo mi svjedoci, nama koji smo se borili za ovu državu, ne može lagati. Kad sam istraživao zločine nad civilima koje je počinio srpsko-crnogorski agresor onda sam osim evidencije i identifikacije svih ubijenih u svojoj knjizi opisao razloge i zašto je došlo do toga. Jedan razlog je Ivica Račan koji je predao oružje Teritorijalne obrane KOS-u između dva kruga prvih demokratskih izbora 1990. godine. Kad su u prvom krugu komunisti vidjeli da gube onda su brzo predali oružje ne dočekavši drugi krug jer bi onda hrvatski narod bio naoružan i onda bi se rezultati tih izbora mogli i obraniti. Drugi je Budimir Lončar koji je 1991. godine bio ministar vanjskih poslova Jugoslavije. Prijedlog nekih zainteresiranih zemalja uključujući i službeni Beograd bio je da se proglasi embargo za kupovinu oružja bivšim zemljama Jugoslavije. Zašto? Zato da bi se razlika u naoružanju između Srbije s jedne strane, u čijim rukama je bilo upravljanje s JNA i sa svim oružjem, i ostalih zemalja, uključujući i Hrvatsku, zabetonirala. To je značilo omjer tisuće i tisuće artiljerijskih jedinica i kratkog oružja s jedne strane naprama nula, odnosno lovačkom oružju s druge strane”, rekao je Hebrang i dodao kako se jedino zabranom kupovine oružja to moglo zabetonirati i osigurati brza pobjeda Beograda.

Podsjetio je kako je Hrvatska već tada dobro lobirala u New Yorku te kako smo održavali, u tihoj diplomaciji, pregovore s Narodnom Republikom Kinom koja je kao velika sila imala pravo veta na odluke Vijeća sigurnosti.

-Kina je prihvatila uložiti veto, ali je imala jedan uvjet. Naime, rekli su, ako vaš ministar vanjskih poslova odbije embargo, onda ćemo mi uložiti veto u slučaju izglasavanja. Taj ministar je bio Budimir Lončar i isključivo o njemu je ovisilo hoće li Kina uložiti veto ili neće. Kako se Lončar jasno opredijelio za embargo, Kina nije mogla ići protiv matične države koja prihvaća taj embargo, a to je onda bila Jugoslavija – podsjetio je Hebrang.

Uvjeren je kako je upravo tu napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama.

-I tu je Budimir Lončar zabetonirao naoružavanje Hrvatske i napravio dvije stvari sa stravičnim posljedicama. Prvo, da su nam pobili 7.263 civila jer nismo imali oružja za braniti ih, zaustavili smo to ubijanje tek kad smo se ilegalno naoružali. Drugo uveli smo mladu hrvatsku državu u sustav međunarodnog šverca oružja kako bi se obranili temelji države. Dakle, natjerao nas je na protuzakonito poslovanje koje se ukorijenilo u nekim elementima države i vuklo je dugo godina tragove. To su njegovi grijesi za koje je trebao biti procesuiran da je Hrvatska bila normalna država – kaže Andrija Hebrang

Smatra kako su od kaznenog progona Lončara spasile prvo priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani, a kasnije i savjetnička fotelja predsjednicima Stjepanu Mesiću i Ivi Josipoviću.

-Lako je demantirati priče da je predsjednik Tuđman bio na njegovoj strani jer se može pogledati izjava predsjednika Tuđmana koji je vrlo jasno rekao kako Budimir Lončar zagovara agresorsku stranu. Njega je spasio i njegov istomišljenik u svemu Stjepan Mesić koji ga je 2000. izvukao iz naftalina i dao mu prvu funkciju nakon toliko godina i stavio ga za svog savjetnika. Naravno, isto je nastavio i Ivo Josipović i tako umjesto kazne stigla ga je nagrada – smatra Hebrang.

Na koncu, ponavlja kako je ovo s medaljom grada Zagreba svojevrsna sramota.

-Ponavljam sramota je da ju je odbio on. Mislim kako su se svi odgovorni za čuvanje istine i ugleda Domovinskog rata trebali oglasiti i to osuditi – zaključio je za Direktno Andrija Hebrang, prenosi Hrsvijet

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari