Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Piramida sreće

Objavljeno

na

Foto: Isječak/YouTube

Ima, tako, ljudi bez osobnog integriteta. Žive, kažu. I zadovolji su. Nevjerojatno!?

I nije baš. Lako je izgubiti integritet, puno lakše nego što, onako na prvu, mislimo. Evo, na primjer, neki su ga izgubili još kao pučkoškolci kad su se priklonili kakvom razrednom buliju ne bi li tako izbjegli svakodnevnu dozu kacota pa onda još, snažni u čoporu, maltretirali slabije. Neki su izdržali do srednje škole, a onda se, golobradi, učlanili u neku stranku ili partiju pa po odborima lamentirali do besvijesti o koječemu i osjećali se superiorno naspram vršnjaka koji su, budale nezrele, hormone praznili po škuribandama. Ipak, najviše ih je ostalo bez integriteta tek kad su se uhljebili u nešto državno, ili nešto proračunom financirano, debelo nekvalificirani za posao koji su prihvatili obavljati.

Jedno je sigurno – negdje su i nekad poklekli. A tad su osobni integritet predali nekima iznad, nekima ne nužno pametnijima, ili sposobnijima, ili snažnijima, ili hrabrijima, da onda ti neki s njihovim integritetom mlataraju po vlastitoj želji i potrebi. Vlastitoj, ili po želji i potrebi onih nekih iznad, pa iznad, pa iznad…

Čudna je to piramida sreće, Ponzijevog ili sličnog nekog tipa, piramida prepunjena nastranom mješavinom moći, utjecaja, kvazizadovoljstva i novca u kojoj, kao u svakoj dobro smišljenoj prijevari, najviše dobivaju oni najbliži vrhu piramide. U toj podvali žive naši nesretnici bez integriteta. I zadovoljni su, kažu. Nevjerojatno…

Dok mi ostali, šačica nas nemoćnih i slabih, ali ludo hrabrih, šačica bez moći, utjecaja i novca, ali istinski zadovoljnih, u sve to gledamo kao u veliki kino ekran. I čudimo se, i smijemo i plačemo, i ljutimo. U imaginarnom kinu, skoro praznom kao da se prikazuje iranska ljubavna drama, nas je nekoliko s integritetom, slobodnim mislima, kokicama u rukama i s velikim nijemim očima samo čuđenje u svijetu, i vječno treptanje uz šutnju što nas okružuje i muči.

Tko su te naše osobe bez integriteta?

Političari, prvenstveno. Velika većina njih, gotovo svi. Od šefova stranaka, preko njihovih najbližih i visoko pozicioniranih poslušnika – bilo na razini Vlade ili Sabora, bilo na visokim upravljačkim pozicijama u gospodarskom javnom sektoru – pa nadalje preko nižih, županijskih, gradskih i kotarskih slojeva piramide sve do onog najjadnijeg nesretnika (sretnika, kako misli on) uhljebljenog po političko-klijentelističko-kumsko-rođačko-ortačkoj osnovi. Nadalje, tu su uhljebljeni članovi brojnih udruga za zaštitu nekoga, ili unaprjeđivanje nečega, ili razvoj nečega, mahom sami sebi svrha i, naravno, financirani iz proračuna. A onda je tu, meni najdraža, medijska bagaža – “neovisni novinari” – najobičniji skribomani po zanatu i po narudžbi, često nesvjesni ovog po narudžbi dijela što više pozicionirane u piramidi neopisivo zabavlja. Posebnu granu hrvatske piramide predstavljaju i profesionalni predstavnici etničkih manjina sa svojom piramidicom, preslikom ove veće, od Sabora do najdraže najniže razine – “neovisnih novinara”.

Eh, kamo sreće da je ovdje kraj s nabrajanjem. Ali život je to, a život uvijek nađe neke Montague. I neke Capuletije. U Hrvatskoj su to oni koje kolokvijalno krstimo kao progresivce i konzervativce. Ili da bude jasnije – osim gore navedenih, koji ipak žive od gubitka integriteta, imamo puno više onih koji su izgubili integritet samo kako bi se u mislima popeli nekoliko stepenica i tako poistovjetili s gore navedenim profesionalcima, onih koje ovi potonji nazivaju topovskim mesom, izbornom bazom i sličnim pogrdnim imenima. Hajdemo malo o njima.

Dakle, naši progresivci su prvenstveno jaki eurofili, osobe potpuno nekritične prema Europskoj uniji, odvratnoj overbirokratskoj tvorevini čiji zakoni, bez skrivanja i pod egidom ravnopravnosti, omogućuju bogatima da koloniziraju siromašne (a mi nismo bogati). Tvorevini kojoj je budućnost izuzetno neizvjesna i vrlo vjerojatno će se raspasti u još jednom krvavom sukobu, trećem ako se ne varam. Tvorevini koja ima svoju, našoj sličnu, piramidu, ali u toj njihovoj mi smo slijepo crijevo pa je vrh naše piramide na razini njihovih “neovisnih novinara”. Naši eurofili su, riječju, bečkokonjušarski kompleksaši i/ili preambiciozne kreature koji će za eurosinekuricu prodati vlastitu državu.

Vezano ili nevezano s tim pripadnike progresivaca karakterizira i nekritička otvorenost prema migrantima, apatridnost, kritiziranje Hrvatske (države na “bolje bi bilo da nije ni nastala” način, a ne kritiziranje procesa ili ljudi), fizička mučnina na spomen Domovinskog rata ili branitelja, neojugoslavenstvo do velikosrpstva, neokomunizam, nekritički odnos prema rodnoj ideologiji, netolerancija prema vjeri i vjernicima, mržnja, ali lukavo opravdana mržnja stavljanjem onih koje mrze u fašističku ladicu, a fašiste je u redu mrziti, zar ne itd. Naravno, ne baštine svi progresivci sva ova obilježja, ali ako se nađete u najmanje dva, onda ste sigurno progresivac. U suprotnom ste, da ne glođem previše, konzervativac.

A sad ono najtužnije – gotovo cijela ova i progresivna i konzervativna nakupina ide u našu piramidu. Na njeno lijevo ili desno krilo, nebitno, ali na najnižu volontersku razinu, ispod “neovisnih novinara”.

Nevjerojatno. Jer je, s druge strane, tako lako sve ovo gledati iz našeg imaginarnog kina. Dovoljno je slobodno i kritički misliti i upravo bi u kinu gledali kako glavni muški lik one iranske ljubavne drame javno odrubljuje glavu ženskom liku, ljubavi svog života, sve kako bi zaštitio obitelj od neke, nama neshvatljive, sramote pa nakon toga bježi. Kreće u, kako kaže, “ekonomsku migraciju”. Kreće put Hrvatske, kreće širiti vlastitu kulturu i običaje, a naši progresivci, ili progresivke da ironija bude veća, ga dočekuju s cvijećem, suzama radosnicama i obezglavljenim “dekapitiraj i mene” uzvicima.

Nemojte sad prerano zaključivati, ne prikazuje se samo progresivni repertoar, nije to takvo kino. Evo na primjer, bio je film, dokumentarac neki, koji je zorno pokazao da je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić kriva osoba za posao koji obavlja. I razlog je vrlo jednostavno objašnjen – tri ili četiri godine je bila savjetnica srpske vlade.

Lijepo je pokazano da su u Srbiji još uvijek na vlasti neosporni četnici i agresori na Hrvatsku, ljudi koji i danas najveći dio vlastite energije i državnih sredstava ulažu u relativiziranje agresije i zločina koje je njihova otadžbina devedesetih poticala i počinila. Štoviše, vrlo vjerojatno imaju prste i u aktualnoj neovisnonovinarskoj sveopćoj medijskoj paljbi po Hrvatskoj. Ako se dobro sjećam, u filmu je rečeno kako sve i da je Pejčinović Burić tamo samo nosila kave ili pivo i kupovala papir ili spajalice ne može biti članica Vlade Republike Hrvatske. A onda je sve malo začinjeno s teorijom zavjere o nekakvim špijunskim poslovima pa zaključeno da ako je i bila špijunka, odnosno ako je i radila za naše interese mi to, naravno, ne možemo znati pa poruka s njenim postavljanjem ostaje ista. Loša.

Nikola Grmoja sigurno nije gledao ovaj film, nema on ulaznicu za naše kino, ali mu ga je netko prepričao. Ili čak snimio, lako je to danas, pa je nekidan u Saboru na aktualcu postavio pitanje Plenkoviću o neispunjavanju obaveza ministrice po pitanju EU pristupnih pregovora Srbije što je neizravno doveo u vezu s tamnim periodom njene diplomatske, po šefu joj, megakarijere. Napravio je to vrlo oštro i populistički, onako kako se od člana jedne populističke platforme (koja istinabog malo pomalo izlazi iz ormara i pokazuje svoje pravo, konzervativno lice) i očekuje, što je predsjednika Vlade toliko isprovociralo da se skoro fizički obračunao s Grmojom. Na sreću zaustavili su ga diplomatskiji, pametniji, smireniji i kulturniji zastupnici. Miro Bulj prvenstveno. I ne, ovo nije ironija.

E sad, dok se naša piramida trese od lamentiranja o nebitnim “tko bi koga” i “tko je pobjegao” glupostima bitno je ustvrditi što je tako izludjelo Andreja Plenkovića? Ako ste pozorno čitali članak vjerojatno već naslućujete…

Andrej Plenković je progresivac, po puno više od dva obilježja, na čelu izuzetno konzervativne stranke. To je shizofrena, neodrživa situacija. Članovi desnog krila naše piramide počinju se pitati, kritiziraju, razmišljaju. Vraćaju integritet što nijedan lider svojim podčinjenima ne želi. I dok ga “neovisni novinari” proglašavaju najjačim premijerom do sada, nedodirljivim Supermanom koji bi Grmoju prebio kao vola u kupusu, intelektualnim Übermenschom, taktičkim Spidermanom… on, u stvari, nikad nije bio slabiji.

I to je ukratko to. “Simple as that“, rekli bi naši američki, zahvaljujući Kolindi Grabar Kitarović još uvijek, prijatelji. Ne smijemo zaboraviti da Andreju Plenkoviću vlast osiguravaju, za njegove birače, suspektni likovi. Milan Bandić s hrpom progresivnih prebjega, klijentelistički HNSovci i suhozlati samoprozvani patron i Vučićev isprdak Milorad Pupovac koji, blago rečeno, nije osoba s vizijom uljuđene asimilacije srpske zajednice u hrvatsko društvo, a malo žešće rečeno, osoba koja pokreće baš onu spiralu mržnje koju je predsjednik Vlade, treba ovo naglasiti, neopravdano, lažljivo, bezobrazno, tašto, bahato i huškački dodijelio MOSTovcima. Jasno da je predsjednik HDZa dovoljno pametan i da shvaća vlastitu situaciju, jasno je i da mu se situacija ne sviđa, a posljedica svega je velika uzavrelost u HDZovom dijelu piramide. Kuha. Kipi. A onda kad netko, neki konzervativac pa makar i populistički poput Grmoje, pogodi u živac…

Ako hoćete, možemo i korak dalje – zbog cijelog ovog neprirodnog i shizofrenog stanja, zbog kipuće atmosfere u HDZu, odnosno, i prvenstveno, zbog Andreja Plenkovića je Damir Krstičević onako reagirao prema nedužnoj maketi aviona, a ne zbog light-provokacije Franka Vidovića koji je bio tamo gdje je trebalo, i koji, gotovo sigurno, želi avione na isti način kao što ih želi i ministar.

Hajdemo za kraj još jedan mali korak dalje. Za razmišljanje čisto. Reakcija Andreja Plenkovića prema Nikoli Grmoji najbolje oslikava odnos progresivaca prema konzervativcima. Ne treba generalizirati, ali, načelno, glupost i protuprirodnost progresivnih stajališta izaziva nemir i teško mogu podnijeti mir i ustrajnost konzervativaca. A onda vrlo brzo i izuzetno lako posežu za bombama, rašpama i livorverima

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Zašto (ipak) nisam glasao za Škoru

Objavljeno

na

Objavio

Sudbina je tako htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno. U svakom slučaju kao i na skoro svim dosadašnjim izborima malo prije sedam sam izašao iz kuće ispraćen ovaj put “ti stvarno nisi normalan” izjavama nježnosti najdraže i letećom šlapom koju sam vrhunskim refleksom izbjegao. Sve sam to podnio s namjerom da prestignem “hokejaše” od sedamdeset plus godina i prvi obavim građansku dužnost u osnovnoj školi koju sam i sâm pohađao. Biti prvi je, ne znate vi koji ustajete kasnije, s godinama sve teže jer, prije svega, ne idem mlađi, a onda i strahovito napreduju ortopedska pomagala pa mi i plavi umirovljenici i crveni penzioneri sve uspješnije podapinju noge svojim ergonomskim hokejaškim štakama i štapovima.

Ali sudbina je ovaj put htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da se u Splitu malo prije sedam sati dvadeset i drugog prosinca devetnaeste spoji nebo sa zemljom zbog čega bih tih jedva stotinjak metara do škole nekad zvane po jugoslavenskom narodnom heroju (a danas, idiotski, po kvartu jer hrvatskih velikana očito nemamo) pokisao kao miš.

Sudbina je, dakle, htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da sam uz sav taj kijamet bio van Hrvatske nekoliko dana i nisam ispratio najžešći period kampanje pa sam zbog svega teška srca i plenkovićevski oportuno odlučio izbjeći tradicionalnu izborno-gerijatrijsku utrku i uskočiti u, od škole nešto bliži, automobil kako bih u omiljenom kafiću malo dalje uz more na miru dok kiša ne prestane pogledao što je to kandidat kojeg sam baš bio krenuo zaokružiti izjavljivao dok nije bio “pod mojom kontrolom”.

A sve što se događalo nakon toga nema veze ni sa sudbinom, ni s Bogom, nego s gospodinom Miroslavom Škorom, ili s njegovom veleumnom ekipom, nebitno. “Ako u kampanji ne izleti nekakvo njegovo prljavo rublje, nekakav lopovluk, utaja, prevara, nedolično ponašanje, ili nešto slično, ima moj glas. Bjanko.“, napisao sam jedanaestog rujna u vjerojatno proročanskom, ali sigurno višestruko recikliranom članku Novi hrvatski predsjednik bit će Besni? s upitnikom na kraju naslova iz čiste pristojnosti. Što su to gospon doktor napravili da izgube jedan avansirani glas?

Prije svega želim nešto pojasniti. Nije korektno, nije moj stil točnije, cipelariti čovjeka dok je na podu. Ali kako gospon doktor ne shvaćaju da su na podu, odlučio sam ipak opaliti. A on, ako je doista vrhunski inteligentan, duhovit, obrazovan, popularan i poslovno uspješan kakvim ga smatram, shvatit će kako mu je bolje da se, kažu li tako u njegovoj Slavoniji, okane ćorava posla. Krenimo redom.

Poprilično sam lojalan birač HDZ-a. Hajde, recimo da sam na dvije trećine izbora zaokružio broj ispred nekog hadezeovog kandidata. Nekad doista vrhunsku osobu i stručnjaka, češće većeg ili manjeg idiota. Vjerojatno bih i na ovim izborima bez velikog razmišljanja zaokružio broj ispred kandidatkinje koja nije pokazala ni da je vrhunska osoba, ni da je stručnjakinja. Ali Bože moj… jesam li to ja? Ili ste to možda vi, dragi čitatelju?

Tako to ide. Ne bi me u mom naumu uzdrmao ni gospodin Miroslav “odakle sad ovaj” Škoro da ga samim pojavljivanjem nije dohvatila dotad neviđena medijska haranga. A kako sam neko vrijeme očešan o medije i imam nekakvo iskustvo, odnosno znam prepoznati naručene apologetske bljuvotine pojačane bulumentom jednoumnih komentatora koje su odjednom počeli objavljivati i nekad slobodni, neovisni portali, tako su me gospon doktor ozbiljno zainteresirali. Kad se to još poklopi s Andrejom Plenkovićem na čelu HDZ-a, osobom koja bi bila spremna, karikirat ću, promijeniti ime domovine u, na primjer, Sjevernu Hrvatsku da to od njega zatraži neki debeli briselski birokrat, gospon doktor su postali Miroslav “pošaljimo im poruku” Škoro kandidat s avansiranim glasom. Bar što se mene tiče. Ako nešto debelo ne zaj…

I tako sam, sušeći se u omiljenom kafiću, s osmjehom na licu razmišljajući o plavim umirovljenicima i crvenim penzionerima koji me čekaju sa spremnim štakama, upalio notebook i nakon nekoliko sati odlučio povući vjerodajnicu gospon doktoru.

Istinabog, od početka mi je želudac podizalo njegovo stalno pozivanje na narod. “Ja i narod“, pamtimo mi stariji ponavljanje jednog osebujnog epizodnog lika iz partizanskog filma, a gospon doktor su me neodoljivo podsjetili na njega. Ali Bože moj… jesam li ja operiran od populizma? Ili ste možda vi, dragi čitatelju? Gospon doktor su jak populist pa se ljigavo dodvoravanje narodu i očekuje od njih. Nisu li ga, na kraju krajeva, podržali i ostaci ostataka MOST-a?

Gospon doktor su, nadalje, devedesetih napustili Hrvatsku, pa su se vratili, pa su se malo učlanili u HDZ, pa su se za šalu iščlanili, pa su se ponovo za šalu učlanili, pa su se onda zapravo iščlanili, pa su u međuvremenu malo bili konzul, pa su bili u Orfeju, pa sinekurica tamo, sinekurica ovamo. Ali Bože moj… zar bih ja odbio dobro plaćeno uhljebljenje da mi ga netko ponudi? Ili biste možda vi, dragi čitatelju?

Eto, sve sam to provario. Odnosno sve je to provario moj želudac uz malu pomoć anksiolitika i veliku inhibitora protonske pumpe.

A onda sam neplanirano se sušeći u omiljenom kafiću pročitao da su gospon doktor izjavili: “Revidirane ankete pokazuju da sigurno pobjeđujem u drugom krugu. Ako se to ne dogodi, to će značiti samo jedno – da je posrijedi izborna prijevara.” Izgleda vam beznačajno, ali jamčim vam – nema gore stvari za jedno društvo, odnosno nema gore stvari za dizanje tenzija i polarizacije u društvu od ovakvog neargumentiranog izazivanja paranoje. “Ili ja pobjeđujem ili me kradu” izbornu logiku Hrvatska je davno i civilizacijski i kulturološki pobijedila, ostavila je na istoku. A gospon doktor je vraćaju. Nema nikakvog opravdanja za ovakvu paranoju i ovakav udar na demokraciju, jer koliko znam, a znam, gospon doktor za to nemaju olakotne okolnosti. Nisu ih oštetile ratne traume osim ako tijekom Domovinskog rata nisu sa suprugom doživjeli neki neugodnjak s pijanim, baš taj dan otpuštenim radnikom čeličane dok su večerali u nekom pitsburškom restoranu.

Ali to nije sve. Nakon ovog stresa sam stisnuo zube i pustio predizborno sučeljavanje kandidata. Tri izgubljena sata u vlastitom životu, ali sam tijekom njih imao dojam da, iako nekoliko dana nakon događaja i na YouTube-u, više sudjelujem u sučeljavanju od Miroslava “skoro si me navukao” Škore. Da se razumijemo, kad bih birao vinogradara ne bi mi smetala smušenost gospon doktora, ali oni su se kandidirali za predsjednika Hrvatske. Danas je percepcija javnosti sve u politici. Međutim, čak i ako stavimo po strani percepciju javnosti, pitam se kako bi gospon doktor izgledali u društvu Putina, Vučića, Orbana, Erdogana ili sličnog nekog tvrdog i snažnog državnika kad su ih gospon Katarina Peović smjestili u mišju rupu?

Ali ni to nije sve. Gospon doktor su popustili jednom novinaru i kršćanski izjavili kako bi pomilovali srpske ratne zločince ako se za to ispune uvjeti. Kakvi su ti uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu da bi postao slobodan čovjek? To je u srži ratnog zločina zar ne, ubijanje civila ili zarobljenika. Dakle, znam ponavljam se, ali bitno je: “Gospon doktor, koji su to uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu kako bi slobodan prošetao Jelačić placom?

Ima, nažalost, još dosta spoznaja iz omiljenog kafića, ali moram završavati. Badnjak je. Htio sam vam samo prenijeti zašto (ipak) nisam glasao za Škoru, što to nije mogao provariti moj želudac unatoč pomoći medikamenta. Jasno mi je da suverenisti i MOST traže lice koje mogu prodati širokim masama. I uspjeli su. Skoro. Vjerujem da nas je vrlo mali postotak koji smo napustili gospon doktora prije samog cilja. Mali, ali dovoljan.

Međutim, posljedice Miroslava “nereda” Škore će se odraziti na podržavatelje. Svjedok su mi promilanovićevske izjave lidera stranaka koje su podržale gospon doktora, uz neshvaćanje, negiranje točnije, kako su glasovi za gospon doktora (osim glasova MOST-a i suverenista koji jesu i koji će i dalje makijavelistički sve provariti) mahom protestni glasovi i glasovi mladih koji konstantno traže nova lica. A to nam onda predviđa njihov rezultat na narednim parlamentarnim izborima. Ne budu li oni prijevremeni, Miroslav “napuhani balon” Škoro će se ispuhati, a podržavatelji posvađati.

Ali sve je to za jednu drugu analizu. Želim još samo u duhu blagdana izjaviti katolički, ili kršćanski ako hoćete, da sam možda i pogrešno procijenio gospon doktora. Ali Bože moj… mogu li uvijek biti u pravu? Ili ste možda vi uvijek u pravu, dragi čitatelju?

Sretan Božić

Boris Traljić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari