Pratite nas

Komentar

Piranski zaljev: Sporimo se 26 godina, ako treba, možemo još toliko

Objavljeno

na

Čemu žurba, Europa pamti da se rješenja tvrdoglavih sporova traže i po 100 godina

Ako netko sa slovenske strane mora ucjenjivati Hrvatsku, neka to onda bude Borut Pahor. Slovenski predsjednik to radi sa stilom, pogotovu kad je u Hrvatskoj. A to je jako često.

Kako se približava trenutak kada bi Hrvatsku trebalo pripustiti u schengenski prostor, slovenska strana sve jače “podsjeća” Hrvatsku da pristane na onu arbitražnu odluku po kojoj gotovo cijeli Piranski zaljev ide Sloveniji, a to je arbitraža koju je Hrvatska bila srušila. Prilično je jasno da će Slovenija nastaviti inzistirati, a da Hrvatska na tu granicu neće pristati.

Pahor je, upitan u Šibeniku, kazao da, ne želeći prejudicirati odluku slovenske vlade o hrvatskom pristupu schengenskom prostoru, ipak misli da bi “bilo vjerojatno lakše kada bi Hrvatska ispunjavala svoju obavezu iz arbitražne presude”.

Prije mjesec dana Pahor je dao i jaču izjavu za internu uporabu. Da “Europa ne smije tetošiti Hrvatsku kao razmaženo dijete”.

Pa, premda je sasvim izvjesno da će uskoro opet doći vremena kada će Hrvati i Slovenci putem politike izmjenjivati novi val gotovo hladnoratovskih izjava, sretna je okolnost da su, bez obzira na nepopustljivost u tom sporu oko razgraničenja, našli načina za odlične međuljudske odnose i srdačnost koja je moguća samo među narodima koji se međusobno poštuju, piše Davor Ivanković/VL

Spor je počeo u jako ružnom trenutku za Hrvatsku, 1993., kada je trećina hrvatskog teritorija bila okupirana, a pred njom bilo još dvije godine ratnog krvarenja. Slovenski je parlament tada donio odluku kojom “prisvaja” Piranski zaljev.

Oko sedam godina poslije, pokojni Račan, uz izjave njegovih ljudi da se ne isplati sporiti “zbog dvije lignje”, ipak dopušta parafiranje sporazuma (s Drnovšekom), koji Sloveniji daje “lignju i pol”, a Hrvatskoj pola lignje.

I tada je taj sporazum bio neprovediv, kao što je to sada odluka arbitraže koju je RH “izbrisala”. Uostalom, čemu žurba, Europa pamti da se rješenja oko tvrdoglavih sporova oko granica traže i po 100 godina (Njemačka i Nizozemska). Sporimo se oko zaljeva već 26 godina, dakle ako treba – možemo još toliko.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Josip Klemm: ‘Predsjednica je Vučića pozvala na naš zahtjev!’

Objavljeno

na

Objavio

U izjavi za Večernji list povodom 5 godina od postavljanja braniteljskog šatora u Savskoj Josip Klemm tvrdi.:  „U ostalom, ono za što svi prozivaju Kolindu Grabar Kitarović, a to je susret s Vučićem, to se dogodilo na moj zahtjev, na moj i prijedlog Dražimira Jukića, kako bismo pomogli u potrazi za nestalim”.

Ova Klemmova izjava u potpunosti je razoružala njene protukandidate u utrci za novi mandat na mjestu Predsjednice Republike Hrvatske, te poremetila njihove planove u daljnjem tijeku njihovih kampanja.

Adut kojim su se stožeri predsjedničkih kandidata trudili da aktualnu Predsjednicu RH ocrne kod domoljubnog biračkog tijela samo jednom izjavom tako je potpuno pao u vodu.

Prljava kampanja kojom se služe neformalni članovi stožera pojedinih predsjedničkih kandidata će, bez sumnje, nastaviti plasirati razni “fake news”, no to bi isto tako moglo biti kratkoga vijeka. Danas u doba interneta, uz malo truda, sve je moguće pronaći, a bitno je samo jedno: Da je releventan izvor.

Takav izvor je danas rijetkost, a pojedini mediji koji podržavaju nekritički neke kandidate, zapravo rade u korist njihove štete. Kada se poslodavci i oni koji ih plaćaju sami uvjere da se šteta ne može više popraviti, tada će krenuti i ograđivanje od takvih, pa i okretanje retorike prema drugim i drukčijim temama.

A tada bi mogli osjetiti isto što i sada osjećaju nekad podržavani “kandidati”.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Oktobarska revolucija jugokomunističkih snaga A. D. 2019.

Objavljeno

na

Objavio

Volja naroda u preši politike neoproštene pobjede

U razdoblju Tuđmanove „hrvatske mlade demokracije“ proistekle iz volje naroda, poražene snage (komunistička, velikosrpska i jugoslavenska ideja) tijekom listopada u Hrvatskoj su izvele stanovitu „oktobarsku revoluciju“. Na meti zaostalih revolucionarnih snaga bili su hrvatski jezik, Dani kruha, udžbenici… Važne identitetske točke hrvatske većine. U udžbenicima revolucionarima smeta sve što je hrvatsko i kršćansko, Biblija, pa i sam starozavjetni Jahve. Na Danima kruha poraženim snagama smeta ne samo kruh naš svagdašnji već i nazočnost katoličkoga svećenika. A hrvatskom jeziku je, poručuju ocvali pioniri jugokomunizma, navodno „svejedno“ je li srpski, srpskohrvatski, hrvatskosrpski ili behaes gulaš.

Pupovac: Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda

Dodajmo još kako u ofenzivu spada, s jedne strane zaobilaženje Rezolucije o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe, koja izjednačava sve totalitarizme, pa zbog toga ne odgovara totalitarnim poraženim snagama od „mlade hrvatske demokracije“. A s druge strane, tu je i kontinuirano olajavanje Hrvatske kao prostora nove fašizacije, što je, da se razmemo, osmišljeno u srbijanskim strateškim dokumentima, a provoditelj olajavanja dolazi iz ovdašnje vladajuće koalicije. Stara je to praksa „na ovim prostorima“. Ono što je na planu totalitarizama osmišljeno u Europi, u nas se prešućuje, a ono što je osmišljeno u „naprednom“ Beogradu, provodi se bez ikakva otpora – u otpor ne ubrajam inscenirane igrokaze npr. Đakića i njegove udruge. To je nama podarila politika „lokomotive Zapadnoga Balkana“, jedan od krakova temeljne politike neoproštene pobjede s kojom se nijedna politička stranka ne želi ozbiljno uhvatiti u koštac.

Takvoj unutarnjoj agresiji Hrvatska se i nadalje ne odupire na onim razinama koje po definiciji moraju skrbiti za nacionalnu sigurnost i ustavnopravni poredak. Pobunjene snage, štoviše, imaju snažnu potporu na političkoj razini. One mogu računati na gotovo pa sve parlamentarne stranke. Stupanj odnarođenosti „političke klase“ dosegnuo je gornju granicu izdržljivosti. Država i nacija strpane su u luđačku košulju. Iz nje mogu promatrati, samo kao zarobljeni statisti, silne uspjehe: predsjedanjem EU, uvođenju eura, petljanjima oko ulaska u „šengensku zonu“, instaliranju najpodobnijih eurofila u tijela EU. S tako slabašnom nacionalnom državom svi njezini protivnici, pa i oni povijesno poraženi, mogu računati na uspjeh svojih dobro osmišljenih, kadrovski ekipiranih (KOG-ova) i vrhunski podmazanih ofenziva i kontraofenziva.

Nacionalna država u svim svojim segmentima izložena je cjelogodišnjoj, non-stop politici neoproštene pobjede. Kako Hrvatskoj može oprostiti pobjedu nad jugoslavenskom, velikosrbijanskom i komunističkom idejom, primjera radi, jedan Milorad Pupovac, kad je on ideološki pravovjerno godine 1991. zastupao totalitarno stajalište da „Hrvatska ne može iz Jugoslavije bez suglasnosti Srba u Hrvatskoj“, a u naše dane u Hrvatskom saboru izjavljuje: „Svaka hulja se može danas pozivati na volju naroda“?

Cijeđenje životnoga soka i odgoj za neoproštenu pobjedu

Budući da je Hrvatska izašla iz Jugoslavije voljom naroda i bez suglasnosti srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj (i bez suglasnosti hrvatskih komunista!), nezadovoljnima preostaje dugotrajna politička borba za uspostavu protuustavnih jugoslavenskih odnosa u bilo kom obliku s cijelom ili samo s nekim dijelovima Hrvatske, te za proglašenje zločinom hrvatski egzodus i uspostavu pune državnosti. Vrhunski je doseg činjenica da takvu politiku izdašno plaća „narod“ protiv čije se volje „politička klasa“ bori namećući Hrvatima dušu i mozak Beograda, kako je to nalagao Vladimir Čerina prije negoli je i sam završio u luđačkoj košulji, baš kao i desetljećima kasnije njegov istomišljenik Jovan Rašković.

Dugotrajna i kontinuirana politička borba protiv iz Jugoslavije izašle Hrvatske, uz pomoć osmišljene širokopojasne politike neoproštene pobjede, poražene snage proistekle iz dvaju nikad lustriranih totalitarizama (komunizma i velikosrpstva), provode na svim strateški važnim područjima nacionalne države. Kako i ne bi!? Vremena imaju napretek. Love, također. Pozicije su im nedodirljive. Sinekure trajne. Politički sustav i izborni sustav posložili su prema svojim, a ne nacionalnim interesima. Višestranačje je svedeno na „jednu, jedinu i jedinstvenu“ partiju s dvije dominantne i nekoliko prikrpanih frakcija. Sve su to pretpostavke za uspješne ofenzive hrvatske manjine uz pomoć kojih se gricka nacionalna država, urušava hrvatska državnost, zaobilazi volja i razvodnjava težnja hrvatskoga naroda. Samo „hulja“ (M. Pupovac) ne može to ne vidjeti.

Još za vrijeme, a osobito poslije izlaska iz Austro-Ugarske Hrvatska je neprestano na meti jugoslavenskih gusaka i srbijanskih agenata. Njima su se u obnovljenoj komunističkoj Jugoslaviji pridružile komunističke zmije. Poraz kakav im je nanijela „mlada hrvatska demokracija“ tijekom devedesetih godina, nikad ranije nisu doživjeli. Hrvatska, međutim, nije znala kako pobjedu pretvoriti u trajno stanje države i nacije. S druge strane poražene su snage odmah shvatile kako trebaju raditi samo i jedino na tome da poraz pretvore u pobjedu. Kako bi to ostvarile morale su svojim ciljevima podčiniti političke stranke, kulturalne ustanove, civilno društvo i napokon politički sustav. I tu im treba skinuti kapu, odlično su to odradile, krinkajući krajnje ciljeve i postupne izdaje, uglavnom postizborne.

Posljedica je politički poražena volja hrvatskoga naroda. Sad više ništa ne krinkaju. Preostaje im zatezanje preše i cijeđenje životnoga soka države i nacije. Provode otvorene ofenzive neoproštene pobjede, prolaze kroz državne ustanove, medijski prostor i društvo u cjelini kao kroz rupe ementalera. I pritom izdvajaju nemala sredstva za odgoj novih naraštaja koji će prema Hrvatskoj nastaviti provoditi politiku neoproštene pobjede.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari