Pratite nas

Gost Kolumne

Pisane riječi treba osnažiti u – Hrvatskoj!

Objavljeno

na

Mrnarević je zbog transparenta prijavljen DORHu - foto: Pixsell

”Tko  na svom mjestu, za svoje mjesto i sa svoga mjesta, ma gdje bio, ne može ni nakon nekoliko mjeseci ili godina izgraditi mogućnost makar i najskromnijeg djelovanja ili sudjelovanja u uništenju hrvatskog nacionalnog neprijatelja ili je budala ili je toliko komotan, da njegva komotnost sama po sebi definira izdaju i neprijateljstvo prema vlastitom narodu.” (Ivan Oršanić)

Hrvatska je izuzetno bogata sa sredstvima javnog priopćavanja, naime ima na popisu više od 500 informativni ”news” Portala i više od 5000 web stranica; u Hrvatskoj izlazi nekoliko stotina tiskovnih izdanja (dnevni listova, tjednika i časopisa); ima također veliki broj elektroničnih časopisa, TV kanala i radio postaja. Nažalost, u Hrvatskoj je većina sredstava javnog priopćavanja u rukama stranih vlasnika, kojima nije stalo do hrvatskog domoljublja nego do profita, te zbog toga ”hrane” hrvatski narod sporednim temama, provokacijama, senzacijama i sustavno omalovažavaju domoljubnu državotvornu ideju, nacionalno-vjerski integritet, a promoviraju i glorificiraju političku i moralnu prostituciju: (anti)fašiste, homoseksualnost, huligalizam i  Titov srbokomunizam.

Nedavno su svijetski mediji objavile fotografiju jednog ”Hrvata” (Istranina) koji prosvjeduje protiv micanja Tita sa trgova i ulica, te traži, ako se to dogodi, da ”Dalmaciju i Istru treba vratiti Talijanima”.  I nakon skoro 75 godina još i danas se u Hrvatskoj širi komunistička i četnička propaganda, kako je, naime, ”Tito vratio Dalmaciju i Istru Hrvatskoj” (BS!).

Točno 9. rujna 1943. obratio se hrvatskom narodu s proglasom poglavnik Nezavisne Države Hrvatske dr. Ante Pavelić s obrazloženjem i odlukom o ponovnom priključenju Dalmacije i Istre Hrvatskoj. Ovaj znakoviti datum povijesne istine treba svečano obilježiti velikom proslavom, uz najveće državničke i vjerske počasti, ne samo u Dalamaciji (koljevki hrvatstva) i Istri, nego treba oglasiti državnim blagdanom ovu značajnu 75. obljetnicu (9. rujna 2018.) oslobođenja Dalmacije i Istre od Musolinijeve fašističke Italije.

Dosta je bilo pisanih riječi, odnosno reagiranja na neprijateljske provokacije od naših susjeda (komšija i soseda); vanjskih ”saveznika”, domaćih zločinaca, veleizdajnika i (anti)fašista; političara u Hrvatskoj – od gradonačelnice/ka, župana, članova Vlade i saborskih zastupnika; profesora na Hrvatskim sveučilištima i učitelja u nižim školama, kulturnim i športskim ustanovama; predstavnika nacionalnih manjina, posebice taloga srpskih četnika i talijanskih fašista,  diplomatskih predstavnika u RH, vjerskih poglavara SPC i Islamske zajednice, te poduzetnika, privrednika i antihrvatskih medija.

Hrvati su po naravi re-aktivan narod, reagiramo tek kad nas se stavi – pred zid, umjesto da smo pro-aktivni, da se drugi brane od nas a ne da se mi vječno branimo od njih. Da bismo uspjeli u našim nastojanjima, potrebno je izabrati državotvorno vodstvo, ljude koji nisu bili u izdajničkim (komunističkim, četničkim i jugoslavenskim) redovima, ljude čiji roditelji nisu bili upravitelju na Golom Otoku, ili bili članovi UDB-e, KOS-a, masoni, fašisti, nacisti i – kriminalci. Treba birati ljude koji nisu bili dezerteri, veleizdajnici i zločinci u Osloboditeljskom (Domovinskom) ratu. Nije razumno očekivat da će djeca, čiji su roditelji bili neprijatelji hrvatskog naroda, s lakoćom  prezrijeti roditelje i osuditi njihove zločine (na pr. Ivo Josipović) te stati u obranu svoje domovine – Hrvatske.

Teško ćemo u Hrvatskoj ostvariti evoluciju, razvoj iz nižega (neprijateljskog) u viši i složeniji demokratski poredak, jer za to su potrebne velike umne i duhovne preobrazbe. Lustracija je, mnogi govore – zastarijela, ali je nužno potrebna jer samo tako možemo odgojiti mlađe naraštaje, koji su u većini slučajeva žrtve,  nemaju temelj nacionalne bitnosti, jer ih odgajaju u školama i na sveučilištima intelektualni mrzitelji Hrvatske.  S lustracijom bi bile očišćene natruhe, ne samo u političkim strankama, nego i društvenim udrugama, školama i sveučilištima, a posebice u medijima u Hrvatskoj.

Primjera radi, dok je Hrvatska gorila, ili kako u Pupovčevim ”Novostima”  piše: ”Ljepa naša, lijepo gori.”) u Zagrebu je HTV uključila pjevača Miroslava Ilića koji veliča četnike i Dražu Mihailovića.  Isto tako, samo malo drugačije, dok je Hrvtska gorila bili su u Puli predstavljeni ”Dani srpske kulture” – u Domu hrvatskih branitelja. Ne samo u Puli, nego su bilio održani srpski ”kulturni dani” u  Umagu i Rovinju, gdje su uz manifestaciju srpskih ”kulturnih” tradicija igrali Užičko, odnosno ”Žikino” kolo u dvoranama, po trgovima i ulicama hrvatskih gradova. Da sramota bude još veća, u dvoranama ovih gradova, zabranjen je nastup pjevaču, hrvatskom branitelju u Osloboditeljskom (Domovinskom) rat – Marku Perkoviću Thompsonu!!!

Recimo, primjera radi, kako bi se građani u Nišu ili Čačku osjećali da na njihovim trgovima i ulićama  hrvatska folklorna skupina ”Kardinal Stepinac” izvode tradicionalna hrvatska (”ustaška”) kola, ili da na srpskoj državnoj TV u  Beogradu puste pjesmu  Thompson? Parafrazirat ćemo Freudovu rečenicu: prvi znak ljudske (odnosno hrvatske) gluposti je potpuno odsustvo srama!

Tko su najopasniji Hrvati, državni neprijatelji br. 1?

”Što mislite, tko su najopasniji Hrvati, ili državni neprijatelji br. 1? Ako mislite da su to Todorić i njegova kompanija, ratni profiteri, dezerteri, izdajice, ubojice ili pak ratni zločinci, gadno ste se prevarili. Već se duže vrijeme u Hrvatskoj najviše ‘gone’ redatelj Jakov Sedlar, političar Zlatko Hasanbegović, akademik Josip Pečarić, pjevač Marko Perković Thompson te još neki manje poznati Hrvati.”, piše Mladen Pavković (dragovoljac.com) Hrvati – sramite li se?

Konačno, nakon 71 godinu je uklonjen Tito s trga ispred Hrvatskog kazališta u Zagrebu – i to s velikom mukom.  Opet su se, po stoti put, očitovali ljubimci zločinca Tita, koji su nakon poraza izišli iz Gradske vijećnice sa suzama u očima, ali ne i bez prijetnje: ”kad se vratimo na vlast,Tito će opet biti vraćen na Trg” !  Drugim riječima, mrzitelji i veleizdajnici hrvatskog naroda samo čekaju pogodan trenutak da ponovo vrate Hrvatsku u komunistički i četničkojugoslavenski okvir.

Milan Bandić, gradonačelnik grada Zagreba, nakon odluke o  micanja ploče s imenom Tita, bacio je novu kost građanima, da će ”Zagreb ponovo dobiti brončanu bistu jugoslavenskog narodnog heroja Ive Lole Ribara.” Ivan ”Ivo lola” Ribar bio je komunistički političar i partizanski vođa. Od 1930. god. bio je jedan od najbliži suradnuika Tita. U istom dahu Bandić je ponovio zahtjev da se ukloni spomen ploča – ”Za dom spremni” u Jasenovcu. Doklen će partizančić Bandić zaluđivati građane hrvatske metropole Zagreba, kojima kao majmunima, šesti put uzastopnog mandata, baca banane gutaju i harizmatično klimaju!?

Plenković je spreman ukloniti ZDS

Najaktivniji srbočetnik u Hrvatskoj Milorad Pupovac objavio  je u  ”Globusu”  analizu s  naslovom : ”Pet ključnih pitanja za Srbe u Hrvtaskoj danas: Zašto smatram da su srpska prava ugrožena.”  Timing is everything! Pupovac je kalkulativno izabrao temu i vrijeme kako bi pomogao saborskom kolegi i drugu u Vladi  Plenkoviću da nađu prikladno rješenje za micanje HOS-e spomen ploče iz Jasenovca.

Mi ćemo samo izvaditi ”bisere” da se dobije prava slika, jer za Pupovčeve Srbe samo su dvije mogućnosti  prihvatljive: a) ”Srpska Republika” u Hrvatskoj, b) ”Hrvatsko-Srpska”, odnosno ”Srpsko-Hrvatska” Republika Hrvatska. Ovako glasi Pupovčeva sihronija:

”Nakon oslobađajućih presuda dvojici hrvatskih generala (Gotovca i Markač), novembar 2012.) i ulaska hrvatske u Europsku uniju (2013.) zaustavljen je napredak u ostvarivanju izgubljenih i neostvarenih prava Srba u Hrvatskoj.

Prvi prioritetno pitanje – međunarodni sporazum:   Republika Hrvatska potpisnica je više međunarodnih sporazuma koji se u cijelosti ili u  svojim dijelovima tiču bilo položaja Srba u hrvatskoj bilo ostvarenja njihovi prava;

Drugo prioritetno pitanje – historijski revizionizam i etničko-vjerski nacionalizam: … u Hrvatskoj je obnovljen historijski revizionizam i etničko-vjerski nacionalizam čiji se sadržaj manifestira u različitim vidovima – od otvorene netolerancije i mržnje prema Srbima, preko isključivanja  iz hrvatske historije do negacije zločina počinjenih prema Srbima, naročito historiskog genocida počinjenog za vrijeme NDH… HOS-ova ploča s ustaškim pozdravom ‘Za dom spremni’ simbolični je povrataka ustaštva u Jasenovac;

Treće prioritetno pitanje – obrazovna i jezična ravnopravnost: Trostruk je obrazovni problem Srba u Hrvatskoj. Prvo, izrazita je kroatocentrističnost nastavnih sadržaja u kojima su izbrisani tragovi zajedničke historije i zajedničkog stvaralaštva, a što onemogućava svijest i kod hrvatske i kod srpske djece o historijskoj perspektivi današnjeg i sutrašnjeg  zajedničkog života;

Četvrto prioritetno pitanje – razvoj povratničkih sredina: U ratu devastirane srpske sredine u Hrvatskoj, kao i dobar dio ostalih manjinskih sredina, ozbiljno su pa do sistematski zapostavljene. Naročito od 2003. te ponovo 2012. sve do danas. Vodovodi koje su lokalne zajednice gradile samodoprinosima se ne održavaju i ne obnavljaju, a one koje ju devastirani nakon rata pljačkom i namjernim uništavanjem također se teško obnavljaju;

Peto prioritetno pitanje – revizija antiasimilacijske politike: S obzirom na izrazitu i više-manje trajnu antimanjinsku, naročito antisrpsku kampanju, koja se s više ili manje intenziteta vodi, s obzirom na razmjere i učestalost govora mržnje i različitih oblika diskriminacije i netolerancije pripadnici srpske zajednice žive s osjećajem nedovoljne sigurnosti i nedovoljne slobode, te sa više ili manje izraženim strahom.”

Šesto, prioritetna poruka Pupovca – Upoznaj sebe samoga (Nosce te ipsum)!

Ako predsjednik Vlade RH Andrej Plenković ukloni ili odmakne spomen ploču poginulima HOS-ovcima u Jasenovcu, to će biti Plenkovićevo priznanje da de facto Pupovac vlada u Hrvatskoj.

Ako u takvoj Vladi ostanu zastupnici HDZ-a i drugi zastupnici iz hrvatskih stranaka,  onda je prestava završena (Acta est fabula!). Stoga je nužno potrebno u RH provesti referendum za izmjenu Ustava , iz kojeg treba izbaciti ”status” nacionalnih manjina i osnažiti zakon: svi stanovnici koji imaju hrvatsko državljnstvo imaju ista prava i iste dužnosti, samo tako možemo imati integralnu slobodu u demokratski uređenoj Republici Hrvatskoj, bez privilegiranih manjinaca, a iz Hrvatske treba protjerati domaće neprijatelje – petokolonaše u njima omiljenu susjednu državu.

Dr. Zlatko Hasanbegović, zastupnik u Hrvatskom (državnom) saboru i Gradskom vijeću u Zagrebu osnažio je hrvatsku domoljubnu pisanu riječ: izbačen je vidljivi spomen na lešinara Tita iz Zagreba. Hasanbegović je također bio upitan za problem ploče u Jasenovcu:

”Ne znam koje će biti rješenje, iz ovog što možemo čuti čini se da  je gospodin Andrej Plenković podlegao političkih pritiscima svoji  koalicijskih partnera, HNS-a i Milorada Pupovca…Inače, po mom mišljenju, jedno moguće rješenje je da ova ploča ostane, da se slične ploče i spomen obilježja pripadnicima HOS-a bez ikakvih ograničenja podižu diljem Hrvatske, jer je potpuno neprihvatljivo da zakoniti simbol jedne zakonite ratne  postrojbe bude  predmet kakvih preispitivanja i dovođenja u pitanje.” kazao je Hasanbegović.

Dok gospodin Hasanbegović zastupa hrvatske državotvorne interese, u Hrvatskom saboru sjede ”zastupnici” u majicama na kojima su provokativni i antihrvatski slogani. Sramota. Hrvatski državotvorni sabor bio je hram hrvatstva i rasadnik državotvorne ideja,  ne samo što su srbokomunisti unakazili Hrvatski (bez- državni) sabor nego su osmislili  krčmarnicu gdje teško dolazi do izražaja hrvatska državotvorna riječ!

”Jedino Rusi i Hrvati od svih slavenskih naroda imaju neprikidan kontinuitet državotvornosti od ranog srednjeg vijeka do 20. stoljeća” – tvrdi vodeći ruski slavist dr. sc Denis Jevgenjevič Alimov, koji je doktorirao na temi ”Hrvatsko društvo u epohi pokrštavanja (VII. – IX. stoljeća)”, a nedavno je objavio knjigu ”Etnogenoza za Hrvata – formiranje hrvatske etnopolitičke zajednice u VII. – IX. stoljeću”. (hrsvijet.net)

Zaključna misao

Bivši ministar branitelja Predrag  Matić poznat je za progone branitelja i objavu popis hrvatskih branitelja čime je izložio mnoge progonima i tužbama, a tisuće su oduzeli sebi živote, jer nisu mogli prihvatiti krutu realnost, da ih progoni država koju su oslobodili od JNA, Srbije i domaćih četnika. Ministar Matić nakon što je izgubio položaj i doživio sramotu od hrvatskih branitelja i poraz na izborima, odlučio je napustiti Hrvatsku i za njegov odlazak krivi Hasanbegovića i Glasnovića, koji su ”postali moralna vertikala”, a za sve je kriv Tomislav Karamarko. (!?)

Nije šteta što odlazi Matić, dapače, ali njegov odlazak daje poticaj drugima, da i oni sele iz Hrvatske, ne toliko zbog ”moralne vertikale” koliko zbog činjenice da u ovoj zemlji nema rada za bivšeg ministra, pa kako će onda biti za one koji su tek završili školu ili koji su dorasli za radne odnose? Ovo je drugi veleizdajnički čin Predraga Matića: (1) izdao je hrvatske branitelje, (2) sada potiče ljude da sele iz Hrvatske. Porco.

Tisak u Hrvatskoj također potiče na iseljavanje s objavljivanjem ”uspješnih” iseljenika koji su se za kratko vrijeme obogatili i nikad se više ne bi vratili u Hrvatsku. To su manje-više namještene priče, jer ljudi ne dobivaju lutriju čim iziđu iz Hrvatske, nego moraju raditi, često i teške poslove koje nikada ne bi htjeli raditi u domovini, da osuguraju egzistenciju, ”kruh naš svagdanji..” Hrvati u dijaspori, koje je sudbina osudila da ostanemo u tuđini, nije napustila želja da se vratimo, makar i na vječni počinak. Većina nas političkih emigranata u dijaspori, nismo pobjegli iz Hrvatske sa hrvatskim putovnicama, nego iz Jugoslavije zbog političkih progona.

”Uglavnom zahvaljujući domaćim političkim strukturama, iseljenički je potencijal uglavnom izostao u fazi izgradnje. Umjesto masovnog povratka, uslijedio je novi zastrašujući val iseljavanja koji se zadnjih godina intezivira. Irska, novootkrivena ‘obećana zemlja’ mogla bi nam poslužiti za primjer jer su baš Irci dobrim dijelom oslanjajući se na iseljenički kapital ostvarili ekonomski  prosperitet. U tom smislu u nas još uvijek ne postoji nikakav konkretan plan ili djelotvorna ideja… Slavljeno, jednim filmom ovječeno postuđmansko ‘novo,novo doba’, među ostalim, obilježeno snažnim oživljavanjem stereotipa o emigraciji, koja iznova postaje neprijateljska, ustaška.” piše Josip Jović (slobodnadalmacija.hr)

Snaga hratskog naroda treba biti još znakovitija u pisanoj riječi, jer imamo veliki broj razumnih i obrazovanih ljudi, vrsnih pera i vrhunsku grafiku, čim ćemo osnažiti državotvornu ideju i viziju slobode u Lijepoj našoj, gdje bi i Bog poželio živjeti!

Piše: Rudi Tomić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Gost Kolumne

Zbog Dana R. Srpske prešućen zločin u Buhinim Kućama

Objavljeno

na

Objavio

U Bosni i Hercegovini nema gotovo ničega što se ne tumači kroz prizmu triju istina. Nema ni jedne važnije odluke domaćih i međunarodnih sudova, povjerenstava, pa čak i statističkih zavoda, koju svi poštuju. A tek političke odluke. One se tumače na stotinu različitih načina.

Uglavnom u povijesnom (ratnom) kontekstu. Proslava Dana RS-a jedno je od tih pitanja koje u sebi sadržava sve, i pravne, i političke, i povijesne prijepore. Zbog religijskih odredbi Ustavni sud BiH osporio je ustavnost zakona koji je definirao 9. siječnja kao Dan RS-a. Nakon toga, Skupština RS-a je taj dio oko krsne slave, odnosno proslave Svetog Stefana, izbacila iz zakona i opet proglasila 9. siječnja svojim službenim praznikom. U Federaciji se Dan RS-a i dalje smatra neustavnim, baš kao što se u RS-u takav stav ima o 25. studenoga (Dan ZAVNOBiH-a) ili 1. ožujka (Dan neovisnosti BiH). Pomalo šaljivo mogli bismo se zapitati kako uopće uskladiti proslavu “političkih“ praznika kada se i Nova godina u BiH ne slavi istoga datuma. Katolici su je dočekali 1. siječnja, pravoslavci jučer, a muslimani će 31. kolovoza hidžretsku 1441. godinu, piše Jozo Pavković/VečernjiList

Zataškavanje zločina: Alibi za Buhine Kuće i preglasavanja Hrvata

Poput praznika, ne poštuju se ni odluke Ustavnog suda, poput one da je Izborni zakon u nekim svojim dijelovima diskriminirajući. Unatoč sudskoj presudi, izbori su održani i dijelom provedeni. Čak štoviše, Bošnjaci su inzistirali da temelj oko raspodjele mandata za Dom naroda bude popis iz 1991., a ne iz 2013. godine. Pritom je popis iz 2013. regularan, a onaj iz 1991. službeno nikada nije objavljen, a njega Dayton uvažava. Dodatno, Srbi osporavaju taj posljednji popis jer su bošnjačkim lobiranjem upisani i nerezidentni stanovnici. BiH nema ni originalnoga Daytonskog sporazuma. Dakle, ni Ustava. Izgubili su ga čim su ga potpisali. Pa ga sada svatko tumači na svoj način.

Postoji devet odluka Ustavnoga suda koje nisu provedene. Najpoznatija je ona iz apelacije Bože Ljubića zbog koje se ne zna hoće li BiH uopće imati vlast. Ne provode se odluke ni međunarodnih sudova kao što su “Sejdić-Finci”, “Zornić”, “Pilav”. Tumače se različito baš kao i presude Haaškog suda koje su u bh. javnosti redovito dočekivane s oprečnim raspoloženjem. Osuđenici su, u pravilu, za jedne heroji, za druge zločinci. Relativizira se i Deklaracija o Srebrenici. Ne zna se ni je li važeći sporazum BiH s NATO-om. Nije jasno ima li ili nema sporazuma o granici s Hrvatskom, je li sporna gradnja Pelješkog mosta, čije su hidroelektrane na Drini…

Kako u takvom ozračju suprotstavljenih “istina” znati što slaviti, a što ignorirati. Osobito što se svakodnevno slave pobjede nad neprijateljima ili obilježavaju masakri, a poraženi ili zločinci su, uglavnom, njihovi susjedi, druge nacije. Politički i medijski moćniji vješto skrivaju svoje zločine. Ovoga 9. siječnja nije se ni čulo da su baš toga istog dana, kad su Srbi slavili svoj praznik, 1994. bošnjačke postrojbe napravile masakr nad 27 nedužnih hrvatskih civila i vojnika HVO-a u Buhinim Kućama (Vitez). Prebacivanje fokusa sa središnje Bosne na RS i brutalno diskreditiranje Hrvata zbog nazočnosti događaju u Banjoj Luci, svakako je bilo i u funkciji prikrivanja godišnjice tog stravičnog zločina. Jer, i to je BiH sa svojim trima istinama.

Jozo Pavković/VečernjiList

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Trpimir Jurić – Mali Gabrijel nije smio umrijeti!

Objavljeno

na

Objavio

Dom zdravlja Metković

U kolopletu cijelog niza sad već službeno potvrđenih propusta i nesretnih okolnosti, nakon dramatične borbe, život je izgubio mali Gabrijel, dijete iz Metkovića. Uslijedila je sasvim očekivana reakcija uže i šire javnosti. Protesti, traženja odgovornosti, nalazi povjerenstva Ministarstva zdravstva, Liječničke komore…

Ova katastrofa u svojoj pozadini sigurno ima više uzroka. Najveća cijena je već plaćena jer je izgubljen jedan život koji nije dobio priliku odrasti, realizirati se. Šteta je nepopravljiva pa nam preostaje izvlačenje konstruktivne pouke, a ne stvaranja ogorčenosti i nepovjerenja prema cijeloj zdravstvenoj struci.

Propusti u liječenju

Tijekom Gabrijelove borbe sa svim daćama i nedaćama surovosti života općenito, pa do specifičnih metodoloških propusta u liječenju koje su ga stajale života, siguran sam da je u međuvremenu puno više života spašeno iz objektivno puno ozbiljnijih medicinskih i zdravstvenih komplikacija. Tražeći paralelno dobre primjere uz ovaj tragičan, ne želim niti najmanje relativizirati sve propuste načinjene u metkovskom slučaju.

S medicinsko laičkog aspekta, iskustvenog u organizaciji velikih sustava ali i mog “domicilnog” psihološkog aspekta, prokomentirat ću ovaj događaj.

Pomalo je neuobičajeno krenuti od zaključka, a ja ću baš tako načiniti. Uzrok ovog dramatičnog ishoda počiva u ne htijenju i to od liječnika na hitnoj pomoći u Metkoviću, preko Županije do Ministarstva i Vlade. Trebalo je napraviti više i brže od onog što je napravljeno.

Svakom završetku predstoji cijeli niz manjih ili većih događaja, odluka, pokušaja ili ne pokušaja, propusta i radnji. Sve to treba kontekstualizirati u vrijeme i okolnosti.

Kao olakotna okolnost za medicinske dionike u “slučaju Gabrijel”, spominje se vikend. Kakav po Bogu vikend? Kao da medicinska skrb prepoznaje vikende, blagdane i slične neradne dane? Zapravo ako ga prepoznaje, a reklo bi se da je tako, onda sustav očito ne živi u realitetu.

Ratni sanitet u Metkoviću

Tko će i odakle krenuti u pojašnjavanje nečega ne znam, ali ja ću od 91. koliko god to neke živciralo.

U to vrijeme sam pripadao zdravstvenom sustavu tog istog Doma zdravlja u Metkoviću, na istoj lokaciji, ali s manje opreme i kadra u predratnom vremenu.

Sjećam se toplog lipanjskog dana 1991. kada je Radio televizija Zagreb prenosila početak jednotjednog rata u Sloveniji (neš ti rata). Tada rata kao takvog još nije bilo u blizini Metkovića i većina se naivno nadala da ga neće ni biti.

Već tog lipnja pok. prim. dr. Milan Tapalović, novi ravnatelj Doma zdravlja MUP-a RH u Šarengradskoj u Zagrebu, okuplja prve liječnike dragovoljce i promišlja kako organizirati ratni sanitet najprije u okviru MUP-a. Iz te jezgre kasnije se razvio Ratni sanitet Ministarstva zdravstva RH, sanitet u HV-u. Započelo se s organizacijom mobilnih medicinskih timova, a završilo s organizacijom Ratnih bolnica po cijeloj Hrvatskoj. Kadra i sredstava bilo je malo za potrebe koje su slijedile. Materijalna pomoć u vidu medicinske opreme i lijekova nabavljala se je uz pomoć donacija, ponajviše naše dijaspore. Naši kako smo ih još tada zvali emigranti, vlastitim financijskim sredstvima i svojim nastojanjima kod lokalnih vlasti i bolnica u njihovom okruženju i nekih organizacija kao što su Malteški vitezovi i sl., dobivali su sanitetska auta, opremu i lijekovi koje su slali u domovinu.

Ratne bolnice su bile u blizini ili na samoj prvoj crti bojišta. Tako se je postizao onaj već čuveni zlatni sat od ranjavanja do operacijskog stola.

S puno stvari iz vođenja i organizacije Domovinskog rata možemo se pohvaliti, a s ratnim sanitetom pogotovo. On je funkcionirao i u Vukovaru do zadnjeg dana, zapravo zadnje sekunde obrane. Slično tome bilo je u Kostajnici, Gospiću, Slavonskom Brodu i Vinkovcima gdje su bolnice svakodnevno dobivala porciju granata. Zgrade nekih bolnica bile su gotovo skroz uništene. Sve ove bolnice koje sam kao primjer naveo osim rada na svojim adresama, imale su svoje izdvojene lokacije na najpotrebnijim mjestima, a sve s nakanom neprekinutog pružanja usluga što bliže primatelju usluga. Bez zračnog prijevoza osiguralo se da većina unesrećenika bez obzira da li se radilo o civilima ili vojnicima, o ranjavanju ili bolesti ima standard zlatnog sata.

Osigurana sredstva, ali bolnice nema

Kako je to bilo moguće? Prevladati sve objektivne poteškoće bilo je moguće jedino nevjerojatnom motiviranošću svih medicinskih djelatnika izuzev onih koji su prešli na neprijateljsku stranu.

Dobrom organizacijom koju sam već dijelom gore opisao i na kraju velikim osobnim zalaganjem postignuti su iznimni medicinski rezultati mjerljivi s najopremljenijim bolnicama bilo gdje u svijetu.

Na niti jednoj razini nije nedostajalo HTIJENJA, kako na političkoj, operativnoj tako i najnižoj taktičkoj, provedbenoj razini (u svakoj ambulanti, operacijskoj sali…) Da bi se nešto uspjelo pa i kada to objektivno nije za očekivati, potrebno je veliko htijenje. Ratni sanitet bio je nešto sasvim novo. Za njega nismo imali razvijenu doktrinu niti sredstva. Rezultati su ukazali da je to moguće, vrlo uspješno, gotovo zadivljujuće.

Jedna od ratnih bolnica bila je u Metkoviću. Pokrivala je dobar dio Južnog bojišta uključujući i dio Hercegovine i sav civilni živalj sa svim potrebama prema zdravstvenoj skrbi.

Kako je rat završavao sve više i glasnije se govorilo da se ratna bolnica u Metkoviću treba pretvoriti u mini bolnicu za potrebe cijele Neretve. U međuvremenu je osiguran i prostor, ministar Kujundžić kaže i sredstva, ali bolnice nema. Iskreno se nadam da će ovaj slučaj s malim Gabrijelom nešto značajno promijeniti. Kao u ratu i sličnim izvanrednim okolnostima, čini se da tako i u miru, uvijek netko mora dati život da bi onima koji ostaju bilo bolje.

Nadam se da će Gabrijelova smrt biti temelj bolnice u Metkoviću kao i nova, odgovorna i učinkovita paradigma prema pacijentu i njegovoj bolesti ma gdje god da je u Hrvatskoj.

Trpimir Jurić/dalmacijadanas.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari