Pratite nas

Vijesti

PISMA BRUNE BUŠIĆ (1) – Uvodna Riječ

Objavljeno

na

UVODNA RIJEČ:

(Otvoram ovu stranicu PISMA BRUNE BUŠIĆ u kojoj ću – ne kronološkim redom – iznijeti hrpu pisama koja je on pisao Zlatku Markusu i drugima. Osobno sam poznavao Zlatka Markusa o kojem će biti riječi u ovim pismima i iz kojih će se mnogo saznati o sporu između Zlatka i Brune Bušić.
Zamolio bih one Hrvate koji imaju bilo kakovu korespodenciju sa Brunom, ako hoće da to iznesu na ovoj stranici. To je više za našu hrvatsku političku emigrantsku povijest nego za neku razonodu. Ova pisma je iznio Zlatko Markus u novini Hrvatski Tjednik koji je izlazio u Melbourne-u, Australija. Da bi se što potpunije moglo razumijeti razlog ili razlozi koji su natjerali Zlatka Markusa da ta pisma preko ovih novina iznese u javnost, priložit ću Zlatka markusa pismo uredniku HT. Otporaš.)

UREDNIŠTVU “HRVATSKI TJEDNIK” MELBOURNE.   (Hrvatski Tjednik, 11.8.1981. Strana 7.)

Dragi prijatelji,

          Lund, 21. srpnja 1981.

prema dogovoru i razgovorima koje smo imali ovdje u Lundu za vrijeme Sabora HDP-a, šaljem vam kopije pisama Brune Bušića. Nedostaje svega nekoliko pisama i spušteno je otprilike 30 redaka u kopiranim pismima, i to samo ondje gdje se spominju konkretna imena u domovini, neki događaji i akcije. Objavljivanje tih podataka samo bi štetilo.

Ova Brunina pisma u mnogočemu su vrući žurnalistički materijal prvoga reda kako ćete i samo moći ocijeniti. Objavljujem ih kao povijesno svjedočanstvo o našoj generaciji, našim stremljima, dostignućima i porazima.

Objavljujem ta pisma i zbog ljudi kao što su prof. Katalinić i Ante Primorac koji su mi javno, prof. Katalinić potpisano, a Primorac intigrantski nepotpisano, prigovorili neke svoje ocjene nisam izrekao i napisao dok je Bruno Bušić bio živ.. Ova Brunina pisma jasno i pregledno svjedoče i govore da spomenuta gospoda ne govori istinu. U pismu od 21. srpnja 1976. Bruno mi spominje moj članak iz “Danice” u kojem sam javno napisao da se s njim slažem samo u jednoj jedinoj stvari. (Radilo se o pobuni i smislu pobune.)

Moje političke ocjene Proljeća, rada dr. Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i Ivana Supeka bile su, kao što je svima dobronamjernima poznato, zaista bitno različite od Bruninih.

Ne jednom i ne u jednom pismu, Bruno mi je gorko spočitavao naglašavajući uvijek, da bez obzira na to, ostajemo prijatelji. kao što sam rekao u interviewu za “Hrvatski Tjednik” prošlog Božića, Bruno i ja smo diskusiju o tim temama i ljudima donijeli sa sobom još iz Hrvatske sa našeg zadnjeg sastanka u restoranu “Vinodol” prosinca 1971. godine i u Hrvatskoj postoje ljudi koji su sjedili zajedno s nama i znaju da je bilo tako kako sam i rekao u spomenutom razgovoru za HT. Ja sam ovdje u izganstvu Bruni prigovorio da će njegove ocjene Proljeća, Savke i Mike, biti po volji smao hrvatskoj političkoj emigraciji, odnosno njezinim bolesnim ambicijama, ali i ne hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Bruno je teško i sa gorčinom primio taj prigovor. Razlikovali smo se, i to bitno, i u ocjeni važnosti rada prof. Vinka Nikolića, odnosno “Hrvatske Revije”.

Ova Brununa pisma, svjestan sam toga, mnogi će sada pokušati upotrijebiti protiv mene i HRVATSKOG LISTA. No, na to smo se naučili i ja i HL. Preživjeli smo mi i gore stvari. Duboko sam uvjeren da ova pisma treba objavljivati zato da bi mnoge stvari razumijeli, zato da bi smislenije  i pametnije radili i krenuli naprijed. Ne, polemike tu više nema. (Bit će je samo za prof. Katalinića i Primorca.) Nikako si ne umišljam da je sve što sam učinio bilo bezprijekorno, no od prof. Katalinića i Primorca i drugih nepotpisanih napasnika, nisam još nigdje čuo jedan stvarni i pametni prigovor na ono što je radio i pisao Zlatko Markus. Čuo sam samo laži, podvale, spletke i slično. (Prof. katalinić, na primjer, zna bolje od mene zašto sam otišao iz NH.) (“Nova Hrvatska” je novina iz Londona koju je uređivao i bio glavni i odgovorni urednik Jakša Kušan. Tu je i Bruno Bušić radio i u njoj pisao i iznosio svoje dojmove od deklaracije hrvatskog književnog jezika 1967. pa sve do svojeg bijega u emigraciju 1972., mo) Šaljem ove kopije usporedo na njega i prof. Nikolića.

Uostalom, radi se tu, kao i uvijek kada su po srijedi snažne i strastvene dispute, kakve su se javile oko nas iz 1971., o nečem puno, puno važnije.

Radi se o pitanju, dali netko i neki u hrvatskoj političkoj emigraciji, imaju makar i teoretske šanse da bi ikada postali neka vlast u Hrvatskoj i, posredno, da li netko i neki u hrvatskoj emigraciji danas i ovdje, nešto stvarno rade za hrvatsko oslobođenje. Od prvog dana, od prve sekunde svog boravka u emigraciji, zastupao sam mišljenje da nitko u emigraciji niti je imao niti ima, niti može imati, bilo kakvu šansu za osvajanje vlasti u Hrvatskoj. dapače, smatrao sam da bi to bila katastrofa za Hrvatsku, ako bi netko tu šansu imao. Mogao bi je imati, naime, samo na tuđim bajunetima i uz uvjet rasprodaje hrvatskog nacionalnog teretorija i suvereniteta. Vjerovao sam i svjedočio svoje uvjerenje nepopustljivo sve do danas, da će hrvatsko političko vodstvo nastati u domovini.

Ovo moje uvjerenje izazvalo je paniku, mržnju i bujicu laži i podmetanja ovdje u emigraciji. To sam očekivao i s tim sam računao. No bilo je puno važnije lansirati jednu takvu političku procjenu, nego dopustiti zavaravanje i nanošenje štete hrvatskoj borbi za slobodu.

Bruno je predlagao, a to se vrlo dobro vidi iz njegova pisma urednicima HL-a, (Hrvatski List je bila novina koju je pokrenuo Bruno Bušić 1978. a urednik je bio Zlatko Markus i drugi, mo) da to pitanje političkog vodstva brižno izbjegavamo kako bi se na taj način ipak umirilo emigrante i dalo im se neku nadu. Miko Tripalo je 1971. godine u jednoj replici, čini mi se baš na jedan moj tekst, naglasio i to s pravom, da se Hrvatska može konstiruirati kao država samo tamo gdje žive Hrvati, dakle, na hrvatskom povijesnom i etničkom teretoriju. Bilo je dobro i važno da se je iz njega izvukla takva ocijena. Ona je bila važeća uvijek, a bilo je nužno reći onda kao i danas. Hrvatska će biti tamo gdje je narod. Svi mi koji smo se nesrećom iselili iz nje imat ćemo tada priliku vratiti se uz uvjet priznavanja političke vlasti onima koje će narod u domovini prihvatiti i istaknuti kao svoje političko zastupstvo. (Upravo tako, Zlatko. To što si sada rekao moglo bi se svesti na onu hrvatsku narodnu: Psi laju a karavane prolaze, mo)

I danas kada pišem, pišem “za Zagreb” kako mi je nedavno rekao g. Kvaternik, (Kvaternik je, Nikola Štedul, predsjednik HDP-a, mo) iako se nalazim ovdje u emigraciji. Ja ne mogu drugačije. No, rezultati takvog pisanja su tu. Ono što je pravi Zagreb u domovini, to je zadovoljno, a profesionalni politički emigranti su ovdje nezadovoljni (Tu se ne slažem s tobom Zlatko. Mi “profesionalni politički emigraniti” smo bili nezadovoljni zato što nismo imali svoje vlastite priznate Hrvatske Države, mo) i Zlatko Markus, sva je zgoda, nema neke velike šanse da bi prestao biti crvena krpa za sve propale iluzije, tajne pohlepe, mračne snovatelje odmazde itd. Psihologija odmazde nas je već jednom pokopala i danas nitko kome je do Hrvatske ne smije dopustiti da se na toj pdihologiji gradi bilo što. uvijek sam zastupao mišljenje da će hrvatska sloboda pomoći i samim Srbima i to je mišljenje prihvaćeno kao normativno u dokumentima HDP-a na Saboru nedavno održanom ovdje u Švedskoj. Mi se ne borimo protiv, nego za. To nikad ne bi trebali zaboraviti. Nijedan zločin i nijedna nesreća ne mogu se ispraviti. Možemo samo pokušati  to da se ni nesreća ni zločini više ne ponove u Hrvatskoj. (Sa neprijateljima koji žive u Hrvatskoj i koji su protiv Hrvatske Države, to je, moj prijatelju Zlatko Markus, nemoguće, mo)

Tu je nadalje pitanje koje proizlazi iz gornje postavke. To je pitanje političke orijentacije. Hrvatska emigracija imala je godinama i decenijama takva politička uvjerenja i ideologiju, da je na najdirektniji način sama sebe svrstala u red najvećih pomagača onog kojeg je istovremeno deklarirala svojim glavnim neprijateljem. Naime, vući ratne oznake i ideologije bio je najsigurniji način da Beograd bude sretan i da se Zagrebu nanose ozbiljni politički udarac iz zasjede. Svjestan sam psihologije prkosa i “dišpeta” koja je prevladala u tim stvarima, no i ovdje se ništa ne može učiniti s negativističkim stavom.

Hrvatska je odavno trebala i ovdje i vani dobiti novo političko lice i nove lidere. Da to nije učinjeno krivi su mnogi s te naše, kako je već danas popularno i široko nazvana “šakalarske” strane. (Ovdje je potrebno reći da je upravo to bio Zlatko Markus koji je 1978. godine u novini “Danica” napisao članak “ŠAKALI I LEŠINARI”. Pošto sam bio živi svjedok tog događaja, tvrdim da je upravo taj članak Zlatka Markusa prouzrokovao hrvatsku totalnu političku POLARIZACIJU, gdje skoro više nije bilo nikakove hrvatske snošljivosti. Hrvati u emigraciji su bili potpuno podjeljeni, razdjeljeni, hrvatske novine pred Crkvom poslije sv. Mise su se parale, do tuča i sudskih obračuna je dolazilo. Zato Zlatko Markus ovdje govori “…kako je već danas (tj. kada je ovaj članak pisan 1981., dakle 3 godine kasnije, mo) popularno i široko nazvana “šakalarske” strane, mo) Beograd želi fašiste u hrvatskim redovima i oni koji im takve dostavljaju i opremaju, direktno su ili indirektno u službi Beograda.

Taj problem se je mogao riješiti, ako već nije prije, onda sigurno 1971. godine i ovdje u emigraciji prihvaćanjem domovinske politike, jer nju je prihvatio i narod u domovini. Tko sumnja u to, taj nema veze sa Hrvatskom.

Blokovsko svrstavanje Hrvatske, čija je jedina šanska za postojanjem u njezinoj neblokovskoj i neutralnoj poziciji, isto je tako zlo koje ruši naše šanse. Tu je svoju svijest i svoj rad rasporedila srednja generacija hrvatskih izbjeglica koja je hrvatsku politiku  postavila izrazito kao pitanje vezivanja uz Zapad. Ti su se ljudi danas prirodnom vezom spojili sa najstarijima i stvorili jedan vrlo slobodni blok antihrvatske, šakalarsko-lešinarske izdaje. (Ovaj gore spomenuti članak Zlatka Markusa je bio na stolu javnog tužitelja USA Stuard-a Baskina protiv desetorici Hrvata na njujorškom procesu od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, mo) Hrvatska u vrijednosnom sastavu tih ljudi nije na pravom mjestu. Prije nje dolazi to da bi Hrvatska bila katolička i zapadna. Mi njamlađi vjerujemo i znamo da Hrvatska ponajprije mora biti, i to bilo pod koju cijenu. Biti egzistencionalno i biološki da bi postojala i pluralistički. Jugoslavija je smrt Hrvatske. Oni koji su stupili u dodir s trećejugoslavenstvom u ime “demokracije” počinili su najveću izdaju koja se pamti u hrvatskoj povijesti. Ti su ljudi dans preuzeli HNV-e.

Činilo mi se je nužnim izreći ovih nekolio načelnih primjedbi uz objavljivanje Bruninih pisama. Te primjedbe osvjetljuju i neke naše sporove.

Dragi prijatelji, ne možemo vjerovati onima koji skrivaju svoje namjere i izvrću činjenice. Zato objavljujem ova pisma Brune Bušića, prijatelja i suborca s nadom da će mnogima pomoći snaći se u našim političkim teškoćama i dilemama.

s hrvatskim i bratskim pozdravima
Zlatko MARKUS.

Nastavlja se …

Otporaš/kamenjar.info

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

U dvorištu vukovarske bolnice zapaljene svijeće

Objavljeno

na

Objavio

Paljenjem svijeća u dvorištu vukovarske Opće bolnice te molitvom mnogobrojni Vukovarci i djelatnici bolnice odali su u petak navečer počast žrtvama agresije bivše JNA i paravojnih srpskih postrojba na Vukovar 1991. godine, a Vukovarcima se u molitvi pridružila i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, koja će biti i na središnjem obilježavanju 26. godišnjice vukovarske tragedije.

Predsjednica Grabar-Kitarović zapalila je svijeću podno spomen-obilježja u dvorištu bolnice, a to su učinili i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, vukovarsko-srijemski župan Božo Galić te drugi.

Svijeće su zapaljene i kod zavjetne kapelice na tzv. kukuruznom putu – putu spasa, koji je tijekom opsade Vukovara bio jedina veza između toga grada i slobodnoga vinkovačkog područja.

Program u sklopu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, koji se i ove godine održava pod geslom “Vukovar, mjesto posebnog pijeteta”, počet će u subotu u 10 sati u dvorištu vukovarske Opće bolnice, odakle će sudionici u Koloni sjećanja proći gradskim ulicama do Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata, gdje će državna i druga izaslanstva te mnogobrojni hrvatski građani položiti vijence i zapaliti svijeće i gdje će se služiti misa zadušnica koju će predvoditi požeški biskup, mons. Antun Škorčević.

Počast poginulima u obrani Vukovara 1991. godine polaganjem vijenca i paljenjem svijeće na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata odalo je večeras i izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije koje je vodio župan Božo Galić.

“Došli smo položiti vijenac i zapaliti svijeću u znak sjećanja na stradanje grada Vukovara te njegovih branitelja i civila, kao i onih u Škabrnji te svih onih ljudi koji su položili živote za Hrvatsku. Hvala im i slava, neka počivaju u miru”, rekao je Galić.

Počast žrtvama odalo je i nekoliko stotina Vinkovčana koji su večeras prošli u koloni sjećanja od središta Vinkovaca do podvožnjaka u Ulici kralja Zvonimira i podno murala 12 redarstvenika ubijenih 2. svibnja 1991. u Borovu položili vijenac i zapalili svijeće. Prije toga u vinkovačkoj župnoj crkvi sv. Euzebija i Poliona služena je misa zadušnica.

U spomen na žrtvu Vukovara diljem Hrvatske građani paljenjem svijeća odaju počast poginulima.

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

U Barceloni 750.000 prosvjednika traži slobodu za katalonske dužnosnike

Objavljeno

na

Objavio

Oko 750.000 prosvjednika izašlo je u subotu na ulice Barcelone tražeći od Madrida puštanje na slobodu katalonskih dužnosnika optuženih za pobunu protiv Španjolske.

“Sloboda političkim zatvorenicima. Mi smo Republika”, pisalo je na velikom transparentu kojeg su tisuće nosile ulicama glavnog grada Katalonije.

Nošeni emocijama građani ondje ne odustaju od nezavisnosti izglasane u katalonskom parlamentu prije dva tjedna.

“Pogledajte sve ove ljude ovdje. Izađu li 21. prosinca na glasovanje…nezavisnost će pobijediti”, rekao je umirovljenik Pep Morales. Španjolska vlada je za 21. prosinca najavila prijevremene izbore u Kataloniji raspustivši katalonsku vladu.

Osam članova smijenjene vlade nalazi se u pritvoru pored Madrida kao i dvojica čelnika organizacija Nacionalna skupština Katalonije (ANC) i Omnium Cultural koje su organizirale okupljanje.

Barcelonska policija je rekla da je oko 750.00 ljudi bilo na prosvjedima, mnogi od njih iz svih dijelova Katalonije.

Španjolska traži od Belgije izručenje smijenjenog predsjednika katalonske vlade Carlesa Puigdemonta i četverice njegovih dužnosnika nakon što se nisu pojavili na sudu u Madridu.

Više od 20 osoba je optuženo za pobunu, neposluh, korištenje javnog novca za organiziranje referenduma o nezavisnosti ili ometanja policajaca prilikom intervencije na biračkim mjestima i prosvjedima dok je bivši šef katalonske policije optužen za pasivnost na dan referenduma.

“Sloboda, sloboda!”, vikali su prosvjednici noseći katalonske zastave. “Sve se odvija kako treba. Idemo kako i trebamo ići, malo po malo bez nasilja”, rekla je 58-godišnja tajnica Gloria Arraz noseći natpis “Sloboda političkim zatvorenicima”.

Na čelu povorke koračali su članovi obitelji pritvorenih. Iza njih mladi, stari, djeca. Noć u Barceloni osvijetlile su tisuće upaljenih mobitela a kolona je bila dugačka oko tri kilometra. “Niti korak natrag”, vikali su.

Puigdemont je poslao iz Belgije potporu prosvjednicima. “Želimo vas čuti. Siguran sam da ćemo čuti vašu buku mi ovdje u Belgiji kao i oni u zatvoru. Puno vam hvala”, naveo je Puigdemont u snimljenoj video poruci objavljenoj na kraju okupljanja.

“U španjolskoj državi više se ne može ovako nastaviti. Europska zajednico, prestani gledati u stranu”, istaknuo je Puigdemont. Smijenjena ministrica poljoprivrede, Meritxell Serret, koja se nalazi s Puigdemontom u Belgiji pozvala je okupljene na masovni izlazak na izbore.

“Izađimo svi zajedno po slobodu ove zemlje i naših političkih zatvorenika”, istaknula je. “Sloboda, sloboda!”, vikala je nepregledna masa. Stotine autobusa i automobila pristiglo je u subotu u Barcelonu iz svih dijelova Katalonije, na sjeveroistoku Španjolske.

Na izbore je pozvano 5,5 milijuna birača s pravom glasa a ovih dana se slažu liste i koalicije. Mnogi u prosvjedu žele jednu zajedničku listu za nezavisnost.

Španjolska vladajuća Narodna stranka zatražila je od katalonske javne televizije TVE3 da ne prenosi prosvjed zagovornika nezavisnosti no to je odbijeno, izvijestile su novine La Vanguardia i El Mundo.

U prosvjedu je bila gradonačelnica Barcelone Ada Colau koja ne podržava jednostrano proglašenje nezavisnosti ali podržava referendum te se protivi pritvaranju dužnosnika. Ondje pak nije došla predsjednica katalonskog parlamenta Carmen Forcadell koja je u petak izašla iz pritvora pored Madrida nakon što je za nju uplaćena jamčevina od 150.000 eura. Ona je optužena za omogućavanje i sudjelovanje u izglasavanju nezavisnosti. Sudac joj je zabranio sve aktivnosti koje podupiru izglasanu nezavisnost a odvjetnik joj je savjetovao da ne sudjeluje u subotu navečer.

Pritvoreni dužnosnici porukama preko društvenih mreža zahvalili su prosvjednicima.

U subotu su u Valenciji, susjednog regiji Katalonije, tisuće stanovnika izašle na ulicu podupirući jedinstvo Španjolske. Dužnosnici triju španjolskih unionističkih stranaka, Narodne stranke desnog centra, lijevog centra PSOE i stranke centra Građani – istaknuli kako prosvjednici i čelnici u Barceloni nastavljaju dijeliti društvo.

Izbori za četrdeset dana označeni su kao izjašnjavanje “za” ili “protiv” nezavisnosti Katalonije a ankete pokazuju da će rezultat biti neizvjestan.

Carles Puigdemont: Spreman sam surađivati s belgijskim vlastima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari