Pratite nas

Vijesti

PISMA BRUNE BUŠIĆ (1) – Uvodna Riječ

Objavljeno

na

UVODNA RIJEČ:

(Otvoram ovu stranicu PISMA BRUNE BUŠIĆ u kojoj ću – ne kronološkim redom – iznijeti hrpu pisama koja je on pisao Zlatku Markusu i drugima. Osobno sam poznavao Zlatka Markusa o kojem će biti riječi u ovim pismima i iz kojih će se mnogo saznati o sporu između Zlatka i Brune Bušić.
Zamolio bih one Hrvate koji imaju bilo kakovu korespodenciju sa Brunom, ako hoće da to iznesu na ovoj stranici. To je više za našu hrvatsku političku emigrantsku povijest nego za neku razonodu. Ova pisma je iznio Zlatko Markus u novini Hrvatski Tjednik koji je izlazio u Melbourne-u, Australija. Da bi se što potpunije moglo razumijeti razlog ili razlozi koji su natjerali Zlatka Markusa da ta pisma preko ovih novina iznese u javnost, priložit ću Zlatka markusa pismo uredniku HT. Otporaš.)

UREDNIŠTVU “HRVATSKI TJEDNIK” MELBOURNE.   (Hrvatski Tjednik, 11.8.1981. Strana 7.)

Dragi prijatelji,

          Lund, 21. srpnja 1981.

prema dogovoru i razgovorima koje smo imali ovdje u Lundu za vrijeme Sabora HDP-a, šaljem vam kopije pisama Brune Bušića. Nedostaje svega nekoliko pisama i spušteno je otprilike 30 redaka u kopiranim pismima, i to samo ondje gdje se spominju konkretna imena u domovini, neki događaji i akcije. Objavljivanje tih podataka samo bi štetilo.

Ova Brunina pisma u mnogočemu su vrući žurnalistički materijal prvoga reda kako ćete i samo moći ocijeniti. Objavljujem ih kao povijesno svjedočanstvo o našoj generaciji, našim stremljima, dostignućima i porazima.

Objavljujem ta pisma i zbog ljudi kao što su prof. Katalinić i Ante Primorac koji su mi javno, prof. Katalinić potpisano, a Primorac intigrantski nepotpisano, prigovorili neke svoje ocjene nisam izrekao i napisao dok je Bruno Bušić bio živ.. Ova Brunina pisma jasno i pregledno svjedoče i govore da spomenuta gospoda ne govori istinu. U pismu od 21. srpnja 1976. Bruno mi spominje moj članak iz “Danice” u kojem sam javno napisao da se s njim slažem samo u jednoj jedinoj stvari. (Radilo se o pobuni i smislu pobune.)

Moje političke ocjene Proljeća, rada dr. Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i Ivana Supeka bile su, kao što je svima dobronamjernima poznato, zaista bitno različite od Bruninih.

Ne jednom i ne u jednom pismu, Bruno mi je gorko spočitavao naglašavajući uvijek, da bez obzira na to, ostajemo prijatelji. kao što sam rekao u interviewu za “Hrvatski Tjednik” prošlog Božića, Bruno i ja smo diskusiju o tim temama i ljudima donijeli sa sobom još iz Hrvatske sa našeg zadnjeg sastanka u restoranu “Vinodol” prosinca 1971. godine i u Hrvatskoj postoje ljudi koji su sjedili zajedno s nama i znaju da je bilo tako kako sam i rekao u spomenutom razgovoru za HT. Ja sam ovdje u izganstvu Bruni prigovorio da će njegove ocjene Proljeća, Savke i Mike, biti po volji smao hrvatskoj političkoj emigraciji, odnosno njezinim bolesnim ambicijama, ali i ne hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Bruno je teško i sa gorčinom primio taj prigovor. Razlikovali smo se, i to bitno, i u ocjeni važnosti rada prof. Vinka Nikolića, odnosno “Hrvatske Revije”.

Ova Brununa pisma, svjestan sam toga, mnogi će sada pokušati upotrijebiti protiv mene i HRVATSKOG LISTA. No, na to smo se naučili i ja i HL. Preživjeli smo mi i gore stvari. Duboko sam uvjeren da ova pisma treba objavljivati zato da bi mnoge stvari razumijeli, zato da bi smislenije  i pametnije radili i krenuli naprijed. Ne, polemike tu više nema. (Bit će je samo za prof. Katalinića i Primorca.) Nikako si ne umišljam da je sve što sam učinio bilo bezprijekorno, no od prof. Katalinića i Primorca i drugih nepotpisanih napasnika, nisam još nigdje čuo jedan stvarni i pametni prigovor na ono što je radio i pisao Zlatko Markus. Čuo sam samo laži, podvale, spletke i slično. (Prof. katalinić, na primjer, zna bolje od mene zašto sam otišao iz NH.) (“Nova Hrvatska” je novina iz Londona koju je uređivao i bio glavni i odgovorni urednik Jakša Kušan. Tu je i Bruno Bušić radio i u njoj pisao i iznosio svoje dojmove od deklaracije hrvatskog književnog jezika 1967. pa sve do svojeg bijega u emigraciju 1972., mo) Šaljem ove kopije usporedo na njega i prof. Nikolića.

Uostalom, radi se tu, kao i uvijek kada su po srijedi snažne i strastvene dispute, kakve su se javile oko nas iz 1971., o nečem puno, puno važnije.

Radi se o pitanju, dali netko i neki u hrvatskoj političkoj emigraciji, imaju makar i teoretske šanse da bi ikada postali neka vlast u Hrvatskoj i, posredno, da li netko i neki u hrvatskoj emigraciji danas i ovdje, nešto stvarno rade za hrvatsko oslobođenje. Od prvog dana, od prve sekunde svog boravka u emigraciji, zastupao sam mišljenje da nitko u emigraciji niti je imao niti ima, niti može imati, bilo kakvu šansu za osvajanje vlasti u Hrvatskoj. dapače, smatrao sam da bi to bila katastrofa za Hrvatsku, ako bi netko tu šansu imao. Mogao bi je imati, naime, samo na tuđim bajunetima i uz uvjet rasprodaje hrvatskog nacionalnog teretorija i suvereniteta. Vjerovao sam i svjedočio svoje uvjerenje nepopustljivo sve do danas, da će hrvatsko političko vodstvo nastati u domovini.

Ovo moje uvjerenje izazvalo je paniku, mržnju i bujicu laži i podmetanja ovdje u emigraciji. To sam očekivao i s tim sam računao. No bilo je puno važnije lansirati jednu takvu političku procjenu, nego dopustiti zavaravanje i nanošenje štete hrvatskoj borbi za slobodu.

Bruno je predlagao, a to se vrlo dobro vidi iz njegova pisma urednicima HL-a, (Hrvatski List je bila novina koju je pokrenuo Bruno Bušić 1978. a urednik je bio Zlatko Markus i drugi, mo) da to pitanje političkog vodstva brižno izbjegavamo kako bi se na taj način ipak umirilo emigrante i dalo im se neku nadu. Miko Tripalo je 1971. godine u jednoj replici, čini mi se baš na jedan moj tekst, naglasio i to s pravom, da se Hrvatska može konstiruirati kao država samo tamo gdje žive Hrvati, dakle, na hrvatskom povijesnom i etničkom teretoriju. Bilo je dobro i važno da se je iz njega izvukla takva ocijena. Ona je bila važeća uvijek, a bilo je nužno reći onda kao i danas. Hrvatska će biti tamo gdje je narod. Svi mi koji smo se nesrećom iselili iz nje imat ćemo tada priliku vratiti se uz uvjet priznavanja političke vlasti onima koje će narod u domovini prihvatiti i istaknuti kao svoje političko zastupstvo. (Upravo tako, Zlatko. To što si sada rekao moglo bi se svesti na onu hrvatsku narodnu: Psi laju a karavane prolaze, mo)

I danas kada pišem, pišem “za Zagreb” kako mi je nedavno rekao g. Kvaternik, (Kvaternik je, Nikola Štedul, predsjednik HDP-a, mo) iako se nalazim ovdje u emigraciji. Ja ne mogu drugačije. No, rezultati takvog pisanja su tu. Ono što je pravi Zagreb u domovini, to je zadovoljno, a profesionalni politički emigranti su ovdje nezadovoljni (Tu se ne slažem s tobom Zlatko. Mi “profesionalni politički emigraniti” smo bili nezadovoljni zato što nismo imali svoje vlastite priznate Hrvatske Države, mo) i Zlatko Markus, sva je zgoda, nema neke velike šanse da bi prestao biti crvena krpa za sve propale iluzije, tajne pohlepe, mračne snovatelje odmazde itd. Psihologija odmazde nas je već jednom pokopala i danas nitko kome je do Hrvatske ne smije dopustiti da se na toj pdihologiji gradi bilo što. uvijek sam zastupao mišljenje da će hrvatska sloboda pomoći i samim Srbima i to je mišljenje prihvaćeno kao normativno u dokumentima HDP-a na Saboru nedavno održanom ovdje u Švedskoj. Mi se ne borimo protiv, nego za. To nikad ne bi trebali zaboraviti. Nijedan zločin i nijedna nesreća ne mogu se ispraviti. Možemo samo pokušati  to da se ni nesreća ni zločini više ne ponove u Hrvatskoj. (Sa neprijateljima koji žive u Hrvatskoj i koji su protiv Hrvatske Države, to je, moj prijatelju Zlatko Markus, nemoguće, mo)

Tu je nadalje pitanje koje proizlazi iz gornje postavke. To je pitanje političke orijentacije. Hrvatska emigracija imala je godinama i decenijama takva politička uvjerenja i ideologiju, da je na najdirektniji način sama sebe svrstala u red najvećih pomagača onog kojeg je istovremeno deklarirala svojim glavnim neprijateljem. Naime, vući ratne oznake i ideologije bio je najsigurniji način da Beograd bude sretan i da se Zagrebu nanose ozbiljni politički udarac iz zasjede. Svjestan sam psihologije prkosa i “dišpeta” koja je prevladala u tim stvarima, no i ovdje se ništa ne može učiniti s negativističkim stavom.

Hrvatska je odavno trebala i ovdje i vani dobiti novo političko lice i nove lidere. Da to nije učinjeno krivi su mnogi s te naše, kako je već danas popularno i široko nazvana “šakalarske” strane. (Ovdje je potrebno reći da je upravo to bio Zlatko Markus koji je 1978. godine u novini “Danica” napisao članak “ŠAKALI I LEŠINARI”. Pošto sam bio živi svjedok tog događaja, tvrdim da je upravo taj članak Zlatka Markusa prouzrokovao hrvatsku totalnu političku POLARIZACIJU, gdje skoro više nije bilo nikakove hrvatske snošljivosti. Hrvati u emigraciji su bili potpuno podjeljeni, razdjeljeni, hrvatske novine pred Crkvom poslije sv. Mise su se parale, do tuča i sudskih obračuna je dolazilo. Zato Zlatko Markus ovdje govori “…kako je već danas (tj. kada je ovaj članak pisan 1981., dakle 3 godine kasnije, mo) popularno i široko nazvana “šakalarske” strane, mo) Beograd želi fašiste u hrvatskim redovima i oni koji im takve dostavljaju i opremaju, direktno su ili indirektno u službi Beograda.

Taj problem se je mogao riješiti, ako već nije prije, onda sigurno 1971. godine i ovdje u emigraciji prihvaćanjem domovinske politike, jer nju je prihvatio i narod u domovini. Tko sumnja u to, taj nema veze sa Hrvatskom.

Blokovsko svrstavanje Hrvatske, čija je jedina šanska za postojanjem u njezinoj neblokovskoj i neutralnoj poziciji, isto je tako zlo koje ruši naše šanse. Tu je svoju svijest i svoj rad rasporedila srednja generacija hrvatskih izbjeglica koja je hrvatsku politiku  postavila izrazito kao pitanje vezivanja uz Zapad. Ti su se ljudi danas prirodnom vezom spojili sa najstarijima i stvorili jedan vrlo slobodni blok antihrvatske, šakalarsko-lešinarske izdaje. (Ovaj gore spomenuti članak Zlatka Markusa je bio na stolu javnog tužitelja USA Stuard-a Baskina protiv desetorici Hrvata na njujorškom procesu od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, mo) Hrvatska u vrijednosnom sastavu tih ljudi nije na pravom mjestu. Prije nje dolazi to da bi Hrvatska bila katolička i zapadna. Mi njamlađi vjerujemo i znamo da Hrvatska ponajprije mora biti, i to bilo pod koju cijenu. Biti egzistencionalno i biološki da bi postojala i pluralistički. Jugoslavija je smrt Hrvatske. Oni koji su stupili u dodir s trećejugoslavenstvom u ime “demokracije” počinili su najveću izdaju koja se pamti u hrvatskoj povijesti. Ti su ljudi dans preuzeli HNV-e.

Činilo mi se je nužnim izreći ovih nekolio načelnih primjedbi uz objavljivanje Bruninih pisama. Te primjedbe osvjetljuju i neke naše sporove.

Dragi prijatelji, ne možemo vjerovati onima koji skrivaju svoje namjere i izvrću činjenice. Zato objavljujem ova pisma Brune Bušića, prijatelja i suborca s nadom da će mnogima pomoći snaći se u našim političkim teškoćama i dilemama.

s hrvatskim i bratskim pozdravima
Zlatko MARKUS.

Nastavlja se …

Otporaš/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Silvana Oruč Ivoš: Dokad će Hrvatska biti talac Milorada Pupovca i velikosrpskih i materijalnih interesa?

Objavljeno

na

Objavio

Nakon skandalozne i sramotne izjave da je akcija Oluja bila etničko čišćenje, najnormalnije bi bilo javno zapitati koga to u Hrvatskoj zastupa Milorad Pupovac? Srpsku manjinu u Hrvatskoj sigurno ne, ali zato zastupa osvajačku i agresorsku velikosrpsku politiku?

Posljednjim javnim svrstavanjem na gubitničku četničku stranu Pupovac je izgubio i najmanji legitimitet zastupati Srbe u Hrvatskoj!

Za početak tim se činom otvoreno i izravno pozicionirao protiv više od deset tisuća časnih hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata srpske nacionalnosti. Od ljudi koji su branili svoju Domovinu Hrvatsku od istih onih velikosrba koje Pupovac otvoreno glorificira.

Isto tako, svrstao se protiv svih hrvatskih građana srpske nacionalnosti kojima je dosta te ratnohuškačke politike i koji žele normalni život, te već dugo ne žele glasovati na manjinskoj listi koju Pupovac predvodi. Isto tako Pupovac se izravno svrstao protiv Republike Hrvatske i Domovinskog rata koji je temelj države.

Drugim riječima, tom manje ili više otvorenom i stalnom velikosrpskom politikom, Pupovac je najviše štete napravio svojim sunarodnjacima. Po zadatku stvara privid kako su Srbi u Hrvatskoj ugnjetavani, proganjani.

Sustavno i smišljeno iznosi neistine, izmišlja, laže, konstruira sukobe. A pritom je sebi omogućio iznimno lagodan život. A ako se netko pokuša propitkivati o tom lagodnom životu ili o Pupovčevoj vezi ili ulozi u Tesla banci, odmah će biti optužen za nesnošljivost prema Srbima. Odmah će se oglasiti neke na brzinu sklepane udruge koje će ispitivati stanje ljudskih prava i prava nacionalnih manjina u Hrvatskoj.

Istodobno Pupovcu ne pada na pamet boriti se za to da se u 21. stoljeću u nekom zaselku s većinskim srpskim stanovništvom uvede struja. Bitno je moći kukati kako postoje takvi zaselci, ali s druge strane napraviti sve da proračunska „lova“ ode Novostima i nekakvim nerazvidnim udrugama i projektima.

Jer ta „lova“ otvara mogućnost za širenje mržnje prema hrvatskom narodu i većini Srba u Hrvatskoj koji se s tom politikom ne slažu. Jer, zamislimo, kad ne bi bilo tih konstrukcija i ratnohuškačke retorike od čega bi Pupovac živio? Što bi radio? Kako bi dolazio u medije? I ključno, kako bi ucjenjivao?!

Nakon svega s Pupovcem biti u koaliciji (a on je važna karika vladajuće koalicije) i ne reagirati ne može biti tumačeno drugačije nego kao slaganje s onim što Pupovac radi i – govori. Ne možeš slaviti Oluju, klanjati se žrtvama agresorske velikosrpske politike i istodobno jednog notornog Pupovca – koji se otvoreno svrstao na četničku stranu – držati uz skute. I još jadnije – ovisiti o njegovu raspoloženju.

Ovaj posljednji Pupovčev ispad pokazuje koliko je važna promjena izbornog sustava. Odnosno koliko je važno zastupnicima koji su birani s manjinskih lista i kojima se bez obzira na broj birača jamči određen broj zastupničkih mjesta, onemogućiti da ucjenjuju.

Najveća je manipulacija da to znači uskraćivanje prava manjinama jer manjinska prava su regulirana Zakonom o položaju i pravima manjinama i njih nitko ne krši. Naprotiv, hrvatski građani koji su pripadnici manjina sasvim sigurno nisu za to da se na njihovoj grbači pojedinci bogate stvarajući nesnošljivost i vječne sukobe s većinskim narodom. Potvrđuje to i odluka većine pripadnika manjine da ne glasuju na tim posebnim listama.

I konačno, kad već nitko iz hrvatskih vlasti od straha nije odgovorio Pupovcu koji je bahato ustvrdio da je akcija Oluja etničko čišćenje i kad mu već nitko nije zamjerio sudjelovanje u Vučićevim eskapadama, možda bi bilo dobro prisjetiti se nekoliko činjenica.

Jedna od njih je da su vlasti tzv. SAO krajine etnički počistile nesrpsko stanovništvo. Na početku akcije Oluja, velikosrpska politika je donijela odluku da Srbi masovno napuste Hrvatsku te su im takvu zapovijed i uputili. To vrlo dobro znaju, a u tome su i sudjelovali mnogi (poput Vučića) koji danas kukaju i plaču o tome kako su Srbi iz Hrvatske protjerani.

Prvi hrvatski predsjednik Tuđman javno je preko svih dostupnih medijskih kanala proglasom iz sata u sat pozivao na ostanak. No, srpske vlasti nisu htjele ni priznati Hrvatsku niti živjeti u hrvatskoj državi.

Uostalom, Haaški je sud u Prvostupanjskoj presudi hrvatskim generalima (u paragrafu 1762) utvrdio da su “dužnosnici Republike srpske krajine pozvali (su) stanovnike da napuste područja”.

Ignoriranje tih činjenica ne čudi i sve je to u skladu s velikosrpskom politikom koja od davnina promiče naseljavanje prostora samo zato da ih jednom mogu oteti. A kad u tome ne uspiju, onda su već korak dalje, u nekom novom velikosrpskom osvajanju i samoviktimizaciji.

Kakav je bio plan nakon Oluje, možda najbolje ocrtava izjava velikosrpskog ideologa Save Štrbca koji je u prvim satima akcije Oluja poslao pismo tadašnjem glavnom tajniku UN-a, Boutrosu Galiju u kojem kaže da su se odlučili za egzodus jer su morali sačuvati „svoju biološku masu“. Toj „biološkoj masi“ bilo je namijenjeno naseljavanje Kosova.

Vrlo dobro sve to zna i Pupovac. No pravo je pitanje dokad će cijela država biti talac njegovih i velikosrpskih i materijalnih interesa?!

Silvana Oruč Ivoš / narod.hr

 

Nino Raspudić: Ako je Hrvatska nacistička je li Pupovac ustaša?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Vanna otkazala koncert u Crnoj Gori – Trebala je nastupiti na jedrenjaku koji je JNA 1991. otela iz Splita

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatska pop pjevačica Ivana Vrdoljak – Vanna iznenada je u utorak otkazala koncert koji je trebala održati u srijedu u crnogorskom gradiću Tivtu, na palubi školskog jedrenjaka “Jadrana” oko kojega se vodi spor između Hrvatske i Crne Gore.

Koncert Vanne u Tivtu – a bio bi to njezin treći nastup u Crnoj Gori – organizirala je Turistička organizacija Tivta kao svoj poklon i doprinos povodom proslave 85. godišnjice školskog broda, jedrenjaka “Jadran”, a koja se ovih dana u Boki kotorskoj obilježava nizom manifestacija.

Hrvatski mediji objavili su informaciju da se Vanna “ni kriva ni dužna našla u središtu diplomatskog incidenta između Hrvatske i Crne Gore” jer službeni Zagreb vrši pojačan međunarodni pritisak na Podgoricu da se Hrvatskoj “vrati brod koji je 1991. JNA otela iz Splita”. Pošto su je novinari prozvali da u takvim okolnostima ne bi smjela nastupiti u Tivtu na palubi “Jadrana”, Vanna je otkazala koncert što je i protvrdila u telefonskoj izjavi za N1 televiziju.

“Ne očekuje se od hrvatske pjevačice iznimnog glasa, naše ‘kraljice popa’, da prati politiku, ali morala bi znati da u trenucima kada hrvatske institucije poduzimaju korake da se vrati oteti brod, njezin nastup može imati negativan odjek u hrvatskoj javnosti. Doista bi bilo bizarno da hrvatska pjevačica, ispred ukradenog hrvatskog broda, pjeva u čast crnogorskoj vojnoj posadi. Jasno je da pjevači, kao i svi mi, žive od svojih primanja, ali postoje trenutci kada valja pokazati osjećaj za vrijeme i prostor”, napisao je Vanni maxportal.hr , a ona je očito prihvatila sugestiju i pritisak dijela hrvatske javnosti.

Iz TO Tivat koja je bila organizator nesuđenog nastupa Vanne u Tivtu, do sada nisu komentirali ovakav postupak hrvatske pjevačice. (Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari