Pratite nas

Vijesti

PISMA BRUNE BUŠIĆ (1) – Uvodna Riječ

Objavljeno

na

UVODNA RIJEČ:

(Otvoram ovu stranicu PISMA BRUNE BUŠIĆ u kojoj ću – ne kronološkim redom – iznijeti hrpu pisama koja je on pisao Zlatku Markusu i drugima. Osobno sam poznavao Zlatka Markusa o kojem će biti riječi u ovim pismima i iz kojih će se mnogo saznati o sporu između Zlatka i Brune Bušić.
Zamolio bih one Hrvate koji imaju bilo kakovu korespodenciju sa Brunom, ako hoće da to iznesu na ovoj stranici. To je više za našu hrvatsku političku emigrantsku povijest nego za neku razonodu. Ova pisma je iznio Zlatko Markus u novini Hrvatski Tjednik koji je izlazio u Melbourne-u, Australija. Da bi se što potpunije moglo razumijeti razlog ili razlozi koji su natjerali Zlatka Markusa da ta pisma preko ovih novina iznese u javnost, priložit ću Zlatka markusa pismo uredniku HT. Otporaš.)

UREDNIŠTVU “HRVATSKI TJEDNIK” MELBOURNE.   (Hrvatski Tjednik, 11.8.1981. Strana 7.)

Dragi prijatelji,

          Lund, 21. srpnja 1981.

prema dogovoru i razgovorima koje smo imali ovdje u Lundu za vrijeme Sabora HDP-a, šaljem vam kopije pisama Brune Bušića. Nedostaje svega nekoliko pisama i spušteno je otprilike 30 redaka u kopiranim pismima, i to samo ondje gdje se spominju konkretna imena u domovini, neki događaji i akcije. Objavljivanje tih podataka samo bi štetilo.

Ova Brunina pisma u mnogočemu su vrući žurnalistički materijal prvoga reda kako ćete i samo moći ocijeniti. Objavljujem ih kao povijesno svjedočanstvo o našoj generaciji, našim stremljima, dostignućima i porazima.

Objavljujem ta pisma i zbog ljudi kao što su prof. Katalinić i Ante Primorac koji su mi javno, prof. Katalinić potpisano, a Primorac intigrantski nepotpisano, prigovorili neke svoje ocjene nisam izrekao i napisao dok je Bruno Bušić bio živ.. Ova Brunina pisma jasno i pregledno svjedoče i govore da spomenuta gospoda ne govori istinu. U pismu od 21. srpnja 1976. Bruno mi spominje moj članak iz “Danice” u kojem sam javno napisao da se s njim slažem samo u jednoj jedinoj stvari. (Radilo se o pobuni i smislu pobune.)

Moje političke ocjene Proljeća, rada dr. Savke Dabčević-Kučar, Mike Tripala i Ivana Supeka bile su, kao što je svima dobronamjernima poznato, zaista bitno različite od Bruninih.

Ne jednom i ne u jednom pismu, Bruno mi je gorko spočitavao naglašavajući uvijek, da bez obzira na to, ostajemo prijatelji. kao što sam rekao u interviewu za “Hrvatski Tjednik” prošlog Božića, Bruno i ja smo diskusiju o tim temama i ljudima donijeli sa sobom još iz Hrvatske sa našeg zadnjeg sastanka u restoranu “Vinodol” prosinca 1971. godine i u Hrvatskoj postoje ljudi koji su sjedili zajedno s nama i znaju da je bilo tako kako sam i rekao u spomenutom razgovoru za HT. Ja sam ovdje u izganstvu Bruni prigovorio da će njegove ocjene Proljeća, Savke i Mike, biti po volji smao hrvatskoj političkoj emigraciji, odnosno njezinim bolesnim ambicijama, ali i ne hrvatskoj osloboditeljskoj borbi. Bruno je teško i sa gorčinom primio taj prigovor. Razlikovali smo se, i to bitno, i u ocjeni važnosti rada prof. Vinka Nikolića, odnosno “Hrvatske Revije”.

Ova Brununa pisma, svjestan sam toga, mnogi će sada pokušati upotrijebiti protiv mene i HRVATSKOG LISTA. No, na to smo se naučili i ja i HL. Preživjeli smo mi i gore stvari. Duboko sam uvjeren da ova pisma treba objavljivati zato da bi mnoge stvari razumijeli, zato da bi smislenije  i pametnije radili i krenuli naprijed. Ne, polemike tu više nema. (Bit će je samo za prof. Katalinića i Primorca.) Nikako si ne umišljam da je sve što sam učinio bilo bezprijekorno, no od prof. Katalinića i Primorca i drugih nepotpisanih napasnika, nisam još nigdje čuo jedan stvarni i pametni prigovor na ono što je radio i pisao Zlatko Markus. Čuo sam samo laži, podvale, spletke i slično. (Prof. katalinić, na primjer, zna bolje od mene zašto sam otišao iz NH.) (“Nova Hrvatska” je novina iz Londona koju je uređivao i bio glavni i odgovorni urednik Jakša Kušan. Tu je i Bruno Bušić radio i u njoj pisao i iznosio svoje dojmove od deklaracije hrvatskog književnog jezika 1967. pa sve do svojeg bijega u emigraciju 1972., mo) Šaljem ove kopije usporedo na njega i prof. Nikolića.

Uostalom, radi se tu, kao i uvijek kada su po srijedi snažne i strastvene dispute, kakve su se javile oko nas iz 1971., o nečem puno, puno važnije.

Radi se o pitanju, dali netko i neki u hrvatskoj političkoj emigraciji, imaju makar i teoretske šanse da bi ikada postali neka vlast u Hrvatskoj i, posredno, da li netko i neki u hrvatskoj emigraciji danas i ovdje, nešto stvarno rade za hrvatsko oslobođenje. Od prvog dana, od prve sekunde svog boravka u emigraciji, zastupao sam mišljenje da nitko u emigraciji niti je imao niti ima, niti može imati, bilo kakvu šansu za osvajanje vlasti u Hrvatskoj. dapače, smatrao sam da bi to bila katastrofa za Hrvatsku, ako bi netko tu šansu imao. Mogao bi je imati, naime, samo na tuđim bajunetima i uz uvjet rasprodaje hrvatskog nacionalnog teretorija i suvereniteta. Vjerovao sam i svjedočio svoje uvjerenje nepopustljivo sve do danas, da će hrvatsko političko vodstvo nastati u domovini.

Ovo moje uvjerenje izazvalo je paniku, mržnju i bujicu laži i podmetanja ovdje u emigraciji. To sam očekivao i s tim sam računao. No bilo je puno važnije lansirati jednu takvu političku procjenu, nego dopustiti zavaravanje i nanošenje štete hrvatskoj borbi za slobodu.

Bruno je predlagao, a to se vrlo dobro vidi iz njegova pisma urednicima HL-a, (Hrvatski List je bila novina koju je pokrenuo Bruno Bušić 1978. a urednik je bio Zlatko Markus i drugi, mo) da to pitanje političkog vodstva brižno izbjegavamo kako bi se na taj način ipak umirilo emigrante i dalo im se neku nadu. Miko Tripalo je 1971. godine u jednoj replici, čini mi se baš na jedan moj tekst, naglasio i to s pravom, da se Hrvatska može konstiruirati kao država samo tamo gdje žive Hrvati, dakle, na hrvatskom povijesnom i etničkom teretoriju. Bilo je dobro i važno da se je iz njega izvukla takva ocijena. Ona je bila važeća uvijek, a bilo je nužno reći onda kao i danas. Hrvatska će biti tamo gdje je narod. Svi mi koji smo se nesrećom iselili iz nje imat ćemo tada priliku vratiti se uz uvjet priznavanja političke vlasti onima koje će narod u domovini prihvatiti i istaknuti kao svoje političko zastupstvo. (Upravo tako, Zlatko. To što si sada rekao moglo bi se svesti na onu hrvatsku narodnu: Psi laju a karavane prolaze, mo)

I danas kada pišem, pišem “za Zagreb” kako mi je nedavno rekao g. Kvaternik, (Kvaternik je, Nikola Štedul, predsjednik HDP-a, mo) iako se nalazim ovdje u emigraciji. Ja ne mogu drugačije. No, rezultati takvog pisanja su tu. Ono što je pravi Zagreb u domovini, to je zadovoljno, a profesionalni politički emigranti su ovdje nezadovoljni (Tu se ne slažem s tobom Zlatko. Mi “profesionalni politički emigraniti” smo bili nezadovoljni zato što nismo imali svoje vlastite priznate Hrvatske Države, mo) i Zlatko Markus, sva je zgoda, nema neke velike šanse da bi prestao biti crvena krpa za sve propale iluzije, tajne pohlepe, mračne snovatelje odmazde itd. Psihologija odmazde nas je već jednom pokopala i danas nitko kome je do Hrvatske ne smije dopustiti da se na toj pdihologiji gradi bilo što. uvijek sam zastupao mišljenje da će hrvatska sloboda pomoći i samim Srbima i to je mišljenje prihvaćeno kao normativno u dokumentima HDP-a na Saboru nedavno održanom ovdje u Švedskoj. Mi se ne borimo protiv, nego za. To nikad ne bi trebali zaboraviti. Nijedan zločin i nijedna nesreća ne mogu se ispraviti. Možemo samo pokušati  to da se ni nesreća ni zločini više ne ponove u Hrvatskoj. (Sa neprijateljima koji žive u Hrvatskoj i koji su protiv Hrvatske Države, to je, moj prijatelju Zlatko Markus, nemoguće, mo)

Tu je nadalje pitanje koje proizlazi iz gornje postavke. To je pitanje političke orijentacije. Hrvatska emigracija imala je godinama i decenijama takva politička uvjerenja i ideologiju, da je na najdirektniji način sama sebe svrstala u red najvećih pomagača onog kojeg je istovremeno deklarirala svojim glavnim neprijateljem. Naime, vući ratne oznake i ideologije bio je najsigurniji način da Beograd bude sretan i da se Zagrebu nanose ozbiljni politički udarac iz zasjede. Svjestan sam psihologije prkosa i “dišpeta” koja je prevladala u tim stvarima, no i ovdje se ništa ne može učiniti s negativističkim stavom.

Hrvatska je odavno trebala i ovdje i vani dobiti novo političko lice i nove lidere. Da to nije učinjeno krivi su mnogi s te naše, kako je već danas popularno i široko nazvana “šakalarske” strane. (Ovdje je potrebno reći da je upravo to bio Zlatko Markus koji je 1978. godine u novini “Danica” napisao članak “ŠAKALI I LEŠINARI”. Pošto sam bio živi svjedok tog događaja, tvrdim da je upravo taj članak Zlatka Markusa prouzrokovao hrvatsku totalnu političku POLARIZACIJU, gdje skoro više nije bilo nikakove hrvatske snošljivosti. Hrvati u emigraciji su bili potpuno podjeljeni, razdjeljeni, hrvatske novine pred Crkvom poslije sv. Mise su se parale, do tuča i sudskih obračuna je dolazilo. Zato Zlatko Markus ovdje govori “…kako je već danas (tj. kada je ovaj članak pisan 1981., dakle 3 godine kasnije, mo) popularno i široko nazvana “šakalarske” strane, mo) Beograd želi fašiste u hrvatskim redovima i oni koji im takve dostavljaju i opremaju, direktno su ili indirektno u službi Beograda.

Taj problem se je mogao riješiti, ako već nije prije, onda sigurno 1971. godine i ovdje u emigraciji prihvaćanjem domovinske politike, jer nju je prihvatio i narod u domovini. Tko sumnja u to, taj nema veze sa Hrvatskom.

Blokovsko svrstavanje Hrvatske, čija je jedina šanska za postojanjem u njezinoj neblokovskoj i neutralnoj poziciji, isto je tako zlo koje ruši naše šanse. Tu je svoju svijest i svoj rad rasporedila srednja generacija hrvatskih izbjeglica koja je hrvatsku politiku  postavila izrazito kao pitanje vezivanja uz Zapad. Ti su se ljudi danas prirodnom vezom spojili sa najstarijima i stvorili jedan vrlo slobodni blok antihrvatske, šakalarsko-lešinarske izdaje. (Ovaj gore spomenuti članak Zlatka Markusa je bio na stolu javnog tužitelja USA Stuard-a Baskina protiv desetorici Hrvata na njujorškom procesu od 16 veljače do 15 svibnja 1982. godine, mo) Hrvatska u vrijednosnom sastavu tih ljudi nije na pravom mjestu. Prije nje dolazi to da bi Hrvatska bila katolička i zapadna. Mi njamlađi vjerujemo i znamo da Hrvatska ponajprije mora biti, i to bilo pod koju cijenu. Biti egzistencionalno i biološki da bi postojala i pluralistički. Jugoslavija je smrt Hrvatske. Oni koji su stupili u dodir s trećejugoslavenstvom u ime “demokracije” počinili su najveću izdaju koja se pamti u hrvatskoj povijesti. Ti su ljudi dans preuzeli HNV-e.

Činilo mi se je nužnim izreći ovih nekolio načelnih primjedbi uz objavljivanje Bruninih pisama. Te primjedbe osvjetljuju i neke naše sporove.

Dragi prijatelji, ne možemo vjerovati onima koji skrivaju svoje namjere i izvrću činjenice. Zato objavljujem ova pisma Brune Bušića, prijatelja i suborca s nadom da će mnogima pomoći snaći se u našim političkim teškoćama i dilemama.

s hrvatskim i bratskim pozdravima
Zlatko MARKUS.

Nastavlja se …

Otporaš/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Hrvatski Sabor izglasao Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Glasovanjem o raspravljenim točkama Hrvatski sabor danas zaključuje redovito jesensko zasjedanje, a zastupnici će otići na jednomjesečni odmor.

Sabor je s 81 jednim glasom za, 4 sudržana i 11 protiv u petak izglasao Deklaraciju o položaju Hrvata u BiH. Zastupnici Mosta nisu glasali.

Na deklaraciju je bilo podneseno dva HDZ-ova amandmana, četiri Mostova te 15 SDP-ovih.

Od dva HDZ-ova amandmana djelomično je prihvaćen onaj kojim se ‘pozdravlja rješavanje statusnih i egzistencijalnih pitanja pripadnika HVO-a’, te onaj kojim se od MVEP-a traži da jednom godišnje Saboru podnese izvješće o provedbi Deklaracije.

Vlada je također prihvatila osam amandmana SDP-a – dva u cijelosti i šest djelomično. Riječ je o uglavnom o amandmanima tehničke prirode dok su oni kojima su nastojali utjecati politički i suštinski na sadržaj Deklaracije odbijeni. Među djelomično prihvaćenima je onaj kojim se u preambuli tekst mijenja te glasi: ‘Naglašavajući važnost bilateralnih odnosa između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Hrvatski sabor pozdravlja posvećenost svih vlada Republike Hrvatske jačanju odnosa s Bosnom i Hercegovinom’

Na odbijanje Mostovih amandmana reagirao je Božo Petrov. ‘Licemjerno se opet pružili lažnu ruku mira Hrvatima u BiH. Ostavili ste ih na vjetrometini i na milosti drugih’, kazao je Petrov.

Kazao je da je originalni tekst Deklaracije izgledao sasvim drugačije. ‘Sve se izmijenilo u deset dana. Ja ću vam postaviti pitanje. gospodine Ljubiću, tko i kad vas je natjerao da pogazite svoju riječ i svoja stajališta, da zaboravite Hrvate koje ovdje trebate braniti, da razvodnite dodatno Deklaraciju, da usvojite dodatno SDP-ove amandmane, a oni vas na kraju prevare’, rekao je Petrov.

‘SDP ne treba trbuhozborca u vidu Mosta. Što je Most mislio pokazao je 2015. godine’, odgovorio je Petrovu SDP-ov Joško Klisović.

SDP je odlučio ne podržati Deklaraciju. Presudilo je to što Vlada nije prihvatila amandman koji kaže da ‘Hrvatski sabor osuđuje sve politike i postupke koje su imale ili imaju za cilj dezintegraciju BiH, njenu podjelu, ugrožavanje teritorijalnog integriteta, te narušavanje ravnopravnosti konstitutivnih naroda i građana.’

‘Ne želimo nositi teret HDZ-ove politike iz ’90-tih prema BiH. riješite nas tog tereta, a onda tražite od nas da podijelimo’, kazao je Arsen Bauk.

Nakon što su i službeno odbijeni svi Mostovi amandmani, a uoči glasanja o samoj Deklaraciju, stanku je zatražio Božo Petrov, a nakon stanke održano je glasovanje.

Petrov: Licemjerno ste ponudili lažnu ruku mira Hrvatima u BiH

Mostu nije prihvaćen niti jedan amandman. Tako nije prošao prijedlog da se najmanje dva puta godišnje traži reakcija i izvještava Vijeće sigurnosti UN-a i brojne europske institucije, od Vijeća Europske unije do OESS-a, o svim postupcima i odlukama na štetu hrvatskog naroda, ali i stabilnosti i funkcionalnosti BiH. Odbijen im je i amandman kojim se traži promjena Ustava RH kako bi se svim Hrvatima izvan Hrvatske omogućilo dopisno i elektroničko glasanje, onaj kojim se traži pružanje kontinuirane pravne potpore pripadnicima HVO-a te onaj o izjednačavanju u pravima studenata hrvatskih državljana, neovisno o tome je li im prebivalište u RH ili BiH, kao i prava studenata koji su djeca ratnih invalida HVO-a sa studentima djecom ratnih invalida HV-a.

„Licemjerno ste ponudili lažnu ruku mira Hrvatima u BiH, a ostavili ste ih na vjetrometini i milosti drugih”, poručio je čelnik Mosta Božo Petrov u raspravi o amandmanima.

Petrov se obrušio na predsjednika matičnog saborskog Odbora Božu Ljubića poručivši mu da je prvi prijedlog Deklaracije bio konkretan. „Svi ovi amandamani su stajali koji su bili u prvom nacrtu i sve se izmijenilo kroz deset dana. Tko i kad vas je natjerao da pogazite svoju riječ i svoja stajališta, da zaboravite Hrvate koje trebate braniti, da razvodnite deklaraciju”, pitao je Petrov.

Bačić: Izdignite se iznad svoji uskih stranačkih interesa

U saborskoj stanci za slobodan govor šef HDZ-ova Kluba Branko Bačić pozvao je „sve parlamentarne stranke da se danas na dan kada je potpisan Daytonski sporazum u Parizu izdignu iznad svojih uskih stranačkih interesa i podrže Deklaraciju čija je isključiva namjera poboljšati, definirati jednakopravnost i konstitutivnost hrvatskog naroda i BiH”.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Tuđman opet među nama

Objavljeno

na

Objavio

Eto, vidiš, govorio mi je nekakav unutarnji glas, budi da su „virni krivovirna pravca“, podigoše mu spomenik. „Najveći i najljepši“, upravo onako kako je obećavao zagrebački gradonačelnik. Dobro, ne voliš gradonačelnika, ali danas, na Dan ljudskih prava, srce bi ti ipak trebalo biti na mjestu, ako ni zbog koga i ni zbog čega, onda zbog Kuzme Kovačića i njegove umjetnine.

Da, tako i jest: srce mi je zbog njih na mjestu. Ali ovdje i sada nije riječ o umjetniku i umjetnini. O njima su u svom jadu i čemeru neumjesno i nepristojno u javnim priopćivalima cviljeli jugani (jarmoljubci) staroga kova teško pogođeni postavljanjem spomenika. Razumijem njihovu neuljuđenu tugu. Razumijem i stanovitu uljuđenu suzdržanost jugana novoga kova. Ipak, lagao bih kad bih rekao da suosjećam s njima, i jednima i drugima. To je možda krivo? Možda. Ali što mogu, ne zapovijedam svomu osjećaju, a hinjena mi se sućut gadi. Možda je krivo samo to reći? Ako je tako, ni tu mi nema pomoći. Kakav sam, takav sam.

Srce mi je dakle na mjestu, ali uznosan bi izraz zadovoljstva bio posve neumjestan. Zašto? Zbog okolnosti u kojima je spomenik otkriven. Kakve sad okolnosti? Razmotrimo to.

Nikada nisam dvojio da će Tuđman i u Zagrebu dobiti spomenik. Stoga nisam ni iznenađen. Nikad mi, kao ni kiparu Kovačiću, nije bio dvojben ni politički smjer ni državnički format Franje Tuđmana. Svi spomenici podignuti prvomu hrvatskom predsjedniku diljem domovine spomenici su – hrvatskomu suverenizmu. U tomu se svi politički Hrvati slažu.

Domoljubcima je to razlog štovanja, a domomrzcima razlog zatiranja Tuđmanove uspomene.

Tuđmanova se uspomena zatirala okrutno: ocrnjivanjem i blago: reinterpretacijom. Ocrnjivačima – juganima staroga kova – Tuđman je bio i ostao samo zločinac bez premca. Reinterpretima – juganima novoga kova – Tuđman je prikriveni globalist.

Ocrnjivanje je u velezločinca sažeo Zoran Erceg izgredom na svečanosti otkrivanja zagrebačkog spomenika Tuđmanu. Reinterpretaciju Tuđmanova suverenizma osmislio je Zdravko Tomac na jednoj od komemoracija u povodu Tuđmanove smrti u zagrebačkom Povijesnom institutu. „Vjerodostojni“ je profesor nazočnicima priopćio da mu je pokojni Tuđman „u četiri oka“ rekao: Borba za samostalnost i suverenost Hrvatske samo je prvo poluvrijeme; drugo je poluvrijeme borba za članstvo Hrvatske u Europskoj uniji [tj. za odbacivanje samostalnosti i suverenosti]. To je humus iz kojega je niknula ideologija Sanaderova „novog“ HDZ-a. Tako su novi hrvatski jarmoljubci, Sanaderovi eurohrvati, god. 2003. od starih jarmoljubaca, Račanovih jugohrvata, preuzeli vlast i nastavili proeuropski „detuđmanizirati“ Hrvatsku.

Najžešće razdoblje „detuđmanizacije“ označila je HDZ-ova idila s Carlom del Ponte, glavnom tužiteljicom haaškoga Međunarodnog kaznenog sudišta za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji (ICTY). U to je vrijeme HDZ-ova vlast bjesomučno progonila hrvatsko „plemstvo mača“. Junaci Domovinskoga rata degradirani su u hulje i ništarije, zatvarani i osuđivani, a njihovu mrtvom vrhovnom zapovjedniku Franji Tuđmanu vlast je šutke, a oporba glasno priznavala status vođe i organizatora „udruženoga zločinačkog pothvata“. Kako je svršilo to protuhrvatsko mahnitanje? Haaško je sudište nepostojeći „Udruženi zločinački pothvat“, koji je maknulo s Republike Hrvatske, lani konačno pripisalo vojnomu i civilnomu vodstvu ratne Hrvatske Republike Herceg-Bosne i drastično ga kaznilo. A kada je general Slobodan Praljak, za čitanja presude, u sudnici počinio samoubojstvo odbijajući živjeti nedužan sa stigmom ratnoga zločinca, Hrvatski je generalski zbor u povodu toga tragičnog događaja organizirao svomu ratnom drugu komemoraciju u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskoga. Nitko se iz vrha državne vlasti nije usudio nazočiti komemoraciji.

Doda li se tomu da je predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović ove godine 19. obljetnicu Tuđmanove smrti i Dan ljudskih prava obilježila javnim druženjem s nekadašnjim neslužbenim glasnogovornikom Carle del Ponte Ivanom Zvonimirom Puhovskim te da je u isto vrijeme ministar unutarnjih poslova Davor Božinović u Marakešu prihvatio u ime Republike Hrvatske nekakav neobvezujući sporazum o migracijama koji redom odbijaju suverenistričke vlade u Srednjoj i Istočnoj Europi, što se o svemu tomu može misliti?

Ali vratimo se na polazište. Nakon punih 19 godina detuđmanizacije neprispodobivi je „Palmin burazer“ okupio cijeli trovrh državne vlasti i mnoštvo iskrenih štovatelja Tuđmanove uspomene podno veličanstvenoga spomenika hrvatskomu suverenizmu. Samo on, stjecajem nesretnih okolnosti, nije došao. Što mislite, je li to suverenističko pokajništvo hrvatskih globalista ili samo visoka himba? Što god bilo, dobro je da ih div podsjeća na njihovu neznatnost.

Benjamin Tolić/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari