Pratite nas

U potrazi za Istinom

Pismo 12 generala

Objavljeno

na

Na zahtjev djela naše publike obradit ćemo jednu staru temu koja je ovih dana, kako se zahuktava predsjednička kampanja, reaktualizirana a riječ je o umirovljenju 12 generala HV-a od strane Stjepana Mesića 2000. godine.

Prije nego što se počnemo baviti Mesićem, odnosno prije nego što počnemo prokazivati njegove laži, a što je prilični lak posao (svi članovi uključujući i pridružene članove našeg tima slažu se da je na ovom svijetu najlakše uspjeti učiniti dvije stvari: 1. natjerati žabu u vodu i 2. uhvatiti Mesića u laži), moramo po prstima dohvatiti i Kolindu Grabar Kitarović. Ona je naime pokrenula priču o tome da će generale rehabilitirati, što za nas nije sporno, ali je pritom dometnula kako su “generali pogriješili što su napisali to pismo” u čemu ona griješi, jer ide linijom manjeg otpora i povlači se ne pred činjenicama nego pred medijskim bukačima koji su spremni braniti Mesićeve teze (kao što je to učinio primjerice notorni Davor Butković u jutarnjem listu).

Ta teza je duboko pogrešna.

Argumentaciju našeg stava najbolje ćemo potkrijepiti ako stavimo poveznicu na pismo 12 generala

Pismo 12 Generala
28. rujna – S obzirom na to da se naša imena već mjesecima povlače po medijima u sklopu sve raširenije kampanje kriminalizacije Domovinskoga rata, kao i vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske, te s obzirom na činjenicu da mnogi od onih, od kojih bi se to očekivalo, nisu protiv toga odlučno podignuli glas, mi hrvatski generali i ratni zapovjednici smatramo svojom moralnom obvezom upoznati hrvatsku javnost s našim stajalištima i gledištima. Na to nas obvezuje i povjerenje, a i zadaća, koju nam je hrvatski narod dao u najtežim trenucima obrane zemlje i koju smo obavili, ne samo uspješno, nego i časno, stoji u otvorenome pismu hrvatskih generala i ratnih zapovjednika. S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost. Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskoga rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastita života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili povlastica, nego iz najviših ideala jer na bojišnici su jedine povlastice bile smrt i neizvjesnost!? Posebno ističemo, i ovom prigodom naglašavamo, da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih djela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću Domovinskog rata, ili je počinio kakvo nečasno i kriminalno djelo treba odgovarati, ali na način koji priliči pravnoj i demokratskoj državi. Policijske akcije, kojih smo nedavno bili svjedoci, međutim, više nalikuju na obračun s terorističkim grupacijama ili mafijaškim skupinama, negoli odgovoru pravne i demokratske države, skuladnom našim stvarnim prilikama te dostojanstvu hrvatskih branitelja i časnika Hrvatske vojske. Nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivaca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje haaškim optužnicama, a u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnji demokratske Hrvatske, za koju smo se i mi generali i ratni zapovjednici borili. Štoviše, takvi postupci vode u nepotrebne i opasne rascjepe našeg društva. Zbog toga želimo posebno naglasiti da nikakvi sukobi, a najmanje terorizam, ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako u posljednje vrijeme u nas govori, nisu i ne mogu biti u interesu nikog razumnog i odgovornog, a pogotovo ne onih koji su svojom krvlju stvarali ovu državu! Onaj koji je gradio kuću ima najmanje razloga da je dovodi u pitanje ili da se igra s njenom sudbinom! To kažemo ne samo u svoje ime, nego, nadamo se s pravom i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja, te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine. U tom sklopu – a zbog špekulacija, pa i ciljanih dezinformacija u svezi preustroja Hrvatske vojske – želimo iznijeti naš načelan stav: podupiremo sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave školovani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska vojska je upravo u Domovinskom ratu izrasla u pobjedničku vojsku, s kadrovima i doktrinom koji s to omogućili, a što je kapital kojeg nitko, kome je stalo do sigurnosti zemlje i hrvatske slobode, ne bi smio olako zanemariti. Na kraju, pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskoga rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjerni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske, stoji u otvorenome pismu hrvatskoj javnosti hrvatskih generala i ratnih zapovjednika.
Kao što se iz sadržaja pisma vidi, tu nema ništa sporno. Čitamo li to pismo danas, s ove vremenske distance, a budući da znamo što se događalo u međuvremenu, od izlaska ovog pisma do danas, jasno je da je sve što stoji u pismu gola i neporeciva istina. Koliko je ovo pismo kao i Mesićeva odluka da povodom ovog pisma u suprotnosti ili u skladu s “načelima NATO-a i šire” (Mesić) te “zemljama liberalne demokracije” (Butković) više ćemo reći u drugom djelu ovog teksta kad budemo obrađivali primjere nekih zemalja “NATO-a i liberalne demokracije”.

Međutim, sve ono što razlikuje Hrvatsku 2000. godine i “članice NATO-a i zemlje liberalne demokracije” jest moment stjecanja nezavisnosti, kao i način stjecanja nezavisnosti (koju smo mi krvavo izborili u teškom i nametnutom ratu u kojem je ovih 12 generala dalo veliki obol za razliku od Mesića koji je činio sve da spriječi one ciljeve koje su ostvarili ovi generali). Dakle, uzmimo za usporedbu najveću, najjaču i najvažniju članicu NATO-saveza, državu liberalne demokracije, a naravno, riječ je o Sjedinjenim Američkim Državama.
2000. godine SAD su funkcionirale kao velika savezna neovisna država već više od 220 godina. I nije i ne može biti isti kad njihov general komentira politiku, i kad neki od ovih 12 generala komentira politiku.

Podsjetimo, SAD su donijele svoju Deklaraciju o nezavisnosti  1776. godine, a rat za nezavisnost zavšio je 1783. godine. Najveći heroj američkog rata za nezavisnost general George Washington postao je predsjednik SAD-a 1789. godine, odnosno 6 godina nakon svršetka rata. Ako uzmemo da je 2000. godina bila pet godina nakon napeg rata za nezavisnost, to možemo prevesti na američke prilike i reći kako to odgovara 1788. godini. I sad, zamislite da netko u SAD-u, neki mediji i pojedinci iz svih mogućih oružja pljuju na američki rat za nezavisnost, da optužuju američke vojnike i generale, da im govore kako su zločinci, potencijalni optuženici a čitava njihova borba jedan veliki zločinački poduhvat. Mislite da bi tadašnji generali američke vojske iz te iste 1788. godine George Washington ili primjerice Horatio Gates samo tako šutjeli i bez riječi pustili da se blati njih, njihove vojnike i čitavu borbu za nezavisnost? Mi se dakle ne možemo uspoređivati s njima jer kod njih najprije ne bi bilo moguće da predsjednik postane čovjek koji je zapravo običan veleizdajnik, kao što ne bi bilo moguće da se samo 5 godina nakon rata za nezavisnost pljuje po tom istom ratu i njegovim sudionicima što u medijima što u institucijama poput parlamenta, ureda predsjednika, vladinog ureda..?

Dakle, ovih 12 generala: stožerni general u mirovini Janko Bobetko, admiral Davor Domazet-Lošo, general pukovnik u pričuvi Ivan Čermak, general pukovnik u mirovini Ivan Basarac, general pukovnik Krešimir Čosić, general pukovnik Ante Gotovina, general bojnik Damir Krstičević, general bojnik Ivan Kapular, general bojnik Mirko Norac, general bojnik Miljenko Filipović, general bojnik u mirovini Ivan Korade i general bojnik u mirovini Nojko Marinović nisu tek obični časnici i činovnici u vojsci jedne države, nego sudionici a neki od njih i heroji rata za nezavisnost, koji su stvarali tu državu i tu vojsku, i koju imaju pravo reći nešto o tom ratu i o percepciji tog rata kakva se tih olovnih 2000.-ih godina stvarala u medijima.
Zar su samo ratni dezerteri koji nisu sudjelovali u tom ratu smjeli komentirati ne politiku, nego odnos medija i politike prema tom istom ratu? Dok oni koji su sa svojim vojnicima iznijeli taj isti rat na svojim vlastitim plećima nisu to smjeli komentirati? S tim u svezi puno bi bolje bilo staviti primjerice generale Bobetka i Gotovinu u red s generalima Washingtonom i Gatesom nego s primjerice generalima McChrystalom i Dempseyem. Ali čak i kad ih se stavi u isti kontekst s ovom dvojicom generala vidjet ćete da postupak prema njima ne bi bio isti ni od strane NATO-a ni od strane američkog predsjednika, kao što je to bio slučaj s 12 generala i Mesićem.

Stoga najprije pogledajmo koji su Mesićevi stavovi i “argumenti” koje je dao Novom listu, u pero, pogađate, svom biografu Borisu Paveliću, istom onom Borisu Paveliću koji je skupa s jednim drugim Mesićevim biografom, bivšim novinarom Ferala, negdašnjim glavnim urednikom Novog lista a danas glavnim urednikom Pupovčevih srpkih “Novosti” Ivicom Đikićem i najvećim fanom i fetišistom “SAO krajine” u Dalmaciji Davorom Krilom napisao knjižicu-pamflet pod naslovom “Gotovina – stvarnost i mit” u kojem su generala Gotovinu prikazali kao zločinca, ubojicu, palikuću, razbojnika, švrecera drogom, otimačem djece itd. Dodajmo da je ta knjižica-pamflet izdana u nakladi kuće Novi liber čiji vlasnici su notorni otac i sin Goldstein. Evo Mesićevih “argumenata”:

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Mesic-Grabar-Kitarovic-nista-nije-naucila-u-NATO-u

Kaže Mesić: »Mislio sam da zna više o politici. Njezina je izjava konfuzna i meni potpuno neshvatljiva. Pitam se, pa što je radila u NATO-u, u kojemu je jedan od glavnih principa da se vojnici ne mogu baviti politikom?!«

Uzmimo kao primjer slučaj američkog generala Stanleya A. McChrystala. On je u lipnju 2010. godine dao jedan intervju za časopis Rolling Stone u kojem je kritizirao  i Obamu, dakle američkog predsjednika, i Richarda Holbrookea tada posebnog izaslanika za Pakistan i Afganistan, pa zatim Karla Eikenberryja američkog veleposlanika u Kabulu, Jamesa Jonesa savjetnika za nacionalnu sigurnost itd.
Najsočnije djelove tog intervjua objavio je Večernji list:

http://www.vecernji.hr/svijet/muka-mi-je-od-svakog-maila-koji-mi-posalje-holbrooke-158386

Pa pogledajmo kako se u tom konretnom slučaju postavio NATO. To je zadnji odjeljak u ovom članku:

Glasnogovornik NATO-a James Appathurai rekao je da je članak u Rolling Stoneu “neugodan”, ali je glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmunssen izjavio da “ima puno povjerenje u generala McChrystala kao NATO-zapovjednika i u njegovu strategiju”.

Drugim rječima, NATO nije tražio njegovo umirovljenje “jer se bavi politikom čime narušava principe NATO-a o kojima Kolinda Grabar Kitarović ništa ne zna”, nego je stao iza svog generala tvrdeći kako imaju puno povjerenje u njegovu strategiju i kako je on pravi čovjek za obavljanje posla.
Isto tako, Obama ga nije umirovio niti promptno izbacio iz vojske, nego ga je pozvao na razgovor (što Mesić s ovih 12 generala nije učinio)

http://www.jutarnji.hr/barack-obama-zove-na-red-zapovjednika-snaga-u-afganistanu-mcchrystala/841156/

Interesantno, i na kraju ovog članka iz jutarnjeg piše kako je NATO stao u obranu generala McChrystala.

Kako je ova stvar razrješena? Obami nije palo na pamet učiniti ono što je učinio Mesić, odreći se generala u kojeg je država uložila toliko puno, ali budući da je general McChrystal ipak prešao crtu koju ne smije, a budući da on nije heroj rata za nezavisnost države kojoj služi, Obama je pričekao istek njegovog mandata koji je bio u srpnju te iste 2010. godine. Dakle, Obama ga nije promptno smjenio nego je čekao da mu istekne mandat a onda mu nije htio produžiti mandat, nego je jednostavno na njegovo mjesto imenovao generala Davida Petraeusa, a McChrystala je vratio u Washington. Već ta mjera, ne smjene, nego neproduživanja mandata naljutila je generala McChrystala koji je sam zatražio da ga se umirovi, odnosno sam je predao molbu za umirovljenje koju su mu predsjednik i Ministarstvo obrane odobrili, ali uz uvjet da ode časno, sa svim počastima, s dva dodatna odličja ( Distinguished Service Medal  i Defense Distinguished Service Medal, odnosno medalja za osobite zasluge i medalja za osobite zasluge u obrani) te s još jednom, četvrtom generalskom zvjezdicom.
(Izvor)

Dakle, kao i uvijek, činjenice su vam izlistane pa vi dragi čitatelji sami izvlačite usporedbe o postupanju  načinu primjena sankcija, metodama i svemu ostalom, a mi ćemo se prebaciti na drugi primjer koji će jasno pokazati svu Mesićevu bjedu, dvoličnost, licemjerje i dvostruke kriterije.

Drugi primjer je iz jedne zemlje članice NATO-saveza koja sporne 2000. godine nije bila članica NATO-saveza, kojoj je od 2000. godine na čelu države i vojske čovjek koji se zove Stjepan Mesić, a drugi čovjek vojske, Načelnik Glavnog Stožera kojeg je imenovao prvi čovjek vojske, Vrhovni zapovjednik Mesić – zove se general Petar Stipetić.Također, za bolje razumjevanje valja spomenuti da je te 2000. godine došlo i do smjene vlasti na parlamentarnoj razini i da je na vlast zasjela koalicija čije gro su činile u to doba dvije najsnažnije stranke u toj koaliciji a to su Socijal-demokratska partija (SDP) i Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS). Stranka HSLS za ovaj drugi primjer je vrlo bitna jer se radilo o stranci centra u kojoj je bilo ljudi koji su naginjali blago ulijevo, i koji su nakon raskola u HSLS-u koji se dogodio nakon podizanja optužnice protiv generala Gotovine 2001. godine (a za što su, dakle za potvrdu te haške optužnice, bez znanja stranke glasali i HSLS-ovi ministri u tadašnjoj Vladi) osnovali zaseban klub zastupnika koji se zvao LIBRA (koja je kasnije spojena s HNS-om). Ta frakcija koja je naginjala blago lijevo bila je utjelovljena u potpredsjedniku Vlade Goranu Graniću i Ministru obrane Jozi Radošu. S druge strane, najprepoznatljiviji dio HSLS-a koji je naginjao blago desno utjelovljen je u Draženu Budiši i Jošku Kontiću.
Dakle, za Gorana Granića i Jozu Radoša teško će lijevi komentatori moći reći da se radi o nekakvim “desničarima, zatucanima, ognjištarcima” i sličnim izrazima kojima se oni u nedostatku argumenata najčešće služe.

Dakle, 2001. godine general Petar Stipetić u jednom svom govoru koji je održao u vojnoj odori i u funkciji Načelnika Glavnog Stožera OSRH iznio je čitav niz političkih optužbi i kvalifikacija u kojima je napao Ministra obrane Jozu Radoša da “želi uvesti diktaturu”

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20011007/novosti.htm

U tekstu također stoji:

Radoš je “dubokom politizacijom i odstupanjem od temeljnih demokratskih načela” ocijenio Stipetićevu izjavu da “ministar obrane želi uvesti diktaturu” te onu danu u Bjelovaru u kojoj je Stipetić “hvalio neposlušnost vrhovnom zapovjedniku”. Stipetić je na Dan oslobođenja Bjelovara istaknuo “hrabrost branitelja koji su prije deset godina osvojivši vojarnu JNA odbili zapovijed vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana da napuste vojarnu”.

Prvo ćemo, i to odmah, rješiti ovo s Bjelovarom, gdje Stipetić bezočno laže zanemarujući kontekst, kao što smo ga već uhvatili da laže u Zovkovoj seriji “Generali” u svezi s akcijom Maslenica, kao što je lagao kad je pričao o Oluji da “u sektoru sjever nije bilo zločina za razliku od sektora jug” i slično.
Nije Franjo Tuđman kao Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga zabranio napad na vojarnu u Bjelovaru iz čiste obijesti, ili zato što nije htio da se Hrvatska dočepa oružja koje je bilo u toj vojarni, nego zato što je postojao zamršeni vanjsko-politički kontekst cijele priče. Da na duljimo o tome, dat ćemo poveznicu na dio emisije “Markov trg” u kojoj Admiral Davor Domazet Lošo pojašnjava cijelu situaciju u vezi s bjelovarskom vojarnom:

Napomena: na ovoj istoj poveznici, a budući d aje admiral Domazet jedan od potpisnika ovog pisma, možete čuti i njegovo viđenje te situacije ovdje

Dakle, mi imamo ovdje Petra Stipetića, čovjeka u odori, koji s funkcije Načelnika GS-a drži političke govore s tribina. Što mislite, je li ga Mesić umirovio?
Naravno da nije. Nego je, zbog trvenja koji su nastali tom pričom godinu dana nakon ovog ispada Jozo Radoš morao napustiti funkciju Ministra obrane u srpnju 2002. kad ga je na tom mjestu zamjenila SDP-ovka Željka Antunović (koja je u tom mandatu najpoznatija po tome što se vozila u MIG-u trošeći novce poreznih obveznika). Stipetić je svoju funkciju napustio tek u siječnju 2003. godine radi stvari koji nemaju nikakve veze s ovim političkim govorancijama koje je izgovorio godinu i pol prije nego li je on sam otišao u mirovinu a na njegovo mjesto postavljen general Josip Lucić.

Dakle, iz navedenog možemo zaključiti kako Mesić ni u kom slučaju nije postupao prema standarima NATO-saveza, nego će prije biti da je postupao u skladu s onim “i šire” kako je to jučer odlično u svom tekstu za HR-svijet primjetio gospodin Vladimir Šumanović (Izvor)

Isto tako, iz primjera 12 generala s jedne, i Petra Stipetića s druge strane, vidimo da nisu poštovana jednaka mjerila nego da je Mesić bio vođen dvostrukim kriterijima, odnosno pismo 12 generala koje nije “politički pamflet” već pismo koje se bavi odnosom prema Domovinskom ratu čiji su potpisnici bili izravni sudionici istog, a koje Mesić proglašava “bavljenjem politikom” dok u isto vrijeme očite Stipetićeve političke govorancije tretira vjerovatno negdje u skladu s Butkovićevom “liberanom demokracijom” u kojoj “svi građani imaju pravo komentirati političke i društvene događaje” a Petar Stipetić u tom slučaju nije ni Hrvatski general, niti je Načelnih Glavnog Stožera, već je valjda, običan građanin Republike Hrvatske…

HBŠestorka
kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Mandić: Dokazano je da su širokobriješki franjevci bili potpuno nedužni

Objavljeno

na

Objavio

Hrvoje Mandić, mladi znanstvenik iz Hercegovine, prvi je doktorirao s temom stradanja hercegovačkih franjevaca tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća

U sjeni obilježavanje 75.obljetnice jugokomunističkoga ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca ostala je vijest kako je mladi znanstvenik Hrvoje Mandić doktorirao na temi ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Mandić je doktorirao na Fakultetu hrvatskih studija, Sveučilišta u Zagrebu s najvišom ocjenom. Mentor disertacije bio je dr.sc. Mario Jareb, a u povjerenstvu za obranu doktorskoga rada bili su prof. dr. sc. Josip Jurčević, kao predsjednik, te članovi doc. dr. sc. Vlatka Vukelić i dr. sc. Zlatko Hasanbegović. Zbog toga smo odlučili razgovarati s ovim mladim znanstvenikom koji je 1987.godine rođen u Mostaru, a osnovnu školu i Gimnaziju fra Dominika Mandića završio je na Širokome Brijegu. Mandić je dosad objavio više stručnih radova i sudjelovao na brojnim simpozijima.

Zločin nad franjevcima planiran

Prošlo je gotovo tri desetljeća od stvaranja hrvatske države. Jedan ste od rijetkih znanstvenika koji je za doktorsku disertaciju odabrao temu ‘Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću’. Zbog čega je to tako? Je li to još tabu temu u hrvatskom društvu, posebno među znanstvenom zajednicom? Malobrojni su mediji o tomu pisali, a tek se prije nekoliko godina počelo o tomu govoriti i pisati. Možemo reći da taj led pomalo probija vicepostulator fra Miljenko Stojić.

Razlog tomu u činjenici je da je ta tematika bila svjesno prešućivana u komunističkoj Jugoslaviji zbog počinjenih zločina nad hercegovačkim franjevcima. Danas je znatno olakšan pristup arhivskim i drugim izvorima te je ova tematika ponovno aktualizirana. Vicepostulator fra Miljenko Stojić prvi je koji je ovu tematiku podigao na višu razinu u javnom prostoru jer marljivo radi na prikupljanju arhivskih izvora, istraživanju i saslušavanju svjedoka te dokumentiranju podataka vezanih za otkrivanje istine o pobijenim hercegovačkim franjevcima. Ovim putem želim mu izraziti zahvalnost jer mi je mnogo pomogao omogućivši mi uvid u dio Pismohrane Vicepostulature, što mi je znatno olakšalo izradu doktorske disertacije.

Je li zločin na širokobriješkim franjevcima bio planiran na višim razinama Avnoja?

Zapravo je zločin bio isplaniran u samoj vrhušci Komunističke partije Jugoslavije (KPJ) od Josipa Broza Tita i njegovih bliskih suradnika poput Aleksandra Rankovića. U provođenju pokolja nad hercegovačkim franjevcima KPJ je angažirala Oznu, KNOJ, postrojbu 3. prekomorske brigade, 2. dalmatinske brigade i druge postrojbe u sastavu VIII. dalmatinskoga korpusa.

Tko je po Vašim saznanjima na terenu izvršavao odluke, odnosno vodio operacije i izvršavao zločine nad franjevcima? Postoje li o tomu pisani dokumenti?

Zapovjednik britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu NOVJ Fitzroy Maclean iz Beograda je britanskom ministarstvu vanjskih poslova (Foreign Officeu) poslao izvješće napisano 8. veljače 1945. (br. 164), u kojemu se osvrnuo na likvidaciju širokobrijeških franjevaca. U izvješću između ostaloga navodi kako mu je J. B. Tito ‘nedavno rekao da će iz vojnih razloga i razloga unutarnje sigurnosti, biti prisiljen poduzeti drastične akcije protiv tih franjevaca, iako se više no ikad žestoko suprotstavlja bilo kom obliku vjerskih progona’. Izvješće Fitzroya Macleana posredno dokazuje kako je Josip Broz Tito planirao pobiti širokobriješke franjevce mnogo prije, još u jesen 1944. godine. Mjesec dana nakon navedenih događanja, točnije 12. ožujka 1945., u Beogradu je britanski brigadir Maclean odlikovan ordenom partizanske zvijezde I. reda na prijedlog maršala Josipa Broza Tita za izvanredne zasluge i hrabrost u borbi protiv zajedničkoga neprijatelja Jugoslavije i Velike Britanije – fašističke Njemačke. Visoko odlikovanje predao mu je predsjednik Avnoja Ivan Ribar u nazočnosti predstavnika savezničkih misija. Dokumenti Ozne i KNOJ-a danas su u najvećoj mjeri nedostupni javnosti ili su pak selektivno arhivirani. Pretpostavlja se kako su naredbe za ubojstva hercegovačkih franjevaca u samostanu u Širokom Brijegu i mjesnoga pučanstva bile usmene zapovijedi partizanskoga Vrhovnog štaba upućene Ozni. Postoji iznimka, a to je slučaj ubojstva fra Valentina Zovka i fra Andrije Topića u Kočerinu u svibnju 1945., koje je organizirao časnik Ozne Danilo Pecelj. Ovakva pretpostavka dijelom je odgovor na upit zašto toliko desetljeća nakon pokolja hercegovačkih franjevaca nemamo dokumente prema kojima bi se otkrilo tko su sve bili ostali izvršitelji pokolja hercegovačkih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu, Izbičnu, Bleiburgu i Križnom putu te ostalim mjestima.. Ostaju nam samo iskazi bivših pripadnika NOVJ koji su bili očevidci pokolja, kao i brojni ratni dokumenti na temelju kojih možemo rekonstruirati operativno kretanje postrojba koje su sudjelovale u napadima i u osvajanju franjevačkog samostana. Shodno tomu možemo utvrditi na kojem su operativnom pravcu postrojbi NOVJ izvršena ubojstva političkih neistomišljenika.

Mnogi su mi pobijeni franjevci uzor

Koliko je ovaj zločin vođen nacionalnom mržnjom, a u kojoj su mjeri njegovi korijeni ideološki?

Jugoslavenska historiografija i publicistika nakon 1945. konstruirala je stvarnost tako da je širokobriješke franjevce označila monolitnom skupinom ustaških suradnika, što oni nisu bili. Činjenice ukazuju na to da širokobriješki franjevci nisu ubijeni zato što su navodno podržavali ustaški režim. Za komunistički režim franjevci su bili potencijalni neprijatelji, anglofili, odnosno pristaše demokracije zapadnoga tipa i uz to odani Katoličkoj crkvi koja je bila istinski ideološki neprijatelj novoga režima. Potencijalni su neprijatelji bili i zato što se tijekom rata nisu kompromitirali ni na koji način. Surađivali su s protivnicima ustaškoga režima, mnoge od njih spasili su od pogibelji i štitili čitavo vrijeme rata ostavši tako vjerni uputama Katoličke crkve. Za nekolicinu hercegovačkih franjevaca koji su se povukli s oružanim snagama NDH u proljeće 1945. možemo pretpostaviti da su surađivali s vlastima NDH. I jedne i druge bez ikakva su suđenja ubili jugoslavenski partizani. U vremenima koja su uslijedila ubijenim se hercegovačkih franjevcima naknadno dokazivala krivnja i tako se pokušalo opravdati ratni zločin.

Kako komentirate činjenicu da je Vrhovni sud Srbije 70-ih godina prošloga stoljeća potvrdio da se radilo o nepravednom zločinu nad franjevcima, a današnji političari u Hrvatskoj opravdavaju ovaj zločin?

Činjenica je da su pojedini Hrvati i Srbi iz Dalmacije, visokopozicionirani oficiri u strukturama NOVJ, počinitelji ubojstava širokobrijeških franjevaca. U toj činjenici leže sva nastojanja pojedinih političara, sljedbenika komunističkoga totalitarnog režima, da se opravdava ovaj zločin.

Kako ste doživjeli izjave bivšeg predsjednike Ive Josipovića, da su franjevci u Širokom Brijegu ubijeni iz opravdanih razloga, kao legitiman vojni cilj? Josipović je s tim izašao vani, iako su dvije splitske patologinje u svojim nalazima otkrile da su franjevci ubijeni bez ikakvog vojnog otpora?!

Medijska izjava dr. Ive Josipovića, bivšeg predsjednika Republike Hrvatske i profesora kaznenoga prava na Sveučilištu u Zagrebu ukazuje na to koliko je jugoslavenska propaganda bila moćna i kako je dubok trag ostavila. Josipović je u riječkom Novom listu 13. travnja 2019. izjavio da su fratri na Širokom Brijegu, koje su likvidirali partizani nakon zauzeća samostana, bili „legitiman vojni cilj“. Nakon brojnih kritika, Josipović je žestoko odgovorio (Večernji list, 14. svibnja 2019., 28) ustrajući u svojoj optužbi. Izbjegao je dati odgovor na dosadašnja znanstvena istraživanja o borbama za Široki Brijeg. U članku „Borbe za Široki Brijeg od početka studenog 1944. do 7. veljače 1945.“ dekonstruirao sam mit da su širokobriješki samostan i crkva bili vojno utvrđenje. Između ostalo, to istraživanje nedvojbeno pokazuju da širokobriješki franjevci nisu sudjelovali u borbama niti je kod njih pronađeno bilo kakvo oružje, iz čega je jasno da nisu mogli niti su smjeli biti tretirani kao „legitiman vojni cilj“. Ovakve konstrukcije stvarnosti bivšeg profesora kaznenog prava na Sveučilištu u Zagrebu svjedoče o ideološkoj zaslijepljenosti pojedinih znanstvenika pri tumačenju pojedinih povijesnih događaja. Ta je izjava ukazala i na problem sustavnog zanemarivanja najnovijih historiografskih istraživanja koja su raskrinkala brojne krivotvorine, konstrukcije stvarnosti i ukazala da su jugoslavenski partizani ciljano pripremali zločine hercegovačkih franjevaca još od jeseni 1944. godine.

Smatrate li da će hercegovački franjevački mučenici jednoga dana postati blaženici, umoreni zbog mržnje prema vjeri?

Smatram da su hercegovački franjevci ubijeni nedužni, a pitanje postupka mučeništva prepustio bih Katoličkoj crkvi. Mogu samo reći da su mi mnogi pobijeni franjevci uzor, a prije svega mislim na provincijala fra Lea Petrovića koji je živio po franjevačkom geslu ‘Mir i dobro’.

Smatram da fra Leo Petrović zaslužuje spomenik i Trg u gradu Mostaru s natpisom- „Prijatelj, zaštitnik, mirotvorac i graditelj istinskih mostovima prema potlačenima i progonjenima grada Mostara.

U planu monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji

Posebno ste se osvrnuli na fra Radoslava Glavaša, načelnika Ministarstva bogoštovlja u NDH, kojega su partizani strijeljali krajem lipnja 1945. Fra Radoslav Glavaš je, naime, oštro kritizirao talijanske okupatore kojima je zamjerao da su prisvojili hrvatski teritoriji s ciljem da ga unište, ali i talijanske vojne svećenike koji su, kako navodi, gledali ubijanje Hrvata i paljenja crkava. S druge strane, neki kažu da je osnovao i Hrvatsku pravoslavnu crkvu, a jedan dio ljudi poput bivšega predsjednika Stjepana Mesića tvrde da je bio čuvar ustaškoga blaga. Koji je vaš sud kao znanstvenika o njegovu životu i radu tijekom Drugoga svjetskog rata i za vrijeme NDH?

U doktorskoj disertaciji napisao sam poglavlje ‘Fra Radoslav Glavaš i NDH’ o imenovanju fra Radoslava Glavaša, njegovu djelovanju u Vladi NDH, te pomoći koju je osigurao hercegovačkim franjevcima i biskupijskom svećenstvu u Mostaru u vrijeme Drugoga svjetskog rata. Planiram objaviti monografiju o Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i detaljno obraditi ulogu fra Radoslava Glavaša u Vladi NDH. Iz tog razloga ciljano ću preskočiti odgovoriti na ovih nekoliko pitanja.

Mate Primorac
Hrvatski tjednik/HKV

PRVI DOKTORAT O POBIJENIM HERCEGOVAČKIM FRANJEVCIMA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Slobodna Bosna: Šefik Džaferović važan dio sigurnosnog aparata koji je podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH

Objavljeno

na

Objavio

Šefik Džaferović

Analizirajući duboke odnose bošnjačkog političkog vrha i Irana, sarajevski portal Slobodna Bosna u četvrtom nastavku iznimno zanimljivog serijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze” “Iran i BiH, tajne i trajne veze” bavi se kampom Pogorelica kod Fojnice, gdje su odmah nakon rata iranski instruktori, obučavali odabrane pripadnike MUP-a BiH i tadašnjeg AID-a a mozak čitave operacije u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio je ubijeni  iranski general Soleimani.

Snage SFOR-a, zaposjele su object na Pogorelici 15. veljače 1996., a tijekom spomenute akcije zaplijenjena je kompletna dokumentacije i MTS u zatečeni tom objektu.

-Zgradu lovačkog doma “Pogorelica” specijalne snage SFOR-a su zaposjele u noćnim satima i uhapsili 11 osoba. Osmorica od njih bili su državljani Bosne i Hercegovine, pripadnici MUP-a i Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID), dok su preostala trojica bili državljani Irana i pripadali su iranskoj obavještajnoj službi. Jedan od uhapšenih, izjvesni Saleh Pour Muhamed, imao je diplomatski pasoš svoje zemlje, te je odmah pušten na slobodu, dok su preostala desetorica pritvorena i narednog dana predata u nadležnost MUP-u BiH, navodi se u spomenutom tekstu.

U spomenutom tekstu dotaknuta je i uloga aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme obnašao dužnost tajnika Agencije za istraživanje i dokumentaciju (AID).

-Osmorica pripadnika bošnjačkih policijskih agencija i dvojica iranskih obavještajaca-instruktora predani su narednog dana čenicima MUP-a BiH i Agencije za istrage i zaštitu. Među čelnicima AID-a koji su u zgradi Doma policije od pripadnika SFOR-a preuzeli uhićene sa Pogorelice bio je je i Šefik Džaferović, tadašnji sekretar AID-a. Prema iskazu jednog od polaznika kursa datom tijekom istrage koja je provedena 6 godina kasnije svima njima se Džaferović obratio riječima: “Ako se budemo derali na vas, ne uzimajte to zaozbiljno, bitno je da se vi sada nalazite u našim rukama.” To su pritvorenici shvatili kao fingiranje strogoće, predstavu namijenjenu za strane vojnike, nakon čijeg se odlaska odnos prema domaćim i iranskim zatorenicima  pretvorio u drugarsko ćaskanje.

Šefik Džaferović je nekoliko mjeseci prije ovoga događaja imenovan za sekretara AID-a, a na tu dužnost je došao sa mjesta načelnika Centra službi bezbjednosti Zenica, podsjeća se u tekstu.

Dodirnuta je veza između ubijenog iranskog generala Qassemu Soleimaniju i aktualnog bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, Šefika Džaferovića, koji je u to vrijeme bio vrlo važan dio sigurnosnog aparata koji je dozvolio I podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u BiH.

-Kada su nedavno srpski mediji optužili Šefika Džaferovića da je bio domaćin ubijenom iranskom generalu Qassemu Soleimaniju, u njegovu zaštitu je stao Željko Komšić, kolega iz Predsjedništva BiH, tvrdeći da Džaferović nema nikakve poveznice sa iranskim generalom.

Možda je Komšić morao biti malo oprezniji, suzdržaniji, ako već nije bio informiran da Džaferović jeste bio važan dio sigurnosnog aparata koji je aminovao i podržavao iransku obavještajno-sigurnosnu penetraciju u Bosni i Herecgovini. Riječ je bilo o složenoj akciji čiji je mozak u to vrijeme, a i godinama kasnije, bio ubijeni  iranski general Soleimani, navodi se u tekstu.

Autor teksta Senad Avdić, osvrnuo se i na prijetnje koje je jedan od iranskih instruktora tom prigodom uputio Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, koji je ubijen je pored svog automobila u Sarajevu 28. rujna 1996. Godine.

-Nakon što su pripadnici SFOR-a napustili prostor Doma policije i ostale zarobljenike sa Pogorelice ostavili domaćim policjskim snagama, jedan od iranskih instruktora, po imenu Jafarzader Ali Reza, prema svjedočenju jednog od prisutnih djelatnika R MUP-a, obratio se Nedžadu Ugljenu, tadašnjem zamjeniku direktora AID-a, i bijesno mu zaprijetio: “Nedžade Ugljene, dobro zapamti, platit ćeš nam ovu izdaju.”

Iranski oficir je samo javno saopćio ono o čemu se spekuliralo unutar bošnjačkog političkog i sigurnosnog sustava da je Ugljen “američki čovjek” i da je upravo on Amerilkancima “provalio” postojanje terorističkog kampa u blizini Fojnice, navodi se u nastavku teksta.

Naravno, ni četvrt stoljeća kasnije slučaj ovog ubojstva nije procesuiran.

–         Još uvijek, skoro čevtrt stoljeća od tog zločina on nije rasvijetljen, a počinitelji i nalogodavci kažnjeni. Slučaj ubistva Nedžada Ugljena prije nekoliko godina je iz Kantonalnog tužiteljstva gdje je godinama tavorio i skupljao prašinu prebačen na Tužiteljstvo BiH, sa javno nepoznatom sudbinom, podsjeća autor.

Podsjeća i na obimne aktivnosti zataškavanja, uklanjanja tragova, zaštite visokopozicioniranih pojedinaca koji su od početka vodili vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom, koje su nakon toga uslijedile.

-Neposredno nakon invazije na teroristički kamp na Pogorelici od strane najelitnijih jedinica, komanda SFOR-a u Bosni i Hercegovini oštro je zatražila od tadašnjeg predsjednika Vlade BiH Hasana Muratovića da lokalne institucije, policija i pravosuđe, dosljedno i profesionalno istraže ove “antidejtonske aktivnosti” i krivično kazne odgovorne. Naravno da ništa od toga nije bilo, dapače, Vlada i cjelokupan bošnjački politički, policijski i obavještajni aparat poduzeli su obimne aktivnosti da se ovaj slučaj zataška, uklone tragovi, zaštite visokopozicionirani pojedinci koji su od početka vodili razuđenu vojnu, obavještajnu i sigurnosnu suradnju sa Iranom. Čak je jedan od čelnih ljudi bošnjačkog državnog vrha, nakon skandala sa terorističkim kampom na Pogorelici, putovao u Iran kako bi zajedno sa domaćinima uklonio tragove postojanja vojno-tehničkih sporazuma te zemlje sa bošnjačkim liderima, piše Slobodna Bosna.

Podsjeća da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao ured u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID).

-Zataškano je od stranih službi, američkih prije svega, da je iranska Revolucionarna garda imala svog opunomoćenog agenta po imenu Ali Bayani koji je najmanje dvije godine rata imao kancelariju u republičkoj Službi državne bezbjednosti, a kasnije i Agenciji za istrage i zaštitu (AID). Iz zgodne anegdote koju je ministar policije Bakir Alipahić jednom prilikom ispičao medijima saznali smo da je američkim agentima, koji su se raspitivali za iranskog agenta rezidentno prisutnog u zgradi MUP-a, doveo Irfana Ljevakovića, pomoćnika načelnika DB-a, crnomanjastog obavještajca, kovrdžave kose i potkresane bradice, fizički sličnog šiitskom mistiku i rekao im kroz smijeh: “Nije ovo Iranac, ovo je naš čovjek iz Tešnja.”, navodi se u tekstu.

U tekstu se spominje i utjecaj nekadašnjeg čelnika AID-a Bakira Alispahića unutar bošnjačkog političkog vrha, iako se od tada isti nalazi na američkoj “crnoj listi”.

-Bakir Alispahić je odmah nakon Pogorelice, zbog “antidejtonskih aktivnosti” stavljen na “crnu listu” Sjedinjenih Američkih Država, na kojoj se i danas nalazi. To mu nije smetalo da u godinama koje su slijedile obavlja važne stranačke (kadrovske) funkcije ne samo u Stranci demokratske akcije, nego i u neki drugim političkim partijama, poput Socijaldemokratske partije gdje danas ima ogroman ugled i uticaj na predsjednika Nermina Nikšića, navodi se u tekstu.

Zanimljivo je da je nešto prije desanta snaga SFOR-a na Pogorelicu, u iznenadni posjet Predsjedništvu BiH stigao Warren Christopher, tadašnji državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država i jedan od tvoraca Daytonskog mirovnog sporazuma.

“Niko od članova Predsjedništva BiH nije imao pojma zbog čega nam je u posjetu došao Warren Christopher, osim Alije Ieztbegovića, naravno”, svjedočio je ovom novinaru jedan od članova kolektivnog šefa države.

-Prema njegovim riječima, američki državni tajnik nije nimalo diplomatski nastupio, niti je okolišao, bio je direktan i odmah je rekao da je svrha njegovog dolaska da na licu mjesta od najodgovornijih poltičara u Sarajevu čuje kako se provodi obaveza koja je preuzeta u Daytonu da će svi strani borci napustiti Bosnu i Herecegovinu u roku od 60 dana nakon pitpisivanja Mirovnog sporazuma. (Na dan njegove posjete istjecao je taj rok).

Zahtijevao je da mu domaćini u Sarajevu odgovore postoje li još uvijek na postoru koje je u ratu kontrolirala  vlast u Sarajevu i Armija BiH vojni kampovi sa stranim borcima. “Niko od članova Predsjedništva BiH, osim, naravno, Izetbegovića, nije mogao odgovoriti na to pitanje, niti smo bili informirani, ili uključeni u sprovođenju te obveze”, ispričao je naš sugovornik koji je sudjelovao na tom dramatičnom sastanku. “Izetbegović je odgovorio da prema njegovim informacijama stranih boraca više nema u Bosni i Hercegovini, da su svi otišli, kao i da su raspušteni svi vojni kampovi u kojima su boravili. Na pitanje Christophera da li je potpuno siguran u to što govori, Alija je kazao da uglavnom jeste, ali da će za svaki slučaj na sastanak pozvati ministra unutrašnjih poslova Bosne i Hercegovine Bakira Alispahića, koji ima najkompletnije informacije o tom problemu. Ubrzo se u dvorani za sastanke pojavio i ministar Alispahić kojeg je Izetbegović upitao ono što je prethodno američki državni tajnik pitao njega. Alispahić je bez mnogo dvoumljenja, samouvjereno, kazao da stranih boraca, niti njihovih kampova u BiH više nema, kao i da je Ministarstvo na čijem je čelu dosljedno ispunilo sve obaveze u vezi sa njihovim odlaskom iz BiH”, navodi Slobodna Bosna te podsjeća da je nedugo nakon što je Warren Christopher napustio Sarajevo “uslijedila akcija pripadnika SFOR-a koji su izvršili zračni desant na planinu Pogorelicu u okolini Fojnice na kojoj se nalazio ilegalni teroristički kamp kojeg je MUP Bosne i Hercegovine uspostavio nekoliko mjeseci ranije u suradnji sa iranskim obavještajnim i sigurnosnim aparatom prisutnim u Bosni i Hercegovini”.

Podsjetimo, u prvom nastavku seriijala “Iran i BiH, tajne i trajne veze”, spomenuti sarajevski portal bavi se ubojstvo iranskog generala Qassema Soleimanija i njegovoj (ne)nazočnosti u BiH.

Tema  drugog nastavka su  počeci  suradnje  između  ključnih  predstavnika tadašnjih  bosanskih  muslimana, Omera Behmena i Hasana Čengića  s Iranom, 1983 godine,

U trećem nastavku Slobodna Bosna podsjeća se kako su Iranu, u isto vrijeme boravili tadašnji hrvatski veleposlanik Osman Muftić i veleposlanik Bosne i Hercegovine Omer Behmen, jedan od osnivača Stranke demokratske akcije i njen potpredsjednik koji je bio vođa izaslanstva  muslimanskih intelektualaca koji su 1983. godine posjetili Teheran, te kako u aktivnostima tog dvojca treba tražiti i odgovor o iranskom opremanju Armije BiH, prenosi Hrsvijet.net.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari