Pratite nas

U potrazi za Istinom

Pismo 12 generala

Objavljeno

na

Na zahtjev djela naše publike obradit ćemo jednu staru temu koja je ovih dana, kako se zahuktava predsjednička kampanja, reaktualizirana a riječ je o umirovljenju 12 generala HV-a od strane Stjepana Mesića 2000. godine.

Prije nego što se počnemo baviti Mesićem, odnosno prije nego što počnemo prokazivati njegove laži, a što je prilični lak posao (svi članovi uključujući i pridružene članove našeg tima slažu se da je na ovom svijetu najlakše uspjeti učiniti dvije stvari: 1. natjerati žabu u vodu i 2. uhvatiti Mesića u laži), moramo po prstima dohvatiti i Kolindu Grabar Kitarović. Ona je naime pokrenula priču o tome da će generale rehabilitirati, što za nas nije sporno, ali je pritom dometnula kako su “generali pogriješili što su napisali to pismo” u čemu ona griješi, jer ide linijom manjeg otpora i povlači se ne pred činjenicama nego pred medijskim bukačima koji su spremni braniti Mesićeve teze (kao što je to učinio primjerice notorni Davor Butković u jutarnjem listu).

Ta teza je duboko pogrešna.

Argumentaciju našeg stava najbolje ćemo potkrijepiti ako stavimo poveznicu na pismo 12 generala

Pismo 12 Generala
28. rujna – S obzirom na to da se naša imena već mjesecima povlače po medijima u sklopu sve raširenije kampanje kriminalizacije Domovinskoga rata, kao i vrijeđanja i omalovažavanja Hrvatske vojske, te s obzirom na činjenicu da mnogi od onih, od kojih bi se to očekivalo, nisu protiv toga odlučno podignuli glas, mi hrvatski generali i ratni zapovjednici smatramo svojom moralnom obvezom upoznati hrvatsku javnost s našim stajalištima i gledištima. Na to nas obvezuje i povjerenje, a i zadaća, koju nam je hrvatski narod dao u najtežim trenucima obrane zemlje i koju smo obavili, ne samo uspješno, nego i časno, stoji u otvorenome pismu hrvatskih generala i ratnih zapovjednika. S ogorčenjem konstatiramo da dobar dio medija i političara o Domovinskom ratu govori još samo i jedino kao o nečemu negativnom, problematičnom pa i sramotnom premda je Domovinski rat temelj na kojem su izrasle hrvatska sloboda, suverenost i neovisnost. Držimo nedopustivim i nečasnim da se o braniteljima i invalidima Domovinskoga rata govori samo kroz šačicu onih koji su se stvarno ogriješili o njegovu čistoću ili o pozitivne zakone, a istodobno prešućuje sve ono pozitivno i veličanstveno u čemu je sudjelovala golema većina najboljih hrvatskih sinova. Jer to u konačnici, htio to netko priznati ili ne, vodi kriminalizaciji same volje hrvatskog naroda da se brani i obrani od velikosrpske agresije i okupacije. Napokon, treba li danas ikoga uvjeravati da svi oni, a tu ubrajamo i sebe, koji su po cijenu vlastita života branili i obranili hrvatsku slobodu, nisu to činili zbog nekih prizemnih interesa ili povlastica, nego iz najviših ideala jer na bojišnici su jedine povlastice bile smrt i neizvjesnost!? Posebno ističemo, i ovom prigodom naglašavamo, da nismo protiv sankcioniranja pojedinačnih zločina ili kriminalnih djela. Svatko tko se zaista ogriješio o čistoću Domovinskog rata, ili je počinio kakvo nečasno i kriminalno djelo treba odgovarati, ali na način koji priliči pravnoj i demokratskoj državi. Policijske akcije, kojih smo nedavno bili svjedoci, međutim, više nalikuju na obračun s terorističkim grupacijama ili mafijaškim skupinama, negoli odgovoru pravne i demokratske države, skuladnom našim stvarnim prilikama te dostojanstvu hrvatskih branitelja i časnika Hrvatske vojske. Nepotrebno demonstriranje sile, proglašavanje krivaca prije sudske presude, pa čak i prije provedene istrage, uključujući tu i licitiranje haaškim optužnicama, a u čemu, na žalost, ne sudjeluju samo mediji, svakako ne pridonosi klimi tolerancije i izgradnji demokratske Hrvatske, za koju smo se i mi generali i ratni zapovjednici borili. Štoviše, takvi postupci vode u nepotrebne i opasne rascjepe našeg društva. Zbog toga želimo posebno naglasiti da nikakvi sukobi, a najmanje terorizam, ili bilo kakvo nasilje, o kojima se tako olako u posljednje vrijeme u nas govori, nisu i ne mogu biti u interesu nikog razumnog i odgovornog, a pogotovo ne onih koji su svojom krvlju stvarali ovu državu! Onaj koji je gradio kuću ima najmanje razloga da je dovodi u pitanje ili da se igra s njenom sudbinom! To kažemo ne samo u svoje ime, nego, nadamo se s pravom i u ime Hrvatske vojske i svih hrvatskih branitelja, te svih hrvatskih građana koji su u najtežim danima bili na braniku Domovine. U tom sklopu – a zbog špekulacija, pa i ciljanih dezinformacija u svezi preustroja Hrvatske vojske – želimo iznijeti naš načelan stav: podupiremo sve one nakane da se na zapovjedna mjesta postave školovani i najsposobniji ljudi, a to znači oni koji su se dokazali u Domovinskom ratu. Jer Hrvatska vojska je upravo u Domovinskom ratu izrasla u pobjedničku vojsku, s kadrovima i doktrinom koji s to omogućili, a što je kapital kojeg nitko, kome je stalo do sigurnosti zemlje i hrvatske slobode, ne bi smio olako zanemariti. Na kraju, pozivamo najodgovornije osobe i institucije države, kao i mjerodavne čimbenike civilnog društva, a napose medije, da se odupru negativističkom i povijesno nekorektnom i neistinitom prikazivanju Domovinskoga rata, da zaštite čast i dostojanstvo hrvatskih časnika i vojnika, da ne podliježu klimi olakog optuživanja i blaćenja jer time se štite ne samo temelji na kojima je uspostavljena hrvatska sloboda i državna neovisnost, nego, a u to smo duboko uvjerni, i temelji na kojima jedino može počivati budućnost demokratske i prosperitetne Hrvatske, stoji u otvorenome pismu hrvatskoj javnosti hrvatskih generala i ratnih zapovjednika.
Kao što se iz sadržaja pisma vidi, tu nema ništa sporno. Čitamo li to pismo danas, s ove vremenske distance, a budući da znamo što se događalo u međuvremenu, od izlaska ovog pisma do danas, jasno je da je sve što stoji u pismu gola i neporeciva istina. Koliko je ovo pismo kao i Mesićeva odluka da povodom ovog pisma u suprotnosti ili u skladu s “načelima NATO-a i šire” (Mesić) te “zemljama liberalne demokracije” (Butković) više ćemo reći u drugom djelu ovog teksta kad budemo obrađivali primjere nekih zemalja “NATO-a i liberalne demokracije”.

Međutim, sve ono što razlikuje Hrvatsku 2000. godine i “članice NATO-a i zemlje liberalne demokracije” jest moment stjecanja nezavisnosti, kao i način stjecanja nezavisnosti (koju smo mi krvavo izborili u teškom i nametnutom ratu u kojem je ovih 12 generala dalo veliki obol za razliku od Mesića koji je činio sve da spriječi one ciljeve koje su ostvarili ovi generali). Dakle, uzmimo za usporedbu najveću, najjaču i najvažniju članicu NATO-saveza, državu liberalne demokracije, a naravno, riječ je o Sjedinjenim Američkim Državama.
2000. godine SAD su funkcionirale kao velika savezna neovisna država već više od 220 godina. I nije i ne može biti isti kad njihov general komentira politiku, i kad neki od ovih 12 generala komentira politiku.

Podsjetimo, SAD su donijele svoju Deklaraciju o nezavisnosti  1776. godine, a rat za nezavisnost zavšio je 1783. godine. Najveći heroj američkog rata za nezavisnost general George Washington postao je predsjednik SAD-a 1789. godine, odnosno 6 godina nakon svršetka rata. Ako uzmemo da je 2000. godina bila pet godina nakon napeg rata za nezavisnost, to možemo prevesti na američke prilike i reći kako to odgovara 1788. godini. I sad, zamislite da netko u SAD-u, neki mediji i pojedinci iz svih mogućih oružja pljuju na američki rat za nezavisnost, da optužuju američke vojnike i generale, da im govore kako su zločinci, potencijalni optuženici a čitava njihova borba jedan veliki zločinački poduhvat. Mislite da bi tadašnji generali američke vojske iz te iste 1788. godine George Washington ili primjerice Horatio Gates samo tako šutjeli i bez riječi pustili da se blati njih, njihove vojnike i čitavu borbu za nezavisnost? Mi se dakle ne možemo uspoređivati s njima jer kod njih najprije ne bi bilo moguće da predsjednik postane čovjek koji je zapravo običan veleizdajnik, kao što ne bi bilo moguće da se samo 5 godina nakon rata za nezavisnost pljuje po tom istom ratu i njegovim sudionicima što u medijima što u institucijama poput parlamenta, ureda predsjednika, vladinog ureda..?

Dakle, ovih 12 generala: stožerni general u mirovini Janko Bobetko, admiral Davor Domazet-Lošo, general pukovnik u pričuvi Ivan Čermak, general pukovnik u mirovini Ivan Basarac, general pukovnik Krešimir Čosić, general pukovnik Ante Gotovina, general bojnik Damir Krstičević, general bojnik Ivan Kapular, general bojnik Mirko Norac, general bojnik Miljenko Filipović, general bojnik u mirovini Ivan Korade i general bojnik u mirovini Nojko Marinović nisu tek obični časnici i činovnici u vojsci jedne države, nego sudionici a neki od njih i heroji rata za nezavisnost, koji su stvarali tu državu i tu vojsku, i koju imaju pravo reći nešto o tom ratu i o percepciji tog rata kakva se tih olovnih 2000.-ih godina stvarala u medijima.
Zar su samo ratni dezerteri koji nisu sudjelovali u tom ratu smjeli komentirati ne politiku, nego odnos medija i politike prema tom istom ratu? Dok oni koji su sa svojim vojnicima iznijeli taj isti rat na svojim vlastitim plećima nisu to smjeli komentirati? S tim u svezi puno bi bolje bilo staviti primjerice generale Bobetka i Gotovinu u red s generalima Washingtonom i Gatesom nego s primjerice generalima McChrystalom i Dempseyem. Ali čak i kad ih se stavi u isti kontekst s ovom dvojicom generala vidjet ćete da postupak prema njima ne bi bio isti ni od strane NATO-a ni od strane američkog predsjednika, kao što je to bio slučaj s 12 generala i Mesićem.

Stoga najprije pogledajmo koji su Mesićevi stavovi i “argumenti” koje je dao Novom listu, u pero, pogađate, svom biografu Borisu Paveliću, istom onom Borisu Paveliću koji je skupa s jednim drugim Mesićevim biografom, bivšim novinarom Ferala, negdašnjim glavnim urednikom Novog lista a danas glavnim urednikom Pupovčevih srpkih “Novosti” Ivicom Đikićem i najvećim fanom i fetišistom “SAO krajine” u Dalmaciji Davorom Krilom napisao knjižicu-pamflet pod naslovom “Gotovina – stvarnost i mit” u kojem su generala Gotovinu prikazali kao zločinca, ubojicu, palikuću, razbojnika, švrecera drogom, otimačem djece itd. Dodajmo da je ta knjižica-pamflet izdana u nakladi kuće Novi liber čiji vlasnici su notorni otac i sin Goldstein. Evo Mesićevih “argumenata”:

http://www.novilist.hr/Vijesti/Hrvatska/Mesic-Grabar-Kitarovic-nista-nije-naucila-u-NATO-u

Kaže Mesić: »Mislio sam da zna više o politici. Njezina je izjava konfuzna i meni potpuno neshvatljiva. Pitam se, pa što je radila u NATO-u, u kojemu je jedan od glavnih principa da se vojnici ne mogu baviti politikom?!«

Uzmimo kao primjer slučaj američkog generala Stanleya A. McChrystala. On je u lipnju 2010. godine dao jedan intervju za časopis Rolling Stone u kojem je kritizirao  i Obamu, dakle američkog predsjednika, i Richarda Holbrookea tada posebnog izaslanika za Pakistan i Afganistan, pa zatim Karla Eikenberryja američkog veleposlanika u Kabulu, Jamesa Jonesa savjetnika za nacionalnu sigurnost itd.
Najsočnije djelove tog intervjua objavio je Večernji list:

http://www.vecernji.hr/svijet/muka-mi-je-od-svakog-maila-koji-mi-posalje-holbrooke-158386

Pa pogledajmo kako se u tom konretnom slučaju postavio NATO. To je zadnji odjeljak u ovom članku:

Glasnogovornik NATO-a James Appathurai rekao je da je članak u Rolling Stoneu “neugodan”, ali je glavni tajnik NATO-a Anders Fogh Rasmunssen izjavio da “ima puno povjerenje u generala McChrystala kao NATO-zapovjednika i u njegovu strategiju”.

Drugim rječima, NATO nije tražio njegovo umirovljenje “jer se bavi politikom čime narušava principe NATO-a o kojima Kolinda Grabar Kitarović ništa ne zna”, nego je stao iza svog generala tvrdeći kako imaju puno povjerenje u njegovu strategiju i kako je on pravi čovjek za obavljanje posla.
Isto tako, Obama ga nije umirovio niti promptno izbacio iz vojske, nego ga je pozvao na razgovor (što Mesić s ovih 12 generala nije učinio)

http://www.jutarnji.hr/barack-obama-zove-na-red-zapovjednika-snaga-u-afganistanu-mcchrystala/841156/

Interesantno, i na kraju ovog članka iz jutarnjeg piše kako je NATO stao u obranu generala McChrystala.

Kako je ova stvar razrješena? Obami nije palo na pamet učiniti ono što je učinio Mesić, odreći se generala u kojeg je država uložila toliko puno, ali budući da je general McChrystal ipak prešao crtu koju ne smije, a budući da on nije heroj rata za nezavisnost države kojoj služi, Obama je pričekao istek njegovog mandata koji je bio u srpnju te iste 2010. godine. Dakle, Obama ga nije promptno smjenio nego je čekao da mu istekne mandat a onda mu nije htio produžiti mandat, nego je jednostavno na njegovo mjesto imenovao generala Davida Petraeusa, a McChrystala je vratio u Washington. Već ta mjera, ne smjene, nego neproduživanja mandata naljutila je generala McChrystala koji je sam zatražio da ga se umirovi, odnosno sam je predao molbu za umirovljenje koju su mu predsjednik i Ministarstvo obrane odobrili, ali uz uvjet da ode časno, sa svim počastima, s dva dodatna odličja ( Distinguished Service Medal  i Defense Distinguished Service Medal, odnosno medalja za osobite zasluge i medalja za osobite zasluge u obrani) te s još jednom, četvrtom generalskom zvjezdicom.
(Izvor)

Dakle, kao i uvijek, činjenice su vam izlistane pa vi dragi čitatelji sami izvlačite usporedbe o postupanju  načinu primjena sankcija, metodama i svemu ostalom, a mi ćemo se prebaciti na drugi primjer koji će jasno pokazati svu Mesićevu bjedu, dvoličnost, licemjerje i dvostruke kriterije.

Drugi primjer je iz jedne zemlje članice NATO-saveza koja sporne 2000. godine nije bila članica NATO-saveza, kojoj je od 2000. godine na čelu države i vojske čovjek koji se zove Stjepan Mesić, a drugi čovjek vojske, Načelnik Glavnog Stožera kojeg je imenovao prvi čovjek vojske, Vrhovni zapovjednik Mesić – zove se general Petar Stipetić.Također, za bolje razumjevanje valja spomenuti da je te 2000. godine došlo i do smjene vlasti na parlamentarnoj razini i da je na vlast zasjela koalicija čije gro su činile u to doba dvije najsnažnije stranke u toj koaliciji a to su Socijal-demokratska partija (SDP) i Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS). Stranka HSLS za ovaj drugi primjer je vrlo bitna jer se radilo o stranci centra u kojoj je bilo ljudi koji su naginjali blago ulijevo, i koji su nakon raskola u HSLS-u koji se dogodio nakon podizanja optužnice protiv generala Gotovine 2001. godine (a za što su, dakle za potvrdu te haške optužnice, bez znanja stranke glasali i HSLS-ovi ministri u tadašnjoj Vladi) osnovali zaseban klub zastupnika koji se zvao LIBRA (koja je kasnije spojena s HNS-om). Ta frakcija koja je naginjala blago lijevo bila je utjelovljena u potpredsjedniku Vlade Goranu Graniću i Ministru obrane Jozi Radošu. S druge strane, najprepoznatljiviji dio HSLS-a koji je naginjao blago desno utjelovljen je u Draženu Budiši i Jošku Kontiću.
Dakle, za Gorana Granića i Jozu Radoša teško će lijevi komentatori moći reći da se radi o nekakvim “desničarima, zatucanima, ognjištarcima” i sličnim izrazima kojima se oni u nedostatku argumenata najčešće služe.

Dakle, 2001. godine general Petar Stipetić u jednom svom govoru koji je održao u vojnoj odori i u funkciji Načelnika Glavnog Stožera OSRH iznio je čitav niz političkih optužbi i kvalifikacija u kojima je napao Ministra obrane Jozu Radoša da “želi uvesti diktaturu”

http://arhiv.slobodnadalmacija.hr/20011007/novosti.htm

U tekstu također stoji:

Radoš je “dubokom politizacijom i odstupanjem od temeljnih demokratskih načela” ocijenio Stipetićevu izjavu da “ministar obrane želi uvesti diktaturu” te onu danu u Bjelovaru u kojoj je Stipetić “hvalio neposlušnost vrhovnom zapovjedniku”. Stipetić je na Dan oslobođenja Bjelovara istaknuo “hrabrost branitelja koji su prije deset godina osvojivši vojarnu JNA odbili zapovijed vrhovnog zapovjednika Franje Tuđmana da napuste vojarnu”.

Prvo ćemo, i to odmah, rješiti ovo s Bjelovarom, gdje Stipetić bezočno laže zanemarujući kontekst, kao što smo ga već uhvatili da laže u Zovkovoj seriji “Generali” u svezi s akcijom Maslenica, kao što je lagao kad je pričao o Oluji da “u sektoru sjever nije bilo zločina za razliku od sektora jug” i slično.
Nije Franjo Tuđman kao Vrhovni zapovjednik Oružanih snaga zabranio napad na vojarnu u Bjelovaru iz čiste obijesti, ili zato što nije htio da se Hrvatska dočepa oružja koje je bilo u toj vojarni, nego zato što je postojao zamršeni vanjsko-politički kontekst cijele priče. Da na duljimo o tome, dat ćemo poveznicu na dio emisije “Markov trg” u kojoj Admiral Davor Domazet Lošo pojašnjava cijelu situaciju u vezi s bjelovarskom vojarnom:

Napomena: na ovoj istoj poveznici, a budući d aje admiral Domazet jedan od potpisnika ovog pisma, možete čuti i njegovo viđenje te situacije ovdje

Dakle, mi imamo ovdje Petra Stipetića, čovjeka u odori, koji s funkcije Načelnika GS-a drži političke govore s tribina. Što mislite, je li ga Mesić umirovio?
Naravno da nije. Nego je, zbog trvenja koji su nastali tom pričom godinu dana nakon ovog ispada Jozo Radoš morao napustiti funkciju Ministra obrane u srpnju 2002. kad ga je na tom mjestu zamjenila SDP-ovka Željka Antunović (koja je u tom mandatu najpoznatija po tome što se vozila u MIG-u trošeći novce poreznih obveznika). Stipetić je svoju funkciju napustio tek u siječnju 2003. godine radi stvari koji nemaju nikakve veze s ovim političkim govorancijama koje je izgovorio godinu i pol prije nego li je on sam otišao u mirovinu a na njegovo mjesto postavljen general Josip Lucić.

Dakle, iz navedenog možemo zaključiti kako Mesić ni u kom slučaju nije postupao prema standarima NATO-saveza, nego će prije biti da je postupao u skladu s onim “i šire” kako je to jučer odlično u svom tekstu za HR-svijet primjetio gospodin Vladimir Šumanović (Izvor)

Isto tako, iz primjera 12 generala s jedne, i Petra Stipetića s druge strane, vidimo da nisu poštovana jednaka mjerila nego da je Mesić bio vođen dvostrukim kriterijima, odnosno pismo 12 generala koje nije “politički pamflet” već pismo koje se bavi odnosom prema Domovinskom ratu čiji su potpisnici bili izravni sudionici istog, a koje Mesić proglašava “bavljenjem politikom” dok u isto vrijeme očite Stipetićeve političke govorancije tretira vjerovatno negdje u skladu s Butkovićevom “liberanom demokracijom” u kojoj “svi građani imaju pravo komentirati političke i društvene događaje” a Petar Stipetić u tom slučaju nije ni Hrvatski general, niti je Načelnih Glavnog Stožera, već je valjda, običan građanin Republike Hrvatske…

HBŠestorka
kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Objavljeno

na

Objavio

Osim sa katoličkim svećenstvom, partizani su se još brutalije ‘obračunali’ sa svećenstvom Hrvatske pravoslavne crkve, te ih pobili sve koje su mogli. Na drugoj strani, svećenici i pripadnici Srpske pravoslavne crkve, Bogu hvala, u Hrvatskoj gotovo da nisu doživjeli nikakvo nasilje od strane novih komunističkih vlasti.

Što je razlog tome i zašto su se partizani s najvećom mržnjom oborili na svećenike Hrvatske pravoslavne ckrve?

Već ulaskom partizana u Zagreb u svibnju 1945., počeo je obračuna boljševika sa svećenicima Hrvatske pravoslavne crkve, koji je kulminaciju dosegao u lipnju mjesecu iste godine. Gotovo svi svećenici Hrvatske pravoslavne crkve su ubijeni.

Kada je 2018. godine u Bujici gostovao arhiepiskop Hrvatske pravoslavne crkve Aleksandar, to je izazvalo veliku pažnju javnosti. Razlog više je i u tome što se 16.647 Hrvata vjerski izjašnjava kao pravoslavci, a nemaju svoje crkve.

Gost Bujice , arhiepiskop Aleksandar, podsjetio je i da su svi čelnici Hrvatske pravoslavne crkve 1945. brutalno likvidirani: “Komunistička partija neprijateljima ih je proglasila još ’42. godine! Ubrzo nakon ulaska partizana u Zagreb, episkop Germogen i drugi čelnici HPC-a kao i većina svećenika ubijeni su pod optužbom da su razbijali jedinstvo srpskog roda! Zagrebačkom muftiji Ismetu Muftiću čak su odrezali jezik pa su ga javno objesili, ubijani su i mnogi drugi svećenici – najviše katolički. Samo Srpska pravoslavna crkva nikada nije osuđena!”.

Hrvatska pravoslavna crkva – kako je nastala?

Od sredine 19. stoljeća pravoslavno svećenstvo u Hrvatskoj dobiva veliku potporu iz Beograda. Tamo izlazi velik broj knjiga „za narod i školu“ koje uvjeravaju čitatelje da su Slavonija, Srijem, Dalmacija, Lika i drugi dijelovi Hrvatske „srpske zemlje“. Jedan od autora onoga doba bio je u Hrvatskoj malo poznati, ali vrlo značajni velikosrpski ideolog Petar M. Niketić, autor knjige „Srpski svet u reči i slici“. On navodi da u srpskim zemljama živi oko 11 milijuna stanovnika i pored Srba, piše Niketić, tamo žive „Turci, Arnauti, Cincari, Vlasi, Mađari, Talijani i Cigani“. Hrvati prema njemu ne postoje u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Niketić tvrdi i da „svi govore čistim srpskim jezikom“.

Dr. Eugen Kvaternik, koji je dobro upoznat sa srpskom promidžbom među pravoslavnim pučanstvom u Hrvatskoj, 3. prosinca 1861. godine predlaže banu Šokčeviću osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve.

Hrvatska pravoslavna crkva je formirana godinu dana nakon formiranja Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Osnovana je zakonskom odredbom poglavnika Ante Pavelića 6. lipnja 1942. temeljem zakonske odredbe o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi od 3. travnja 1942., objavljene u Narodnim novinama br. 77 od 7. travnja 1942. godine.

Kada je osnovana Hrvatska pravoslavna crkva, izbor njezina poglavara, s potrebnima hijerarhijskim častima te duhovnima i moralnim odlikama, postao je jednim od glavnih pitanja. Nakon konzultiranja i suglasnosti viših pravoslavnih dostojanstvenika, izbor je pao na Grigorija Ivanoviča Maksimova, kojemu se on i odazvao. Pritom je njegovo rusko podrijetlo nedvojbeno bilo izrazom političkog kompromisa. U stvaranju Hrvatske pravoslavne crkve kontaktirane su i ostale pravoslavne crkve te Patrijaršija u Carigradu. Po Ustavu HPC-a (broj: CLXIV-1386-Z-1942.) od 5. lipnja 1942. godine, poglavar je trebao biti patrijarh, postavljen i posvećen u sporazumu s vaseljenskim patrijarhom u Carigradu, a vodstvo Srpske pravoslavne crkve bilo je suglasno s izborom Maksimova, ali se protivilo njegovu imenovanju patrijarhom.

Vladika Germogen uspio je okupiti pravoslavno svećenstvo. Za kratko vrijeme 80 osoba u crkvenoj službi prišlo je Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i 19 privremenih općina.

Hrvatska pravoslavna crkva dobila je priznanje od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve, s kojima potpisuje ugovore o suradnji.

Dne 27. srpnja 1942. mitropolit Germogen preko Ministarstva vanjskih poslova NDH  je dobio iz Carigrada kanonsko priznanje od Carigradskog patrijarha Veniamina.

CK KPH arbitrira u vjerskim pitanjima protiv HPC-a!

Premda su se komunisti izjašnjavali ateistima i mrziteljima religije, osobito kršćanstva, odmah su se oglasili o pitanju Hrvatske Pravoslavne crkve. Oglašava se Centralni komitet Komunističke partije Hrvatske iz 1942. tijelo koje je ateističko, a sada posreduje dopisom: „Hrvatska pravoslavna crkva je prijevara, a svećenici koji su je priznali su izdajice”.

Ova odluka postaje smjernica za odnos partizana i komunista prema HPC.

Stvaranje Hrvatske pravoslavne crkve bio je dio nove politike prema Srbima nakon početnih ustaških represija i progona, s ciljem da se oslabi njihov otpor prema NDH. Pomak u vjerskoj toleranciji razvidan je u tome što su bile upriličene i procesije za vjerske blagdane pravoslavnih vjernika na Jelačićevom trgu, a u službene vjerske blagdane u NDH su bili uvršteni i pravoslavni blagdani.

Svjedoci tih zbivanja iznose razne ocjene o značaju osnivanja HPC: je li “omela” daljnje proganjanje pravoslavaca ili nije imala bitnog utjecaja. Pravoslavci ipak nisu bili izjednačeni u pravima i dužnostima s ostalim građanima NDH, a progoni su nastavljeni. (Mužić, Hrvatska politika i jugoslavenska ideja, str. 52-54.).

Dolazak partizana – patrijarh Germogen i svi svećenici poubijani

Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.

Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patrijarh Germogen je bio proglašen krivim jer „je primio položaj, ime i naslov mеtropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj”.

Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava.

 

Popis dijela ubijenih svećenika u Zagrebu:

  1. Patrijarh Germogen Maksimov
  2. Sarajevski episkop Spiridon Mifka
  3. Protojerej Evgenij Jaržemskij
  4. Protojerej Aleksandar Volkovskij
  5. Protojerej Vasilij (Vaso) Šurlan
  6. Protojerej Serafim Kupčevskij
  7. Protojerej Anatolij Paradiev
  8. Protojerej Cvetin Čović
  9. Protojerej Risto Babunović
  10. iguman Miron Federer
  11. jerej Joco Cvijanović
  12. jerej Vasilij Jurčenko
  13. jerej Pavel Kozarski
  14. jerej Dmitrij Mrihin
  15. jerej Sevastijan Perić
  16. jeromonah Amvrosij Veselinović
  17. jeromonah Rafail Stanivuković
  18. jeromonah Vlasmin Pavlovskij
  19. jeromonah Venjamin Radosavljić
  20. jeromonah Mihail Milogradskij
  21. jeromonah Dimitrij
  22. jeromonah Ivan Mračkovski
  23. jeromonah Evgenij Pogorečkij
  24. jeromonah Petar Popov
  25. jeromonah Bogdan Popović
  26. jeromonah Nikolaj Semčenko
  27. jeromonah Petar Stefanović
  28. jeromonah Sergij Selivanovskij
  29. jeromonah Ljubomir Svrtilić
  30. jeromonah Emilijan Šimatović
  31. arhiđakon Aleksej Borisov

Ne postoji sačuvani vjerodostojni izvor s popisom imena svih ubijenih svećenika Hrvatske pravoslavne ckrve,

Jedno je sigurno – svi do kojih su partizani stigli i zarobili su  -ubijeni.

Dana 16. studenoga 2007. godine na zagrebačkom groblju Miroševcu blagoslovljen je po pravoslavnom obredu kenotaf (jer se ni danas ne zna gdje su pokojnici pokopani) ubijenim pripadnicima HPC; još od 1994. ga je godine pokušavao postaviti potomak jednog od smaknutih, Serafima Kupčevskog.

Pri tome je u Hrvatskoj nailazio na velike otpore.

Na drugoj strani, partizani se nisu obračunavali sa svećenicima i vjernicima Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj (hvala Bogu za to), što indicira da su mete partizanske odmazde bile birane po etničkom ključu – trebali su biti ubijeni jer su nosile hrvatsko ime, a ne zato što su bili pravoslavne vjere.

A možda je dodatni razlog bio i kršćanski pomirljivi duh mitropilita Germogena koji se na dirljiv način obratio pravoslavnoj pastvi na Uskrs 1945. godine. Posljednje obraćanje mitropolita Germogena pastvi je bila uskršnja poslanica, u kojoj je on kao i ranije upozoravao o opasnosti koja prijeti svijetu od bezbožnog komunizma:

Čuvajte se, deco moja duhovna onih, koji vam se u svećeničkoj odeždi obraćaju umjesto s krstom – s krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga. Sa kršćanskom ljubavlju i bratskim praštanjem, voljena naša braćo i duhovna deco, međusobno čestitajmo Uskršnjim pozdravom – Hristos Voskrese!“

Prema nekim podacima, pred napuštanje Zagreba, poglavnik NDH Ante Pavelić je ponudio mitropolitu Germogenu (zajedno sa klerom HPC-a) otputovati s njim u Austriju, ali on je odbio, kao i cjelokupno zagrebačko pravoslavno svećeništvo. Po riječima Šardt-Kupčevskog, Germogen je izjavio: „Nas je ovdje malo, ….., savjest nam je mirna. U ovim tužnim vremenima sačuvali smo pravoslavlje od propadanja. Spremni smo …. odgovarati za sva svoja delovanja za vrijeme našeg služenja.“

Germogen je uhićen od jugoslavenskih partizana 8. svibnja, zajedno s protođakonom Aleksijem Borisovim. Prema sjećanjima svjedoka,  85-godišnjeg starca su psihički i fizički zlostavljali, vodeći ga razodjevenog po ulicama Zagreba.

Toliko o plemenitosti komunista i njihovoj plemenitoj borbi.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

I fra Branka Šuška partizani su nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju u zarobljeničkoj koloni…

Objavljeno

na

Objavio

Petru Šušku i Mandi, r. Džajkić, iz Mokroga (Pribinovića), župa Široki Brijeg, 29. studenoga 1912. rodio se sin. Nadjenuli su mu ime Ivan. Kršten je istoga dana u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo na Širokom Brijegu. Poslije će Ivan stupiti u franjevački red i uzeti ime fra Branko. Imao je još jedno redovničko ime, fra Benjamin. 

Nakon pučke škole završio je franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu (1925. – 1934.), a bogoslovni studij u Mostaru (1934. – 1937.) i Bologni, Italija (1937. – 1939.). Vojsku nije služio. U franjevački red stupio je na Humcu 6. kolovoza 1931. Obukao ga je provincijal fra Dominik Mandić. Zavjetovan je jednostavno 7. kolovoza 1932. (provincijal fra Dominik Mandić), a svečano 18. kolovoza 1935. (provincijal fra Mate Čuturić). Za subđakona zaređen je u Mostaru 20. veljače 1937., a za svećenika 23. svibnja 1937., također u Mostaru.

Sve svete redove podijelio mu je mostarsko-duvanjski biskup fra Alojzije Mišić. Nakon svećeničkog zaređenja dušobrižnički je djelovao kao župni vikar na Čitluku (1939. – 1941.), Mostaru (1941. – 1944.) te kao župnik u Blizancima – Krehinu Gracu (1944./45.). U svibnju 1945. uhitili su ga komunisti partizani negdje u Sloveniji i ubili na nepoznatu mjestu. Bile su mu tek 33 godine. Prema sjećanju prof. fra Vojislava Mikulića, fra Branko je bio »jednostavan i dobar redovnik i svećenik«. To, međutim, komunistima partizanima nije bila nikakva zaprjeka da ga usmrte u jednoj od stotina kolona smrti u svibnju 1945.

Školovanje i redovničko-svećenički život

Nisam uspio pronaći podatak gdje je Ivan Šušak pohađao pučku školu, ali je to najvjerojatnije bilo u gradu Širokom Brijegu (Lištici). U franjevačku gimnaziju na Širokom Brijegu Ivan Šušak upisao se šk. 1925./26. godine. Na žalost, nemamo izvješća o njegovu školovanju sve do 1930. Tada ga nalazimo u 5. razredu i to među onima koji su uspješno položili popravni ispit. Školske godine 1930./31. Ivan je upisao 6. razred. Iz jednog dopisa iste šk. godine saznajemo da Ivan sve do 6. razreda nije bio sjemeništarac, nego vanjski đak. On je, naime, početkom 1931. molio provincijala da ga primi u sjemenište i novicijat. O tome je provincijal tražio mišljenje uprave gimnazije. Profesori su na sjednici od 13. ožujka 1931. zaključili da ga se primi na koncu školske godine i to ako prođe u školi i ako liječnik pronađe da je zdrav.

Na temelju objavljena gimnazijskoga izvješća teško možemo zaključiti kakve je ocjene imao iz pojedinih predmeta, ali znamo da je upućen na popravni ispit iz matematike. Najviše je u svim razredima bilo propalih upravo iz matematike. Razred se sastojao od 26 učenika, a razrednik im je bio dr. fra Marijan Zubac. God. 1931./32. Ivan nije na Širokom Brijegu: tu je godinu proveo u novicijatu na Humcu, što znači da su profesori dali pozitivno mišljenje unatoč tomu što je propao iz jednog predmeta. U gimnaziji je opet u šk. god. 1932./33. Završio je 7. razred, čini se s dobrim uspjehom. Upisan je kao fra Benjamin Šušak. U razredu su bila dvadesetorica, od čega jedanaestorica klerika. Razrednik im je bio fra Martin Sopta.

I osmi je razred fra Benjamin prošao s dobrim uspjehom. U razredu ih je bilo samo 13, a razrednik im je bio dr. fra Arkanđeo Nuić. Nakon okončanja gimnazije navedeni su pristupili maturalnom ispitu koji je trajao od 10. do 15. lipnja 1934. Predsjednik ispitne komisije bio je dr. Nikola Majnarić, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Krešimir Pandžić, ravnatelj širokobriješke gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), fra Fabijan Paponja (povijest i zemljopis), dr. fra Arkanđeo Nuić (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski jezik). Fra Benjamin je maturirao s dobrim uspjehom. Nakon toga upisao je filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru.

Na temelju jednog dopisa provincijala fra Dominika Mandića vidljivo je da je Ivan Šušak imao neku manu na licu, možda neku izraslinu, pa mu provincijal uvjetuje primanje u novicijat prethodnom operacijom lica. K tome treba donijeti liječničku potvrdu da je zdrav te prije oblačenja obaviti duhovne vježbe. Tako je uskoro (6. kolovoza 1931.) Ivan stupio u novicijat i uzeo redovničko ime fra Benjamin.

Godinu novicijata proveo je u humačkom samostanu (1931./32.). S njim je bilo još deset kolega: fra Bogdan Ćubela, fra Efrem Juričić, fra Dionizije Lasić, fra Vinko Petrović, fra Metod Puljić, fra Kornelije Ravlić, fra Krsto Ravlić, fra Gojko Stojić, fra Jenko Vasilj i fra Bogomir Zlopaša. Obukao ih je provincijal dr. fra Dominik Mandić. Meštar im je bio fra Eugen Tomić st. Dvojica su napustila zajednicu (V. Petrović i E. Juričić; Juričić je kasnije postao biskupijski svećenik, član Dubrovačke biskupije, umro 1960. i pokopan u Čitluku), jedan se poslije u Americi sekularizirao i djelovao kao biskupijski svećenik (Kornelije Ravlić), dvojica su preminuli kao mladi svećenici (G. Stojić i B. Zlopaša), trojicu su ubili komunisti partizani 1945. (B. Šušak, M. Puljić i J. Vasilj), jedan je život proveo u Italiji i Americi (D. Lasić) dok su samo dvojica, fra Bogdan Ćubela i fra Krsto Ravlić, svećenički i redovnički život proveli u Hercegovini i tu preminuli.

Filozofsko-teološki studij fra Branko je započeo na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U prvi semestar upisan je 1934./35. (tamo mu je redovničko ime upisano kao fra Benjamin). Imao je četiri predmeta: apologetiku, povijest Crkve, specijalnu filozofiju i hebrejski jezik. Ocjene su mu dobar (7 ½) i 9 iz apologetike. Vladanje je vrlo dobro (2). U ljetnom semestru ima iste predmete i gotovo iste ocjene te uz to ascetiku (8). Vladanje je vrlo dobro (2).

U drugoj godini studija (1935./36.) slušao je predmete: Sveto pismo, dogmatika, moralna teologija, kanonsko pravo, povijest Crkve, etika i ascetika. Prosječna ocjena je vrlo dobar (8). U ljetnom semestru predmeti su potpuno isti, prosječna ocjena opet 8, iako ima jednu odličnu (9), ali sada ima čak četiri 7 ili 7 ½. Vladanje opet vrlo dobro (2). Treće godine studija u Mostaru (1936./37.) u zimskom je semestru slušao Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve i specijalnu filozofiju. Ocjene 7 i 8, više prvih nego drugih. Ipak bi zaključna ocjena bila 8, jer ima dvaput 7 ½, a dvaput 7 ¾. U ljetnom semestru polaže četiri ispita: Sveto pismo (7), dogmatika (7 ¾), moralna teologija (7 ½) i kanonsko pravo (8). Sada mu je u imeniku ime zabilježeno kao fra Branimir. Tako je završio studij u Mostaru, a nastavit će ga u inozemstvu.

Fra Branko je za svećenika zaređen prije nego je završio bogoslovni studij – jer je tako u ono vrijeme bilo uobičajeno. Provincijal je za šestoricu klerika, među kojima je bio i fra Branko, 27. ožujka 1937. tražio od Sv. Oca dispenzu za svećeničko ređenje, vjerojatno od nedostatka dobi. Riječ je o fra Bernardu Katiću, fra Bogdanu Ćubeli, fra Dioniziju Lasiću, fra Metodu Puljiću, fra Gojku Stojiću, fra Branku Šušku, fra Jenku Vasilju, fra Bogomiru Zlopaši i fra Emilu Stipiću.

Za svećenika je zaređen 23. svibnja 1937. Nakon toga je određen za studij u inozemstvu, kako je to bilo uobičajeno. U inozemstvu je ostao dvije akademske godine. Bilo je predviđeno da studij nastavi u Lyonu (Francuska). Tamo je trebao poći s kolegama fra Gojkom Stojićem i fra Kornelijem Ravlićem. Za njih je, kao i za neke kolege u druga mjesta, zatražena obedijencija od generala franjevačkoga reda. Nije poznato kad su točno dospjeli u Lyon, možda u rujnu ili vjerojatnije u listopadu 1937. Ipak fra Branko u Lyonu nije ostao dugo. Pisao je o tome iz Bologne provincijalu fra Mati Čuturiću 12. studenoga iste godine. Provincijal u Lyonu poslao ga je, naime, kući u Hercegovinu jer je bio odveć slab, dakle loša zdravlja.

Sad je u Bologni kod fra Bogdana Ćubele, svoga kolege, a bolonjski provincijal nudi mu da ostane u njegovoj bogosloviji. »I meni se svidjelo i rado bi[h] ostao, jer se ja ne osjećam slabim.« Moli provincijala da mu to dopusti. Njegovu je molbu svojim pismom podupro i fra Bogdan Ćubela. Na to je provincijal odgovorio potvrdno te dopustio fra Branku da može ostati u Bologni do daljnje odredbe. I tako je fra Branko umjesto Lyona dospio u Bolognu, gdje je ostao do svršetka studija 1939.

U ljeto 1938. njih su dvojica pošla na izlet u Rim. To im je dopustio hercegovački provincijal, a molio je i bolonjskog provincijala da bi im dopustio poći na taj izlet. Njih su dvojica 18. srpnja zahvalila provincijalu što im je odobrio pohod Rimu. Krajem 1938. fra Bogdan je dostavio provincijalu misne intencije kao trošak za studij. Uz to mu javlja o velikoj hladnoći u Italiji te šalje božićnu čestitku. Nastavlja: »Studeno, ali se trpi hrvatski. Ja još mlad pa poskačem da se ugrijem (da nije toga, Vi me poznajete, isto bi bilo), dočim Branko miran pa njemu studenije.«

Dušobrižničko djelovanje

U Hercegovinu se fra Branko vratio sredinom 1939. Imenovan je duhovnim pomoćnikom na Čitluku. O tome je kasnije provincijal obavijestio Ispostavu banske vlasti, Odjel za vjere (23. veljače 1940.). Župnik na Čitluku bio mu je fra Bernardin Smoljan. Fra Branko je u Čitluku 18. srpnja 1939. – 8. lipnja 1941. Krstio je 107 djece te obavio dva vjenčanja. Potom je tri godine bio župni vikar u Mostaru (1941. – 1944.). Kroz to je vrijeme krstio 193 djece te obavio 16 vjenčanja. Potom je 1944. imenovan župnikom u župi Blizanci (Krehin Gradac). K njemu se uskoro preselio njegov bivši župnik s Čitluka fra Bernardin Smoljan. On je bio u mirovini na Humcu, a onda se, vjerojatno u kolovozu 1944., »radi teških časova koja proživljava naš samostan«, to jest nakon bombardiranja humačkog samostana, premjestio na Čitluk.

Kako je, međutim, bilo predviđeno da će se tamo uskoro preseliti bogoslovi, on je molio provincijala da se može premjestiti u Krehin Gradac. To mu je provincijal odobrio. Provincijal piše kako je uvjeren da će ga župnik fra Branko »rado primiti kao svoga nekadašnjeg gošpara i kao našega uglednog člana«. Zanimljiv je i nastavak provincijalova pisma: »Bratski Vas pozdravljamo i mnogo Vam preporučamo, da u Vašim svakidašnjim molitvama mislite na Provinciju i na sve njezine članove: da nas sve dobrota sačuva zdrave i čitave u ovim danima kalamiteta [nevolje] i nesreće cjelokupnog čovječanstva.« Nema nikakvih daljnjih obavijesti o njihovu boravku u Krehinu Gracu.

Smrt

Uslijed kaosa koji je svakim danom postajao sve veći, provincijal je nastojao na svaki način popuniti župe koje su bile ispražnjene zbog bijega pojedinih svećenika iz straha od komunista partizana ili nakon što su komunističko-partizanske snage zauzele pojedina mjesta. Provincijal fra Leo Petrović 13. siječnja 1945. poslao je dopise upravama samostana u Mostaru i na Širokom Brijegu o izvanrednu premještaju osoblja. Tako je fra Nevinko Mandić poslan za župnika zamjenika u Izbično, fra Čedo Škrobo u Sutinu na Rakitskom polju, fra Rajko Radišić u Ljuti Dolac, fra Tugomir Soldo u Konjic, fra Branko Šušak u Gorance, fra Celestin Raguž i fra Vinko Dragićević na Široki Brijeg da budu privremeno na ispomoć župnicima.

Prvoj je trojici Ordinarijat podijelio potrebne jurisdikcije za upravu navedenih župa. Nije mi poznato je li fra Branko uopće uspio doći u svoju novu župu; najvjerojatnije da nije. Prema nekim svjedočenjima i on se povlačio pred komunističko-partizanskom vojskom te tako konačno dospio u kolone smrti. O njemu je u imeniku zabilježeno samo toliko da je oko 11. svibnja 1945. ubijen negdje u Sloveniji. Dogodilo se to u njegovoj 33. god. života, 14. god. redovništva i 8. god. svećeništva.

Postoje barem dva svjedoka koji su fra Branka vidjeli neposredno prije njegove smrti. Prva je s. E. V. koja je fra Branka susrela u Sisku na povlačenju hrvatske vojske i naroda prema Mariboru, početkom svibnja 1945. Sjeća se i da joj je fra Branko nešto dao, ali ne zna više točno što te da je to bilo zadnji put da ga je vidjela. Drugi je hrvatski časnik Bože Jelić iz Trna kod Širokog Brijega koji svjedoči da je fra Branko, s brojnim drugima, dospio na Bleiburško polje gdje se hrvatska vojska 15. svibnja 1945. predala Englezima, a ovi ih izručili Titovim komunistima partizanima, protivno svim ratnim konvencijama, znajući kakva ih sudbina čeka.

Jelić piše da se fra Branko nalazio na polju, u nekom šljiviku, sa skupinom hrvatskih časnika i dočasnika. S njima je bio i dr. fra Bono Jelavić. Nakon što su im Englezi naložili da odlože oružje, predali su ih partizanima koji su odmah u blizini ubili četvoricu hrvatskih časnika, a ostale poveli u četveroredu. Fra Branka međutim više ne spominje, što znači da nije bio u njegovoj koloni, dok za fra Bonu kaže da je nakon koji dan odlučio sakriti se i pobjeći iz kolone jer više nije mogao hodati.

O fra Brankovu svršetku piše i dr. fra Častimir Majić: »U svibnju 1945. pridružio se nepreglednu mnoštvu hrvatskih izbjeglica prema Austriji i 15. dana istoga mjeseca osvanuo na zloglasnom Bleiburgu gdje je engleskom prijevarom izdan i predan Titovim partizanima. Oni su ga uključili u zarobljeničke kolone i nemilosrdno tri dana gonili kroz Sloveniju. Mučen i tjelesno iscrpljen najvjerojatnije je stradao 18. svibnja kod Maribora u Sloveniji u 33. godini života u skupini ostalih hercegovačkih franjevaca, koji su odstranjeni kao zatrovana rana ljudske zloće. Njegovo asketsko tijelo pretvorilo se u mrtvački skelet koji je oživio ovjenčan njegovim krjepostima i okrunjen krunom mučeništva koje vodi u život vječni na nebesima gdje vlada vječna ljubav i gdje pravda ne umire.«

Iako je kristalno jasno da komunističko-partizanskim zločincima nije ni najmanje bilo važno je li netko, a pogotovo katolički svećenik, bio kriv, jer su oni jednako eliminirali i krive i nevine, kakvih je bila ogromna većina, ipak je potrebno postaviti pitanje zbog čega je životom platio fra Branko Šušak, jedan od šezdesetšestorice žrtava komunističko-partizanskoga zločina nad hercegovačkim franjevcima.

U svome nebuloznom 14-straničnom sastavku pod naslovom Blajburg iz hercegovačkog ugla poznati partizan Jure Galić govori ponešto i o svećenicima i njihovu djelovanju tijekom rata. Na jednome mjestu spominje i fra Branka: »U ovom vremenu veliki broj ustaških dužnosnika raznih nivoa, obrazovanja i zanimanja, pa i katoličkih svećenika, obilaze sela, agituju i u tu svrhu obilato koriste mise i oltare, zatim zalaze u seoska domaćinstva i pri tome ljudima ukazuju na mesijsku i istorijsku ulogu ustaštva, Pavelića te veličaju Hitlera i Musolinija i nagovještavajući da će još u 1941. godini biti završen rat.

Kao po pravilu oni su u svojoj propagandi za sve dosadašnje ljudske patnje i nevolje optuživali komuniste i komunizam, Jevreje i jevrejstvo, Srbiju i srpstvo itd. Nemoguće je i ovom prigodom ne spomenuti bar neka imena svećenika koji su se u tome od samoga početka posebno isticala, a to su: fra Bogomil Zlopaša, župnik sa Humca, don Jure Vrdoljak Biščević, župnik iz Studenaca, fra Bono Jelavić, župnik iz Vitine, i fra Branko Šušak, župnik iz Čitluka, don Ilija Tomas, župnik iz Klepaca, fra Tugomir Soldo, župnik iz Čapljine itd, itd.«

Ne ulazeći ovdje u pravopisne pogrješke ni u očite faktografske pogrješke (npr. ni Zlopaša, ni Šušak, ni Soldo nisu bili župnici, nego župni vikari u navedenim mjestima), jasno je da Galić, u toliko puta okušanoj komunističko-partizanskoj primitivnoj maniri, želi opravdati zločine nad nevinim ljudima.

I drugo Galićevo nebulozno djelo Vrijeme i ljudi spominje fra Branka Šuška kao jednoga od organizatora ustaškoga pokreta u Čitluku. Navodi se da je fra Branko bio župnik u Čitluku (što on nikada nije bio) te »ideolog i organizator ovog čitlučkog ustaškog jezgra«. Nešto poslije doslovno piše: »Kad je u početku okupacije otpočelo ubijanje Srba, Mato Primorac organizuje jednu grupu čitlučkih vjerskih (sic!) zatucanih, nepismenih i fanatiziranih mladića, naoružava njih dvadesetak, a Šimun Buntić istu takvu drugu, i obadvojica odlaze na istočnu stranu Neretve i malo je mjesta gdje je bilo Srba u koja oni nisu dolazili i nad njima pravili zločine. Neskrivenu potporu i blagoslov u svemu davao im je čitlučki župnik fra Branko Šušak, pozivajući hrvatsku i katoličku omladinu da stupi u ustaše, da se bore za hrvatstvo i za katoličku vjeru, tako da je u tu svrhu obilato koristio crkvu i oltar.«

Svakomu tko se bavi problematikom Drugoga svjetskog rata, a osobito ulogom svećenstva u njemu, poznato je da je većina svećenika, i onda kao i danas, bila za slobodnu državu hrvatskoga naroda i za izlazak iz ropstva u kojem je živio hrvatski narod u Kraljevini Jugoslaviji (kao i poslije u komunističkoj Jugoslaviji), te da su gotovo svi bili sretni zbog proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u travnju 1941., ali je isto tako činjenica da su se oni u najvećem broju ubrzo razočarali u politiku Ante Pavelića i ustaša, poglavito upravo zbog progona pravoslavnoga pučanstva i besmislena ubijanja nevinih nekatolika.

O tome, kao i o nastojanjima svećenikâ da u svemu iziđu na ruku pravoslavcima u Hercegovini i da ih zaštite, odlično je pisao fra Tugomir Soldo. Galić optužuje fra Branka da je bio ideolog skupine ustaških zločinaca iz čitlučkoga kraja te tako i odgovoran za zločine koje su oni počinili u istočnoj Hercegovini nad srpskim pučanstvom. S obzirom na to da Galić ne donosi nikakvih dokaza ni za jednu svoju tvrdnju, ni za tu da su navedeni ljudi iz čitlučkoga kraja stvarno ubijali Srbe, a pogotovo za to da bi fra Branko imao ikakve veze s tim, njegove tvrdnje ne treba ni uzimati ozbiljno. One su proizvod njegove patološke ideološke mržnje na sve što je katoličko i sve što je hrvatsko.

U svakom slučaju, ako je fra Branko i odobravao odlazak hrvatskih mladića u hrvatsku vojsku, u tome nema nikakva zločina jer je takav postupak tih mladića bila njihova domoljubna zadaća (kao i njihovih potomaka u Domovinskom ratu). Sigurno je da ih fra Branko nije nagovarao na bilo kakve zločine niti ih odobravao, kao što je sigurno da daleko najveći broj hrvatskih vojnika nikada nije ni počinio bilo kakav zločin – za razliku od komunističko-partizanskih »osloboditelja« kojima je pripadao i Galić.

A da su Galićeve konstrukcije uistinu plod naknadne pameti i pokušaja opravdanja zločina nad nevinim svećenicima, najbolje pokazuje i monumentalna zloknjiga njegova istomišljenika Viktora Novaka Magnum crimen u kojoj se ime fra Branka Šuška uopće ne spominje iako se spominje stotinu drugih svećenika kojima je krivica podmetnuta i izmišljena. Fra Branko je imao toliko veze sa zločinima da ga se nije sjetio ni Novak. Ali zato jest Jure Galić 60 godina poslije!

Galiću se može postaviti pitanje bi li on i danas strijeljao fra Branka (i stotine drugih svećenika) bez ikakva suđenja i bez dokazane krivnje? Braneći postupke svojih »drugova« iz 1945., on neljudski opravdava stravične komunističko-partizanske zločine i pokazuje da vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada i da bi, kad bi za to imao mogućnosti, i danas ubijao i progonio svoje neistomišljenike isto kako su to činili njegovi »drugovi« 1945. i u desetljećima koja su uslijedila nakon rata.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić/Misija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari