Pratite nas

Kolumne

PISMO BIVŠEM „BRATU“

Objavljeno

na

Brajko Vlajko!

Evo prođe stotinu godina otkad ste ti i tvoji preci doselili u moj dom, a od tada se baš ništa nije promijenilo. Jednako tako kako se tvoj i moj pradjed nisu slagali, pa onda tvoj i moj djed, a isto i naši očevi, tako se ni ti i ja danas ne možemo složiti. Tvoji roditelji su me uporno uvjeravali kako smo mi braća no ja sam znao kako je to nemoguće jer smo svaki imali svoje roditelje.

Kad bi se ja tome usprotivio otac me molio da šutim kako ne bi došlo do svađe. Uvijek ste bili protivni svemu što kažemo ili učinimo. Moji su mislili kako će se s vremenom kultivirati taj vaš šumski gen i kako ćete nas početi poštivati jer živite u kod nas. Na sreću ja sam već kao mali shvatio kako je to nemoguće.

Učinili smo sve kako bi vi bili zadovoljni u našem domu, a vi ste uvijek htjeli nešto novo, niste znali što, ali ste to htjeli odmah. Čak smo i svoj dom počeli uređivati po vašim željama no ni to nije bilo dovoljno.

Sjeti se naših igara kad smo bili mali. Najdraže igre bile su ti one u kojima se puca i ubija.. To je vjerojatno bilo zato što ti je otac uvijek kupovao samo pištolje i puške. Za razliku od tebe ja sam dobio violinu i mnogo knjiga. Dok sam ja svirao ili čitao ti si jurio po našem domu i igrao se rata. Ako bi se slučajno i ja igrao rata, jer moji roditelji to nisu odobravali, onda sam ja po nekoj tvojoj logici uvijek morao biti ustaša a ti partizan. Pucao bi po meni kao mahnit i vikao mi kojekakve vrlo ružne uvrede.

Uvijek si imitirao svog oca, oblačio njegov kožni kaput i čizme , a za pojas i stavljao njegov pištolj. Ako se dobro sjećam bio je to Makarov. Kao što je tvoj tata vezao mog tatu i nekuda ga odvodio, tako si i ti vezao mene, uguravao me u mračnu smočnicu i glumio kako me nešto ispituješ opalivši mi pritom pokoji šamar. To bi mi toliko rasrdilo da bih te istukao, a ti si odmah trčao tužiti me svom i mom ocu. Radi mira u kući otac me kažnjavao no potajice mi je govorio: „Hajde sine šuti, znaš kakvi su. To će kratko trajati.“ Kad smo se igrali kaoboja i indijanaca, ja sam uvijek morao biti indijanac i po sto puta padati mrtav kako bi ti bio sretan i zadovoljan.

Što je vrijeme sve više odmicalo sve više smo se udaljavali makar meni to nije bila namjera. Ja bi nedjeljom s roditeljima odlazio na svetu misu, a ti bi za nama vikao kako Boga nema, ponavljajući to u beskraj. Iako su nas naši svećenici poučavali ljubavi prema svim živim bićima i opraštanju vi ste ih uvijek vrijeđali i nazivali zločincima. Najviše vas je smetalo to što nas oni uče ljubavi prema našem domu i čuvanju naše kulture i tradicijskih vrijednosti. Mi to nismo smjeli, a vi ni za sto godina ni u snu ne bi rekli kaj ili mama. Rastezali bi onu vašu čuvenu rečenicu: “Šta je bre, a majku bi zvali keva“. Uvijek sam se stidio slušajući silne psovke kojima ste okaljali moj dom. Pitao sam se kakav je to mozak koji može smisliti takve gadosti. Još više me čudilo to što ste ti i tvoj otac ovdje rođeni i školovani, a tako se primitivno ponašate. Da ne spominjem stravičnu glazbu koju ste slušali, poput one „Igrajte deco Žikino kolo, ljubi vas Žika u dupe golo“. A tek ta vaša kola. Plesali bi od jutra do sutra vrteći se tamo amo i jurišali u krug kao da vam je dio mozga oduzet.

Dan za danom bili ste sve bahatiji. Oteo si mi daljinski upravljač i više nisam mogao gledati ni slušati ono što želim. No to i nije bilo tako važno jer su vaši zaposjeli TV tako da više i nije bilo naših emisija. Toliko ste se razbahatili da ste počeli upravljati našim domom. Mi smo morali samo slušati i raditi kako bi mogli sve to platili. Kad smo odlučili reći vam dosta, oni iz vašeg doma su vas poticali na pobunu. Ti si ih brajko Vlajko poslušao i zabarikadirao se u sobu. Dok sam te pokušavao odgovoriti od te gluposti pucao si na mene. Lako ti je bilo pucati po meni dok sam ja bio goloruk, a kad sam došao do puške pokazao si koliko si hrabar. Iako sam bio puno slabije naoružan uspio sam te pobijediti i prisiliti na predaju. Kako su samo zveckali opančići dok ste bili u bežaniji. Koliko ste bili naoružani pobijedili bi nas da ste samo pročitali knjigu „Družina sinjeg galeba“.

Opet, po ne znam koji put, ja sam ti oprostio, upravo onako kako mi je nalagala moja vjera koju si ti mrzio do krajnjih granica. Obnovio sam tvoju sobu i primio te natrag kao da ništa nije bilo. Nažalost nije bilo dovoljno novca kako bi obnovio i sobe svoje djece. Iako sam ti oprostio ti me optužuješ za naš sukob, a ja sam samo branio svoj dom. Kao što si uvijek bio sklon laži tako i sada imaš svoju „istinu“ o našem sukobu. Da si kojim slučajem pobijedio ti bi odmah moj dom pretvorio u „otađbinu“ i ostvario svoj „vekovni“ san. Kad te malo bolje pogledam u oči vidim kako u tebi i dalje živi taj tvoj suludi san.

Od kako si se vratio stalno ideš kod susjeda i ogovaraš me. Ja ti plaćam put i dajem novac koji koristiš kako bi me što gorje oblatio. Najviše trčiš k onima koji su te nagovorili da me napadneš. Oni ti i dalje pune glavu s glupostima. Prije par dana došao si mi sa suludom idejom kako bi ti ja morao dopustiti da iz mog doma izdvojiš sobu koju sam ti dao da u njoj živiš. Želiš mi nametnuti svoj jezik i pismo iako znaš da to neće ići. Dao sam ti slobode kakve ti meni ni u bunilu ne bi dao da živim u tvom domu. Ni to ti nije dosta. Opet bi htio upravljati svakim kutkom moga doma. A što ako ti ja to ne dopustim? Hoćeš li me opet napasti?

E pa brajko Vlajko to nebu išlo. U našoj hiži gazde možemo biti samo mi, u noj će se govoriti kako mi govorimo i pisati onako kako mi pišemo. Oni kojima to ne odgovara mogu iskoristiti slobodu kretanja i otići tamo gdje će im biti bolje. Znaš kako kaže ona poslovica: „Uzmi ili ostavi“. Mislim kako bi ti bilo pametnije da me prestaneš izazivati i počneš živjeti normalno. Zar si zaboravio kakav sam kad me se naljuti? No znaj, unatoč tvom ponašanju ja te ni najmanje ne mrzim. To mi brani moja vjera i etika. I dalje tebi i tvojima želim sve najbolje. Ako ipak odeš neka te čuva dragi Bog i pokuša ti prosvijetliti pamet. Znam i sam da je to i za Njega gotovo nemoguća misija.

I molim te, ne govori drugima kako smo mi u stvari braća i kako imamo zajednički jezik. Znaš i sam kao je to laž. Moj materinji jezik nikada nije bio i neće biti isti kao i jezik tvoje keve, Jednako tako braća nikada nismo bili i nećemo biti.
Tvoj bivši pobratim Ante.

Zoran Čapalija – Čaplja / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

‘General’ pred streljačkim vodom

Objavljeno

na

Objavio

Dok film Antuna Vrdoljaka “General” bilježi rekordnu gledanost, cijela plejada kritičara trudi se iz petnih žila obezvrijediti ga. Oni su mu iskopali grob prije nego što se rodio.

Neki su ga pogledali dva puta i ispisali dvije kritike, a neki ga, prema vlastitom priznanju, nisu uopće gledali, ali svejedno su napisali svoj osvrt.

Ništa u tom “skupom filmu” o generalu Anti Gotovini ne valja, običan kič. Sve je u njemu promašeno: i tema i scenarij i režija i fotografija i gluma. I što je posebno teško, film nije korektan prema Srbima, jer ne prikazuje dovoljno uvjerljivo njihov progon.

U toj ad hominem kritici pojedini su kritičari omalovažili i davne Vrdoljakove filmove, a sam Vrdoljak je predstavljen kao čovjek koji je šurovao sa svim vlastima i koji, gle čuda, ima kuću na Lašćini.

Nije teško razumjeti narod koji hrli u kina. Ta to je jedini film koji, zahvaljujući dugogodišnjoj kulturnoj politici i spomenutim kritičarima koji dominiraju u toj politici, govori o Domovinskom ratu. A opet, toliko je loših posve besmislenih, negledljivih filmova napravljeno u nas, također sredstvima poreznih obveznika, i ni na jednoga nije izliveno toliko žuči kao na “Generala”.

Nije zapravo teško razumjeti ni kritičare o kojima govorimo. General ne govori o Domovinskom ratu kroz prizmu zločina, desperadosa, izgubljenih i prevarenih tipova, ne priča o fašizmu i ustašama, o nemoralnim svećenicima, o ksenofobiji i homofobiji, o propaloj državi, ukratko, ne uklapa se u opći trend domaće produkcije.

Kritičari tih središnjih medija pišu izrazito političkim jezikom, temeljna im je emocija negativan stav prema ratu čiji je rezultat oslobađanje zemlje i kao da žale za “SAO Krajinom”, u čemu se nimalo ne razlikuju od svega onoga što je ovih dana izrečeno na Fruškoj gori iz usta Aleksandra Vučića i patrijarha Irineja.

General je, dakle, dočekan s napunjenim puškama i bajunetama. Ali je zato film Dane Budisavljević o Diani Budisavljević ovjenčan “Zlatnom arenom” i popraćen oduševljenim komentarima ovih istih kritičara. Budući da je to dokumentarno-igrani film, o njemu se može i mora govoriti kao o još jednom falsifikatu u funkciji propagande o hrvatskoj genocidnosti.

Neosporno je da je gospođa Budisavljević, o čemu govori film, spašavala kozaračku djecu tijekom Drugog svjetskog rata, ali nas taj film ostavlja bez odgovora na logično pitanje kako je ona sama mogla spasiti deset tisuća djece iz, kako se u i filmu govori, strašnih ustaških logora.

Mora da to ipak nisu bili logori i da su vlasti NDH, ma što o njima mislili, pomogle u spašavanju, o čemu postoje i dokumenti koji nikoga ne zanimaju ako se ne uklapaju u određeni tip propagande.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Davor Domazet Lošo: Narod će prihvatiti Vrdoljakov film o generalu Gotovini

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Što nam je skrivio hrvatski turizam?

Objavljeno

na

Objavio

Hrvatski turizam, pogotovo njegov segment vezan uz male iznajmljivače i ugostitelje, čudo je svjetskih razmjera s obzirom na to koliko se negativnih kampanja i emocija javnosti, točnije onih koji usmjeravaju javno mnijenje, iz godine u godinu obara na nj.

Slučaj trovanja talijanske obitelji ugljikovim monoksidom na unajmljenom brodu najnoviji je pokazatelj te bolesne atmosfere.

Potpuno nekritički, bez ikakve provjere, mimo svih pravila novinarske struke koja nalaže provjeru informacija iz više izvora, pogotovo kod teških nesreća sa smrtnim slučajevima, svi mediji su, gotovo sladostrasno, u utorak navečer prenijeli „vijest“ kako je talijanski državljanin umro, a njegova djeca se bore za život, nakon što su večerali školjke u poznatoj konobi u Hvaru. Dan kasnije doznala se istina. Do trovanja je došlo uslijed curenja ugljikova monoksida iz agregata koji je „suprotno pravilima struke, kao i izričitim tehničkim uputama sigurnosti korištenja uređaja“ bio smješten u strojarnici.

Uhićeni su vlasnik (23) i kapetan broda (27). Njihove godine upućuju na neiskustvo i neznanje koji u spoju s nekritičkom poduzetnošću mogu dovesti do katastrofalnih posljedica. Ugljikov monoksid je nezamjetljiv plin koji najčešće ubija zimi, u zatvorenim prostorijama, kod nas uglavnom zbog neispravnih plinskih bojlera, zbog čega su na robiji završavali dimnjačari koji su odgovarali za njih.

Ovaj tjedan doznalo se da je ugljikov monoksid uzrok pogibije nogometaša Emilijana Sale i pilota koji ga je vozio u malom avionu iznad La Manchea. Ti slučajevi upućuju na povećan oprez, ali i na potrebu strožeg reguliranja svega što izgara u zatvorenom prostoru.

U Minnesoti je tako nedavno, nakon smrti sedmogodišnje Sophie Beachler na obiteljskom brodiću, uvedena obveza ugradnje detektora plina u plovila te stavljanje naljepnica s upozorenjem na opasnost od ugljikova monoksida na sve brodove duže od 18 stopa.

Obitelj stradale djevojčice u kampanji za povećanu sigurnost isticala je kako je detektor koji košta 20 dolara mogao spriječiti njezinu smrt. Ne treba sumnjati da će nakon posljednjeg slučaja i kod nas porasti prodaja detektora ugljikova monoksida barem dijelom onoliko koliko je pala prodaja školjki nakon lažne vijesti o uzroku stradanja nesretne talijanske obitelji.

No da se vratimo na našu medijsku patku. Zašto su svi tako olako povjerovali da je konzumacija dagnji u poznatom hvarskom restoranu uzrok smrti Eugenija Vincija i teškog trovanja njegove obitelji?

Jedini mogući odgovor je na tragu narodne poslovice „Što se babi htilo, to se babi snilo“. Oni koji su, ponavljam, kršeći sva pravila struke, tu patku olako progutali i dalje širili, činili su to jer u dubini duše žude za sličnim turističkim debaklom.

Činjenica je da u Hrvatskoj ima ljudi koji se upuštaju u iznajmljivanje brodova a da nemaju osnovna znanja ni svijest o odgovornosti koju to nosi. Stručnjaci će sljedećih dana sigurno reći sve što treba o eventualnoj promjeni zakona i propisa o sigurnosti i iznajmljivanju plovila kad se ustanovi je li tu bilo rupa.

Sigurna posljedica tog nemilog događaja je da će neki turisti koji su namjeravali na sličan način unajmiti plovilo u Hrvatskoj odustati od toga, neki će biti stroži pri odabiru iznajmljivača i kapetana, a svi će se detaljnije raspitati o sigurnosti broda, točnije, ima li ugrađen detektor za opasne plinove. I to je normalna, očekivana i opravdana šira društvena posljedica tog nemilog događaja.

No koje će biti posljedice širenja lažne vijesti da su se gosti iz Italije smrtno otrovali dagnjama na hvarskoj rivi? Crna kronika koja je nekada bila sporedni dio novina, a danas je glavni, teoretski može djelovati edukativno, u smislu da nam se sa svakom nesrećom za koju iz medija doznamo rodi misao poput – stvarno treba poštovati ograničenje brzine, ne piti ako voziš, ne davati tinejdžeru jak auto, ne ići u japankama u planinu, ne rušiti na svoju ruku nosive zidove u stanu da ne bi došlo do urušavanja zgrade i sl.

Ali inflacija uvijek i u svemu dovodi do devalvacije pa pod poplavom crnokronikaških vijesti prosječan konzument medija s vremenom na njih otupi i teško da mu nakon površne kratkotrajne stimulacije pažnje preostane ikakva pouka. No neke, dovoljno jake i neuobičajene vijesti ipak mogu imati realan, performativan učinak.

Osobno sam se u to uvjerio u utorak navečer kada se medijima proširila lažna vijest iz Hvara. Šire društvo je te večeri naručivalo pizze na Čiovu i nitko od nas nije uzeo plodove mora, iako to uobičajeno činimo. Jer što očekivati od skromne lokalne pizzerije, ako u bogatom Hvaru u restoranu koji sigurno ima golemi promet i najbolju opremu, pobiju goste dagnjama?

Koliko se sumnjičavosti i odbojnosti zbog te laži ugradilo u podsvijest potencijalnih gostiju nemoguće je dokučiti. Neki mediji su uz lažnu vijest o uzroku trovanja talijanske obitelji donosili i cijele ekspertize o opasnosti konzumacije školjki, što bi u drugom kontekstu bilo hvale vrijedno, jer školjke jesu jedno od najrizičnijih jela i dobro je biti educiran o rizicima, ali u ovom slučaju su time samo utvrđivali poruku kako gost i u najboljim hrvatskim restoranima riskira život.

Jedne su novine čak u naslovu i proširile aferu: „Može li se ova tragedija povezati s nedavnom zapljenom 62 kg pedoća ‘bez papira’ na Hvaru?“ Ne treba ni napominjati kako su, preuzimajući prve informacije iz hrvatskih medija, i talijanski portali kao uzrok trovanja obitelji Vinci naveli školjke u restoranu na hrvatskom otoku.

Tko će odgovarati za štetu prouzročenu tom neistinom? Kako se osjećao vlasnik restorana taj i sljedeći dan? Izravnu, a pogotovo neizravnu štetu u takvom je slučaju nemoguće izmjeriti. Treba li vlasnik restorana, grad Hvar ili turistička zajednica tužiti one koji su najviše pridonijeli pronošenju lažne vijesti?

U pozadini tog brzopletog, neprofesionalnog, u konačnici zlonamjernog izvještavanja leži neka čudna kivnost na hrvatski turizam. Trijumfalni medijski napisi kako je ova sezona propala pojavili su se dok je još bila na početku, samo zato što je nešto slabija od prošle. A prošla, koju će kvantitativno biti teško nadmašiti, bila je rekordna zbog niza vanjskih okolnosti, pa bi bilo uputnije svaku sezonu uspoređivati s prosjekom, recimo zadnjih pet.

Posebnu vatru neki veliki kolumnisti rigaju na male iznajmljivače. Zanimljivo, ne na velike hotele, koji mogu biti u stranom vlasništvu, zapošljavati strance, uzimati svu stranu robu i na koncu cijeli profit dalje investirati ili trošiti u inozemstvu.

Ne, žarište kivnje je na malim iznajmljivačima, domaćim ljudima koji su se sami, bez pomoći države, dovijali i trudili, nekada iznajmljivali sobu-dvije s upotrebom kuhinje i zajedničkom kupaonicom, kasnije pomalo napredovali, zaduživali, širili, dograđivali, klimatizirali, došli do apartmana ili dva-tri, a takvih je najviše.

Bez pomoći države stvorili su svoj mali biznis, u kojem se za svoj račun narintaju tijekom ljeta, čiste i peru za gostima, a sve što zarade izvjesno će potrošiti u Hrvatskoj. Neki isključivo od toga žive cijele godine, neki time povećavaju kućni budžet, najčešće to bude jedna dodatna plaća u kućanstvu na godišnjoj razini, što osiguravaju dva-tri prosječna apartmana koja se iznajmljuju ljeti. Imajući u vidu kako funkcioniraju neke druge stvari u Hrvatskoj, spontani razvoj malog iznajmljivanja i ugostiteljstva ravan je čudu.

Tržište čini svoje i povećanje kapaciteta iz godine u godinu mora doći do plafona, kada će oni s lošijom ponudom ispadati iz igre. A napredak je iz godine u godinu očit, dijelom zahvaljujući i internetu – gotovo da više nema kartona uz cestu s natpisom „Zimmer-frei“, niti zabuna poput one mladog Talijana kojeg su pitali kako mu je bilo u Makarskoj pa je rekao „Bella Makarska, ma puttane troppo vecchie!“, pogrešno razumijevajući nakanu baba koje su agresivno salijetale turiste na kolodvoru čim bi sišli s autobusa, nastojeći ih odvući u apartmane iznad magistrale, sat vremena jahanja od mora.

Dežurni mračnjaci će, kakva god bila sezona i što god se i dobra i zla događalo u njoj, jednako lijevati otrov u medije, a dobronamjernu čovjeku ostaje samo držati palčeve da sezona bude dobra, s posebnom simpatijom za male igrače jer igraju o svom trošku.

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati



Sponzori

Komentari