Pratite nas

Kolumne

PISMO BIVŠEM „BRATU“

Objavljeno

na

Brajko Vlajko!

Evo prođe stotinu godina otkad ste ti i tvoji preci doselili u moj dom, a od tada se baš ništa nije promijenilo. Jednako tako kako se tvoj i moj pradjed nisu slagali, pa onda tvoj i moj djed, a isto i naši očevi, tako se ni ti i ja danas ne možemo složiti. Tvoji roditelji su me uporno uvjeravali kako smo mi braća no ja sam znao kako je to nemoguće jer smo svaki imali svoje roditelje.

Kad bi se ja tome usprotivio otac me molio da šutim kako ne bi došlo do svađe. Uvijek ste bili protivni svemu što kažemo ili učinimo. Moji su mislili kako će se s vremenom kultivirati taj vaš šumski gen i kako ćete nas početi poštivati jer živite u kod nas. Na sreću ja sam već kao mali shvatio kako je to nemoguće.

Učinili smo sve kako bi vi bili zadovoljni u našem domu, a vi ste uvijek htjeli nešto novo, niste znali što, ali ste to htjeli odmah. Čak smo i svoj dom počeli uređivati po vašim željama no ni to nije bilo dovoljno.

Sjeti se naših igara kad smo bili mali. Najdraže igre bile su ti one u kojima se puca i ubija.. To je vjerojatno bilo zato što ti je otac uvijek kupovao samo pištolje i puške. Za razliku od tebe ja sam dobio violinu i mnogo knjiga. Dok sam ja svirao ili čitao ti si jurio po našem domu i igrao se rata. Ako bi se slučajno i ja igrao rata, jer moji roditelji to nisu odobravali, onda sam ja po nekoj tvojoj logici uvijek morao biti ustaša a ti partizan. Pucao bi po meni kao mahnit i vikao mi kojekakve vrlo ružne uvrede.

Uvijek si imitirao svog oca, oblačio njegov kožni kaput i čizme , a za pojas i stavljao njegov pištolj. Ako se dobro sjećam bio je to Makarov. Kao što je tvoj tata vezao mog tatu i nekuda ga odvodio, tako si i ti vezao mene, uguravao me u mračnu smočnicu i glumio kako me nešto ispituješ opalivši mi pritom pokoji šamar. To bi mi toliko rasrdilo da bih te istukao, a ti si odmah trčao tužiti me svom i mom ocu. Radi mira u kući otac me kažnjavao no potajice mi je govorio: „Hajde sine šuti, znaš kakvi su. To će kratko trajati.“ Kad smo se igrali kaoboja i indijanaca, ja sam uvijek morao biti indijanac i po sto puta padati mrtav kako bi ti bio sretan i zadovoljan.

Što je vrijeme sve više odmicalo sve više smo se udaljavali makar meni to nije bila namjera. Ja bi nedjeljom s roditeljima odlazio na svetu misu, a ti bi za nama vikao kako Boga nema, ponavljajući to u beskraj. Iako su nas naši svećenici poučavali ljubavi prema svim živim bićima i opraštanju vi ste ih uvijek vrijeđali i nazivali zločincima. Najviše vas je smetalo to što nas oni uče ljubavi prema našem domu i čuvanju naše kulture i tradicijskih vrijednosti. Mi to nismo smjeli, a vi ni za sto godina ni u snu ne bi rekli kaj ili mama. Rastezali bi onu vašu čuvenu rečenicu: “Šta je bre, a majku bi zvali keva“. Uvijek sam se stidio slušajući silne psovke kojima ste okaljali moj dom. Pitao sam se kakav je to mozak koji može smisliti takve gadosti. Još više me čudilo to što ste ti i tvoj otac ovdje rođeni i školovani, a tako se primitivno ponašate. Da ne spominjem stravičnu glazbu koju ste slušali, poput one „Igrajte deco Žikino kolo, ljubi vas Žika u dupe golo“. A tek ta vaša kola. Plesali bi od jutra do sutra vrteći se tamo amo i jurišali u krug kao da vam je dio mozga oduzet.

Dan za danom bili ste sve bahatiji. Oteo si mi daljinski upravljač i više nisam mogao gledati ni slušati ono što želim. No to i nije bilo tako važno jer su vaši zaposjeli TV tako da više i nije bilo naših emisija. Toliko ste se razbahatili da ste počeli upravljati našim domom. Mi smo morali samo slušati i raditi kako bi mogli sve to platili. Kad smo odlučili reći vam dosta, oni iz vašeg doma su vas poticali na pobunu. Ti si ih brajko Vlajko poslušao i zabarikadirao se u sobu. Dok sam te pokušavao odgovoriti od te gluposti pucao si na mene. Lako ti je bilo pucati po meni dok sam ja bio goloruk, a kad sam došao do puške pokazao si koliko si hrabar. Iako sam bio puno slabije naoružan uspio sam te pobijediti i prisiliti na predaju. Kako su samo zveckali opančići dok ste bili u bežaniji. Koliko ste bili naoružani pobijedili bi nas da ste samo pročitali knjigu „Družina sinjeg galeba“.

Opet, po ne znam koji put, ja sam ti oprostio, upravo onako kako mi je nalagala moja vjera koju si ti mrzio do krajnjih granica. Obnovio sam tvoju sobu i primio te natrag kao da ništa nije bilo. Nažalost nije bilo dovoljno novca kako bi obnovio i sobe svoje djece. Iako sam ti oprostio ti me optužuješ za naš sukob, a ja sam samo branio svoj dom. Kao što si uvijek bio sklon laži tako i sada imaš svoju „istinu“ o našem sukobu. Da si kojim slučajem pobijedio ti bi odmah moj dom pretvorio u „otađbinu“ i ostvario svoj „vekovni“ san. Kad te malo bolje pogledam u oči vidim kako u tebi i dalje živi taj tvoj suludi san.

Od kako si se vratio stalno ideš kod susjeda i ogovaraš me. Ja ti plaćam put i dajem novac koji koristiš kako bi me što gorje oblatio. Najviše trčiš k onima koji su te nagovorili da me napadneš. Oni ti i dalje pune glavu s glupostima. Prije par dana došao si mi sa suludom idejom kako bi ti ja morao dopustiti da iz mog doma izdvojiš sobu koju sam ti dao da u njoj živiš. Želiš mi nametnuti svoj jezik i pismo iako znaš da to neće ići. Dao sam ti slobode kakve ti meni ni u bunilu ne bi dao da živim u tvom domu. Ni to ti nije dosta. Opet bi htio upravljati svakim kutkom moga doma. A što ako ti ja to ne dopustim? Hoćeš li me opet napasti?

E pa brajko Vlajko to nebu išlo. U našoj hiži gazde možemo biti samo mi, u noj će se govoriti kako mi govorimo i pisati onako kako mi pišemo. Oni kojima to ne odgovara mogu iskoristiti slobodu kretanja i otići tamo gdje će im biti bolje. Znaš kako kaže ona poslovica: „Uzmi ili ostavi“. Mislim kako bi ti bilo pametnije da me prestaneš izazivati i počneš živjeti normalno. Zar si zaboravio kakav sam kad me se naljuti? No znaj, unatoč tvom ponašanju ja te ni najmanje ne mrzim. To mi brani moja vjera i etika. I dalje tebi i tvojima želim sve najbolje. Ako ipak odeš neka te čuva dragi Bog i pokuša ti prosvijetliti pamet. Znam i sam da je to i za Njega gotovo nemoguća misija.

I molim te, ne govori drugima kako smo mi u stvari braća i kako imamo zajednički jezik. Znaš i sam kao je to laž. Moj materinji jezik nikada nije bio i neće biti isti kao i jezik tvoje keve, Jednako tako braća nikada nismo bili i nećemo biti.
Tvoj bivši pobratim Ante.

Zoran Čapalija – Čaplja / Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari